REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10227/2023-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Šuti, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mraz, Šuti i Partneri j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. studenoga 2024. u nazočnosti tužitelja osobno uz zamjenicu punomoćnika ČJ, odvjetničku vježbenicu, te punomoćnice tuženika Monike Đukić Brekalo, odvjetnice, dana 10. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 178-50-3102292 od 19. listopada 2005. ovjerenog kod javne bilježnice Milke Čergar dana 24. listopada 2005. pod brojem OU-1031/2005, a koji glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju TJ isplati iznos od 709,41 eur zajedno sa zateznom kamatom od 27. listopada 2005. do isplate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužitelju TJ nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.079,64 eur zajedno sa zateznom kamatom od 10. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 19.10.2005. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 178-50-3102292 kojim mu je stavljen na raspolaganje iznos od 33.988,13 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate s time da je temeljem odredbe čl. 3. bio obvezan podmiriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita koja je jednokratna te koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Stoga mu je ista i naplaćena u iznosu od 5.345,02 kn (709,41 eur) i to dana 26.10.2005. Tužitelj ovu odredbu smatra ništetnom iz razloga što je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika pa on ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj istoga niti pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama pri čemu iz ove odredbe nije vidljivo na što se ova naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu pa se radi o jednostranoj odluci tuženika što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže ovu ugovornu odredbu utvrditi nepoštenom, a posljedično ništetnom te temeljem odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima potražuje povrat isplaćenog iznosa od 709,41 eur zajedno sa zateznom kamatom od 27.10.2005. do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu smatra da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti ističući prigovor zastare utuženog iznosa jer je tuženik navodno naplatio naknadu za obradu kredita 26.10.2005., a tužba je podnesena 3.11.2003.(?) pa je protekao zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima čak i u slučaju da je utuženi iznos plaćen. Podredno, tuženik ne osporava da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu kao i da je u čl. 3. ugovorena naknada za obradu kredita. Međutim, osporava da bi ova odredba bila ništetna jer istom nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja odnosno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu pa stoga ova odredba nije nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Naime, nesporno je da tuženik ima troškove obrade kredita te da su isti navedeni u točno određenom iznosu, a utvrđen je i način na koji će tuženik ove troškove naplatiti. Stoga je odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu jasna, lako razumljiva i uočljiva pa nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena s time da je tuženik ovu naknadu naplatio sukladno tada važećim propisima. Stoga tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti te potražuje naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate s time da je na ročištu 10.5.2024. ipak naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva kao niti činjenicu da je predmetna naknada naplaćena dana 26.10.2005.

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 8- 24) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 39 i 40).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj: 178- 50-3102292 od 19.10.2005. (stranica 8-11, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 33.988,13 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan isplate, a da je u čl. 3. toga Ugovora o kreditu određeno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita. Nesporno je i to da je tužitelju ova naknada naplaćena dana 26.10.2005. i to upravo u iznosu od 709,41 eur.

6. Sporno je, je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetna odnosno je li tuženik dužan navedeni iznos vratiti tužitelju i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene isplate te je li za navedeno potraživanje nastupila zastara.

7. Tužitelj u svom iskazu (stranica 39 i 40) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje vozila koje mu je bilo potrebno za osobne potrebe jer nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva pa kada je u auto salonu odabrao vozilo i rekao da bi ga kupio na kredit, uputili su ga k tuženiku kao banci s kojom oni surađuju. Navodi da mu je u poslovnici tuženika predočen već gotov ugovor koji je pročitao i vidio da je temeljem istoga u obvezi tuženiku platiti naknadu pa kada je pitao zbog čega to mora platiti, rečeno mu je samo da je to normalno i da se ista mora platiti pri sklapanju ugovora o kreditu s time da mu zaposlenica tuženika nije znala objasniti na što se ta naknada odnosi. Zna da je ista iznosila oko 5.000,00 kn te mu je za taj iznos umanjen iznos kredita koji mu je odobren, a na pitanje punomoćnika tuženika je li pri sklapanju ovoga Ugovora o kreditu od tuženika tražio opće uvjete poslovanja i odluku o naknadama, navodi da mu je predan samo ovaj ugovor na potpis te mu je samo pojašnjeno da je to tako.

8. Ovakav iskaz tužitelja iz kojeg jasno proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te da je bila uvjet sklapanja istog pa slijedom navedenoga nije niti bilo moguće tužitelja na njegov eventualni zahtjev osloboditi plaćanja ove naknade ili ju eventualno umanjiti s time da tužitelju nije pojašnjeno na što se ista zapravo odnosi i zašto iznosi baš 3,00% od sredstava koji su mu odobreni, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično.

9. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 8-11) također je utvrđeno da niti u istom nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužitelju odobreni pa kako je odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja odredba je nerazumljiva i nedorečena, to je sud, slijedom svega navedenoga, spornu odredbu iz čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 709,41 eur tj. da mu vrati ono što je od njega primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 105. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO/91), koji se u ovome predmetu primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO/05), a koja sadržajno odgovara odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05, na koji iznos je tužitelju priznato pravo na zatezne kamate od 27.10.2005. do isplate temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91, koja sadržajno odgovara odredbi čl. 1115. ZOO/05, kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

10. Naime, tuženik je na ročištu 10.5.2024. (stranica 37) 10.5.2024. naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva kao niti činjenicu da je predmetna naknada naplaćena dana 26.10.2005.

11. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare imajući u vidu da prema zauzetom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30.1.2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 371. ZOO/91, a koja sadržajno odgovara odredbi čl. 225. ZOO/05, nije još niti počeo teći.

12. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), a isti se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 26.3.2024. u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 10.5.2024. i 15.11.2024. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 800,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 200,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi uplaćenih 26,55 eur, a trošak sudske pristojbe na presudu iznosi 53,09 eur pa to onda sveukupno iznosi 1.079,64 eur koliko je tuženiku pod točkom III. izreke i naloženo da mu nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 10.1.2025. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

13. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO/05.

U Zagrebu, 10. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćnici tužitelja

- punomoćnicima tuženika