Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-539/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja ŠP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 4. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tužene JP, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Pisarnica u Osijeku, po objavi 10. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu br. 528-50-3944087, sklopljenog 1. ožujka 2007. između tužitelja i tuženika, potvrđen 2. ožujka 2007. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka pod brojem OV-4.404/07, u dijelu odredbe koji glasi:: ”…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužitelju IP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 2.784,89 EUR (slovima: dvije tisuće sedamsto osamdeset četiri eura osamdeset devet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

- 1,60 EUR tekućom od 16.04.2008.

- 10,13 EUR tekućom od 16.11.2008.

- 1,18 EUR tekućom od 16.12.2008.

- 12,56 EUR tekućom od 16.01.2009.

- 14,30 EUR tekućom od 16.02.2009.

- 15,09 EUR tekućom od 16.02.2009.

- 13,07 EUR tekućom od 16.04.2009.

- 13,49 EUR tekućom od 16.05.2009.

- 10,12 EUR tekućom od 16.06.2009.

- 7,64 EUR tekućom od 16.07.2009.

- 8,30 EUR tekućom od 16.08.2009.

- 9,61 EUR tekućom od 16.09.2009.

- 9,50 EUR tekućom od 16.10.2009.

- 8,17 EUR tekućom od 16.11.2009.

- 10,66 EUR tekućom od 16.12.2009.

- 12,64 EUR tekućom od 16.01.2010.

- 15,47 EUR tekućom od 16.02.2010.

- 14,82 EUR tekućom od 16.03.2010.

- 18,66 EUR tekućom od 16.04.2010.

- 17,94 EUR tekućom od 16.05.2010.

- 19,36 EUR tekućom od 16.06.2010.

- 31,64 EUR tekućom od 16.07.2010.

- 29,11 EUR tekućom od 16.08.2010.

- 36,84 EUR tekućom od 16.09.2010.

- 34,17 EUR tekućom od 16.10.2010.

- 29,88 EUR tekućom od 16.11.2010.

- 38,94 EUR tekućom od 16.12.2010.

- 50,47 EUR tekućom od 16.01.2011.

- 42,30 EUR tekućom od 16.02.2011.

- 45,17 EUR tekućom od 16.03.2011.

- 41,53 EUR tekućom od 16.04.2011.

- 42,18 EUR tekućom od 16.05.2011.

- 57,63 EUR tekućom od 16.06.2011.

- 59,14 EUR tekućom od 16.07.2011.

- 72,05 EUR tekućom od 16.08.2011.

- 65,42 EUR tekućom od 16.09.2011.

- 58,16 EUR tekućom od 16.10.2011.

- 57,02 EUR tekućom od 16.11.2011.

- 56,46 EUR tekućom od 16.12.2011.

- 59,91 EUR tekućom od 16.01.2012.

- 62,91 EUR tekućom od 16.02.2012.

- 63,31 EUR tekućom od 16.03.2012.

- 61,23 EUR tekućom od 16.04.2012.

- 62,63 EUR tekućom od 16.05.2012.

- 63,59 EUR tekućom od 16.06.2012.

- 61,98 EUR tekućom od 16.07.2012.

- 62,40 EUR tekućom od 16.08.2012.

- 61,19 EUR tekućom od 16.09.2012.

- 58,58 EUR tekućom od 16.10.2012.

- 61,37 EUR tekućom od 16.11.2012.

- 62,70 EUR tekućom od 16.12.2012.

- 61,77 EUR tekućom od 16.01.2013.

- 56,51 EUR tekućom od 16.02.2013.

- 60,98 EUR tekućom od 16.03.2013.

- 61,37 EUR tekućom od 16.04.2013.

- 59,62 EUR tekućom od 16.05.2013.

- 54,17 EUR tekućom od 16.06.2013.

- 54,04 EUR tekućom od 16.07.2013.

- 55,37 EUR tekućom od 16.08.2013.

- 57,52 EUR tekućom od 16.09.2013.

- 60,48 EUR tekućom od 16.10.2013.

- 58,95 EUR tekućom od 16.11.2013.

- 60,04 EUR tekućom od 16.12.2013.

- 61,27 EUR tekućom od 16.01.2014.

- 62,03 EUR tekućom od 16.02.2014.

- 63,65 EUR tekućom od 16.03.2014.

- 62,89 EUR tekućom od 16.04.2014.

i to do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s dijelom zahtjeva koji glasi:

„Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužitelju IP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 115,11 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pa do isplate.“

IV. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju IP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove postupka u iznosu 1.565,45 eura (slovima: tisuću petsto šezdeset pet eura četrdeset pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki IV. izreke.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 1. lipnja 2023. navodi da je 1. ožujka 2007. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu br. 528-50-3944087, potvrđen 2. veljače 2007. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musi iz Osijeka pod brojem OV-4.404/07, prema kojem je tužena kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 18.202,51 CHF po srednjem tečaju Kreditora-tužene na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 265,48 CHF. Preuzetu obvezu prema tuženoj tužitelj je u cijelosti ispunio. Tužena prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružila dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženoj, od 10. travnja 2007. pa do konačne otplate više platio dugovani iznos 2.900,00 EUR. Obzirom je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. - 31. prosinca 2008., to je tužena sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08. i 125/11.), dužna vratiti sve što je primila na temelju takve odredbe Ugovora. Citira odredbe članka 1111. stavka 1. i 3. ZOO-a, članka 1115. ZOO-a, članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.) i članka 6. stavka 3. Zakona o sudovima ("Narodne novine" 28/13.). Uslijed iznijetog tužitelj predlaže da sud donese presudu:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu br. 528-50-3944087, sklopljenog 1. ožujka 2007. između tužitelja i tuženika, potvrđen 2. ožujka 2007. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musi iz Osijeka pod brojem OV-4.404/07, u dijelu odredbe koji glasi: ”…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 2.900,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od 10. travnja 2007. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“

1.1. U podnesku od 16. listopada 2024. tužitelj je iznio da nema prigovora niti primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka te je uredio točku II. tužbenog zahtjeva na način da potražuje od tužene isplatu iznosa od 2.784,89 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako to proizlazi iz točke II. izreke presude.

2. Tužena u odgovoru na tužbu ne spori da je s tužiteljem 1. ožujka 2007. zaključila Ugovor o kreditu broj 528-50-3944087 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je stavila tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 18.202,51, a da je ugovorena redovna kamata 5,95% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Tvrdi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tužene da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tužena postupala isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tužena ugovaranjem valutne klauzule CHF bila nepoštena. Tužena je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestila tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tužena mogla procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tužena postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (članak 81. Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" br. 96/03.): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kredit, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tužena postupila u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

Tužena ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Navodi da se tužitelj ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Tužena se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tužene niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Slijedom navedenog, tužena predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 528-50-3944087 od 1. ožujka 2007. (stranica 4-8 spisa), otplatni plan (stranica 9-13, 20-23 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (stranica 14-18 spisa), zahtjev za kredit (stranica 30 spisa), iskaz tužitelja (stranica 44-45 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Dubravke Herceg iz Osijeka od 14. listopada 2024. (stranica 49-70 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za djelomičnim utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka (članak 7. stavak 1.), kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu broj 528-50- 3944087 od 1. ožujka 2007. sklopljenom s tuženom.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 1. ožujka 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-3944087 kojim je tužena stavila tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 18.202,51 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren za kupnju rabljenih automobila,

- da je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca,

- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća (članak 7. stavak 1.),

- da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. srpnja 2007.,

- da je tužitelj predmetni kredit otplatio u cijelosti,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja, kao i visina potraživanja.

8. Prije svega, neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

8.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.3. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

8.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 7. tog ugovora, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

8.6. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz zahtjeva za odobrenje kredita (stranica 30 spisa) vidljivo je da ga je podnio tužitelj kao fizička osoba, da je pod namjenu kredita naznačio kupovinu vozila, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu - za kupnju rabljenih automobila, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je iz sredstava kredita kupio automobil koji je koristio za osobne potrebe, jer je u to vrijeme imao dvoje djece, treće na putu i trebao mu je veći obiteljski auto, time da u trenutku podizanja kredita nije bio vlasnik obrta niti tvrtka, niti je vozilo kupljeno sredstvima kredita unio u imovinu tvrtke odnosno obrta. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

9. U odnosu na navod tužene da je odredba o valutnoj klauzuli dopuštena Zakonom o obveznim odnosima, pa da iz tog razloga ne može biti nepoštena, ovaj sud ukazuje da odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu nije utvrđena ništetnom jer da valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već je utvrđena ništetnom iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

10. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

10.1. Tužena tvrdi da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestila tužitelja prilikom sklapanja Ugovora odnosno da je tužitelj podnoseći Zahtjev za kredit samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF, pa takav odabir predstavlja pojedinačno pregovaranje.

10.2. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušan je tužitelj koji je iskazao da je kredit podigao 2007. godine za kupovinu osobnog automobila, jer je u to vrijeme imao dvoje djece, treće na putu i trebao mu je veći obiteljski auto. Auto je našao u auto kući Duo u Osijeku, i iz auto kuće uputili su ga u Raiffeisenbanku da digne kredit, otišao je u banku i tamo su mu rekli da može dići kredit samo u CHF i da ukoliko to želi da će papiri biti gotovi za dva do tri dana. Vratio se za dva dana, ugovor o kreditu je bio spreman, sačinila ga je sama banka. Pročitao je ugovor o kreditu i to prije svega ono što mu je bilo bitno, a to je iznos rate kredita, godine otplate, njegovi podaci. Pročitao je i ostale odredbe kredita, ali ih nije baš razumio, po struci je ugostitelj. Nije mu ništa pojašnjeno o tome što znači valutna klauzula, nije mu rečeno niti da može doći do porasta tečaja CHF odnosno o kojim elementima ovisi promjena istog. Nije mogao utjecati na bilo koju odredbu ugovora o kreditu. U početku rata kredita iznosila je 900,00 kn, da bi se popela do najvećeg iznosa od 1.850,00 kn. Da je u trenutku podizanja kredita znao da će doći do takvog rasta rate kredita, ne bi ga uzeo. Nakon porasta rate kredita u banci se informirao zašto je do toga došlo, na što su mu odvratili da je to tako svima i da oni tu ne mogu ništa. Kredit je otplatio u cijelosti na način da je svaki mjesec ratu kredita plaćao na šalteru banke. U banci je pitao može li dobiti kredit, i oni su mu rekli da može i to samo u CHF, niti u jednoj drugoj valuti.

10.3. Prema stavu ovoga suda sam izbor valute u kojoj je tužitelj želio podići kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, to tim više što iz iskaza tužitelja proizlazi da niti nije imao mogućnost izbora jer mu u banci nije ponuđen kredit u niti jednoj drugoj valuti, osim u CHF. Nadalje, tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužitelja odnosno da je prilikom pregovaranja s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu tužitelja informirala o rizicima tečaja švicarskog franka, tu okolnost nije ničim dokazala. Naime, cijeneći neosporeni iskaz tužitelja ovaj sud zaključuje da tužitelju nije pojašnjeno što znači valutna klauzula niti da može doći do porasta tečaja CHF u tako velikom iznosu, jer da jest, on ne bi uzeo takav kredit, kao i da nije mogao utjecati niti na jednu odredbu ugovora, odnosno da je banka sama sačinila ugovor.

11. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018., a nastupa 14. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 1. lipnja 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

12. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Dubravki Herceg iz Osijeka, a zadatak vještaka je bio utvrditi razliku više plaćenog iznosa između iznosa koji je tužitelj tuženoj uplatio obzirom na promjenjivi tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužitelj tuženoj uplatio u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (prema prvom otplatnom planu), izraženo u eurima, po mjesecima i ukupno.

12.1. Iz nalaza vještaka od 14. listopada 2024. proizlazi:

- da razliku između iznosa koji je tužitelj tuženoj uplatio obzirom na promjenjivi tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužitelj tuženoj uplatio u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (prema prvom otplatnom planu), iznosi 2.713,74 EUR. (stupac 4. tablice br. 4.),

- da anuiteti plaćeni po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita iznose - 71,15 EUR-a (stupac 5. tablice br. 4.),

- da više plaćen iznos između iznosa koji je tužitelj tuženoj uplatio obzirom na promjenjivi tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužitelj tuženoj uplatio u odnosu na tečaj na dan isplate kredita iznosi 2.784,89 EUR-a. (stupac 6. tablice br. 4).

12.2. Tužitelj je u podnesku od 16. listopada 2024. uredio točku II. tužbenog zahtjeva na način da počevši od ožujka 2008. godine pa do zaključno ožujka 2014. godine potražuje od tužene ukupan iznos od 2.784,89 eura.

12.3. Tužena je na ročištu 4. prosinca 2024. iznijela da se ne protivi matematičkom izračunu sačinjenom po sudskom vještaku, ali da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe.

12.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, a na koji niti stranke nisu imale primjedbi.

13. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

14. Tužitelju zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa anuiteta, ali kako je tužitelj potraživao zakonsku zateznu kamatu počevši s datumom nakon uplate svakog pojedinog anuiteta, to mu je kamata dosuđena sukladno traženju. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

15. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 2.784,89 eura.

16. Tužitelj je u tužbi postavio zahtjev za isplatu u ukupnom iznosu 2.900,00 eura zajedno s pripadajućom kamatom. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 16. listopada 2024. uredio je zahtjev potražujući po osnovi istog iznos od 2.784,89 eura uz zakonsku zateznu kamatu. Takvo smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja povlačenje tužbe za iznos od 115,11 eura, a kojem povlačenju se tužena usprotivila. Stoga je ovaj sud odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 115,11 eura, jer je provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da tužitelj ima pravo na isplatu iznosa od 2.784,89 eura.

17. Uzimajući u obzir da je tužena prije i tijekom predmetne parnice osporavala osnovu i visinu predmetne tužbe, da je tužitelj u konačnici uspio sa zahtjevom na utvrđenje i zahtjevom za isplatu iznosa od 2.784,89 eura, da je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 115,11 eura, da zbog tog dijela zahtjeva nisu nastali posebni troškovi, to je za odluku o parničnim troškovima mjerodavna odredba članka 154. stavak 3. ZPP-a kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

17.1. Prema tome, tužitelju su priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 5. veljače 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 5. rujna 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 27. rujna 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 16. listopada 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 4. prosinca 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 10. siječnja 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 1.300,00 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 1.565,45 eura, na koji mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počev od presuđenja pa do isplate.

17.2. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 16. rujna 2024., budući isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka, jer istim tužitelj obavještava sud da je podmirio predujam za vještačenje.

18. Obzirom na iznijeto presuđeno je kao u izreci presude.

U Osijeku 10. siječnja 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Branko Kobaš, odvjetnik u Osijeku

2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu