REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5263/2022-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Renati Plešnar, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. studenoga 2024. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice Renate Plešnar, odvjetnice, te punomoćnika tuženika Dina Komadina, odvjetnika, dana 10. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice JR kojim bi se utvrdilo da je u cijelosti ništetan Ugovor o kreditu broj 49023 od 14. kolovoza 2006. koji je sklopljen između prednika tuženika, kao kreditora, i tužiteljice, kao korisnika kredita te se utvrđuje da su ništetne samo odredbe toga Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak kao i naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 3,00% od iznosa odobrenog kredita koja se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu ugovora.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. da tužiteljici JR isplati iznos od 403,70 eur zajedno sa zateznom kamatom od 17. kolovoza 2006. do isplate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se postojanje potraživanja tužiteljice JR prema tuženiku OTP banka d.d. zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 2.840,38 eur zajedno sa zateznom kamatom i to na iznos od:

- 1,57 eur od 16. travnja 2007.,

- 1,29 eur od 14. siječnja 2008.,

- 1,30 eur od 14. veljače 2008.,

- 6,98 eur od 14. ožujka 2008.,

- 6,18 eur od 11. travnja 2008.,

- 0,89 eur od 13. lipnja 2008.,

- 0,15 eur od 10. rujna 2008.,

- 5,76 eur od 15. listopada 2008.,

- 16,23 eur od 13. studenoga 2008.,

- 8,86 eur od 11. prosinca 2008.,

- 24,34 eur od 16. siječnja 2009.,

- 20,86 eur od 11. veljače 2009.,

- 28,23 eur od 11. ožujka 2009.,

- 19,07 eur od 14. travnja 2009.,

- 17,81 eur od 13. svibnja 2009.,

- 17,55 eur od 17. lipnja 2009.,

- 19,27 eur od 10. srpnja 2009.,

- 15,30 eur od 14. kolovoza 2009.,

- 17,40 eur od 10. rujna 2009.,

- 14,61 eur od 13. listopada 2009.,

- 16,33 eur od 11. studenoga 2009.,

- 15,75 eur od 10. prosinca 2009.,

- 20,86 eur od 14. siječnja 2010.,

- 24,89 eur od 10. veljače 2010.,

- 24,12 eur od 10. ožujka 2010.,

- 27,43 eur od 13. travnja 2010.,

- 32,71 eur od 12. svibnja 2010.,

- 33,02 eur od 14. lipnja 2010.,

- 42,16 eur od 13. srpnja 2010.,

- 54,57 eur od 10. rujna 2010.,

- 47,38 eur od 13. listopada 2010.,

- 47,50 eur od 11. studenog 2010.,

- 55,69 eur od 13. prosinca 2010.,

- 63,38 eur od 13. siječnja 2011.,

- 53,45 eur od 10. veljače 2011.,

- 57,23 eur od 10. ožujka 2011.,

- 52,11 eur od 12. travnja 2011.,

- 63,82 eur od 11. svibnja 2011.,

- 72,27 eur od 10. lipnja 2011.,

- 74,84 eur od 30. lipnja 2011. te na iznos od

- 1.717,22 eur od 4. srpnja 2011., sve do isplate.

IV. Utvrđuje se postojanje potraživanja tuženika OTP banka d.d. prema tužiteljici JR zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 23,53 eur zajedno sa zateznom kamatom i to na iznos od:

- 2,38 eur od 16. svibnja 2007.,

- 2,29 eur od 16. lipnja 2007.,

- 3,56 eur od 14. srpnja 2007.,

- 0,49 eur od 14. kolovoza 2007.,

- 1,12 eur od 14. rujna 2007.,

- 4,98 eur od 13. listopada 2007.,

- 0,74 eur od 16. studenoga 2007.,

- 4,82 eur od 15. prosinca 2007.,

- 1,28 eur od 17. svibnja 2008.,

- 0,14 eur od 15. srpnja 2008. te na iznos od

- 1,73 eur od 19. kolovoza 2008., sve do isplate.

V. Prebijaju se potraživanja utvrđena pod točkama III. i IV. izreke ove presude te se nalaže tuženiku OTP banka d.d. isplatiti tužiteljici JR iznos od 2.816,85 eur zajedno sa zateznom kamatom i to na iznos od:

- 0,59 eur od 15. listopada 2008.,

- 16,23 eur od 13. studenoga 2008.,

- 8,86 eur od 11. prosinca 2008.,

- 24,34 eur od 16. siječnja 2009.,

- 20,86 eur od 11. veljače 2009.,

- 28,23 eur od 11. ožujka 2009.,

- 19,07 eur od 14. travnja 2009.,

- 17,81 eur od 13. svibnja 2009.,

- 17,55 eur od 17. lipnja 2009.,

- 19,27 eur od 10. srpnja 2009.,

- 15,30 eur od 14. kolovoza 2009.,

- 17,40 eur od 10. rujna 2009.,

- 14,61 eur od 13. listopada 2009.,

- 16,33 eur od 11. studenoga 2009.,

- 15,75 eur od 10. prosinca 2009.,

- 20,86 eur od 14. siječnja 2010.,

- 24,89 eur od 10. veljače 2010.,

- 24,12 eur od 10. ožujka 2010.,

- 27,43 eur od 13. travnja 2010.,

- 32,71 eur od 12. svibnja 2010.,

- 33,02 eur od 14. lipnja 2010.,

- 42,16 eur od 13. srpnja 2010.,

- 54,57 eur od 10. rujna 2010.,

- 47,38 eur od 13. listopada 2010.,

- 47,50 eur od 11. studenog 2010.,

- 55,69 eur od 13. prosinca 2010.,

- 63,38 eur od 13. siječnja 2011.,

- 53,45 eur od 10. veljače 2011.,

- 57,23 eur od 10. ožujka 2011.,

- 52,11 eur od 12. travnja 2011.,

- 63,82 eur od 11. svibnja 2011.,

- 72,27 eur od 10. lipnja 2011.,

- 74,84 eur od 30. lipnja 2011. te na iznos od

- 1.717,22 eur od 4. srpnja 2011., sve do isplate, sve kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice JR za isplatu daljnjeg iznosa od 3.392,06 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom kao i zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 403,70 eur počev od 14. kolovoza 2006. do 16. kolovoza 2006.

VII. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s prednikom tuženika Societe generale - Splitska banka d.d. dana 14.8.2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 49023/06 na iznos od 22.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Navodi da je pod točkom 4. ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 6,99% te da je pod točkom 5. ugovoreno da će od iznosa odobrenog kredita kreditor ustegnuti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva koja iznosi 3%, a koja joj je naplaćena odmah po potpisu ugovora pa kako je kolektivnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018 od 3.9.2019. utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke, a ista je obvezujuća za sve niže sudove s time da su sudovi vezani i praksom Suda EU koji je u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 utvrdio da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove obrade kredita te da su takve ugovorne odredbe nepoštene pri čemu ukazuje da ugovorne strane o navedenim odredbama nisu pregovarale, već su ove odredbe bile unaprijed formulirane od strane prednika tuženika pa tužiteljica nije imala utjecaja na njihov sadržaj, a riječ je o odredbama koje prouzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, što je suprotno prisilnim propisima kao i moralu društva te odredbi čl. 296. Zakona o obveznim odnosima, to tužiteljica smatra da su takve odredbe ništetne i ne proizvode pravni učinak pa predlaže utvrditi da je predmetni Ugovor o kreditu ništetan i tuženiku naložiti da joj isplati iznos od 6.636,14 eur (50.000,00 kn) zajedno sa zateznom kamatom od 14.8.2006. do isplate. Tužiteljica potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Iako je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja tužbenim zahtjevom iz podneska od 23.5.2024. (stranica 205-208), a usklađenim u podnesku od 4.6.2024. (stranica 255-258), snizila tužbeni zahtjev tako da od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od 4.207,18 eur, čime je povukla tužbu za iznos od 2.428,96 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom, sud je odlučivao o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 6.636,14 eur, koliko je zatraženo u tužbi, iz razloga što se je tuženik u podnesku od 14.6.2024. pravovremeno usprotivio ovakvom djelomičnom povlačenju tužbe sukladno odredbi čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kao i zatraženi tijek zateznih kamata navodeći da predmetni Ugovor o kreditu nije ništetan jer se kretanje tečaja kune prema stranoj valuti ne može smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Stoga ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kao i o promjenjivosti kamatne stope nisu ništetne jer su dopuštene temeljem čl. 22. i 26. Zakona o obveznim odnosima te su sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne, lako razumljive i uočljive te je tužiteljica o istim bila u razumnoj mjeri obaviještena. S druge strane, uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti na njih utjecati. Nadalje, tuženik smatra da presuda poslovni broj P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe ne obvezuje sud u konkretnom postupku jer se ovdje ne radi o postupku radi naknade štete, već o postupku radi stjecanja bez osnove s time da se ovdje ne radi o stambenom kreditu. Tuženik osporava tužiteljici svojstvo potrošača kao i da bi se radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, a kako je tužiteljica bila neuredna u otplati kredita, to joj je tuženik otkazao predmetni Ugovor o kreditu radi čega smatra da je tužbeni zahtjev kojim se osporava valjanost toga Ugovora o kreditu potrebno odbiti već iz razloga što ista nema pravo osporavati valjanost ugovora koji više nije na snazi. Tuženik ističe da je tužiteljica bila upoznata s valutnim rizikom kao i s promjenjivom kamatnom stopom jer je to jasno navedeno u čl. 1., 4. i 9. predmetnog Ugovora o kreditu, a ako bi sud našao tužbeni zahtjev osnovanim, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja u iznosu od 13.209,34 eur zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate jer je to protuvrijednost iznosa kredita koji je tužiteljici isplaćen 17.8.2006. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare smatrajući da se zastarni rok računa pojedinačno od svake mjesečne isplate, a da kolektivna tužba ovu zastaru nije prekinula. Također navodi da nije ništetna niti odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jer ista nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva niti je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača napominjući da je ova ugovorna odredba također jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pri čemu ističe da tužiteljica nije dokazala da je navedenu naknadu uopće platila. Konačno, tuženik smatra da tužiteljica nema pravo na zatezne kamate jer on nije bio nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima pa da bi tužiteljica pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva eventualno imala pravo na zatezne kamate od podnošenja tužbe. Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu parničnog troška s time da je u podnesku od 29.5.2024. (stranica 209-211) nakon provedenog financijskog vještačenja prigovor prijeboja istakao samo u iznosu od 23,53 eur uvećano za zatezne kamate kao pod točkom IV. izreke pri čemu je očiglednom greškom na iznose od 2,38 eur i 2,29 eur zatražio zatezne kamate od 16.5.2006. odnosno od 16.6.2006. umjesto od 16.5.2007. odnosno od 16.6.2007., kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 5- 12), provedeno je financijsko vještačenje (stranica 166-176), a proveden je i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke (stanica 159 i 160).

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 49023/06 od 14.8.2006. (stranica 5-7, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 22.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja, a da je u čl. 4. toga Ugovora o kreditu ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, dok je u čl. 9. toč. 1. ugovoreno da se ista utvrđuje Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora. Nesporno je i to da je u čl. 5. ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu predmetnog Ugovora o kreditu u visini od 3% od iznosa odobrenog kredita.

7. Sporno je, je li predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ništetan odnosno jesu li navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske i time ništetne te je li slijedom toga, sukladno onome što tužiteljica konačno traži, tuženik u obvezi tužiteljici isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF te zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 6,99% godišnje. Također je sporno je li tuženik u obvezi platiti tužiteljici iznos za koji ista tvrdi da ga je platila s osnova ugovorene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Nadalje, sporno je i to je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom je tuženik istakao prigovor zastare, kao i to ima li tužiteljica svojstvo potrošača te radi li se u konkretnom slučaju o potrošačkom ugovoru u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

8. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. utvrđeno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4.7.2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10.9.2003. postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7.8.2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2 od 9.4.2015. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. potvrđena.

10. Nadalje, uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. vidljivo je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3.9.2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. potvrđena.

12. Dakle, iz navedenih presuda vidljivo je da su ovi sudovi utvrdili kako ugovorne odredbe:

- koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. banke, bez da ista istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, te

- kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije, pa kako je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, to je ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) te redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, utvrđena i u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako navedene odluke sukladno odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.19/22) obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke, to sukladno čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) predmetni Ugovor o kreditu u navedenom dijelu nema učinak pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke pri čemu je sud imao u vidu i odredbu čl. 502.c ZPP-a smatrajući, suprotno navodima tuženika, da je vezan za takva utvrđenja navedenih sudova uz napomenu da ovaj sud nije prihvatio osnovanim navod tuženika da se navedene odluke čak ni posredno ne bi mogle primijeniti u konkretnom slučaju iz razloga što je tužiteljica predmetni Ugovor o kreditu zaključila bez određene namjene, a ne radi rješenja stambenog pitanja. Naime, ovaj sud je u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja navedenih sudova iz izreke njihovih odluka, a ne za pojedine navode iz njihovog obrazloženja.

13. Pri tome se napominje da tužiteljica u svom iskazu (stranica 159 i 160) tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila zato što su joj bila potrebna novčana sredstva za osobne potrebe, a da u to vrijeme nije bila vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva. Navodi da se je o uvjetima kreditiranja informirala u tadašnjoj Splitskoj banci pa da je sklopila ugovor o kreditu koji je vezan uz valutu CHF zato što joj je upravo takav kredit ponuđen od strane službenika banke kao najpovoljniji i najsigurniji s najnižom kamatnom stopom. Međutim, o samoj valuti CHF joj nije ništa pojašnjeno pa tako niti o bilo kakvom riziku sklapanja takvog ugovora. Pri tome navodi da ovaj ugovor nije čitala prije potpisivanja, već je samo pogledala koji joj je iznos odobren i u kojem roku ga mora otplatiti pa stoga nije niti uočila da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva s time da joj službenik banke o tome nije ništa govorio pa na to nije niti obratila pažnju. Tvrdi da je ovaj kredit u cijelosti otplatila vlastitim sredstvima s time da ga je konačno otplatila tako što je sklopila drugi ugovor o kreditu i to zato što je tijekom otplate došlo do znatnog porasta anuiteta uz napomenu da je u banci, kada se to počelo događati, pitala može li se taj ugovor promijeniti na način da rata bude niža, ali joj je rečeno da takva mogućnost ne postoji, a na pitanje tuženika je li prije ovoga Ugovora o kreditu ikada sklopila ugovor o kreditu koji bi bio vezan uz neku stranu valutu, navodi da je ranije sklopila ugovor o kreditu sa Zagrebačkom bankom, ali da je isti bio sklopljen u domaćoj valuti.

14. Ovakav iskaz tužiteljice u kojem ista tvrdi da je ovaj Ugovor o kreditu sklopila zato što su joj bila potrebna novčana sredstva za osobne potrebe, a da tada nije bila vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva te da joj je službenik banke ponudio sklapanje upravo ugovora o kreditu koji je vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji i najsigurniji s najnižom kamatnom stopom s time da joj o samoj valuti CHF nije ništa pojašnjeno pa tako niti o bilo kakvom riziku sklapanja takvog ugovora kao što joj nije ništa pojašnjeno o tome da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, ovaj sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen vrlo uvjerljivo i životno logično.

15. Stoga i iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da ju tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao potrošača, nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

16. Vezano uz neosnovanost tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica predlaže utvrditi ništetnost cijelog navedenog Ugovora o kreditu, valja reći da ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika te kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) kao i kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, iako se radi o bitnim sastojcima predmetnog Ugovora o kreditu, ne povlače i ništetnost cijelog ugovora jer bi isto bilo protivno odredbi čl. 324. ZOO-a koja propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga je valjalo odbiti ovakav tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao pod točkom I. izreke odnosno utvrditi samo djelomičnu ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu, a slijedom toga i obvezu tuženika da tužiteljici temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od nje primio zbog stjecanja bez osnove, a sve iz razloga što su se u konkretnom slučaju tužiteljici morali na transparentan način objasniti rizici ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak kao i egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

17. Naime, prema odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su nerazumljive i nedorečene.

18. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

19. Provedenim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire (stranica 166-176) utvrđeno je da ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 929,10 eur, a da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu iznosi 2.874,38 eur za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, dok razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje uplaćeni iznos iznosi 23,53 eur, pri čemu su pojedini mjesečni anuiteti zajedno sa datumom njihovog dospijeća i plaćanja prikazani u posebnim tablicama. Nadalje je utvrđeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 660,00 CHF odnosno 3.041,69 kn odnosno 403,70 eur uz napomenu da do dana izrade nalaza tuženik na traženje vještaka nije dostavio dokumentaciju iz koje bi bilo razvidno je li i kada ova naknada naplaćena.

20. Ovakav nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan uz napomenu da mu niti stranke nisu prigovorile, već su sukladno istome uskladile svoja potraživanja.

21. Temeljem objedinjenog pravnog shvaćanja sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. ovaj sud je utvrdio da je tuženikov prigovor zastare za potraživanje s osnova ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli djelomično osnovan jer sukladno tome pravnom shvaćanju ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pa kako iz navedenoga proizlazi da zastarni rok za navedeno potraživanje, dakle, ne počinje teći tek od dana pravomoćnosti ove presude kojom je naknadno utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, to je za potraživanje tužiteljice s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzli u ukupnom iznosu od 34,00 eur s dospijećem u razdoblju od 11.10.2006. do 13.3.2007. nastupila zastara jer se u konkretnom slučaju radi o tražbini koja temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je ovaj rok protekao neovisno o tome što od pravomoćnog okončanja postupka kolektivne zaštite potrošača, kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., pa do 10.10.2022., kada je podnesena tužba u ovome predmetu, nije protekao navedeni zastarni rok od pet godina. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a za taj dio potraživanja jer je taj parnični postupak pokrenut podnošenjem tužbe od 4.4.2012., dok navedeno potraživanje, dakle, dospijeva u razdoblju od 11.10.2006. do 13.3.2007. pa je navedeno potraživanje izvan petogodišnjeg roka zastare tako da za isto danom podnošenja kolektivne tužbe nije prekinut rok zastare odnosno da temeljem odredbe čl. 245. st. 1. ZOO-a za to potraživanje zastara nije počela teći iznova pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Stoga je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu iznosa od 34,00 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom koji je sadržan u iznosu iz točke VI. izreke.

22. S druge strane, za potraživanje tužiteljice s osnova ništetnosti odredbe o kamatnoj stopi u iznosu od 929,10 eur zajedno sa zatraženom zateznom kamatom zastara je nastupila u cijelosti, neovisno o datumu pokretanja postupka kolektivne zaštite potrošača, i to iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o tražbini koja temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je ovaj rok protekao jer je od pravomoćnog okončanja postupka kolektivne zaštite potrošača u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13.6.2014., pa do 10.10.2022., kada je podnesena tužba u ovome predmetu, proteklo više od pet godina. Stoga je odlučeno kao pod točkom VI. izreke.

23. Što se pak tiče utvrđivanja potrošačke namjene predmetnog kredita, ukazuje se da je već iz navedenog Ugovora o kreditu (stranica 5-7) vidljivo da ga je tužiteljica sklopila kao fizička osoba radi odobrenja kredita bez određene namjene pa kako tužiteljica u svom iskazu jasno navodi da su joj ova novčana sredstva bila potrebna za njene osobne potrebe jer nije bila vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva, to iz navedenoga proizlazi njeno svojstvo potrošača pa ako tuženik smatra da tužiteljica u konkretnom ugovornom odnosu nema svojstvo potrošača, tada je teret dokaza na njemu jer tužiteljica na neki drugi način niti ne može dokazivati takozvane negativne činjenice.

24. Imajući u vidu da je tuženik već u odgovoru na tužbu istakao prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova potplaćenih anuiteta u iznosu od 13.209,34 eur uvećano za zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, koje potraživanje je u podnesku od 29.5.2024. (stranica 209-211) sukladno provedenom financijskom vještačenju naznačio u iznosu od 23,53 eur s dospijećem svakog pojedinog iznosa kao pod točkom IV. izreke, to je za navedeni iznos od 23,53 eur valjalo umanjiti potraživanje tužiteljice na ime preplaćenih iznosa zbog promjene tečaja valute CHF i to tako da joj nisu dosuđene preplate izvršene u razdoblju od 16.4.2007. do 10.9.2008. što ukupno iznosi 18,36 eur, dok je preplatu izvršenu dana 15.10.2008. valjalo umanjiti za daljnji iznos od 5,17 eur tj. iznos od 5,76 eur je valjalo umanjiti za iznos od 5,17 eur pa joj je s osnova preplate izvršene dana 15.10.2008. umjesto iznosa od 5,76 eur dosuđen samo iznos od 0,59 eur. Stoga je odlučeno kao pod točkama III.-V. izreke.

25. Naime, ovakav prigovor tuženika je osnovan jer je utvrđena djelomična ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu vezanog uz valutnu klauzulu, a odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a tužiteljica u ovome postupku upravo postavlja zahtjev za vraćanjem onoga što je na ime anuiteta kredita isplatila tuženiku na temelju ništetne ugovorne odredbe o iznosu kredita kojeg je dužna vratiti i koji se obračunava primjenom valutne klauzule (čl. 22. ZOO-a) vezane za tečaj CHF u vrijeme plaćanja, a koji predstavlja razliku između stvarno vraćenog iznosa kredita i iznosa koji bi trebao biti vraćen da se je obveza tužiteljice kao primatelja kredita izračunala na bazi tečaja CHF u kunama u vrijeme sklapanja ugovora.

26. Stoga je tužiteljici pod točkom V. izreke sukladno utvrđenju iz provedenog financijskog vještačenja ukupno dosuđen iznos od 2.816,85 eur na ime preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli pri čemu joj je priznato pravo na zatezne kamate od svake pojedine uplate do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

27. Nadalje, tužiteljica smatra da je ništetna i odredba čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 3,00% od iznosa odobrenog kredita koja se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu ugovora. Naime, tužiteljica u tužbi navodi da se niti o ovoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane kreditora pa da ona nije imala utjecaja na njen sadržaj, a da je riječ o odredbi koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, što je sve suprotno prisilnim propisima i moralu društva te odredbi čl. 296. ZOO-a. Pri tome se napominje da tužiteljica i u svom iskazu (stranica 159 i 160), tvrdi da joj prije potpisivanja predmetnog Ugovora o kreditu nije ništa rečeno o tome da bi morala platiti naknadu za obradu kredita pa da stoga nije niti uočila je li i kada istu platila te u kojem iznosu.

28. I ovaj dio iskaza tužiteljice sud je prihvatio kao istinit jer je isti također iznesen uvjerljivo i logično te iz istoga također proizlazi da ju prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao potrošača, nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa kako je odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. tada važećeg ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja odredba je nerazumljiva i nedorečena, to je sud, slijedom svega navedenoga, spornu odredbu iz čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 403,70 eur jer je financijskim vještačenjem utvrđeno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva po ugovorenoj stopi od 3% od iznosa odobrenog kredita iznosi 660,00 CHF odnosno 3.041,69 kn, a što je protuvrijednost u sada važećoj valuti - 403,70 eur. Naime, ovaj sud smatra utvrđenim da je ova naknada tužiteljici doista naplaćena i to upravo u navedenom iznosu od 660,00 CHF, a protivno navodima tuženika iz odgovora na tužbu prema kojima da tužiteljica nije dokazala kako je navedenu naknadu uopće platila, sve jer je iz Otplatnog plana prednika tuženika (stranica 10- 12) dostavljenog uz tužbu jasno vidljivo da je ova naknada tužiteljici naplaćena već pri isplati kredita i to dana 17.8.2006. pa je tužiteljici sukladno tome pod točkom II. izreke valjalo na iznos od 403,70 eur priznati pravo na zatezne kamate od 17.8.2006. do isplate i to temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

29. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare i ovoga potraživanja imajući u vidu da prema zauzetom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30.1.2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, nije još niti počeo teći.

30. Tužiteljici su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.

31. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a jer su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima pa je odlučeno kao pod točkom VII. izreke. Naime, tužiteljica je u dokazivanju visine tužbenog zahtjeva uspjela s 48,89% te samo s oko 50% u dokazivanju osnovanosti tužbenog zahtjeva jer nije uspjela sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu u cijelosti s obzirom na to da je utvrđena samo djelomična ništetnost istoga, a osim toga u cijelosti nije uspjela s tužbenim zahtjevom za isplatu s osnova ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok je s tužbenim zahtjevom za isplatu s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli uspjela samo djelomično kako zbog djelomične osnovanosti tuženikovog prigovora zastare tako i zbog osnovanosti tuženikovog prigovora radi prebijanja.

U Zagrebu, 10. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćnici tužiteljice

- punomoćnicima tuženika