REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1255/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Stipi Vuletiću, odvjetniku u Zagrebu, te po punomoćnicima Dariu Laliću i Bojanu Filipoviću, odvjetnicima u Makarskoj, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 22. studenoga 2024. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Matka Novinca, odvjetnika, te zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Bandića, odvjetnika, dana 10. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe točke II. i III. Ugovora o kreditu br. 00986 od 2. listopada 2007. kao i odredba točke 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu, koji su sklopili tužiteljica BĆ, kao korisnik kredita, i tuženik Porsche Mobiliti d.o.o., kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. da tužiteljici BĆ isplati iznos od 3.417,59 eur zajedno sa zateznim kamatama i to na iznos od:

- 3,20 eur od 16. prosinca 2007.,

- 0,30 eur od 3. siječnja 2008.,

- 5,39 eur od 9. veljače 2008.,

- 4,03 eur od 6. ožujka 2008.,

- 9,14 eur od 8. travnja 2008.,

- 5,42 eur od 9. svibnja 2008.,

- 1,77 eur od 7. lipnja 2008.,

- 3,38 eur od 8. srpnja 2008.,

- 4,05 eur od 7. kolovoza 2008.,

- 1,71 eur od 9. rujna 2008.,

- 4,26 eur od 7. listopada 2008.,

- 9,76 eur od 7. studenoga 2008.,

- 12,36 eur od 6. prosinca 2008.,

- 6,39 eur od 8. siječnja 2009.,

- 21,34 eur od 5. veljače 2009.,

- 22,50 eur od 10. ožujka 2009.,

- 16,19 eur od 8. travnja 2009.,

- 18,00 eur od 8. svibnja 2009.,

- 18,59 eur od 6. lipnja 2009.,

- 15,73 eur od 9. srpnja 2009.,

- 15,21 eur od 9. rujna 2009.,

- 16,45 eur od 10. listopada 2009.,

- 15,22 eur od 6. studenoga 2009.,

- 13,72 eur od 8. prosinca 2009.,

- 16,73 eur od 12. siječnja 2010.,

- 15,80 eur od 9. veljače 2010.,

- 19,23 eur od 11. ožujka 2010.,

- 20,45 eur od 8. travnja 2010.,

- 21,43 eur od 7. svibnja 2010.,

- 23,36 eur od 8. lipnja 2010.,

- 26,93 eur od 10. srpnja 2010.,

- 29,69 eur od 11. kolovoza 2010.,

- 33,19 eur od 14. rujna 2010.,

- 38,39 eur od 12. listopada 2010.,

- 35,38 eur od 9. studenog 2010.,

- 37,27 eur od 9. prosinca 2010.,

- 38,94 eur od 6. siječnja 2011.,

- 47,06 eur od 8. veljače 2011.,

- 46,71 eur od 12. ožujka 2011.,

- 46,26 eur od 16. travnja 2011.,

- 50,31 eur od 13. svibnja 2011.,

- 45,34 eur od 8. lipnja 2011.,

- 50,13 eur od 9. srpnja 2011.,

- 58,01 eur od 2. kolovoza 2011.,

- 69,58 eur od 20. rujna 2011.,

- 77,34 eur od 12. listopada 2011.,

- 62,92 eur od 5. studenog 2011.,

- 57,71 eur od 8. prosinca 2011.,

- 57,77 eur od 11. siječnja 2012.,

- 61,65 eur od 8. veljače 2012.,

- 65,15 eur od 17. ožujka 2012.,

- 65,87 eur od 11. travnja 2012.,

- 64,34 eur od 12. svibnja 2012.,

- 63,76 eur od 6. lipnja 2012.,

- 65,75 eur od 11. srpnja 2012.,

- 65,91 eur od 7. kolovoza 2012.,

- 64,38 eur od 8. rujna 2012.,

- 63,26 eur od 10. listopada 2012.,

- 59,15 eur od 7. studenog 2012.,

- 64,25 eur od 28. studenog 2012.,

- 64,88 eur od 16. siječnja 2013.,

- 64,33 eur od 7. veljače 2013.,

- 58,30 eur od 7. ožujka 2013.,

- 61,08 eur od 9. travnja 2013.,

- 64,79 eur od 28. svibnja 2013.,

- 57,94 eur od 4. srpnja 2013.,

- 58,41 eur od 9. kolovoza 2013.,

- 59,35 eur od 28. kolovoza 2013.,

- 58,89 eur od 5. listopada 2013.,

- 60,70 eur od 5. listopada 2013.,

- 62,31 eur od 22. listopada 2013.,

- 62,40 eur od 7. prosinca 2013.,

- 64,37 eur od 28. prosinca 2013.,

- 62,40 eur od 23. siječnja 2014.,

- 65,10 eur od 11. ožujka 2014.,

- 66,72 eur od 24. travnja 2014.,

- 65,38 eur od 12. lipnja 2014.,

- 63,20 eur od 15. srpnja 2014.,

- 64,19 eur od 19. srpnja 2014.,

- 65,47 eur od 26. kolovoza 2014.,

- 66,26 eur od 24. rujna 2014. te na iznos od

- 66,33 eur od 7. listopada 2014., sve do isplate, sve kamate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba točke III. Ugovora o kreditu br. 00986 od 2. listopada 2007. koji su sklopili tužiteljica BĆ, kao korisnik kredita, i tuženik Porsche Mobiliti d.o.o., kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati troškove zaključenja ugovora u iznosu od 602,35 CHF.

IV. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. da tužiteljici BĆ plati iznos od 355,40 eur zajedno sa zateznom kamatom od 4. listopada 2007. do isplate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. da tužiteljici BĆ nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.864,85 eur zajedno sa zateznom kamatom od 10. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom dana 2.10.2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 00986 na iznos od 17.812,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. na dan plaćanja pa kako je istim otplata kredita ugovorena u 84 jednaka mjesečna obroka u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja, a tijekom otplate je tečaj CHF rastao u odnosu na kunu što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta, te kako tužiteljica smatra da su ugovorne odredbe iz toč. III. i čl. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nepoštene i da dovode do neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača pa su kao takve ništetne, to predlaže navedene ugovorne odredbe utvrditi ništetnima kao pod točkom I. izreke te od tuženika u tužbi potražuje isplatu preplaćenih anuiteta u ukupnom iznosu od 3.356,58 eur zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate. Pored toga, tužiteljica smatra ništetnom i ugovornu odredbu iz čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu kojim su ugovoreni troškovi zaključenja toga ugovora u iznosu od 602,35 CHF po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja upravo iz razloga što se radi o tipskom ugovoru pa se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo radi čega je ista nepoštena jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je određena baš u tom iznosu. Stoga predlaže utvrditi ništetnom i ovu ugovornu odredbu te u tužbi potražuje zbog toga isplatu iznosa od 350,96 eur zajedno sa zateznom kamatom od 4.10.2007. do isplate. Tužiteljica potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Napominje se da je tužiteljica u podnesku 20.5.2024. (stranica 92-95) sukladno provedenom financijskom vještačenju konačno zatražila isplatu iznosa od 3.417,59 eur zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dok je zbog ništetnosti ugovorne odredbe o troškovima zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu u tom podnesku zatražila isplatu iznosa od 355,40 eur, čime je tužba preinačena povećanjem ovih tužbenih zahtjeva. Ovakvu preinaku tužbe sud je dopustio rješenjem od 22.11.2024. (stranica 101), neovisno o tome što se je tuženik istoj protivio, i to temeljem odredbe čl. 190. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama, a imajući u vidu da je tužiteljica na taj način tužbu preinačila samo usklađujući tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka pa da bez svoje krivnje nije mogla ovako precizirati tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare smatrajući da se na predmetno potraživanje primjenjuje petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat stečenog bez osnove što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga pa kako je posljednji obrok temeljem predmetnog Ugovora o kreditu plaćen još u rujnu 2014., a tužba je podnesena tek u veljači 2023., to je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari pri čemu napominje da tužiteljica unutar toga roka nije protiv njega pokrenula nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do prekida zastare. Nadalje, tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice te joj osporava i status potrošača pa ističe da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ali usprkos tome prigovoru navodi da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva zato što sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama pa kako nema ništetnih ugovornih odredbi, to nema niti osnova za donošenje presude kojim bi mu se naložilo da tužiteljici nešto isplati. Pri tome se poziva na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a u konkretnom slučaju se radi upravo o takvim odredbama, a opreza radi navodi da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužiteljice ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi da je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako pri sklapanju ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji on ne utječe, ali da potrošači tog rizika moraju biti svjesni. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužiteljice o značenju valutne klauzule u valuti CHF, ističe da se radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu u nizu novinskih članaka, a na istu činjenicu je posebno upozorio tadašnji vice-guverner Hrvatske narodne banke što znači da je činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF bila javno dostupna. Također ističe da se ne može od njega očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja kao što je budući smjer kretanja tečaja. Navodi i to da je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba, dok se kretanje tečaja kune prema stranoj valuti tijekom ugovornog odnosa ne može smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Osim toga, tuženik ističe da su navodi tužiteljice o ništetnosti troškova zaključenja ugovora u cijelosti promašeni jer je nejasno po kojoj osnovi tužiteljica zaključuje da je odredba o troškovima zaključenja ugovora o kreditu nedopuštena budući da je ista u cijelosti zakonita i valjano ugovorena. Konačno, tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva te slijedom svega navedenoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti potražujući naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate s time da je na ročištu 15.1.2024. (stranica 68) predložio, ukoliko sud odredi dokaz financijskim vještačenjem, isto provesti i na okolnost utvrđenja tzv. negativnih razlika za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 11- 24 te 26-33) te u dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (stranica 44-62), provedeno je financijsko vještačenje (80-87) te je proveden i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (stranica 74 i 75).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, te tuženika, kao davatelja kredita, sklopljen Ugovor o kreditu br. 00986 od 2.10.2007. (stranica 29-32, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 17.812,41 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF na dan plaćanja, a da se pod točkom III. i u čl. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. vrijedećeg na dan plaćanja. Isto tako nije sporno da je pod točkom III. ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati troškove zaključenja ugovora u iznosu od 602,35 CHF.

7. Sporno je jesu li ovakve ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužiteljici isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF, kao i je li joj u obvezi vratiti iznos koji joj je naplatio s osnova troška zaključenja ugovora. Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom na to da je tuženik istakao prigovor zastare, a sporno je i to ima li tužiteljica status potrošača te je li aktivno legitimirana na podnošenje ove tužbe.

8. Uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. vidljivo je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka odlučeno na način da je utvrđeno kako su ovi tuženici u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa su time postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3.9.2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. potvrđena. Dakle, iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije pa je stoga u tom postupku utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne.

9. Međutim, utvrđenja iz toga postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovaj sud ne obvezuju iz razloga što tuženik nije bio obuhvaćen tužbom iz toga postupka radi čega je u ovome postupku ocjenom svih izvedenih dokaza sud utvrđivao jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno plaćanje troškova zaključenja ovog ugovora te kojima se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za valutu ugovora (CHF) odnosno primjena valutne klauzule (otplata mjesečnih rata vezana uz tečaj CHF) na dan plaćanja, nepoštene, a time i ništetne te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužiteljici isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF odnosno vratiti joj iznos naplaćen s osnova troškova zaključenja ovoga ugovora.

10. Tužiteljica u svom iskazu (stranica 74 i 75) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila jer joj je bilo potrebno vozilo za njene osobne potrebe s obzirom na to da nije bila vlasnica niti obrta niti trgovačkog društva, a nakon što je u auto kući u kojoj je odabrala vozilo rekla da nema gotovinu za plaćanje, rečeno joj je da joj tuženik može odobriti kredit s time da joj je ponuđeno samo sklapanje ugovora o kreditu koji je vezan uz valutu CHF pri čemu joj je rečeno da se radi o najpovoljnijem kreditu tako da je na isti pristala, a kasnije je samo došla po pripremljeni ugovor u tu auto kuću koji je potom išla potpisati kod javnog bilježnika s time da se ne sjeća da bi joj prodavač u toj auto kući bilo što govorio odnosno pojašnjavao o valuti CHF odnosno o bilo kakvom riziku sklapanja takvog ugovora, dok joj je i javni bilježnik samo potvrdio da se radi o najboljoj valuti. Tvrdi da je ovaj ugovor pročitala u auto kući i da ne može reći da joj je nešto bilo nejasno, a da je pri tome vidjela i da je dužna platiti troškove zaključenja toga ugovora u iznosu od oko 600,00 CHF s time da joj je prodavač rekao da ove troškove mora platiti ako želi sklopiti taj ugovor, ali joj nije ništa objašnjavao na što se isti odnose niti je ona to tražila nakon što joj je rečeno da ih mora platiti te je iste platila na način da joj je umanjen iznos odobrenog kredita u visini tih troškova. Konačno navodi da je ovo vozilo i dalje u njenom vlasništvu te da ga i koristi za osobne potrebe, a na pitanja svog punomoćnika navodi da je u vrijeme sklapanja ovog ugovora imala 21 godinu, da je radila kao trgovac, da je inače po struci ekonomistica, ali da nikada nije radila u bankarskom sektoru, da ne zna tko je ovaj ugovor sastavljao, da ugovorne odredbe nije mogla mijenjati i da su joj se rate kredita tijekom otplate povećale s početnih 1.100,00 kn na 1.700,00 kn. Na pitanja tuženika navodi da joj je u to vrijeme bio poznat pojam valutne klauzule i da je znala da se tečaj strane valute može mijenjati u odnosu na kunu, a na pitanje tuženika je li joj tuženik garantirao da se tečaj CHF tijekom otplate ovoga kredita neće mijenjati, ponavlja da s tuženikom uopće nije kontaktirala, dok joj takvo što od strane prodavača i javnog bilježnika nije rečeno. Nadalje, navodi da prodavača nije pitala može li sklopiti ugovor o kreditu koji bi bio vezan uz valutu eur, a na pitanje je li se obratila tuženiku nakon što su se rate kredita počele povećavati, navodi da je tada razgovarala s prodavačem ove auto kuće koji joj je rekao da neka ništa ne dira jer da će se tečaj CHF stabilizirati.

11. Ovakav iskaz tužiteljice, iz kojeg jasno proizlazi da ona uopće nije razgovarala s bilo kojim zaposlenikom tuženika niti je radi sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu išla k tuženiku, već da je razgovarala samo s prodavačem vozila radi čije kupnje joj je i bio potreban ovaj kredit pri čemu joj taj prodavač nije ništa govorio o samoj valuti CHF kao niti javni bilježnik kod kojega je ovaj Ugovor o kreditu potpisala osim što joj je isti potvrdio da se radi o najboljoj valuti, ovaj sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i životno logično.

12. Pri tome se napominje da je tuženik u podnesku od 18.4.2024. (stranica 70) odustao od dokaznog prijedloga za (neposrednim) saslušanjem svjedoka UĆ, kojeg je u odgovoru na tužbu predložio saslušati na okolnost da je tuženik održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika ta da je uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koje tuženik ne utječe, ali da korisnici kredita moraju biti svjesni toga rizika, uz napomenu da je uz taj podnesak dostavio pisanu izjavu ovoga svjedoka u kojoj isti pod materijalnom i kaznenom odgovornošću navodi sve što mu je poznato o postupanju tuženika u pogledu sklapanja ugovora o kreditu vezanih uz valutu CHF. Međutim, ovaj sud nije prihvatio kao dokaz u ovome postupku Izjavu toga svjedoka (stranica 71-73) ne samo iz razloga što se tužiteljica tome usprotivila, nego i iz razloga što bi navedeno bilo protivno odredbama ZPP-a sukladno kojima se svjedoci saslušavaju neposredno na sudu uz napomenu da ovaj personalni dokaz ne bi niti bio relevantan u ovome postupku jer tuženik uopće ne tvrdi da je njegov zaposlenik UĆ neposredno sudjelovao pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pa je jasno da taj svjedok niti nema saznanja je li tužiteljica prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila upozorena na rizik sklapanja takvog ugovora o kreditu koji je vezan uz valutu CHF.

13. Slijedom navedenoga, utvrđeno je da tužiteljica, kao potrošač, nije mogla razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz navedenih ugovornih odredbi niti je mogla valjano odlučiti hoće li takav ugovor sklopiti jer joj je uručen ugovor koji je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika pri čemu ovaj sud smatra da se od tužiteljice, kao prosječnog potrošača, nije moglo očekivati da prati sve što se u medijima tada objavljivalo o valuti CHF u smislu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj iste.

14. Naime, ovaj sud nije prihvatio navod tuženika da bi tužiteljica trebala posebno dokazivati svoj status potrošača kako bi se mogla pozivati na primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača pri čemu se ukazuje da tužiteljica u svom iskazu jasno navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije bila vlasnica niti obrta niti trgovačkog društva, dok iz predmetnog Ugovora o kreditu pak jasno proizlazi da je ona u svojstvu korisnika kredita isti sklopila kao fizička osoba pa iz navedenoga nikako ne proizlazi da bi tužiteljica ovaj odobreni gotovinski kredit koristila za neke druge tj. nepotrošačke svrhe, a ako tuženik ima saznanja da tužiteljica isti nije koristila isključivo za potrošačke svrhe, tada je teret dokaza na njemu, a ne na tužiteljici jer ista ne može dokazivati negativne činjenice.

15. Temeljem odredbi čl. 96. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, u daljnjem tekstu: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a u konkretnom slučaju se radi upravo o takvom tipskom ugovoru opisanom u čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem je navedeno da su opći uvjeti ugovora one ugovorne odredbe koje su sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Osim toga je odredbom čl. 96. st. 3. ZZP-a propisano da ako se je pojedinačno i pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Konačno, odredbom čl. 96. st. 4. ZZP-a određeno je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Odredbom čl. 99. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su nerazumljive i nedorečene. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti neovisno o tome je li tužiteljica načelno bila upoznata s valutnom klauzulom odnosno je li joj načelno bilo jasno da se visina anuiteta može mijenjati ovisno o kretanju tečaja CHF u odnosu na kunu, sve imajući u vidu da tužiteljica, kao prosječni potrošač, nije raspolagala stručnim znanjem niti je bila upoznata s prirodom i specifičnosti valute CHF kao "valute utočišta", koja je s druge strane tuženiku, kao stručnoj novčarskoj instituciji, bila poznata.

16. Dakle, tuženik je ovakvim odredbama potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a kojom je propisano da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, kao i suprotno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da činidba mora biti određena ili barem odrediva, čime su ovakve odredbe nedvojbeno protivne načelu savjesnosti i poštenja tj. odredbi čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti kreditoru, a time i cijena.

17. Pri tome se napominje da je uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 29- 32) utvrđeno da u istom nije navedeno na što se odnose troškovi zaključenja toga ugovora i zašto su isti određeni upravo u navedenom iznosu od 602,35 CHF pa je jasno da se radi o nerazumljivoj i nedorečenoj odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Kako je odredbom čl. 102. ZZP-a propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna s time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, to temeljem odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pa je odlučeno kao pod točkom I. i III. izreke, a kako je sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, to je tuženik, s obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnih odredbi dužan tužiteljici vratiti preplaćene iznose i to temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a zbog stjecanja bez osnove.

19. Provedenim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire (stranica 80-87), utvrđeno je da ukupna razlika između anuiteta primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 3.417,59 eur za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, dok ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan računa u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje uplaćen iznos iznosi 0,68 eur pri čemu su pojedini mjesečni anuiteti zajedno s datumom njihovih dospijeća i plaćanja prikazani u posebnim tablicama. Nadalje je utvrđeno da troškovi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu uključujući 22% PDV-a iznose 602,35 CHF koji iznos je tužiteljici naplaćen 3.10.2007., a što po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 355,40 eur.

20. Ovakav nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan uz napomenu da mu niti stranke nisu prigovorile, već je dapače tužiteljica u cijelosti prihvatila ovakav izračun vještaka i sukladno istome precizirala svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 20.5.2024. (stranica 92-95).

21. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare utuženog potraživanja imajući u vidu da prema zauzetom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30.1.2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je o ništetnosti navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju odlučeno tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.

22. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci pod točkom II. odnosno tužiteljici je temeljem stjecanja bez osnova sukladno utvrđenju iz provedenog financijskog vještačenja ukupno dosuđen iznos od 3.417,59 eur jer je upravo to zbroj svih mjesečnih preplaćenih iznosa zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dok joj je pod točkom IV. izreke zbog ništetnosti odredbe o troškovima zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu dosuđen iznos od 355,40 eur, također sukladno utvrđenju iz provedenog financijskog vještačenja, pri čemu joj je priznato pravo na zatezne kamate od svake pojedine uplate do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

23. Napominje se da sud nije uzeo u obzir to što je tužiteljica uplatom anuiteta čije je dospijeće 31.10.2007., a koji je uplatila 30.10.2007., platila manje za 0,68 eur zato što je tečaj valute CHF u odnosu na kunu tada bio niži od tečaja te valute u odnosu na kunu koji je važio na dan isplate kredita neovisno o tome što je utvrđena djelomična ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu vezanog uz valutnu klauzulu odnosno neovisno o tome što je odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Naime, tuženik u tom smislu nije istakao niti prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev.

24. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podnesaka od 5.9.2023. i 20.5.2024. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 15.1.2024., 19.4.2024. i 22.11.2024. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što daje iznos od 1.200,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 300,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi plaćenih 41,77 eur, a trošak sudske pristojbe na presudu iznosi 84,18 eur te trošak financijskog vještačenja iznosi 238,90 eur pa to onda sveukupno iznosi 1.864,85 eur koliko je tuženiku i naloženo pod točkom V. izreke da joj nadoknadi. Pri tome tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 18.6.2024. jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice iz razloga što se tužiteljica u tom podnesku samo očituje na tuženikovo protivljenje preinaci tužbe, a što je mogla istaći i na ročištu održanom dana 22.11.2024.

25. Na dosuđeni parnični trošak tužiteljici je priznato pravo na zatezne kamate od 10.1.2025. tj. od dana donošenja odluke o trošku pa do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

26. Tužiteljici su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., od 1.1.2008. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 10. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćniku tužiteljice

- punomoćnicima tuženika