Poslovni broj: XXXII P-3229/2019

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Žrtava fašizma 7, 51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić, u pravnoj stvari tužitelja GM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ani Sokal, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 26. studenog 2024. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženice, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 10. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 9012462710 kojeg su tužitelj i tuženica sklopili dana 30. travnja 2007. godine kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u čl. 4 Ugovora, u dijelu koji glasi: „...promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila...“, te u čl. 6.2. Ugovora, u dijelu koji glasi: „U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik Kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

II. Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude, isplati tužitelju, iznos od 809,33 EUR-a (slovima: osamsto devet eura i trideset tri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom što teče po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. godine uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:

- na iznos od 7,47 € od 1.9.2007. do isplate,

- na iznos od 7,59 € od 1.10.2007. do isplate,

- na iznos od 7,40 € od 1.11.2007. do isplate,

- na iznos od 7,25 € od 1.12.2007. do isplate,

- na iznos od 7,34 € od 1.1.2008. do isplate,

- na iznos od 7,15 € od 1.2.2008. do isplate,

- na iznos od 17,05 € od 1.3.2008. do isplate,

- na iznos od 16,86 € od 1.4.2008. do isplate,

- na iznos od 16,98 € od 1.5.2008. do isplate,

- na iznos od 16,36 € od 1.6.2008. do isplate,

- na iznos od 16,06 € od 1.7.2008. do isplate,

- na iznos od 15,96 € od 1.8.2008. do isplate,

- na iznos od 15,71 € od 1.9.2008. do isplate,

- na iznos od 15,49 € od 1.10.2008. do isplate,

- na iznos od 15,50 € od 1.11.2008. do isplate,

- na iznos od 15,97 € od 1.12.2008. do isplate,

- na iznos od 15,74 € od 1.1.2009. do isplate,

- na iznos od 15,76 € od 1.2.2009. do isplate,

- na iznos od 16,44 € od 1.3.2009. do isplate,

- na iznos od 16,17 € od 1.4.2009. do isplate,

- na iznos od 15,61 € od 1.5.2009. do isplate,

- na iznos od 15,40 € od 1.6.2009. do isplate,

- na iznos od 15,15 € od 1.7.2009. do isplate,

- na iznos od 14,79 € od 1.8.2009. do isplate,

- na iznos od 14,62 € od 1.9.2009. do isplate,

- na iznos od 14,41 € od 1.10.2009. do isplate,

- na iznos od 14,12 € od 1.11.2009. do isplate,

- na iznos od 13,83 € od 1.12.2009. do isplate,

- na iznos od 13,78 € od 1.1.2010. do isplate,

- na iznos od 13,64 € od 1.2.2010. do isplate,

- na iznos od 13,63 € od 1.3.2010. do isplate,

- na iznos od 13,48 € od 1.4.2010. do isplate,

- na iznos od 13,45 € od 1.5.2010. do isplate,

- na iznos od 13,23 € od 1.6.2010. do isplate,

- na iznos od 13,13 € od 1.7.2010. do isplate,

- na iznos od 13,18 € od 1.8.2010. do isplate,

- na iznos od 13,15 € od 1.9.2010. do isplate,

- na iznos od 13,33 € od 1.10.2010. do isplate,

- na iznos od 13,05 € od 1.11.2010. do isplate,

- na iznos od 12,68 € od 1.12.2010. do isplate,

- na iznos od 12,33 € od 1.1.2011. do isplate,

- na iznos od 12,79 € od 1.2.2011. do isplate,

- na iznos od 12,33 € od 1.3.2011. do isplate,

- na iznos od 12,03 € od 1.4.2011. do isplate,

- na iznos od 11,83 € od 1.5.2011. do isplate,

- na iznos od 11,30 € od 1.6.2011. do isplate,

- na iznos od 11,39 € od 1.7.2011. do isplate,

- na iznos od 11,51 € od 1.8.2011. do isplate,

- na iznos od 11,61 € od 1.9.2011. do isplate,

- na iznos od 11,60 € od 1.10.2011. do isplate,

- na iznos od 10,58 € od 1.11.2011. do isplate,

- na iznos od 9,94 € od 1.12.2011. do isplate,

- na iznos od 9,62 € od 1.1.2012. do isplate,

- na iznos od 9,43 € od 1.2.2012. do isplate,

- na iznos od 9,19 € od 1.3.2012. do isplate,

- na iznos od 8,83 € od 1.4.2012. do isplate,

- na iznos od 8,41 € od 1.5.2012. do isplate,

- na iznos od 8,03 € od 1.6.2012. do isplate,

- na iznos od 7,77 € od 1.7.2012. do isplate,

- na iznos od 0,00 € od 3.7.2012. do isplate,

- na iznos od 4,16 € od 1.8.2012. do isplate,

- na iznos od 5,02 € od 1.9.2012. do isplate,

- na iznos od 4,74 € od 1.10.2012. do isplate,

- na iznos od 4,60 € od 1.11.2012. do isplate,

- na iznos od 4,39 € od 1.12.2012. do isplate,

- na iznos od 4,16 € od 1.1.2013. do isplate,

- na iznos od 3,84 € od 1.2.2013. do isplate,

- na iznos od 3,65 € od 1.3.2013. do isplate,

- na iznos od 3,46 € od 1.4.2013. do isplate,

- na iznos od 3,25 € od 1.5.2013. do isplate,

- na iznos od 2,93 € od 1.6.2013. do isplate,

- na iznos od 2,70 € od 1.7.2013. do isplate,

- na iznos od 2,47 € od 1.8.2013. do isplate,

- na iznos od 2,25 € od 1.9.2013. do isplate,

- na iznos od 2,02 € od 1.10.2013. do isplate,

- na iznos od 1,78 € od 1.11.2013. do isplate,

- na iznos od 1,55 € od 1.12.2013. do isplate,

- na iznos od 1,30 € od 1.1.2014. do isplate,

- na iznos od 1,04 € od 1.2.2014. do isplate,

- na iznos od 0,79 € od 1.3.2014. do isplate,

- na iznos od 0,53 € od 1.4.2014. do isplate,

- na iznos od 0,27 € od 1.5.2014. do isplate.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 9012462710 kojeg su tužitelj i tuženica sklopili dana 30. travnja 2007. godine u dijelu u kojem su otplata kredita i kamata vezani uz valutu švicarski franak.

IV. Nalaže se tuženici da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude, isplati tužitelju iznos od 2.460,07 EUR (slovima: dvije tisuće četiristo šezdeset eura i sedam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom što teče po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. godine uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od dana njihova dospijeća pa do isplate, kako slijedi:

- na iznos od 1,69 € od 1.10.2007. do isplate,

- na iznos od 1,00 € od 1.1.2008. do isplate,

- na iznos od 2,74 € od 1.3.2008. do isplate,

- na iznos od 2,50 € od 1.4.2008. do isplate,

- na iznos od 4,77 € od 1.5.2008. do isplate,

- na iznos od 1,27 € od 1.6.2008. do isplate,

- na iznos od 0,15 € od 1.7.2008. do isplate,

- na iznos od 0,74 € od 1.8.2008. do isplate,

- na iznos od 0,14 € od 1.9.2008. do isplate,

- na iznos od 1,33 € od 1.11.2008. do isplate,

- na iznos od 6,92 € od 1.12.2008. do isplate,

- na iznos od 6,62 € od 1.1.2009. do isplate,

- na iznos od 8,46 € od 1.2.2009. do isplate,

- na iznos od 16,38 € od 1.3.2009. do isplate,

- na iznos od 15,85 € od 1.4.2009. do isplate,

- na iznos od 12,65 € od 1.5.2009. do isplate,

- na iznos od 12,56 € od 1.6.2009. do isplate,

- na iznos od 12,27 € od 1.7.2009. do isplate,

- na iznos od 10,90 € od 1.8.2009. do isplate,

- na iznos od 11,26 € od 1.9.2009. do isplate,

- na iznos od 11,36 € od 1.10.2009. do isplate,

- na iznos od 10,66 € od 1.11.2009. do isplate,

- na iznos od 9,88 € od 1.12.2009. do isplate,

- na iznos od 11,75 € od 1.1.2010. do isplate,

- na iznos od 12,69 € od 1.2.2010. do isplate,

- na iznos od 15,01 € od 1.3.2010. do isplate,

- na iznos od 16,10 € od 1.4.2010. do isplate,

- na iznos od 18,49 € od 1.5.2010. do isplate,

- na iznos od 18,77 € od 1.6.2010. do isplate,

- na iznos od 20,63 € od 1.7.2010. do isplate,

- na iznos od 24,24 € od 1.8.2010. do isplate,

- na iznos od 27,13 € od 1.9.2010. do isplate,

- na iznos od 32,96 € od 1.10.2010. do isplate,

- na iznos od 33,03 € od 1.11.2010. do isplate,

- na iznos od 31,92 € od 1.12.2010. do isplate,

- na iznos od 31,14 € od 1.1.2011. do isplate,

- na iznos od 41,57 € od 1.2.2011. do isplate,

- na iznos od 39,56 € od 1.3.2011. do isplate,

- na iznos od 39,69 € od 1.4.2011. do isplate,

- na iznos od 41,39 € od 1.5.2011. do isplate,

- na iznos od 38,08 € od 1.6.2011. do isplate,

- na iznos od 44,65 € od 1.7.2011. do isplate,

- na iznos od 52,22 € od 1.8.2011. do isplate,

- na iznos od 60,01 € od 1.9.2011. do isplate,

- na iznos od 66,39 € od 1.10.2011. do isplate,

- na iznos od 54,67 € od 1.11.2011. do isplate,

- na iznos od 49,52 € od 1.12.2011. do isplate,

- na iznos od 50,26 € od 1.1.2012. do isplate,

- na iznos od 53,83 € od 1.2.2012. do isplate,

- na iznos od 56,68 € od 1.3.2012. do isplate,

- na iznos od 57,25 € od 1.4.2012. do isplate,

- na iznos od 56,65 € od 1.5.2012. do isplate,

- na iznos od 50,40 € od 1.6.2012. do isplate,

- na iznos od 51,61 € od 1.7.2012. do isplate,

- na iznos od 326,58 € od 3.7.2012. do isplate,

- na iznos od 35,63 € od 1.8.2012. do isplate,

- na iznos od 35,09 € od 1.9.2012. do isplate,

- na iznos od 33,36 € od 1.10.2012. do isplate,

- na iznos od 35,58 € od 1.11.2012. do isplate,

- na iznos od 36,17 € od 1.12.2012. do isplate,

- na iznos od 35,95 € od 1.1.2013. do isplate,

- na iznos od 32,83 € od 1.2.2013. do isplate,

- na iznos od 34,04 € od 1.3.2013. do isplate,

- na iznos od 35,25 € od 1.4.2013. do isplate,

- na iznos od 36,07 € od 1.5.2013. do isplate,

- na iznos od 33,07 € od 1.6.2013. do isplate,

- na iznos od 32,88 € od 1.7.2013. do isplate,

- na iznos od 32,90 € od 1.8.2013. do isplate,

- na iznos od 33,78 € od 1.9.2013. do isplate,

- na iznos od 34,99 € od 1.10.2013. do isplate,

- na iznos od 35,10 € od 1.11.2013. do isplate,

- na iznos od 35,75 € od 1.12.2013. do isplate,

- na iznos od 36,37 € od 1.1.2014. do isplate,

- na iznos od 35,70 € od 1.2.2014. do isplate,

- na iznos od 37,58 € od 1.3.2014. do isplate,

- na iznos od 37,80 € od 1.4.2014. do isplate,

- na iznos od 37,21 € od 1.5.2014. do isplate,

V. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.979,63 EUR (slovima: tisuću devetsto sedamdeset devet eura i šezdeset tri centa) sa zateznom kamatom koja teče na ovaj iznos od 10. siječnja 2025. godine do isplate po stopi od 6,15 % godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbenim zahtjevom iz podneska od 5. listopada 2024. godine, tužitelj konačno postavlja tužbeni zahtjev istaknut u tužbi podnesenoj dana 12. lipnja 2019. zahtijevajući da sud po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9012462710 od 30. travnja 2007. godine u dijelu što se odnosi na ugovaranje redovne kamatne stope promjenjive u skladu s jednostranom odlukom tuženice, kao i dijelu u kojem je ugovoreno da se otplata kredita i kamata vežu uz valutu švicarski franak. S osnova preplaćenih iznosa na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF traži isplatu iznosa od 2.460,07 EUR, a na ime promjenjive kamatne stope 809,33 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu, s time što potražuje i naknadu parničnog troška.

2. U prilog tužbenom zahtjevu navodi da je između stranaka 30. travnja 2007. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012462710, kojim je tuženica kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u iznosu od 15.676,46 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice na dan korištenja kredita, radi kupnje motornog vozila, s rokom povrata u 60 jednakih mjesečnih anuiteta. Kamatna stopa ugovorena je u visini od 5,10 % godišnje, s time što je tuženica ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj odluci. Napominje da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženica vršila jednostrane promjene kamatne stope sa početno ugovorenih 5,10% na 7,45%, što je dovelo do povećavanja mjesečnog anuiteta. Tužitelj drži da su mu Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, jer je tuženica koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, prvenstveno vezanjem iznosa rate uz švicarski franak, te odredbom kojom je tuženici omogućeno jednostrano mijenjanje kamatne stope, zaključujući da ovo predstavlja nepoštenu poslovnu praksu. Poziva se na sadržaj odluke u kolektivnom sporu što se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1402/2012, detaljno obrazlažući razloge zbog kojih se utvrđenja iz tog spora imaju primijeniti i u ovoj parnici. Tužitelj drži da je i primjena valutne klauzule u švicarskom franku nepoštena i nedopuštena, obzirom da je tečaj tokom otplate uvelike narastao, što je također rezultiralo povećanjem mjesečnog anuiteta. U tom smislu, ponovno se poziva na utvrđenja kolektivne parnice, ističući da je tuženica u ugovornom odnosu s tužiteljem također primijenila identične ništetne odredbe, smatrajući da je tuženica dužna vratiti mu stoga ono što je stekla temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

3. Protivi se tvrdnjama tuženice ukazujući na obvezujući učinak presude donesene u kolektivnom sporu, a osporava i istaknuti prigovor zastare. Ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. godine, izrazio pravno shvaćanje koje se tiče obvezujućih i direktnih učinaka pravomoćne presude donesene u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača u odnosu na pojedinačne zahtjeve potrošača, u vezi s tumačenjem odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku, te odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača. Tvrdi da stoga tuženik ne može u pojedinačnom postupku s uspjehom preispitivati i ponovno dovoditi u pitanje pravomoćna utvrđenja iz kolektivne presude o ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i nedopuštenoj CHF valutnoj klauzuli. Stav je tužitelja da su svi tuženikovi navodi kojima osporava ništetnost spornih ugovornih odredbi već raspravljeni u kolektivnom postupku i otklonjeni kao neosnovani, slijedom čega je i donesena pravomoćna presuda o prihvaćanju tužbenog zahtjeva Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam tuženih banaka, pa tako i ovdje tuženice kojim je utvrđeno da je tuženica povrijedila potrošačka prava i interese korisnika kredita ugovarajući s njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Ukazuje da je sporni ugovor unaprijed sastavljeni tipizirani potrošački ugovor koji je tužena banka kao trgovac sklopila s tužiteljem kao potrošačem u razdoblju na koji se odnosi pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog postupka (unutar razdoblja od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.), da sadrži ugovornu odredbu kojom je redovna kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva odlukom banke, pri čemu ugovor ne sadrži egzaktne parametre promjene i metodu izračuna tih parametara o kojima ovisi odluka banke o promjeni visine kamatne stope, kao i da sadrži ugovornu odredbu kojom je otplata kredita (glavnica i kamata) vezana uz valutu švicarski franak, zaključujući da je stoga u nastavku postupka potrebno provesti samo dokazne prijedloge na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva (neosnovano stečenih novčanih iznosa čiji se povrat traži ovom tužbom).

4. Osporava navod da bi činjenica što bi sporni ugovor o kreditu bio zatvoren (isplaćen), uopće bila odlučna činjenica o kojoj ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva jer je predmet ove tužbe utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi te zahtjev za restituciju iznosa koje je tuženik primjenom takvih nepoštenih ugovornih odredbi stekao na teret tužitelja. Naime, pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, a bez obzira što je predmetni ugovor o kreditu zatvoren, zainteresirana osoba i nadalje ima pravo zahtijevati od suda utvrđenje ništetnosti ugovora ili njegove pojedine odredbe te uspostavu činjenične i pravne situacije kakva bi bila da se ništetna ugovorna odredba nije primjenjivala (restituciju). Ističe i da je netočno je da se pravni učinci kolektivnih presuda odnose samo na stambene kredite, jer se pravni učinci kolektivnih presuda protežu na sve potrošačke kredite, kao što slijedi iz izreke kolektivne presude, pa tako i na konkretan autokredit iz ovog spora.

5. Sadržajno, tužitelj ističe da je u predmetnom ugovoru o kreditu tuženica s njime sklopila ugovor o kreditu koji je sadržavao spornu ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke te odredbu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, a o kojima tuženik nesporno nije sa tužiteljem pojedinačno pregovarao, te nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a čime je tuženica nesporno u potrošačkom ugovoru koristila nepoštene ugovorne odredbe i njima povrijedila kolektivne interese i prava potrošača tj. tužitelja, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a zbog čega su predmetne ugovorne odredbe nepoštene, pa samim time sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i ništetne.

6. Po pitanju činjenice što je predmetni ugovor javnobilježnički solemniziran ovršni akt navodi kako zahtjev zbog toga nije neosnovan, kao i da sam tuženik naglašava da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem, čime potvrđuje da pojedinačnog pregovaranja u ovom slučaju nije niti bilo, dok se odabir između više bankarskih proizvoda ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Tvrdi i da je nesporno da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na ugovorne odredbe, te je iste mogao samo prihvatiti ili odustati od sklapanja ugovora, te da je sporni ugovor jedini proizvod koji je tuženik ponudio tužitelju. Zaključuje da su sporne ugovorne odredbe pale na testu razumljivosti i poštenosti iz članka 81. stavka 1. i članka 84 Zakona o zaštiti potrošača, te su utvrđene nepoštenima, i sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP ništetnima. Smatra da je netočno da traži fiksiranje kamatne stope iz razloga što se ne radi o "traženju fiksne stope", već je početno ugovorena kamatna stopa jedina koja uopće može biti primjenjiva među strankama obzirom da tužitelj traži da se utvrdi ništetnost promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika. Drugim riječima, tužitelj traži da se utvrdi da nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu kredita po promijenjenim kamatnim stopama prema jednostranim odlukama banke, a slijedom čega se da zaključiti da utvrđivanjem ništetnosti gore navedenog dijela, jedino što ostane propisano u predmetnoj ugovornoj odredbi jest početni iznos, upućujući u tom dijelu i na sudsku praksu.

7. U odnosu na tvrdnje tuženika da je postupao sukladno svim pozitivnim zakonskim odredbama, ističe da se povreda potrošačkih prava (pa tako i tužiteljevih), sastoji u propustu banke da s tužitelj ugovori egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope ugovorene kamate, kako je to utvrđeno u kolektivnoj parnici, te da niti sam tuženik ne osporava da ugovorna odredba o kamatnoj stopi ne sadrži egzaktne parametre promjene niti metodu izračuna tih parametara o kojim ovisi odluka tuženika o visini kamatne stope. Navodi da je tuženik za vrijeme trajanja ugovora, proizvoljno bez unaprijed ugovorenih parametra, dakle bez bilo kakvih ugovornih ograničenja, samostalno donosio odluke o tome koje od brojnih parametara promjene će uopće uzeti u obzir i u kojem smjeru će izmijeniti visinu kamatne stope, a u tijeku ove parnice ističe brojne i nepovezane kriterije koji ne daju temelje za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredive činidbe u smislu čl. 272. Zakona o obveznim odnosima. Prigovor zastare osporava jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a upućuje i na sudsku praksu prema kojoj zastara pojedinačnih zahtjeva u postupcima gdje je ništetnost već utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći tek od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, a ova je tužba podnesena prije isteka pet godina, odnosno isteka općeg zastarnog roka.

8. Tužitelj se protivi tome da se tzv. negativne razlike oduzmu od iznosa preplate, naglašavajući da tuženik nije postavio prigovor radi prijeboja, niti materijalnopravni prigovor prebijanja, niti protutužbeni zahtjev u odnosu na tzv. negativne tečajne razlike, pa sud nije niti imao ovlaštenje po službenoj dužnosti utvrđivati iste te takvu zadaću uopće zadavati vještaku, pozivajući se u tom dijelu na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. godine. Zaključno predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tuženika na naknadu parničnog troška.

9. U odgovoru na tužbu, kao i kasnijem tijeku postupka, tuženica osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Tvrdi da se presuda u tužbi Potrošač odnosi na stambene kredite, pa nije i ne može biti primjenjiva u konkretnom slučaju obzirom da je ovdje riječ o kreditu za kupnju vozila koji je uz to u cijelosti otplaćen. Ističe da je tužitelj tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je ugovor u cijelosti prestao isplatom kredita, te da interes tužitelja za podizanje tužbe postoji samo dok postoji i povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Tvrdi da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već je riječ o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pa je pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz kolektivnog spora pravno irelevantno i čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Navodi i da se kredit ne otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama, već u 60 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, pa kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu.

10. Dodatno, tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu javnobilježničkog akta, da tužitelj kao poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja, te se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama. Tuženica navodi i da je valutna klauzula u konkretnom slučaju dopuštena, a tvrdi da tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kolektivnog spora. Navodi i da sudska praksa valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuje i prihvaća, citirajući u tom smislu i sudske odluke. Protivi se tvrdnjama tužitelja da bi se na konkretni ugovor o kreditu primijenila fiksna kamatna stopa jer je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Navodi da je tuženik poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora, a taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka tužitelju je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Drži i da tuženik pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesenu u kolektivnoj parnici, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Napominje i da sud nije ovlašten mijenjati Opće uvjete pod kojima banka posluje te da ukoliko bi se eventualno vještačenjem utvrđivalo stanje duga tužitelja za kredit u CHF na način da se vještačenje provodi tako da se obračunava fiksna kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku zaključenja ugovora, tada bi sud mijenjao ugovornu volju stranaka, odnosno uvjete pod kojima je ugovor zaključen. Ističe i da sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine nije imala zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su je do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženica u cijelosti i udovoljila. Smatra i da tek kamatna stopa koja prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, može se smatrati „nezakonitom“. S druge strane, upire na činjenicu da ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe članka 11.8. ugovora. Sama činjenica što ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu po stavu tuženice, određenom odnosno odredivom.

11. Nadalje, navodi da sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi, a ona je dopuštena i Zakonom o obveznim odnosima. Naglašava da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje promjene se nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženica kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slala o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Obrazlaže da je izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, uveden novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 1. siječnja 2014. godine, odnosno od tada je kriterij promjene kamatne stope uveden po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije 1. siječnja 2014. godine je nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Poziva se i na primjenu Zakona o bankama važećeg u trenutku nastanka spornog pravnog odnosa, kao i na odredbe Općih uvjeta poslovanja. Ističe i da je potrošačima dostavljala personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta i poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Tuženica konačno navodi i da je sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena.

12. Ustrajna je kod tvrdnje da je učinila potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope, da se ona mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika (troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta), te da je poštovala tada važeću zakonsku regulativu što je potvrđeno izvješćima Hrvatske narodne banke. Protivi se tvrdnjama tužitelja da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje te da bi vještak trebao utvrditi kolika bi bila kamatna stopa obzirom na objektivne kriterije koji su utjecali na kretanje parametra uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita. Konačno, tuženik ističe i prigovor zastare.

13. Tuženica se u tijeku postupka protivi zadaći vještaka, navodeći da je nalaz i mišljenje baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, što niti je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, navodeći kako pobija nalaz i mišljenje vještaka kao dokazno sredstvo na temelju kojeg naslovljeni sud može utvrditi kao dokazane činjenice na koje se tužitelj u tužbi poziva, a pogotovo ne kao dokaz na temelju kojeg bi mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja. Drži da tužitelj treba, uzimajući u obzir pravila o teretu dokaza, dokazati koja je to visina kamatne stope koja je nezakonita i koju je tuženik nezakonito odredio, te da je kamatna stopa koju je tuženik tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjao manja od najviše zakonom dopuštene kamatne stope, pa njezino postupanje nije i ne može biti protivno prisilnim propisima. Napominje da je kamatna stopa koju je mijenjala tijekom trajanja ugovora o kreditu manja od najviše zakonom dopuštene kamatne stope, dok relevantne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na koje se tužitelj u tužbi poziva, ne odgovaraju na pitanje koja je kamatna stopa dopuštena sukladno relevantnim odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Navodi i da je tužitelj upoznat s rizikom rasta tečaja što je potvrdio potpisom ugovora pa je zadatak vještaka utemeljen na fiksnom tečaju protivan volji ugovornih strana, a nije niti životno logično da je tečaj za cijelo vrijeme otplate kredita fiksan. Osporava nalaz i mišljenje vještaka s tvrdnjom da ne odgovara utvrđenjima na kojima sud može utemeljiti svoju odluku u ovom predmetu te ne daje odgovor na pitanje koja je to visina kamatne stope i visina tečaja koju je tuženica obračunavala na glavnicu kredita, a koja je nezakonita. Zaključno predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz obvezivanje tužitelja na naknadu parničnih troškova.

15. U tijeku postupka sud je proveo dokaze čitanjem isprava priloženih spisu, saslušanjem tužitelja, a u tijeku postupka provedeno je i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću. Kako je tuženica iznijela prigovore vještačenju koji se ne odnose na sam izračun, već način na koji je određena zadaća vještaka, a vještačenju je prigovorio i tužitelj no ne u dijelu izračuna, već mogućnosti uračunavanja tzv. negativnih razlika, to je ocijenjeno da je riječ o prigovorima od suda utvrđenoj zadaći vještaka zbog kojih nije porebno vještaka pozivati radi davanja usmenog očitovanja. Stoga je sud na ročištu održanom 26. studenog 2024. godine zaključio glavnu raspravu sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenivši da je predmet dovoljno razjašnjen za donošenje odluke, a niti stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

16. Brižljivo i savjesno ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, u smislu članka 8. ZPP-a, stav je ovoga suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

17. Naime, u ovom postupku iz očitovanja stranaka i dostavljenih isprava sud je utvrdio slijedeće:

- uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012462710 sklopljen dana 30. travnja 2007. godine, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao davateljica kredita, sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 15.676,46 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, i to za kupnju motornog vozila, s rokom vraćanja od 60 mjeseci (5 godina) uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF,

- u članku 1. Ugovora određeno je da je iznos kredita 15.676,46 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita,

- člankom 6.2. Ugovora o kreditu određena je valutna klauzula pa je tako ugovoreno da se kredit u iznosu od 15.676,46 CHF i kamata iz točke 4. Ugovora, otplaćuje u 60 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, dok je člankom 11.9. Ugovora o kreditu određeno da potpisom ugovora tužitelj potvrđuje da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuje da ga je tuženica informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF,

- člankom 4. Ugovora o kreditu određeno je da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženice o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, te u trenutku ugovaranja iznosi 5,10 % godišnje, obračunava se u CHF i sadržana je u anuitetima te dospijeva na naplatu zajedno s njima,

- tuženica tijekom postupka nije osporila navode iznesene u samoj tužbi da je jednostranom odlukom s početno ugovorene kamatne stope od 5,10 % podizala kamatnu stopu,

- tuženica ne osporava niti da je bila riječ o, kako se to navodi u Ugovoru o kreditu, promjenjivoj kamatnoj stopi, no drži da je imala pravo izmjene kamatne stope sukladno članku 4. Ugovora o kreditu s kojom se tužitelj potpisom Ugovora suglasio, da su sve izmjene kamatnih stopa bile sačinjene sukladno metodologiji tuženice, pa tuženica drži da se prema tome ne radi o jednostranim aktima tuženice već odluci utemeljenoj na konkretnim poslovnim prilikama,

- tužitelj ne tvrdi da ga tuženica nije obavještavala o izmjeni kamatnih stopa,

- nadalje, među strankama nije sporno niti da je do promjene visine anuiteta tuženice došlo i uslijed povećanja vrijednosti CHF u odnosu na hrvatsku kunu,

- među strankama nakon provedenog dokaza saslušanjem tužitelja, ne bi trebalo biti prijeporno niti da je tužitelj Ugovor o kreditu podignuo kao potrošač, radi kupnje motornog vozila koje je služilo za privatne potrebe, kako je tužitelj iskazao u svom stranačkom iskazu, a koje navode tuženica nije s uspjehom osporila. Tužitelj je iskazao da je u vrijeme sklapanja ugovora imao 27 godina, inače je tehničar cestovnog prometa, dakle, nije ekonomske struke, a auto je želio kupiti zbog privatnih potreba. Opisao je i postupak ishođenja kredita gdje je došao u auto kuću Ford Krainc i gdje mu je odmah kazano da automobil Ford Fiesta koji je na koncu kupio, može kupiti kreditom PBZ banke te su u auto kući već imali sve spremno za podnošenje zahtjeva za kredit, s time što mu je ponuđen jedino kredit u valuti CHF, dok mu kredit u eurima ili nekoj drugoj valuti uopće nije ponuđen kao mogućnost na koji način bi financirao kupnju automobila. Tužitelj je istaknuo kako se čitav posao, sve što je bilo potrebno za realizaciju ugovora, odvijalo putem prodajnog predstavnika prodavatelja automobila Ford Krainca, da je on samo morao potpisati ugovor kod javnog bilježnika, te da se ne može sjetiti je li uopće radi sklapanja ugovora i bio u banci. Tužitelj je potvrdio da je znao za promjenjivost kamatne stope, no naglasio je da mu nije objašnjeno iz kojih razloga se kamatna stopa može mijenjati, dok na sadržaj ugovora nije mogao utjecati. Opisao je i klimu u vrijeme potpisivanja ugovora kada se vjerovalo da je švicarac sigurna valuta, da mu je pravni posao predstavljen kao siguran, no naveo je da o toj valuti sam ništa nije znao, nije poslovao s tim novčanicama, a nitko ga nije upozorio da bi mu rata s početnih 1.000,00 kn mogla narasti na 1.600,00 kn.

- konačno, među strankama nije sporno niti da je sporni Ugovor o kreditu otplaćen dana 30. travnja 2014. godine.

18. Sporno je između stranaka jesu li navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetne i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati njihovu ništetnost, kao i isplatu preplaćenih iznosa s osnova valute i ništetne kamate.

19. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 96/03, dalje ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (članak 81. stavak 2. ZZP/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (članak 81. stavak 4. ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (članak 83. ZZP/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP/03). Nadalje odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (članak 87. stavak 2. ZZP/03).

20. Odredbom članka 22. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, na snazi u vrijeme zasnivanja obveznog odnosa stranaka, u daljnjem tekstu: ZOO), dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute prema valuti Republike Hrvatske. Slijedom navedene odredbe jasno je da je zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Nadalje, iz teksta članka 26. stavka 1. ZOO-a propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Obzirom na prednje, a što je po mišljenju suda i nesporno, između stranaka nema dvojbe da su stranke pa tako i tuženica mogle ugovarati ugovore o kreditu primjenjujući promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim sporno je jesu li te odredbe ugovora ugovorene na zakoniti način, prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju.

21. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženice, kojom se i u odnosu na tuženicu utvrđuje da je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. godine, protivno člancima 81., 82. i 90. („Narodne novine“ br. 96/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama istog Zakona („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

22. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženicu u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

23. Ugovor kojeg je tužitelj sklopio s tuženicom sklopljen je 30. travnja 2007. što znači da je sklopljen upravo u razdoblju za koje je citiranom presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. 43 Pž-7129/13-4 utvrđeno da je tuženica sklapala ugovore o kreditu sa nepoštenim ugovornim odredbama.

24. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije tuženice odlučio u spisu broj Rev 2221/2018), potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i u odnosu na tuženicu, i to glede ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., a kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su tuženici potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Naime, tom odlukom utvrđeno je da je između ostalog i tamo tužena Privredna banka Zagreb d.d. od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog tuženica Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) te u razdoblju do 6. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka, pa tako i ovdje tuženice, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, odnosno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženica, bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, kao i da su banke pa tako i tuženica, svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

25. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom članka 118. ZZP/14, a isto je propisano i odredbom članka 126. ZZP („Narodne novine“ br. 19/22) na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

26. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

27. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku, tužitelj je sukladno odredbi čl. 118. ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji mu daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni, i pokrenuo ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

28. Prema tome, tvrdnje tuženice o nepostojanju procesne legitimacije tužitelja na vođenje ovog postupka, što ističe tijekom postupka, su u potpunosti promašene.

29. U odnosu na elaboriranje tuženice o tome da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. Ovo iz razloga što se prema odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Isto tako je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15, 14/19 - ZZP/14) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U tom slučaju sud je dakle vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se ta osoba na njih pozivala, a upravo se na ista tužitelj pozvao u predmetnoj tužbi. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je to u konkretnom slučaju.

30. U tom je smislu u ovom stadiju postupka već pravomoćno utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi i valutnoj klauzuli, u dijelu kojim je određena njena promjena jednostranom odlukom tuženice kao kreditora, nepoštene odredbe u smislu članka 81. stavka 1. i 2. te članka 82 ZZP/03 važećeg u vrijeme zaključenja ugovora jer se radilo o nerazumljivim odredbama unaprijed formuliranog obrasca ugovora sastavljenog po tuženici o kojima se nije pregovaralo i koje su zato ništetne u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03.

31. Navedeni zaključak nije doveden u sumnju ni provođenjem dokaza u ovom postupku. Naime, tuženica nije s uspjehom otklonila prigovore njezinom nepoštenom postupanju koju su utvrđeni u kolektivnoj parnici, odnosno nije dokazala da je prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu s tužiteljem od dana 30. travnja 2007. godine, tužitelj s jedne strane imao mogućnost pregovaranja o spornim odredbama ugovora (kamatnoj stopi, njezinoj visini i načinu kako će se ista utvrđivati), odnosno da mu je tuženica dala sve relevantne informacije bitne za donošenje odluke o tome hoće li glavnicu ugovora vezati uz valutu švicarski franak, te hoće li sklopiti ugovor u kojem je kamatna stopa određena kao promjenjiva odlukom tuženice, i jasno mu predočila kriterije na temelju kojih banka donosi odluku o snižavanju ili povećavanju kamatne stope.

32. Tužitelj je naime, u svom stranačkom iskazu jasno naveo da mu je sve informacije u dostupnom auto kreditu davao prodavatelj koji ga je obavijestio da automobil može kupiti financiranjem preko tuženice i to upravo kreditom u valuti CHF uz promjenjivu kamatnu stopu koji mu je jedino ponuđen, dok je sve odredbe ugovora formulirala banka koja je sastavljala ugovor, bez mogućnosti da on utječe na njihov sadržaj. Osim toga, istaknuo je da ga nitko nije upozorio na opasnost vezanja anuiteta kredita uz vrijednost valute CHF koja u vremenima krize služi nesporno kao valuta utočišta i čiji rast se već tada mogao očekivati, već mu je taj kreditni posao od strane prodavatelja automobila, te uvažavajući tadašnju klimu među stanovništvom, predočen kao sigurni kreditni posao i da tužitelj kako navodi "ne treba imati bojazan". I po ocjeni ovoga suda, tužitelj je razumljivo vjerovao ovoj prezentaciji sadržaja ugovora o kreditu, tim više što je kredit ishodio putem prodavatelja vozila kao osobe koja je prikupljala za tuženika i tužitelja dokumentaciju nužnu za ishođenje kredita. Naime, logično je da građanin ne sumnja u agente banaka (u ovom slučaju prodavatelje vozila) koji nude financiranje u suradnji upravo s tuženicom kao bankom partnerom, pod prividno povoljnim uvjetima. Takav način poslovanja tuženice, koja za ishođenje kredita nije tražila da tužitelj prvo pristupi u banku gdje bi ga informirala o ponudama i uvjetima sklapanja, kao i opasnostima pojedinog kredita, kod tužitelja je opravdano stvorio dojam o sigurnosti ponuđenog pravnog posla – kredita uz promjenjivu kamatu i valutnu klauzulu u CHF. Tuženica se prema tome, sama odrekla mogućnosti da sigurno dade cjelovitu informaciju potrošačima kao što je tužitelj, prepustivši davanje informacija i prikupljanje dokumentacije za ishođenje kredita auto kući, dakle osobama koje nisu zaposlenici banke. Interes tuženice pritom je bio jasan, osigurati da na jednom mjestu osoba koja odabere automobil za kupnju, odmah uz asistenciju djelatnika auto kuće prodavatelja automobila sklopi kreditni posao upravo s tuženikom i to učini na čim brži način. Naravno, tužitelj je uvijek mogao i sam pristupiti kod tuženika radi ishođenja informacija o sadržaju ugovora o kreditu, no u konkretnom slučaju tužitelj za to nije imao razloga kraj uvjeravanja da je riječ o dobrom i sigurnom poslu, u što su ga djelatnici auto kuće uvjeravali. Tuženica s druge strane nije dokazala da bi na neki način dala tužitelju informacije o opasnosti ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, a teret dokaza ovih okolnosti nalazio se na tužitelju. Tužitelj je k tome, u vrijeme sklapanja ugovora imao samo 27 godina i njegovo životno iskustvo bilo je vrlo ograničeno, on je završio visoko obrazovanje, no nije stručnjak koji se bavi bankarskom djelatnosti. Konačno, tužitelj je naglasio i da mu nisu jasno predočeni razlozi zbog kojih se kamatna stopa može povećati ili sniziti odlukom banke, da je vjerovao da se vrijednost valute CHF neće značajno mijenjati, tim više što su mu djelatnici auto kuće preporučili kredit upravo vezan uz CHF valutu kao jedini kredit kojim može financirati kupnju automobila.

33. Iskaz tužitelja sud je držao istinitim, s obzirom da tuženica tijekom trajanja ove parnice nije s uspjehom opovrgla tvrdnje tužitelja, odnosno nije dokazala da bi tužitelju na adekvatan način dala potrebne informacije o izvjesnom rastu valute CHF i utjecaju rasta te valute na iznos anuiteta tužitelja, kao i opasnost ugovaranja jednostrano promjenjive kamatne stope. Ujedno, imajući u vidu da je automobil tužitelj kupovao za privatne potrebe, a sam nema znanja o poslovanju banaka, ovaj sud cijeni da je i dokazao status potrošača.

34. Međutim, činjenica što je tuženica upravo davala ovakva manjkava objašnjenja klijentima, da krediti vezani uz valutu CHF imaju nižu kamatu zbog nižih kamata na štednju, te je preporučivala klijentima ove poslove (kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, a što tvrdi i tužitelj u ovom postupku) kao dobre i sigurne poslove, odnosno nudila klijentima kao što je bio tužitelj jedino ove ugovore o kreditu, utjecalo je kod klijenata, pa tako i tužitelja koji nije ekonomske struke, već je kredit uzimao kao potrošač radi kupnje motornog vozila, na zaključak da je riječ o povoljnom i sigurnom kreditnom poslu. Tuženica nije dokazala da je razina informacija koju je u konkretnom slučaju pružila tužitelju takva da ga je upoznala sa svim rizicima sklapanja ugovora o kreditu, a teret dokaza ovih okolnosti nalazio se na tuženici, s obzirom na utvrđenja iz kolektivne parnice vođene protiv tuženice. Stoga je sud utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj sklopio s tuženicom, a odnose se kako na valutnu klauzulu vezanu uz CHF (članak 6.2 Ugovora), tako i na promjenjivost kamatne stope (članak 4. Ugovora o kreditu), budući da se o istima nije pojedinačno pregovaralo, nego su one ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, i to tuženice kao trgovca. Osim toga, ništetna je i odredba članka 11.9 ugovora na koju se poziva tuženik, kojim je određeno da potpisom ugovora tužitelj potvrđuje da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuje da ga je tuženica informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, jer to tuženica nesporno nije učinila na valjani i potpuni način, no čije utvrđenje ništetnosti tužitelj posebno ne zahtijeva tužbenim zahtjevom.

35. Prema tome, u ovom postupku tuženica u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03 nije dokazala da se o spornim ugovornim odredbama - ugovornoj odredbi sadržanoj u članku 6. (u naravi 6.2.) i članku 4. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na tuženici. Cijeneći sadržaj spornog članka 6. (tj. članka 6.2.) te članka 4. Ugovora o kreditu od 30. travnja 2007. godine kojima je ugovoreno da se povrat obveza iz Ugovora o kreditu računa po srednjem tečaju tuženice za CHF na dan plaćanja, kao i odredba da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim Odlukama banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, ocjena je ovoga suda da citirane odredbe predstavljaju ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv potrošaču u smislu članka 84. ZZP/03, pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljive ugovorne odredbe to se na takve odredbe, suprotno mišljenju tuženice isticanom tijekom postupka, ne može primijeniti članak 84. ZZP/03 koja propisuje nedopuštenost ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

36. Kako su predmetne odredba ugovora jasne i lako uočljive, ali ne i lako razumljive, to je dopušteno ocjenjivati jesu li one poštene ili ne.

37. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano člankom 81. ZZP/03.

38. O odredbama članka 6.2. i članka 4. Ugovora o kreditu od 30. travnja 2007. godine, kako je to naprijed i izneseno, nije se pojedinačno pregovaralo s time što po ocjeni ovoga suda sporne odredbe predstavljaju uglavke ugovora koji nisu lako razumljivi i suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača, posljedično čemu se u smislu naprijed citirane odredbe članka 81. ZZP/03 smatraju nepoštenim.

39. Naime, odredba članka 6.2. Ugovora o kreditu od 30. travnja 2007. godine nije lako razumljiva kada se ima u vidu da tužitelju nisu bili jasni parametri koji su utjecali na njegovu odluku o tome da visinu svoje rate kredita veže uz švicarski franak, odnosno očekivani porast te valute, nije mu bilo poznato da Hrvatska narodna banka ne brani tečaj hrvatske valute u kojoj je plaćao kreditne obveze u odnosu na švicarski franak, kao ni druge okolnosti relevantne za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

40. Iako nije sporno da Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, u samom Ugovoru o kreditu, pa tako ni članku 6. koji uređuje način vraćanja kredita, među kojima u članku 6.2. i valutnu klauzulu, nisu objašnjeni razlozi, niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

41. S druge strane, treba istaknuti i da tuženica obvezu obavještavanja potrošača nije ispunila time što je javnosti prezentirala brošure, kataloge, davala obavijesti klijentima zainteresiranima za poduzimanje kreditnih poslova s tuženicom o značenju valutne klauzule, kretanju tečaja i slično. Naime, člankom 35. ZOO/91, kao i odredbom članka 256. ZOO/05 određeno je da se slanje kataloga, cjenika, tarifa i drugih obavijesti te oglasi dani u tisku, letcima, radijom, televizijom, elektroničkim putem ili na koji drugi način ne smatraju ponudom za sklapanje ugovora, nego samo pozivom da se učini ponuda pod objavljenim uvjetima, ako drukčije ne proizlazi iz takvih izjava volje. Ali će pošiljatelj takvih poziva odgovarati za štetu koju bi pretrpio ponuditelj ako bez osnovanog razloga nije prihvatio njegovu ponudu.

42. Tržišna komunikacija između banke i potrošača kao društvene grupe započela je (u pravilu) kad pojedina banka u nekom od javnih medija koji su dostupni potrošačima odnosno prosječnom potrošaču (radio, televizija, tisak) objavi reklamu svojih raspoloživih ponuda - kojom obavještava javnost koje ugovore o kreditu može ponuditi. Međutim takve informacije na koje se poziva tuženica, potrošačima su davane generalno.

43. Dakle, sve i kad se određeni potrošač koji je uočio određeni oglas obratio banci koja je objavila oglas radi dobivanja informacija o pravnom poslu koji je predmet oglasa ili zatražio ponudu za sklapanje ugovora pod objavljenim uvjetima, odnosno kad banka primi njegovu izjavu, sukladno odredbi članka 30. ZOO/91 odnosno članka 251. ZOO/05, nastaje odnos predugovorne odgovornosti za štetu, a time i pojedinačni, individualni obvezno pravni odnos između potrošača i banke.

44. Od trenutka kad se pojedini potrošač obratio banci nakon što je saznao za mogućnost sklapanja ugovora o kreditu s klauzulom u švicarskim francima, bez obzira kako je saznao (iz oglasa ili od treće osobe, ili je sam već bio sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF), nastaje pojedinačni odnos između potrošača i banke (stav iskazan u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine). U ovom postupku tuženica nije dokazala da bi uopće sudjelovala u davanju informacija o kreditu tužitelju, već je to prepustila prodavatelju automobila, no sve i da tome nije tako, s obzirom na iskaz tužitelja koji nije mogao sa sigurnošću potvrditi da je radi sklapanja ugovora uopće pristupio u banku, tuženica u ovom postupku nije dokazala da bi tužitelju dala sve potrebne informacije kako bi tužitelj mogao shvatiti rizik povećanja kreditne obveze kojem se izložio prihvaćanjem sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz CHF.

45. Naime, tužitelj je iskazao da se djelatnicima auto kuće koji su ga obavijestili da surađuju s tuženicom kod koje može ostvariti auto kredit, obratio s punim povjerenjem, vjerujući da će tuženica kao stručna financijska institucija, ponuditi mu dobar kreditni posao. Opisao je da mu je kao jedini kreditni posao preporučen upravo kredit za kupnju motornog vozila uz valutnu klauzulu u švicarskim francima i promjenjivu kamatnu stopu, da mu nitko nije govorio niti upozoravao ga na mogućnost značajnog povećanja tečaja švicarskog franka i povećanja kamatne stope, već da je upravo suprotno, ponuđeni kredit mu prezentiran kao dobar i siguran pravni posao, odnosno jedini pravni posao putem kojeg automobil može kupiti, čemu je tužitelj opravdano povjerovao. Na koncu tuženica nije dokazala da su klijeti mogli utjecati na visinu kamatne stope ili način njezinog određivanja, niti da bi se klijeti kao što je tužitelj pozivali pristupiti u banku radi davanja posebnih objašnjenja o sadržaju pravnog posla. Stoga, u situaciji kada je tužitelju ponuđen ugovor o kreditu vezan uz valutu švicarski franak, s mjesečnom ratom d 5,10 %, i gdje tužitelj nije upozoren na mogućnost da tečaj švicarskog franka poraste za oko 40 %, što se u konačnici dogodilo, ocjena je ovoga suda da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 6. (točnije 6.2.) Ugovora o kreditu, nije odredba čiji sadržaj i učinke je tužitelj kao prosječni potrošač, mogao lako razumjeti. Što se pak tiče ostalih prigovora tuženice kojima ističe vlastitu zaduženost u CHF (što je irelevantno za ovaj postupak), kao i druge okolnosti kojima tvrdi da je ispunila obvezu obavještavanja, u tom se smislu tuženica upućuje na obrazloženje gore već citirane presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u kojem su istovjetni prigovori tuženice odbijeni kao neosnovani.

46. Pritom, sama okolnost što je sporni Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika, također nije relevantna jer sama solemnizacija ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom. Bilježnik nije bio u obvezi, niti je imao ovlast pregovarati s tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora, pa tako niti o valutnoj klauzuli niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama, no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je upravo bila obveza tuženice prilikom sklapanja predmetnog ugovora.

47. Tuženici valja ukazati i da nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice odredbi moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

48. To proizlazi iz presude Suda Europske unije broj C-26/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, kojom je odlučeno da se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općim uvjetima poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

49. Kako o valuti uz koju će biti vezana kreditna obveza tužitelju nije dana potpuna informacija, jer iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi se tužitelj izričito upozoravao na opasnost izvjesnog rasta vrijednosti švicarskog franka, to je takvim načinom ugovaranja tuženica maksimalno zaštitila svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacila na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu. Tuženici kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila je poznata ili joj je trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirala takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženice odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, kako to tužitelj tužbenim zahtjevom traži.

50. Na koncu, strankama se još jednom ukazuje i da je u navedenom kolektivnom sporu već odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženica, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kao što je u konkretnom slučaju tuženica poticala i tužitelja nudeći mu sporni pravni posao kao siguran i dobar, odnosno jedini pravni posao. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te se informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke, među kojima i ovdje tuženica, nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, pa i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica je prema tome, morala dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao i spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji, zbog svih gore iznesenih okolnosti, nije slučaj.

51. S druge strane, niti članak 4. Ugovora o kreditu nije lako razumljiv jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 5,10 % ne sadrži bilo kakav kriterij, parametar ili drugi precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni niti bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 5,10 %, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran, već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a pritom se ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženicom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Stoga ovaj sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja koji je izjavio da što se tiče predmetnog kredita ga nitko nije upozorio da bi rata kredita mogla narasti za više od polovice te da će se kamatna stopa povećati za gotovo trećinu. Tužitelj je naveo da mu nitko prilikom sklapanja predmetnog kredita od strane djelatnika tuženice nije objasnio rizik mogućeg porasta tečaja i promjenjive kamatne stope u tolikoj mjeri, već mu je upravo suprotno kredit vezan uz valutu CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu bio ponuđen kao jedini.

52. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope tako da tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora može jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Cijeneći sadržaj sporne odredbe članka 4. Ugovora o kreditu isto konkretno nije slučaj jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije mogao niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koja za njega proizlaze ugovaranjem članka 4. Ugovora, obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope. Naprotiv, sve se prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošače, a koje su u konkretnom slučaju i uslijedile. Tuženici - banci kao jačoj ugovornoj strani, dana je mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija. Naime, tuženica je upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija, jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope. Kako tužitelj u formuliranju ovih odredbi nije sudjelovao, niti je imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe članka 4., ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka i zbog čega su također nedopuštene.

53. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača, konačno utvrđeno je i u postupku što se vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12.

54. Strankama se skreće pozornost i da su jedna od osnovnih načela obveznopravnih odnosa načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz članka 3. ZOO te načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a.

55. Ugovorne odredbe kakve su članak 6. i članak 4. Ugovora o kreditu od 30. travnja 2007. godine, su ugovorne odredbe koje stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obveznopravnom odnosu jer daju mogućnost jednoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, a s druge strane iznos obveza korisnika kredita veže uz stranu valutu čije očekivano kretanje je korisnicima kredita nepoznato. U smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U smislu odredbe članka 82. ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, kao i odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

56. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

57. Prema članku 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom članka 83. ZZP/03.

58. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe članka 4. među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za njezinu promjenu, u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve na štetu tužitelja kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a, jednako kao i ona o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, kako je ranije obrazloženo, nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu od dana 30. travnja 2007. godine.

59. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da odredbe članka 6.2. Ugovora o kreditu i članka 4. ugovora o kreditu od 30. travnja 2007. godine predstavljaju u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, nepoštene ugovorne odredbe, a koje su sukladno članka 87. stavka 1. ZZP ništave.

60. Istaknuti prigovor zastare tuženice pritom nije osnovan s obzirom da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO), pri čemu valja istaknuti i kako je tužitelj ovaj postupak pokrenuo 12. lipnja 2019. godine, dakle prije isteka pet godina od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu (13. lipnja 2014. godine u odnosu na kamatu, odnosno 14. lipnja 2018. godine u odnosu na valutu), pa je očito i zahtjev za isplatu na temelju ništetnih odredbi pokrenut unutar zastarnog roka od pet godina i što je u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine.

61. Što se pak tiče primjedbe tuženice da tužitelj ne bi imao legitimaciju na podnošenje ove tužbe iz razloga što je dug plaćen, treba istaknuti kako plaćanje ništave obveze ne utječe na pravo tražiti utvrđenje njezine ništavosti, tim više kada se ima u vidu da tužitelj tada nije imao saznanja o tome da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne, da je tuženik kroz čitav tijek trajanja ove parnice osporavao tužitelju, i nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača, da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne, te posebice vodeći računa o tome da je tuženica raspolagala sredstvima osiguranja kojima je u slučaju neplaćanja obveze od strane tužitelja, mogla bez daljnje privole tužitelja pokrenuti postupak prisilne naplate, odnosno sveobuhvatnu ovrhu gotovo cjelokupne imovine tužitelja, zbog čega je ekonomski pa i životni interes tužitelja bio nastaviti s plaćanjem obveza tuženici, odnosno u cijelosti isplatiti kreditnu obvezu. Uostalom da je tuženica postupala nepošteno u navedenom ugovoru zaključuje se i na osnovu Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Sukladno navedenoj Direktivi u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag do trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Dakle, imajući u vidu navedeno te činjenicu da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekinuta, a ponovno je počela teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu takve tužbe, jasno je i da je tužba tužitelja dopuštena, kao i podnesena unutar zastarnog roka, te da su prigovori tuženice neosnovani.

62. Imajući u vidu navedeno, sud je nedvojbenim utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj sklopio s tuženicom, a koje se odnose kako na valutnu klauzulu vezanu uz CHF tako i na promjenjivost kamatne stope, jesu ništetne odredbe, budući da se o istima nije pojedinačno pregovaralo već su ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, i to tuženice kao trgovca. Slijedom toga, sud je tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu ocijenio osnovanim i o istom odlučio kao u točkama I i III izreke ove presude.

63. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića, dipl. oec., proizlazi da je po predmetnom Ugovoru o kreditu više plaćeno radi razlika anuiteta zbog promjene kamatnih stopa i promjene tečaja CHF u razdoblju od otplate kredita, pri čemu razlika anuiteta radi promjene kamatnih stopa iznosi 809,33 EUR, dok razlika obveza radi promjene tečaja ukupno iznosi 2.460,07 EUR. Vještak navodi da je primijenjena kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu 5,10% godišnje, da bi odlukama tuženice rasla na 6,10 % (od 1. kolovoza 2007. godine) te 7,45 % (od 1. veljače 2008. godine). Ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 5,10% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužitelj je do 30. travnja 2014. godine tj. do otplate kredita više uplatio gore navedeni iznos, sve na dane kako se to navodi u nalazu i mišljenju vještaka od 31. srpnja 2024. godine, kojem nijedna od stranaka u odnosu na dio matematičkog izračuna, nije imala primjedbi. S druge strane, vještak je u nalazu i mišljenju prikazao promjene tečaja CHF tijekom trajanja kredita s početnih 4,449287 kn za 1 CHF u vrijeme ugovaranje, izračunavši gore navedenu razliku od 2.460,07 EUR nastalu radi rasta vrijednosti tečaja do najviše 6,283552 za vrijeme trajanja kreditnog odnosa.

64. Imajući u vidu presude na koje se tužitelj pozvao u tužbi, stalni sudski vještak Tomislav Prpić, dipl. oec., pravilno je i sukladno zadatku suda izvršio obračun nastale razlike u uplatama anuiteta kredita jer su se nedvojbeno povećali i kamatna stopa prema odluci tuženice i tečaj CHF u odnosu na kunu. Stoga sud u cijelosti prihvaća nalaz stručnim i objektivnim, a glede kojeg je i tuženica navela da nema primjedbi na dio što se odnosi na matematički izračun. Dakle, sud utvrđuje da je tužitelj otplaćujući kredit prema ništetnim odredbama ugovora uplatio više 809,33 EUR na ime više plaćene kamate, a 2.460,07 EUR na ime ništetne odredbe o tečaju, koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima u kunskoj i eurskoj protuvrijednosti, te je temeljem istog tužitelj postavio konačni tužbeni zahtjev. Pri tome se ističe da je obveza zbog ništetnih ugovornih odredbi izračunata prema kamatnoj stopi koja je jedina i naznačena u samom ugovoru (5,10 %), kao i prema tečaju CHF koji je vrijedio u vrijeme puštanja kredita, a iznosio je 4,449287 kn. Iz nalaza i mišljenja također proizlazi da je tuženica tijekom otplate kredita doista mijenjala kamatnu stopu kako je to prethodno navedeno. Isto tako je vidljivo da je iznos anuiteta od početnog 227,58 CHF, tijekom otplate povišen na iznos od 236,41 CHF, odnosno 247,78 CHF s time što je tužitelj u jednom navratu djelomično isplatio kreditnu obvezu, pa se iznos preostalog mjesečnog anuiteta umanjio. Do promjene anuiteta je došlo zbog povišenja kamatne stope, a na visinu rate koju je tužitelj plaćao u kunama dodatno je utjecala promjena tečaja CHF, te je činjenica da je tužitelj od dana isplate kredita do dana prijevremene otplate zbog ništetnih ugovornih odredbi preplatio gore navedene iznose. Činjenica jest da je tužitelj tijekom trajanja ugovornog odnosa plaćao i niže anuitete i to u ukupnom iznosu od 7,50 EUR kako to vještak navodi, no tuženik u ovom postupku nije istaknuo prigovor prijeboja, što je mogao činiti samo do zaključenja prethodnog postupka, niti je istaknuo protutužbu.

65. Ukoliko bi se pak prihvatio stav da bi sud o ovim iznosima tzv. „negativnih razlika“ trebao voditi računa po službenoj dužnosti, ističe se da plaćanjem anuiteta po kamatnoj stopi nižoj od početne, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primila tuženica na temelju svog izračuna kojeg je sama izvršila, računajući da je riječ o ugovornim odredbama koje joj idu u korist, pa ni ne postoji obveza tužitelja za vraćanjem nečega što nije primio. Zato ne postoji niti tražbina tuženice po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženica je svjesno prešutila i zatajila tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost ugovaranja promjenjive kamatne stope gdje je odluka o njezinom povišenju ili smanjenju prepuštena isključivo na volju tuženici, bez ikakvih objektivnih parametara poznatih tužiteljici u vrijeme ugovaranja, pa je krivnja za ništetnost te odredbe na tuženici. U tom smislu ne bi opstojala mogućnost niti ovaj iznos uračunavati kao iznos naknade štete, s time što treba naglasiti da je tužitelj uplate vršio prema obračunu i u iznosima koje je izračunavala upravo tuženica. Navedeno nije stvar niti primijenjene metode vještačenja, obzirom da se eventualno manji iznosi koje bi tužitelj platio, ne mogu podvesti pod zadaću vještaka.

66. Sve i da tome nije tako, treba naglasiti da je tuženica sama izračunavala iznos svakog mjesečnog anuiteta, svjesno pristavši na možebitno neznatno i manji iznos zbog privremeno niže kamatne stope i niže tečajne vrijednosti kune prema CHF, no uz znanje da će zbog rasta tečaja CHF i znatnog rasta kamatne stope koji će izvjesno uslijediti, ostvariti značajno veću dobit, što su sve informacije koje je zatajila tužitelju, kao i ostalim potrošačima koje su s tuženicom sklapale ugovore o kreditu gdje su visinu svoje obveze vezali uz vrijednost valute CHF i promjenjivu kamatnu stopu, vjerujući da im tuženica daje istinite i potpune informacije kada o tim kreditnim poslovima govori kao dobrim, sigurnim i povoljnim, kako je uostalom utvrđeno i u parnici što se vodila radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Stoga se tuženica ne može sada s uspjehom pozivati da su obračuni koje je sama sačinila, računajući na profit koji će izvjesno ostvariti zbog ogromne promjene kamatne stope koja će narasti za više od 30%, kao i vrijednosti valute CHF koja slijedi i koja će narasti u jednakom omjeru od 40 %, bili pogrešni, kada ih je sama izradila i prezentirala tužitelju kao valjane. Navedeno bi bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja određenom u članku 4. ZOO, kao i zabrani zlouporabe prava iz članka 6. ZOO, koje tuženica kao profesionalna sudionica obveznog odnosa s tužiteljem kao potrošačem, tim više mora poštivati. Konačno, i odredba članka 323. stavka 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, i što diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (jednako i Županijski sud u Varaždinu u odluci posl. br. Gž-391/2021 od 14. srpnja 2021. godine). Stoga je zahtjev tuženice za uračunavanjem tzv. negativnih razlika neosnovan. 67. Osim toga, u odnosu na tužbeni zahtjev istaknut u podnesku tužitelja od 5. listopada 2024. godine, treba naglasiti da niti osnovni, niti tužbeni zahtjev istaknut u podnesku od 5. listopada 2024. godine nisu zastarjeli. Naime, kao što je već rečeno tužitelj je tužbu podnio prije isteka zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutu, dok u odnosu na tužbeni zahtjev istaknut u podnesku od 5. listopada 2024. godine treba istaknuti kako tuženik posebno ne ističe prigovor zastare u odnosu na taj tužbeni zahtjev, no shvaćanje da bi zbog neznatnih izmjena pojedinih mjesečnih iznosa zahtjev tužitelja zastario, bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao i načelima zaštite potrošača utvrđenim u pravnoj stečevini Europske unije. Naime, do izmjene tužbenog zahtjeva došlo je ponajprije zbog potrebe provođenja financijskog vještačenja, a osim toga imalo se u vidu da je tužitelj fizička osoba, dok se na strani tuženika nalazi banka – dakle financijska ustanova koja raspolaže znanjem potrebnim za ocjenu osnovanosti i visine potraživanja tužitelja, koja je unatoč utvrđenjima kolektivne presude, u čitavom ovom postupku osporavala osnovanost zahtjeva tužitelja, kao i zahtjev za isplatu, čime je pridonijela dužem trajanju parnice. Tužitelj je pak tek provođenjem financijskog vještačenja postao svjestan svih (iako manjih) aspekata nastale štete i njezinog opsega za čije utvrđenje je bilo potrebno provođenje vještačenja po stalnom sudskom vještaku financijske struke, upravo iz razloga jer je tuženica osporavala valjanost obračuna kojeg je tužitelj proveo prije podnošenja tužbe. Tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije mogao imati saznanja o svim ovim okolnostima, pri čemu se tuženici ukazuje da je tužitelj u tužbi detaljno opisao sve razloge zbog kojih drži da ima opravdan zahtjev za isplatu, pa tuženica provođenjem financijskog vještačenja nije suočena sa bitno drugačijim ili novim činjenicama koji bi utjecali na identitet tužbenog zahtjeva.

68. Slijedom svega navedenog osnovan je i tužbeni zahtjev odnoseći se na isplatu s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem kojih je tuženica od tužitelja naplatila više od onoga što je stvarno mogla, i to u iznosu od 809,33 EUR s osnova više plaćene kamate, a 2.460,07 EUR na ime ništetne odredbe o tečaju, pri čemu su svi iznosi navedeni u ovoj presudi izračunati sukladno fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR. Tužbeni zahtjev za isplatu se prema tome, ukazao osnovanim te je o istom temeljem odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a, odlučeno kao u točkama II i IV izreke presude, uz dosudu tužitelju zatezne kamate po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a, tekuće od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa. Naime, u konkretnom slučaju tuženica je nepoštena stjecateljica i kao takva je na primljeni iznos stečen bez osnove dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO- a), jer je obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogla znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene i posljedično tome ništetne te da joj sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primila ne pripada.

69. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavku 1. u vezi članka 155. ZPP i čini trošak tužitelja potreban radi vođenja postupka.

70. Tužitelj je kao opravdan imao trošak sastava tužbe od traženih 200,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ br. 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa), koja za ovu vrijednost predmeta spora predviđa nagradu od 100 bodova pri čemu je vrijednost svakog boda 2,00 EUR. Opravdan je i zahtjev za naknadu troška sastava podneska od 6. travnja 2021. godine od 200,00 EUR kojim se očituje na odgovor na tužbu, a isti iznos pripada mu za podnesak od 5. listopada 2024. godine kojim se očituje na nalaz i mišljenje financijskog vještaka (Tbr. 8/1 Tarife). Osnovan je zahtjev tužitelja za naknadom po traženih 200,00 EUR za svako ročište na ime zastupanja odvjetnika dana 10. svibnja 2024. godine, 17. lipnja 2024. godine i 26. studenog 2024. godine (Tbr. 9/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife). Tužitelju tako na ime odvjetničkog zastupanja ukupno pripada 1.200,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost čini 1.500,00 EUR. Osim toga, pripada mu plaćenih 79,63 EUR pristojbe za tužbu i 400,00 EUR za provedeno financijsko vještačenje koje je u ovom predmetu provođeno radi utvrđivanja visine potraživanja tužitelja. Zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu tužitelju ne pripada s obzirom da su tužitelji u potrošačkim sporovima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, oslobođeni plaćanja pristojbi temeljem članka 11. stavka 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18 i 51/23), koji je uveden Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 51/23). Tužitelju je tako sveukupno dosuđeno 1.979,63 EUR, koliko je tužitelj i zatražio.

71. Slijedom izloženih razloga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Rijeci, 10. siječnja 2025.

S u t k i n j a:

Martina Maršić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i sve stranke postupka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.