REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj P-1391/2023-38.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marko Ujević, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija br. 6, OIB 14036333877 koju zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u OD Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. studenoga 2024. u prisutnosti zz tužitelja Dina Klisura Hrapović, odvjetnika iz Zagreba i zz tuženika Tomislava Krležu, odvjetnika iz Krapine, 10. siječnja 2025. donio je, objavio je,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da tužiteljici BN, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 13.151,18 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na:

- iznos od 9,65 EUR od 30.06.2008. pa do isplate,

- iznos od 5,80 EUR od 30.09.2008. pa do isplate,

- iznos od 54,16 EUR od 31.10.2008. pa do isplate,

- iznos od 21,75 EUR od 30.11.2008. pa do isplate,

- iznos od 64,34 EUR od 31.12.2008. pa do isplate,

- iznos od 70,81 EUR od 02.02.2009. pa do isplate,

- iznos od 73,74 EUR od 02.03.2009. pa do isplate,

- iznos od 65,68 EUR od 31.03.2009. pa do isplate,

- iznos od 67,22 EUR od 30.04.2009. pa do isplate,

- iznos od 54,90 EUR od 01.06.2009. pa do isplate,

- iznos od 45,82 EUR od 30.06.2009. pa do isplate,

- iznos od 48,23 EUR od 31.07.2009. pa do isplate,

- iznos od 53,01 EUR od 31.08.2009. pa do isplate,

- iznos od 52,60 EUR od 30.09.2009. pa do isplate,

- iznos od 47,77 EUR od 02.11.2009. pa do isplate,

- iznos od 56,84 EUR od 30.11.2009. pa do isplate,

- iznos od 64,11 EUR od 31.12.2009. pa do isplate,

- iznos od 74,46 EUR od 01.02.2010. pa do isplate,

- iznos od 72,09 EUR od 01.03.2010. pa do isplate,

- iznos od 86,13 EUR od 31.03.2010. pa do isplate,

- iznos od 83,47 EUR od 30.04.2010. pa do isplate,

- iznos od 88,66 EUR od 31.05.2010. pa do isplate,

- iznos od 133,60 EUR od 30.06.2010. pa do isplate,

- iznos od 124,35 EUR od 02.08.2010. pa do isplate,

- iznos od 152,61 EUR od 31.08.2010. pa do isplate,

- iznos od 142,85 EUR od 30.09.2010. pa do isplate,

- iznos od 127,14 EUR od 02.11.2010. pa do isplate,

- iznos od 160,28 EUR od 30.11.2010. pa do isplate,

- iznos od 197,40 EUR od 31.12.2010. pa do isplate,

- iznos od 168,29 EUR od 31.01.2011. pa do isplate,

- iznos od 179,49 EUR od 28.02.2011. pa do isplate,

- iznos od 232,52 EUR od 30.09.2011. pa do isplate,

- iznos od 218,23 EUR od 31.10.2011. pa do isplate,

- iznos od 216,28 EUR od 30.11.2011. pa do isplate,

- iznos od 228,35 EUR od 31.12.2011. pa do isplate,

- iznos od 238,87 EUR od 31.01.2012. pa do isplate,

- iznos od 240,28 EUR od 29.02.2012. pa do isplate,

- iznos od 233,00 EUR od 31.03.2012. pa do isplate,

- iznos od 237,91 EUR od 30.04.2012. pa do isplate,

- iznos od 241,27 EUR od 31.05.2012. pa do isplate,

- iznos od 235,62 EUR od 30.06.2012. pa do isplate,

- iznos od 237,11 EUR od 31.07.2012. pa do isplate,

- iznos od 232,86 EUR od 31.08.2012. pa do isplate,

- iznos od 223,83 EUR od 01.10.2012. pa do isplate,

- iznos od 233,60 EUR od 31.10.2012. pa do isplate,

- iznos od 238,29 EUR od 30.11.2012. pa do isplate,

- iznos od 234,87 EUR od 31.12.2012. pa do isplate,

- iznos od 216,45 EUR od 31.01.2013. pa do isplate,

- iznos od 232,10 EUR od 28.02.2013. pa do isplate,

- iznos od 233,47 EUR od 02.04.2013. pa do isplate,

- iznos od 227,33 EUR od 30.04.2013. pa do isplate,

- iznos od 208,25 EUR od 31.05.2013. pa do isplate,

- iznos od 207,76 EUR od 01.07.2013. pa do isplate,

- iznos od 212,45 EUR od 31.07.2013. pa do isplate,

- iznos od 219,97 EUR od 31.08.2013. pa do isplate,

- iznos od 230,37 EUR od 30.09.2013. pa do isplate,

- iznos od 225,00 EUR od 31.10.2013. pa do isplate,

- iznos od 228,81 EUR od 30.11.2013. pa do isplate,

- iznos od 233,12 EUR od 31.12.2013. pa do isplate,

- iznos od 187,74 EUR od 31.01.2014. pa do isplate,

- iznos od 192,25 EUR od 28.02.2014. pa do isplate,

- iznos od 190,77 EUR od 31.03.2014. pa do isplate,

- iznos od 185,78 EUR od 30.04.2014. pa do isplate,

- iznos od 184,18 EUR od 31.05.2014. pa do isplate,

- iznos od 184,90 EUR od 30.06.2014. pa do isplate,

- iznos od 190,57 EUR od 31.07.2014. pa do isplate,

- iznos od 195,34 EUR od 01.09.2014. pa do isplate,

- iznos od 194,35 EUR od 30.09.2014. pa do isplate,

- iznos od 198,47 EUR od 31.10.2014. pa do isplate,

- iznos od 201,27 EUR od 01.12.2014. pa do isplate,

- iznos od 199,62 EUR od 31.12.2014. pa do isplate,

- iznos od 200,08 EUR od 31.01.2015. pa do isplate,

- iznos od 200,08 EUR od 28.02.2015. pa do isplate,

- iznos od 200,08 EUR od 31.03.2015. pa do isplate,

- iznos od 200,08 EUR od 30.04.2015. pa do isplate,

- iznos od 200,08 EUR od 01.06.2015. pa do isplate,

- iznos od 200,08 EUR od 30.06.2015. pa do isplate,

- iznos od 200,08 EUR od 31.07.2015. pa do isplate,

- iznos od 200,08 EUR od 31.08.2015. pa do isplate,

- iznos od 200,08 EUR od 30.09.2015. pa do isplate,

po stopi koja se za razdoblje od 30. lipnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3%- na poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da tužiteljici BN, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.542,46 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. i to za razdoblje od 01. listopada 2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3%- na poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da tužiteljici BN, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.473,08 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. svibnja 2008. do isplate, i to za razdoblje od 30. svibnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3%- na poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da tužiteljici BN, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzrokovan parnični trošak u iznosu od 4.050,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana 10. siječnja 2025. pa do isplate, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita sa tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 016-268/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tužbi: Ugovor o kreditu) sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom sukladno odluci banke. Temeljem Ugovora o kreditu tuženik joj je stavio na raspolaganje iznos od 166.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita.

U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik je propustio ju u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj CHF-a stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje njezinih mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne.

Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

Naime, s obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a ona kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bila informirana o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu, kao prethodno pitanje, odnosno deklaratorni preambul, utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF.

Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine utvrđeno je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno, da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa.

Iz svega navedenog razvidno je da Ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva te osnovnim načelima obveznog prava propisanima Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) u članku 3. (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu), članku 4. (načelo savjesnosti i poštenja), članku 6. (načelo zabrane zlouporabe prava), članku 7. (načelo jednake vrijednosti davanja), članku 8. (načelo zabrane uzrokovanja štete) i članku 10. (ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava), te načelima prava zaštite potrošača, uslijed čega su takve odredbe Ugovora ne proizvode pravni učinak. Također, takve odredbe Ugovora protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP), s time da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost.

Člankom 502.c ZPP –a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.

U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Imajući u vidu da je ugovor o kreditu, između nje i tuženika sklopljen upravo u razdoblju obuhvaćenom citiranom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno citiranoj odredbi, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Odredbom čl. 323. ZOO-a, propisano je da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila.

Prema njezinom mišljenju u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti tečaj švicarskog franka koji je vrijedio na dan plasmana predmetnog ugovora, s obzirom da su jedino navedeni parametri njoj bili poznati. Slijedom naprijed navedenog, od tuženika potražuje povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to iznos koji se odnosi na neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz anuitete, do dana 30.09.2015.g, sve to pozivom na odredbe čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana svakog pojedinog stjecanja, kako je specificirano u tužbenom zahtjevu.

Budući da je s tuženikom sklopila Aneks uz Ugovor o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, to ovim putem zahtijeva i razliku u nedospjelim glavnicama.

Naglašava da samim aktom konverzije, koja je trebala biti provedena sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, nisu mogle konvalidirati ništetne i nepoštene odredbe Ugovora o kreditu vezano za jednostranu promjenu kamatne stope i vezano za odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Prema tome, ne postoji nikakva pravna osnova na temelju koje bi konverzija mogla dovesti do konvalidacije ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi. Nakon provedene konverzije parnične stranke su i dalje ostale u ugovornom odnosu pod izmijenjenim uvjetima, time da je netočno da bi aktom provođenja konverzije korisnik kredita bio stavljen u isti položaj kao da u razdoblju od sklapanja kredita do provođenja konverzije nije plaćao kreditoru uvećane iznose na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi.

Također potražuje od tuženika neosnovano naplaćene jednokratne troškove u visini od 1.50 % odobrenog kredita u stvarnosti ulaznu naknadu.

Naime, niti o navedenoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, u Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji naknada u iznosu 1,50% od iznosa kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačnom jasno određenom iznosu, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na njezinu štetu, iz kojih svih navedenih razloga ugovorena ulazna naknada je ništetna ugovorna odredba (tako i odluke Županijskog suda u Zagrebu posl. broj Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021., Gž-1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022., Gž-837/22 od 22. studenoga 2022.), predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu, kao prethodno pitanje, odnosno deklaratorni preambul, utvrde ništetnim odredbe ugovora kojima se ona obvezuje tuženiku platiti jednokratne troškove obrade u iznosu 1,50 % iznosa kredita.

Istome valja dodati kako tuženik, koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o pravu na jednokratnu naknadu i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, osim što u članku nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, je odredio da ona snosi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane za zaključenje ovog Ugovora.

Nije mogla napraviti izračun jer nije imala na raspolaganju relevantnu dokumentaciju. Prema čl. 186. b st. 3. Zakona o parničnom postupku u sporovima u kojima on ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, on može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa čiju će visinu odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

Stoga se obvezuje naknadno postaviti određen tužbeni zahtjev u roku kojeg tijekom postupka rješenjem odredi sud nakon čega će ponovno naznačiti vrijednost predmeta spora.

Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 09.09.2024. (list 402 do 407 spisa), predlaže da sud donese Odluku kao što je navedena u citiranom Podnesku od 9.9.2024. godine.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 53 do 88 spisa) tuženik između ostalog navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti, te da je istaknuti manifestacijski zahtjev tužitelja za pribavom dokumentacije posve neosnovan. Nadalje ističe prigovor zastare utuženog iznosa kao i da bi se na tijek i prekid zastare te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice potrošač, jer da se tužitelj u ovoj parnici ne može pozivati na Presude iz parnice potrošač niti zbog razloga propisanog člankom 502c. Zakona o parničnom postupku, članka 138a Zakona o zaštiti potrošača i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača. S obzirom da sama tužba onemogućava primjenu članka 502c. ZPP-a, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete. Ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenu s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te je sklopio Aneks uz Ugovor u kojem je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR. Tuženik se u odgovoru na tužbu poziva i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. godine iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c. stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nakon sklapanja tog Sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19c. ZID ZPK. Sklapanjem Aneksa došlo je do primjene valute kredita iz CHF u EUR i do promjene kamatne stope te je time otpala osnova potraživanja navodne preplate CHF kredita na koji se tužitelj poziva.

Tuženik u svojem odgovoru na tužbu poziva se i na Odluke Županijskih sudova kao i na Odluke Europskih sudova te na Direktivu 93/13/EEZ.

Nadalje je istaknuo da nitko nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka i da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije postojala značajna neravnoteža na štetu potrošača odnosno tužitelja, te da drastičan porast tečaja švicarskog franka nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može utjecati na poštenje odredbe o valutnoj klauzuli. Zbog neočekivanog rasta tečaja švicarskog franka da je poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit. Također je istaknuo da ukoliko se odredi financijsko vještačenje, da vještak uzme u obzir i iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog te da ih oduzme od ukupnog zbroja. Također je naveo kako je odredba članka 5. Ugovora o kreditu bila ugovorena naknada za obradu kredita, međutim da je sporno da li tužitelj ima pravo na povrat iznosa koji su navodno naplaćeni na temelju odredbe o naknadi za obradu kredita, jer ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50% od iznosa kredita nikako nije narušena ravnoteža kao niti načelo savjesnosti i poštenja. Osporava da bi tužitelj imao bilo kakvih posebnih troškova obrade kredita koje bi mu tužitelj uopće trebao nadoknaditi. Također poziva se u svezi toga i na Presudu suda Europske unije.

Smatra da nije u obvezi isplatiti i zakonske zatezne kamate tužitelju koje su postavljene u tužbenom zahtjevu i koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev predstavlja da bi on bio nepošten stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a, međutim on nije nepošten niti tužitelj izlaže o tome odlučne činjenice.

Predlaže odbiti sve dokazne prijedloge tužitelja, odbaciti tužbu i naknaditi mu troškove parničnog postupka.

3.U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Aneks br. 1. uz Ugovor o kreditu broj 016-268/2008 od 20.03.2011.sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 14 do 17 spisa), Ugovor o kreditu broj 016-268/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13.5.2008. (list 18 do 24 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj 016-268/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18.01.2016. (list 28 do 34 spisa), Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 5.11.2015.(list 326 do 328 spisa), Simulirani otplatni plan u Eur (list 330 do 336 spisa), Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. (list 338 do 340 spisa), Dopis pod nazivom Prihvaćanje izračuna konverzije (list 346 do 349 spisa). Provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti ĐN iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 28.05.2024. (list 364 do 393 spisa). Izvršen je uvid u Očitovanje vještaka od 18.09.2024. (list 410 i 411 spisa).

Proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice ZN (list 440 i 441 spisa). Izvršen je uvid u Očitovanje vještaka od 23.10.2024. (list 446 i 447 spisa).

4. Tijekom postupka tuženik je predlagao da se provede dokaz saslušanjem svjedoka ŽN, međutim podneskom od 15.11.2024. odustao je od tog dokaznog prijedloga. Također su predlagali i saslušanje javnog bilježnika Ilinke Lisonek, ali je tijekom postupka odustao i od tog dokaznog prijedloga.

5. Tuženik je također predložio da se prilikom vještačenja izračunaju tzv. negativne razlike, međutim sud je Rješenjem od 7. ožujka 2024. odbio taj dokazni prijedlog jer se radi o prijedlogu koji tužitlej nije utužio, tuženik nije istaknuo protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prebijanja, kao što nije istaknuo ni tražbinu koji bi stavio u prijeboj. Također sud je odbio prijedlog da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim obvezama, jer o tome odlučuje sud da li je konverzija provedena u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju odnosno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te Zakona o potrošačima.

6.Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

7.Među strankama tijekom postupka bila je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača, kao i da li uopće ima pravo potraživanja s obzirom da je provedena konverzija.

8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

9. Na temelju provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio slijedeće odlučne i nesporne činjenice:

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 016-268/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, 13.5.2008. godine,

- da je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 2166.500,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita,

- da je člankom 3. predmetnog Ugovora ugovoreno da na iznos kredita iz članka 2. ovog Ugovora obračunavaju se kamate od 5,99% dekurzivno godišnje, kamate se obračunavaju mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete, kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća,

- kredit je odobren za kupovinu stana,

- da je člankom 4. predmetnog Ugovora ugovoreno da je rok otplate kredita 30 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, kredit se stavlja u otplatu zadnjeg dana u mjesecu u kojem je kredit iskorišten,

- da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 997,19 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća,

- da je člankom 5. ugovoreno da prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita,

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom dana 29.3.2011. godine sklopio Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu broj 016-268/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine,

- da je člankom 1. Aneksa broj 1 ugovoreno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da su sklopile Ugovor o kreditu broj 016-268/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 13.5.2008. godine, te da glavnica kredita na dan 28.2.2011. godine iznosi 160.713,78 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. te da se ista uvećava za naknadu za provedbu moratorija u skladu s ovim Aneksom. Ugovorne strane da su suglasne da glavnica kredita uvećana za naknadu iznosi 165.535,19 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. koji iznos predstavlja novu glavnicu kredita na dan 28.2.2011. godine,

- da je člankom 3. Aneksa broj 1 ugovoreno da na glavnicu kredita se obračunavaju kamate od 5.95% dekurzivno godišnje i kamatna stopa je promjenjiva. Kamate se za vrijeme trajanja moratorija ne obračunavaju i ne naplaćuju. Po isteku moratorija kamate se obračunavaju i plaćaju mjesečno zadnjeg dana u mjesecu, i uključene su u iznos anuiteta,

- da je člankom 4. Aneksa br. 1 ugovorena otplata kredita tj. da je rok vraćanja kredita do 30.11.2038. godine. Korisniku kredita da se odobrava moratorij na otplatu glavnice od 28.2.2011. godine do 31.8.2011. godine, idući anuitet da dospijeva 30.10.2011. godine, a plaćaju se u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća,

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao davateljem kredita sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu broj 016-268/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine 18.1.2016. godine kojim je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.9.2015. godine iznosila 95.568,14 Eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. za EUR,

- da su stranke suglasno utvrdile da preplata na dan 30.9.2015. godine iznosi 35.579,31 HRK koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi,

- da je tijekom otplate kredita Odlukom tuženika više puta bila promjena tečaja valute, a za koju je predmetni Ugovor o kreditu vezan,

- da je Ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao fizička osoba za kupnju stana koji je služio za stanovanje,

- da tužitelj nije pregovarao ni o kojoj odredbi Ugovora o kreditu sa tuženikom i da mu je isti ponuđen kao najpovoljniji kredit,

- da provedena konverzija i izračun iste nije bio sporan tj. izračun konverzije predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF izvršen je sukladno zakonskim odredbama sadržanim u članku 19c. ZID ZPK/15.

10. Iz iskaza tužiteljice BN (list 440 i 441 spisa), utvrđeno je da je Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba za kupnju stana. Taj stan joj je služio za stanovanje. Kredit je digla u švicarcima iz razloga što joj je njezina osobna bankarica rekla da 99% osoba diže kredit u švicarcima. Kredit joj je trebao za kupnju njezine prve nekretnine. Ponuđen joj je kao najpovoljniji kredit. Nije bila informirana ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu od strane osobne bankarice. Također nije mogla pregovarati ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu. Iz očaja je pristala na konverziju. Rate kredita koje je otplaćivala povećale su joj se 50%. Na otplatu kredita išla je cijela njezina plaća, pomagali su joj i roditelji. Kada je došla potpisati u banku Ugovor predočen joj je Otplatni plan koji joj je bio prihvatljiv i Ugovor o kreditu. Stan koji je kupila predmetnim kreditom je prodala da bi podmirila kredit, iako još i dan danas otplaćuje kredit. Pročitala je Ugovor o kreditu, ali bilo joj je kao da je čitala bilo koji papir, tj. koliko je mogla shvatiti. Sjeća se da joj je osobni bankar rekao da će joj se rata mijenjati 50,00 kn gore, dolje. Ne zna da li su joj bili jasni troškovi obrade kredita.

11. Pravomoćnom Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine, su među ostalim odbijene žalbe prvo tuženika Zagrebačke banke i ostalih tuženika među ostalima i Privredne banke, kao neosnovane te je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici-banke "…u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.,… a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim Ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se pojedinačni nije pregovaralo, a koja je ništetna.

Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizije tužitelja, (točka 1. ) te Revizije prvog do sedmog tuženika (točka 2.).

12. Valja samo navesti da je i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015., U-III-2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III- 2603/2015., U-III-2604/2015. i U-III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. godine djelomično usvojena ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13. od 14. lipnja 2014. , a kojom je preinačenjem prvostupanjske Presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim Ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženika S.d.d. (točka I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Rev- 575/16. od 3. listopada 2017. ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

Predmet je vraćen Visokom Trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u njegovoj ukidnoj Odluci, odnosno da se ispita jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule, jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju, te ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju Ugovora o kreditima valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a s tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne) poštenosti.

12.1. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu.

12.2.Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Presudom i Rješenjem Vrhovnom suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. godine, a kojom su odbijene Revizije tužitelja i tuženika, pa je Vrhovni sud presudio pod točkom 1. da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja Ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81. , 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine (br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/02., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Pravomoćnom Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine, su među ostalim odbijene žalbe prvo tuženika Zagrebačke banke i ostalih tuženika među ostalima i Privredne banke, kao neosnovane te je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici-banke "…u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.,… a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim Ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovoreno redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se pojedinačni nije pregovaralo, a koja je ništetna.

Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizije tužitelja, (točka 1. ) te Revizije prvog do sedmog tuženika (točka 2.).

14. Valja samo navesti da je i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015., U-III-2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III- 2603/2015., U-III-2604/2015. i U-III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. godine djelomično usvojena ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13. od 14. lipnja 2014. , a kojom je preinačenjem prvostupanjske Presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim Ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo" (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženika S.d.d. (točka I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Rev- 575/16. od 3. listopada 2017. ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

14.1.Predmet je vraćen Visokom Trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženim u njegovoj ukidnoj Odluci, odnosno da se ispita jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule, jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju, te ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju Ugovora o kreditima valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a s tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne) poštenosti.

15. Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku Presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem Ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu.

15.1.Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Presudom i Rješenjem Vrhovnom suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. godine, a kojom su odbijene Revizije tužitelja i tuženika, pa je Vrhovni sud presudio pod točkom 1. da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja Ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane Odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81. , 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine (br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/02., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Kako je predmetnom odredbom članka 3. Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne Presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne. Takvo pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

Naime, i iz samog obrazloženja Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev- 2221/2018. od 3. rujna 2019. odnosno Revt-249/2014. od 9. travnja 2015.) proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenljive kamatne stope u Ugovoru o kreditu a na način kako su to radile banke suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca , pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi kao i o valutnoj klauzuli koja je postojala u Ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne tope na dan sklapanja Ugovora o kreditu dok se nije moglo ocijeniti zašto, i u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati kao i valutna klauzula.

Budući da je kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva nije bila niti određena niti odrediva, a budući je prema odredbama članka 269.stav 2. Zakona o obveznim odnosima propisan da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba priliko ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope je učinila ovisno isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. tuženika što je dovelo do očite neuravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Promjena tečaja valute za koju je Ugovor o kreditu vezan je mijenjana kao što je mijenjana i kamata jednostranom odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja i kamata je postala promjenljiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati, jer je svaka Odluka tuženika o promjeni kamatne stope bila samovoljna i tuženik se u takvim situacijama ponio kao nesavjestan gospodarstvenik, te ugovaranjem takvih ugovornih odredba i samovoljnih podizanja kamatne stope tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj, a bez da ga je o tome prilikom ugovaranja valutne klauzule i u vrijeme zaključenja Ugovora u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za njega.

16.1.Stav je i Vrhovnog suda u citiranoj Odluci da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih proizvoda su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Naime, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno i Vrhovni sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacija o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom članka 11a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09. i 112/12.) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Također stav Vrhovnog suda je da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim odredbama s potrošačem nije pojedinačno se pregovaralo niti potrošač je imao utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita.

Također vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, Vrhovni sud je također zauzeo stav da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju da uzmu ili ostave, pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca iz kredita koje su odobravale tužene banke u konkretnom slučaju i tuženik i to pod uvjetima koje su one diktirale.

17. Prema odredbi članka 138.a Zakona o parničnom postupku od 2007., važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17.1.Odgovarajuću odredbu sadrži i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014.) važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice i sada.

18. Prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne Presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja se odnosi na tuženika nije bilo potrebe ponovno provoditi dokazni postupak u svrhu utvrđivanja već utvrđene činjenice u tom postupku da sporna odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

19. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt 249/14- 2. na strani 29. nije ni bilo potrebno: "Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva."), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te su takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

20. U postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno je, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a što sasvim jasno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužitelja kojemu je sud poklonio vjeru, a koji je naveo da je kredit radi kupnje stanka i to kao fizička osoba. Valja samo navesti da je odobren kredit za kupnju stana i da je tužitelj kao korisnik kredita se obvezao sredstva kredita koristiti za ugovorenu namjenu, a banka u ovom slučaju tuženik ako je imala bilo kakvu sumnju da kredit nije utrošen u skladu sa ugovorenim, imala je pravo kontrolirati namjensko trošenje kredita.

21. Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju, svojstva potrošača, valja navesti da ZZP/02. u članku 3. al. točka 9. te ZZP/14 u članku 15. stavak 5. definiraju da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu iznad svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

22. Iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je Ugovor sklopio u svojstvu potrošača, da je tome tako, sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita određena je člankom 2.

23. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta Ugovora-novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Prema tome, prilikom sklapanja Ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze , a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pri tom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

24. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano uz ostalo Direktivom vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/2012.), te se primjenjuju kao nacionalni propis. Presudom Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13. odlučeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet Ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači, da su u Ugovoru o kreditu morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene visine valute i kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Budući da tuženik nije obavijestio tužitelja o značenju valutne klauzule, kako bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanjem takvog Ugovora, ugovorna odredba je neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

24.1.Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi članka 12. Zakona o obveznim odnosima kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanje prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznik odnosa dužni međusobno postupati obvezno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti., Navedenim načinom pregovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena je jednostrano prebacio na tužitelja narušivši time ugovornu ravnotežu.

25. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/2003.) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 84. toga Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost Ugovora (članak 87.). Ta je materija jednako bila regulirana i u članku 96., članku 99. i članku 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 97/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013.), a koji je stupio na snagu 30. srpnja 2007.

26. Na temelju svega naprijed navedenog i iznijetog, kao i na temelju iskaza tužitelja kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru, te smatra njegov iskaz životnim, objektivnim i vjerodostojnim, utvrđeno je da je Ugovor o kreditu broj 016-268/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13.5.2008. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora djelomično ništetan i bez pravnog učinka.

26.1.Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju svojstvo potrošača, ZZP/03 u članku 3. te ZZP/14 u članku 15. stav 5. definiraju da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U Konkretnom slučaju nepobitno je utvrđeno da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila s time da valja navesti da je namjena kredita decidirano navedena člankom 2., te korištenje kredita decidirano navedeno u članku 3.3. Upravo u konkretnom slučaju, tužitelj je namjenski potrošio sredstva dobivena kreditom za kupnju vozila. Naime, tužena na kojoj je teret dokaza da tužitelj nije potrošač, nije tijekom postupka isto dokazala.

Tuženik također nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita, jer kao što i proizlazi iz iskaza tužitelja, kod tuženika su mu upravo ponudili kredit u švicarcima i prezentirali ga kao najpovoljniji kredit. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je upozorio tužitelja na bilo kakve rizike u odnosu na povećanje anuiteta zbog promjene tečaja. Prema tome ništa ne ukazuje da je tužitelj kao običan građanin mogao predvidjeti sve posljedice promjene tečaja, jer prilikom sklapanja Ugovora nije mu čak bilo ni poznato što znači izraz ili pojam valutna klauzula. Razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost kako to tumači i sud Europske unije u predmetu C-186/16. Prema navedenom tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisnici kredita od strane kreditora pružane potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke, te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Objašnjenje što znači valutna klauzula kao i pružanje mogućnosti tužitelju drugačijeg izbora valute obveze, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužitelju.

26.2. Odredba o valutnoj klauzuli bila bi razumljiva tužitelju da je o izglednoj promjeni tečaja švicarskog franka na njegovu štetu imao saznanja u mjeri u kojoj ih je imao tuženik, s tim da je neravnoteža u pravima i obvezama uslijed ugovorene valutne klauzule ostvarena uslijed znatnog povećanja obveze tužitelja tijekom otplate kredita.

27. Prema članku 323. stav 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.) u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

28. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženice na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita, nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju te ništetne odredbe koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužitelju, jer je u smislu odredbe članka 1046. Zakona o obveznim odnosima šteta i umanjenje nečije imovine. Tuženik mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu na navedeni iznos od dana stjecanja. Odredbom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

29. Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina, a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnesena dana 13.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

29.1. U svijetlu pravnog shvaćanja navodi se da je i u Presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/2017. Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019., a koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku, u istoj zauzeto pravno shvaćanje da okolnost dok su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Naime, u toj Presudi koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku a koju je uputio Središnji sud gradskih četvrti u Budimu, Mađarska , a vezano uz zaštitu potrošača konkretno postojanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima i tumačenje Direktive 93/13 EEZ (u daljnjem tekstu Direktiva), posebice članka 6. stavka 1. Direktive koji glasi: "Države članice utvrđuju da u Ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da Ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Sud EU Presudom B izražava svoj stav i u točci 41 koji glasi:" Međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala."

U točci 43. je decidirano navedeno: "Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točci 40. ove Presude". Nadalje je sud u točci 44. naveo "u ovom slučaju, iako tužba B potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u Ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio Zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se B nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

Jedino ispravno je za zaključiti da se mora smatrati da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nikad nisu postojale i posljedica mora biti uspostava tužiteljevog prava na povrat koristi što ga je tuženik neopravdano stekao na njegovu štetu. U konkretnom slučaju tužitelj i traži da mu tuženik vrati sve ono što je isti neopravdano stekao radi enormnog povećanja tečaja u odnosu na tečaj u trenutku isplate kredita. Kako zakonodavnom intervencijom nije izvršena potpuna restitucija, a što je utvrđeno nakon provedenog vještačenja, tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Prema tome, valja navesti da provedenim vještačenjem je utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Sve navedeno proistječe iz Presude Europske unije i Direktive, a kao što je naprijed obrazloženo.

29.2. Valja samo navesti da je i u predmetima C-154/15., C-307/15. i C-308/15. Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepošteno u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u praksu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja Ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 3,99% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunati po srednjem tečaju za CHF tužene.

30. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora jer da je sklapanjem tzv. konverzije isti u cijelosti obeštećen, te da nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

30.1.Ovaj sud smatra da je takav prigovor tuženika neosnovan. Predmetni Aneks Ugovora o kreditu je samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti EURO, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u Ugovorima o kreditima koje su izražene u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanost povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

30.2. U tom kontekstu pogrešno je pozivanje tuženika na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 04. ožujka 2020. godine. U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. godine valja navesti da je sud na postavljeno pitanje odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također u obrazloženju Vrhovnog suda je decidirano navedeno: "Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. je su li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog Sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove Odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud spornim Rješenjem, a što iz naprijed navedenog proizlazi, nije ulazio u osnovanost kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita koji je sklopio Dodatak Ugovora o kreditu, a kao što je slučaj u ovome predmetu, već je jasno kazao da tužitelj u ovom postupku ima pravni interes za postavljanje tog zahtjeva.

30.3.U odredbama ZID ZPK/15. nigdje nije vidljivo da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Dodatka. Također iz samog Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi oOsnovn0g Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ZID ZPK/15., imao je osnovni cilj otkloniti dužniku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu Zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eur na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Eur i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u Eur (čl. 19a. do 19e.ZID ZPK/15). Sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za razdoblje važenja Ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja Ugovora o konverziji.

30.4. Naime, sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom Ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog Ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni Ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2006. godine pa do sklapanja dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu vrijedio punih 10 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom Ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenih i ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

31. U konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Aneksu Ugovora o kreditu se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da su nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu broj 016-268/2008 od 13.5.2008. godine, a koji Ugovor je sastavljen od strane tužene bez pojedinačnog pregovaranja tužitelja, a što je suprotno odredbi članka 96. stav 1. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 87. stav 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

31.1. Tuženik nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita što nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja koji je digao kredit u CHF, a na kojem su u banci inzistirali.

Logično je i životno da se odluči za kredit u CHF ako se u banci na njemu inzistira i ako te uvjeravaju u banci da je to najpovoljniji kredit za tebe. Nadalje uzimajući u obzir činjenicu da ako nisi upozoren na nikakve rizike u odnosu na valutnu klauzulu i kako pojedini kriteriji utječu na otplatu kredita kao i ako ti ne objasne da bi se mogla mijenjati kamatna stopa, dokazuje da tuženik nije informirao tužitelja ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, a pogotovo se napominje da se radi o tzv. tipskim Ugovorima koji su unaprijed pripremljeni i gdje se ne može utjecati na izmjenu takvog unaprijed pripremljenog Ugovora. Prema tome, ništa ne ukazuje da je tužitelj mogao predvidjeti sve posljedice koje sa sobom nosi kredit u CHF pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da nema potrebnih saznanja kao običan građanin da predvidi sve te posljedice koje je nosio sa sobom takav kredit.

32. Kako je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena Ugovora bila potrošačka na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. u daljnjem tekstu ZZP/03.) te utvrđenjem pravomoćnih Presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno članku 502c. ZPP-a, ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostrano Odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne Presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502a. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova je utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog Ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj Odluci banke i valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

33.Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti Ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke ako Zakon što drugo ne određuje. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane Odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom, a što u konkretnom slučaju nije, Naime, kao što je već i navedeno sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi.

34. Prema odredbi članka 324. stav 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid Ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika.

34.1.Posljedica ništetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, Odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

34.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe Ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja mu je bila razumljiva i određena ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja Ugovora i koja je iznosila 4,50% godišnje. Naime, iz dokaza koji prileže ovome spisu, doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču, koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, nisu jasne u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja Ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

35. Tužiteljev Zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja Ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

36. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije , računovodstvo i vrijednosne papire ĐN iz Darfin d.o.o koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 28.5.20204. (list 364 do 373 spisa) u kojem je u svojem Zaključku između ostalog naveo i prikazao na stranici 8 i 9 svojeg nalaza i mišljenja u Tabeli razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 99.087,51 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 13.151,18 EUR.

Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF.

Razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promijenjenog tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice prema planu Banke primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije, izrađen na temelju dokumentacije.

Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku (list 326-328 spisa) prikazan u Tabeli na strani 9 nalaza i mišljenja.

Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjene tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 56.828,70 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 7.542,46 EUR.

Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. iznosi 95.568,14 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Banke na dan konverzije iznosi 730.028,97 HRK.

Iznos preostale glavnice prema otplatnom planu Banke primjenom ugovorenog tečaja na dan isplate kredita iznosi 151.485,21 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 673.200,27 HRK.

Razlika između iznosa 730.028,97 HRK i iznosa 673.200,27 HRK je 56.828,70 HRK. Izračunom konverzije na dan 30.09.2015. prema Izračun konverzije kredita priložen spisu (list 326-328) utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015.g. te iznosi 35.579,31 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 4.722,19 EUR. Prema Ugovoru o kreditu čl.5. proizlazi kako je na dan isplate kredita (30.05.2008.g.) na glavnicu kredita obračunata je naknada u visini 1,50% kredita, odnosno iznos naknade iznosi 625,00 CHF, kunske protuvrijednosti 2.950,00 kn, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju iznosi 391,53 EUR s time da je u Tabeli na strani 10 nalaza i mišljenja prikazan datum isplate kredita 30.5.2008. godine, te naknada u Eurima 1.473,08.

Također vještak je zatražio potrebnu dokumentaciju za izradu nalaza i mišljenja, a koja mu je i dostavljena.

36.1. Tužitelj u svojem podnesku od 9.9.2024. godine je predložio da sud pozove vještaka da se pisano očituje na dio vještačenja koji se odnosi na visinu isplaćene jednokratne ulazne naknade.

Vještak je u svojem očitovanju od 18.9.2024. godine naveo da je tijekom izrade nalaza vještak omaškom u pisanom dijelu naveo krive iznose naplate naknade te da isto ispravlja na način da treba glasiti: Na dan isplate kredita (30.05.2008.g.) na glavnicu kredita obračunata je naknada u visini 1,50% kredita, odnosno iznos naknade iznosi 2.497,50 CHF, kunske protuvrijednosti 11.098,89 kn, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju iznosi 1.473,08 EUR.

36.2.Tuženik u svojem podnesku od 2.10.2024. godine (list 415 do 425 spisa, te 426 do 436 spisa)prigovara nalazu i mišljenju vještaka i to samom izračunu , jer da vještak prilikom izračuna je uzeo u obzir i dan 30.rujna 2015. što nije ispravno, jer da je dan 30. rujna 2015. uključen u konverziju.

36.3.Stranke su bile suglasne da se na prigovore tuženika vještak očituje pisanim putem.

36.4. Vještak u svojem očitovanju od 23.10.2024. (list 446 i 447 spisa), je naveo da prema Zadatku suda njegov zadatak je glasio:„Da izračuna ukupan iznos preplate uzevši u obzir rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to za svaki pojedini mjesečni anuitet, te utvrđenje razlike u glavnici na dan provođenja konverzije 30.09.2015. primjenom stvarno otplatnog plana i tečaj na dan isplate kredita u odnosu na glavnicu provedenu konverzijom…“, te se očituje da je postupio u skladu sa Zadatkom Suda.

Nadalje, se poziva i na dodatno dostavljenu dokumentaciju (Promet po kreditu i Specifikacija uplata) iz koje je razvidno kako anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, pa je tako i 30.09.2015. godine dospio na naplatu anuitet u iznosu 774,68 CHF, kojeg je tužiteljica 30.09.2015. godine u cijelosti otplatila.

Također je naveo da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja.

37. Sud je u cijelosti prihvatio pisani nalaz i mišljenje vještaka smatrajući ga stručnim, objektivnim i izrađenim u skladu sa znanošću i strukom, a stranke nisu imale više nikakvih primjedbi i prigovora na isti.

38. Kako utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovanih isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženiku s osnove valutne klauzule iznos od 1.788,56 eura, to primjenom članka 323. stav 1. i članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima tužitelj ima pravo na isplatu tog iznosa, a koji mu je obvezan isplatiti tuženik. Također ima pravo i na zateznu kamatu a primjenom članka 1115. Zakona o obveznim odnosima i to od dana kada je tuženiku plaćao mjesečne anuitete, jer se tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom je takve odredbe uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem takve odredbe, pa do isplate.

38.1. Valja istaknuti da je pravo tužitelja na potpuno saniranje posljedica ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora u skladu s pravnim shvaćanjem Suda EU iznesenim u Odluci donesenoj u predmetu C-452/18.Prema navedenom shvaćanju nepoštene ugovorne odredbe u Ugovoru koji je trgovac sklopio sa potrošačem ne mogu imati učinak prema potrošaču. Iste se ne izuzimaju od primjene samo ako se potrošač tome usprotivi.

39. Tužitelj potražuje iznos naknade obračunate na dan obrade kredita u visini 1,50% od iznosa kredita, tj. visinu isplaćene jednokratne ulazne naknade. S obzirom na činjenicu da se ne radi kod tog potraživanja o glavnim odredbama Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.) već o nuzgrednim odredbama, u konkretnom slučaju u odnosu na navedenu nije isključeno ocjenjivanje nepoštenosti iz odredbe sukladno članku 84. ZPP-a.

39.1.Prema odredbi članka 323. stav 1. ZOO-a u slučaju ništavosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugo sve ono što je primila po osnovi takvog Ugovora.

40. Sukladno svemu naprijed navedenom, kako je navedena odredba Ugovora o kreditu prema kojoj korisnik kredita je obvezan platiti i naknadu za obradu kredita ništetna, tuženik je obvezan vratiti tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe primio, a koji prema mišljenju vještaka iznosi 2.497,50 CHF kunske protuvrijednosti 11.098,89 HRK odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju koja iznosi 1.473,08 eura.

41. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je na pojedinačne mjesečne iznose dosuđene po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima s tijekom od dana kada je tužena primila uplata po osnovu anuiteta, a sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Budući da su navedene odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima, tuženik je nepošten te je obvezan platiti kamatu, a kao što je navedeno od dana stjecanja.

42. Tuženik je također prigovarao i da je u odnosu na naknadu za obradu kredita nastupila zastara, međutim taj prigovor je neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. broj SU-IV-44-2022-2. zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog pravnog posla u konkretnom slučaju Ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima iz 2005. (članak 104. stavak 1 ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti Ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske Odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Budući da je ništetnost navedene ugovorne odredbe utvrđena (nepravomoćno), tek ovom Presudom zastara za restitucijski zahtjev nije počela niti teći i u odnosu na isto nije nastupila zastara potraživanja.

43. Sukladno svemu naprijed navedenom, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

44. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 88/2022. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.).

45.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 500,00 eura, za sastav podnesaka od 9.2.2024., 10.9.2024. za svaki iznos od 500,00 eura, a sve prema Tbr. 8. točka 1. OT-a.

Za zastupanje na ročištu dana 7.3.2024.,10.10.2024. i 27.11.2024. za svako iznos od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1. OT-a.).

Na navedene iznose u skladu s Tbr. 46. priznat je i pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 750,00 eura.

Tužitelju su priznati troškovi financijskog vještačenja u cijelosti i to u iznosu od 300,00 eura.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 4.050,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja Presude pa do isplate.

45.1. S preostalim zatraženim troškovima a koji se odnose na sudske pristojbe na tužbu i presudu, valjalo je tužitelja odbiti kao neosnovanim, jer tužitelj sudsku pristojbu na tužbu nije platio, a i oslobođen je od plaćanja sudskih pristojbi.

45.2. O troškovima delegacije koji se odnose na trošak prijevoza, trošak cestarine odlučit će se posebnim Rješenjem.

46. Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim, jer nije uspio u parnici.

U Krapini, 10. siječnja 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvj. Marko Ujević, Preradovićeva 29, Zagreb

2. OD Šavorić & Partneri d.o.o. Zagreb, Ilica 1/A