REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-1988/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Krešimiru Koketiju, u pravnoj stvari tužitelja FO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Vuković, odvjetnik u Križevcima, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., [adresa], OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. studenoga 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ivana Vukovića i zamjenika punomoćnika tuženika CO, odvjetničke vježbenice, 10. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj računa 7130088739, sklopljen od dana 30. rujna 2008. godine, solemniziran po Javnom bilježniku, zaključen između tužitelja ĐO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i društva PRVA STAMBENA ŠTEDIONICA d.d., kao kreditora, koje je društvo pripojeno tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, a koja odredba glasi:

“Članak 2. ... Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno važećim Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknada kreditora.“,

dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

II Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 30. rujna 2008. godine s Prva stambena štedionica d.d., zastupana po tuženiku, sklopio Ugovor o međufinanciranju i stambenom kreditu broj računa 7130088739, koji je solemniziran kod Javnog bilježnika. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 35.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate. Predmetnim Ugovorom o kreditu određena je kamatna stopa u visini od 5,99% godišnje. Nadalje, ugovoreno je da se mijenjaju uvjeti kreditiranja sukladno Odluci o kamatnim stopama i ostalim aktima Kreditora, odnosno na jednostran način. Tuženik je prilikom sklapanja Ugovora isti Ugovor sastavio unaprijed kao formulirani standardizirani obrazac Ugovora na način da je u iste uglavio niz nepoštenih ugovornih odredaba i to na način da je ova obveza korisnika kredita određena nepoštenom i ništetnom ugovornom odredbom iz čl. 1. Ugovora, a gdje je tuženik uglavio promjenu uvjeta kreditiranja sukladno Odluci o kamatnim stopama i ostalim aktima Kreditora, odnosno na jednostran način od strane tuženika. Tužitelj ukazuje kako se u navedenom Ugovoru zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u valuti EUR. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U Ugovoru se (čl. 1. Ugovora) navodi kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali isplatu je jedino i uvijek bila kuna i ništa drugo. Tuženik za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini EUR ili bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao. Sam mehanizam Ugovora koji je razradio, sastavio i ponudio tuženik je bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj doveden do financijskog sloma na način da je kredit spočetka uredno plaćao. Dodatna nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam Ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu i ova odredba iako sama po sebi dopuštena ugovorna odredba je upravo ta koja je dodatno omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu EUR, a koji tečaj nije bio konstantan. Ugrađivanjem i valute EUR u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor te ugrađivanjem u Ugovor i ranije navedenih nepoštenih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i anuitetne otplate kojom se otplaćuje najprije kamata u najvećoj mjeri, a kasnije tek glavnica, tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl.- 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu. Kada se ovaj i ovakav mehanizam Ugovora sa svim nabrojenim nepoštenim odredbama stavi u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP 03 i čl. 96. st. 1. ZZP 07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj obveza rasla do te mjere da isti više nije mogao plaćati obvezu po kreditu zbog čega je isti kredit otkazan. Tužitelj naglašava da je u ugovorni odnos s tuženikom pristupio s načelom povjerenja i u trenutku sklapanja Ugovora nije imao razloga posumnjati u namjere tuženika pa je tužitelj s povjerenjem prihvatio informacije koje mu je tuženik pružio (odnosno nije pružio) u predugovornoj i ugovornoj fazi sklapanja Ugovora. Od strane banke je izostalo potpuno informiranje jer tužitelj nije dobio valjanu informiranu odluku o kreditu koji diže. Isključivi kreator svih usluga i njihovog sadržaja i cijena je bio tuženik koji je opet sam na temelju svojih kriterija određivao je li tužitelj kreditno sposoban.

1.1. Tužitelj ističe kako je i odredba čl. 2. Ugovora nepoštena i ništetna ugovorna odredbe. Naime, odredbom čl. 2. Ugovora određeno je: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno važećim Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknada kreditora“. Odredbama čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

1.2. Navedenom odredbom definirano je što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Upravo iz navedenog je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Tužitelj je zbog korištenja ništetne odredbe sadržane u čl. 2. Ugovora tuženiku bio dužan i uplatio iznos od 2.487,36 kuna, odnosno ista su novčana sredstva tužitelju uzeta iz iznosa isplaćenog kredita. Odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nadalje, odredbama čl. 81. st. 1. ZZP-a, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, Nadalje, odredbama čl. 81.st.2. ZZP-a je propisano da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. Istog članka ZZP-a propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Konačno, odredbama čl. 81.st. 4. ZZP-a propisano je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tužitelj naglašava kako on s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, neovisno o tome radi li se o odredbama o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika ili pak o odredbama koje se odnose na naplatu naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita. Zbog navedenog, jasno je kako je odredba Ugovora o kreditu u pogledu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da su bitna odredbe Ugovora o kreditu, ništetne od samog početka, tj. od kada je ugovorena, tužitelj ima pravni interes utvrditi ništetnost Ugovora o kreditu. Naime, odredbe čl. 1021. i 1022. ZOO-a jasno propisuju da su bitni sastojci Ugovora o kreditu prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa, kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu. Kako su bitni sastojci Ugovora ništetni, ništetan je i cijeli Ugovor o kreditu jer Ugovor ne može opstati kada ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje Ugovora. Predlaže utvrditi cijeli ugovor o kreditu ništetnim, a eventualno kumuliranim zahtjevom utvrđenje ništetnim čl. 2. ugovora kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita te s tim u vezi isplatu (povrat) plaćenog iznosa s pripadajućim kamatama, sve s troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava pasivnu legitimaciju jer je potraživanje tuženika, temeljem Ugovora o kreditu, zakoniti vlasnik postalo društvo DDM Invest III AG Schochenmuhestrasse 4, F, [adresa] (kao cesionar) temeljem Ugovora o cesiji zaključenog između tuženika kao cedenta i navedenog društva, kao cesionara, osporava potrošački status tužitelju prilikom sklapanja navedenog ugovora, osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan, a možebitna i eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora, poziva se na čl. 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) , a koji zakon čini lex generalis u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača, kojim je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Ističe da tužitelj ničim nije dokazao niti obrazložio da bi tuženik, sukladno odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, vršio promjene stope ugovorenih kamata protivno pozitivnim propisima. Napominje da tužitelju kamatna stopa tijekom otplate kredita pa do otkaza istoga 16. ožujka 2015. godine nije niti jednom povišena. Štoviše, upravo suprotno, tužitelju je kamatna stopa dana 1. listopada 2010. godine snižena ispod početno ugovorene 5,99% na 4,99%. S obzirom na navedeno, sporna odredba nije prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U odnosu na tvrdnje tužitelja da je ništetna odredba čl. 2. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, tuženik ističe da je ta odredba bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Ističe da je tužitelja informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke jasno iskomunicirali da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Konačno ističe prigovor zastare i tijek kamata. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i traži troškove postupka.

3. Prije daljnjeg obrazlaganja potrebno je napomenuti da je tužitelj postavio "prvi - glavni" zahtjev radi utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora o kreditu (dakle i svih odredbi ugovora o kreditu) te eventualno kumulirani zahtjev u kojem traži utvrđenje djelomične ništetnosti i to odredbi ugovora o kreditu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita te isplatu s te osnove iznos od 2.487,36 kn / 330,13 EUR. Dakle, eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom u točki 1. traženo je isto što je sadržano u prvopostavljenom tužbenom zahtjevu (manje je sadržano u većem).

3.1. Polazeći od odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a, kojim je propisano da tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan, kumulacija zahtjeva kako je to postavio tužitelj nije moguća. U konkretnom slučaju nema dva ili više zahtjeva, jer je ponovljen kao eventualni isti zahtjev koji je istaknut (sadržan) ispred njega. Prvopostavljenim zahtjevom kojim traži utvrđenje ništetnim cijelog ugovora traži utvrđenje ništetnim i odredbe istog kojim je ugovorena naknada za obradu kredita (kako je gore navedeno – manje je sadržano u većem). U tom smislu, primjerice, ne može tužitelj zahtijevati da sud prihvati tužbeni zahtjev za određeni novčani iznos ako nađe da nije osnovan tužbeni zahtjev za taj isti novčani iznos (tako izričito i VSRH Rev 1417/02 od 29. rujna 2004.). U protivnom, odluka suda bila bi proturječna kada bi se odbijao prvopostavljeni (glavni) zahtjev za utvrđenje ništetnim cijelog ugovora pa tako i sporne odredbe, a usvajao eventualno kumulirani zahtjev samo u odnosu na iste sporne odredbe.

4. Nadalje, kod eventualne kumulacije tužitelj određuje redoslijed prema kojem će sud odlučivati o tužbenim zahtjevima, pa stoga kad sud makar i djelomično prihvati prvi od istaknutih tužbenih zahtjeva, on nije ovlašten odlučivati o ostalim zahtjevima (tako i VSRH Rev 1388/21 od 25. siječnja 2022. i Revr 103/02 od 27. listopada 2004.).

5. Tijekom postupka sud je pročitao Potvrdu o naplaćenoj naknadi za obradu kredita (list 6 spisa), Promet po kreditu (list 7 do 14 spisa), Ugovor o kreditu broj računa 7130088739 od 30. rujna 2008. (list 16 do 21 spisa), Obavijest o ustupu tražbine (list 40 i 41 spisa), upute djelatnicima tuženika za odobravanje kredita (list 65 i 66 spisa), Pregled promjena kamatnih stopa (list 67 spisa), saslušana je svjedokinja SO i tužitelj (list 180 do 182 spisa).

6. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP)

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu broj računa 7130088739 od 30. rujna 2008., a eventualno kumuliranim utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 2. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita te isplata preplaćenih iznosa po istoj osnovi, sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO), sve s pripadajućim kamatama.

9. Između stranaka nije sporna aktivna legitimacija, da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio Ugovora o kreditu broj računa 7130088739 od 30. rujna 2008., pravno sljedništvo tuženika i visina zahtjeva odnosno iznos koji je tužitelju naplaćen na ime naknade za obradu kredita.

10. Sporna je osnova zahtjeva, pasivna legitimacija jer je potraživanje iz istog ugovora preneseno na treću osobu, valjanost cijelog ugovora o kreditu odnosno valjanost (poštenost) pojedinih odredbi ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i naknada za obradu kredita, potrošački status tužitelja u trenutku sklapanja ugovora o kreditu te je li potraživanje u zastari.

11. Čitanjem ugovora o kreditu utvrđeno je da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba u svrhu dovršetka izgradnje i opremanja stambenog objekta na adresi [adresa] (čl. 5. ugovora) odnosno u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle kao potrošač te da se radi o potrošačkom ugovoru, sve sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora. Nadalje, tuženik je banka, a nuđenje, odobravanje i sklapanje ugovora o kreditu odnosno nastupanje na tržištu u okviru istog je redovni predmet poslovanja tuženika. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru nastupio kao trgovac sukladno čl. 3. t. 2. ZZP/03.

11.1. U čl. 1. ugovora o kreditu ugovoren je iznos kredita u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 35.000,00 EUR po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za EUR, važećem na dan dospijeća. Također, ugovoreno je da se uvjeti kreditiranja mijenjaju sukladno Odluci o kamatnim stopama i ostalim aktima Kreditora.

12. Pasivno legitimiran u postupku radi utvrđenja ništetnim pojedinog ugovora je uvijek jedna od stranka tog ugovora. S obzirom da je tuženik pravni sljednik iza Prve stambene štedionice d.d. (učinjeno nesporno na ročištu od 20. svibnja 2024.), prigovor promašene pasivne legitimacije je neosnovan. Prijenos potraživanja iz toga ugovora cesijom ne utječe na njegovu materijalnopravnu poziciju stranke spornog ugovora pa time i na pasivnu legitimaciju u ovom postupku.

13. Kao sporno valjalo je utvrditi je li ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, te je li izazvala neravnotežu među ugovornim stranama, odnosno je li nepoštena, obzirom je posljedica nepoštenosti odredaba njihova ništavost.

13.1. Iz ugovora o kreditu proizlazi da je početno ugovorena kamatna stopa od 5,99%, dok iz pregleda promjena kamatnih stopa proizlazi da se tužitelju nakon 1. listopada 2010. smanjila kamatna stopa na 4.99%. Kamatna stopa nakon toga nije se mijenjala jer je ugovor o kreditu otkazan. Polazeći od navedenog, provođenjem testa poštenosti, izvodi se zaključak da tužitelj nije stavljen u neravnopravan položaj s tuženikom, dapače promjenom kamatne stope tužitelj je doveden u povoljniju poziciju. Drugim riječima rečeno, izmjenom kamatne stope tuženika u korist tužitelja nije utjecalo na ravnotežu ugovornih stranaka (što je bitan element ocjene poštenosti ugovornih odredbi – v. infra ).

14. U pogledu ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli EUR valja reći da rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, a uslijed političkog previranja i recesije u eurozoni, slijedom čega je euru na tržištu pozicija slabila pa se potražnja selila k "starim valutama" s dugom tradicijom koje se percipiraju kao sigurno utočište ("safe heaven"), kao što je švicarski franak, čime je švicarski franak jačao prema euru, što znači i prema kuni (s obzirom na to da se vrijednost kune formira prema vrijednosti eura). Dugoročno gledano, to je značilo viši iznos koji je trebalo izdvojiti u kunama za kredite čija je rata vezana uz švicarski franak. S druge pak strane, Republika Hrvatska je tada vodila pregovore o pristupanju Europskoj uniji, što je dugoročno utjecalo na povećanje njezinog kreditnog rejtinga, a povećanjem kreditnog rejtinga ostvario se snažniji priljev inozemnog kapitala koji je, među ostalim, podržao dugoročniji trend jačanja kune koje znači, u konačnici, i osjetno smanjenje iznosa rate kredita s valutnom klauzulom. Dakle, prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kada su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su bile predmetom prethodno navedenog kolektivnog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Dakle, presuda donesena u kolektivnom sporu odnosila se na švicarski franak kao rizičniju valutu od eura u kojoj je konkretni Ugovor o kreditu sklopljen i čije je kretanje bilo predvidljivo jer je HNB djelovao kao stabilizator tečaja kune vezan uz euro pa su posljedice bile predvidljivije nego li one kao u situaciji švicarskog franka. Naime HNB, zbog jako rasprostranjene uporabe eura kao referentne valute u domaćim kreditnim i poslovnim odnosima – a na temelju prevladavajuće štednje u stranoj valuti – na deviznom tržištu djeluje obuzdavajući nagle promjene valutnog tečaja kune prema euru i vodeći politiku tzv. upravljanoga fluktuirajućeg tečaja na način da se tečaj kune prema euru slobodno formira na deviznom tržištu ovisno o kretanju ponude i potražnje za devizama, a HNB izravno intervenira na deviznom tržištu u slučaju naglih oscilacija tog tečaja pa takvom politikom nastoji stabilizirati teret otplate dužnika zaduženih uz valutnu klauzulu u eurima, na koje je oduvijek otpadala glavnina duga svih sektora domaćega gospodarstva, čime se pridonosi i ostvarivanju financijske stabilnosti. Štoviše, konkretnim Ugovorom o kreditu bila je određena metodologija izračuna koja je definirana aktom HNB-a, uz priloženu otplatnu tablicu s prikazom EKS-a. Tužitelju su, dakle, bile predvidljive ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u eurima (tako i USRH U-III-4036/2023 od 26. lipnja 2024.).

14.1. Prema tome, svaka prosječno oprezna osoba mogla je pretpostaviti da će nastupiti moguće promjene koje će utjecati na cijenu kredita odnosno da se radi o kreditu s tečajnim rizikom i da je valutna klauzula u konkretnom Ugovoru o kreditu valjano ugovorena te da ne postoje razlozi ništetnosti odnosno da sporne odredbe Ugovora o kreditu ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja (tako i ŽS Rijeka, Gž-45/17 od 24. srpnja 2020.).

15. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva tužitelj navodi da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, a kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a na čemu i temelji eventualno kumulirani zahtjev za povrat te plaćene naknade. Sporno je i je li potraživanje zastarjelo.

.

16. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja pa i oko naknade za obradu kredita, odnosno kreditnog zahtjeva sud je cijenio iskaz tužitelja i svjedokinje SO, supruge tužitelja, koji su naveli da su zajednički pregovarali s djelatnom tuženika u vezi ishođenja kredita, da se radilo o unaprijed formuliranom ugovoru te da nisu mogli pregovarati u vezi pojedinih odredbi, nisu razumjeli odredbu o tzv. ulaznoj naknadi niti im je djelatnica jasno objasnila i prezentirala tu odredbu u ugovoru kao ni na što se ti troškovi odnose, već jedino da ako se ne plati ta naknada neće im se isplatiti odobrena sredstva iz tog kredita.

17. Iskaze tužitelja i svjedokinje sud prihvaća kao uvjerljive i istinite te niti tuženik njihov sadržaj nije ničim doveo u sumnju, a iz kojeg se zaključuje da stranke o spornoj naknadi nisu pregovarale.

18. Sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo pregovori pa i u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno naknada odnosi te se o naknadi nije moglo pregovarati.

19. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

20. Čl. 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

21. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

22. Prema mišljenju suda predmetna odredba (čl. 2. Ugovora o kreditu) je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

23. Čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

24. Osim toga, tekst čl. 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 2. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

25. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. st.1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

26. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st.1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni informativni leci, a ni sama ugovorna odredba čl. 5., ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

27. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

28. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO/05) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

29. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

30. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu čl. 5. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2.487,36 kn utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

31. Nadalje, prema čl. 142. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

32. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

33. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj iskazivao da je pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju članka 2. Ugovora o kreditu nesporno naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 5. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. ZZP te ništava u smislu čl. 87. st. 1. ZZP. Pritom se dodaje da se o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču, nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

34. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

35. Naime, tužitelju je trebalo, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita, kojima je odobren veći iznos kredita, plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

36. Slijedom navedenoga sud je utvrdio ništetnim čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita.

37. Nadalje, s obzirom na navedeno, nije cijeli ugovor o kreditu ništetan, kako to tvrdi tužitelj, jer ništetnost odredbi o naknadi za obradu kredita ne povlači ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer on može opstati bez tih ništetnih odredbi, u smislu odredbe čl. 324. ZOO-a.

38. S obzirom da je sud odlučivao isključivo o prvopostavljenom (glavnom) tužbenom zahtjevu, koji je djelomično usvojio, nije bilo mjesta odlučivanju o eventualno kumuliranim zahtjevima u smislu čl. 188. st. 2. ZPP-a (tako i VSRH Rev 1388/21 od 25. siječnja 2022. i Revr 103/02 od 27. listopada 2004.) (v. supra t. 3. do 4.). S obzirom na navedeno, sud nije ulazio u ocjenu zahtjeva za isplatu – povrat plaćene naknade za obradu kredita pa tako ni u ocjenu prigovora zastare tuženika.

39. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. ZPP-a. Tužba radi utvrđenja ništetnim ugovora je nenovčano potraživanje te se djelomični uspjeh u sporu kako tužitelja tako i tuženika iz iste osnove može valorizirati jedino da su stranke uspjele u sporu u jednakim dijelovima. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke presude.

40. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 10. siječnja 2025..

Sudac

Krešimir Koketi

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun;

- tuženiku po pun.