REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5600/2022-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Ivani Požar kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Euroherc osiguranja d.d. iz [adresa], OIB 22694857747, zastupanog po Stanislavu Ostojiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Grgić i partneri iz Zagreba, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. iz [adresa], OIB 26187994862, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 27. studenog 2024. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja odvjetnice Ivane Štih i punomoćnice tuženika HUĐ, a po čl. 335. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje u tekstu ZPP-a), dana 10. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 26187994862 da tužitelju Euroherc osiguranje d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 22694857747 isplati iznos od 1.824,94 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 22.05.2019. do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 26187994862 da tužitelju Euroherc osiguranje d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 22694857747 naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.023,17 EUR za zateznim kamatama tekućim od 10.01.2025. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da se dana 21.04.2019. na cesti D-46, 1. dionici 5,1 km, između Đakova i Budrovaca, dogodila prometna nezgoda s imovinskom štetom. Ističe da je toga dana HU upravljao osobnim vozilom reg. oznake [registarska oznaka] i kretao se cestom D-46 od smjera sjevera u smjeru juga, a dolaskom do mjesta događaja, od smjera zapada u smjeru istoka na kolnik je istrčala srna, te je na zapadnom prometnom traku došlo do udara prednjim desnim dijelom vozila u srnu koja je odbačena u zapadni odvodni kanal gdje je i uginula. Navodi da je srna izašla iz lovišta kojim gospodari osiguranik tuženika, Lovačko društvo „Fazan“ Budrovci iz Budrovaca. Obzirom da je vlasnik vozila reg. oznake [registarska oznaka] imao kod tužitelja zaključenu policu kasko osiguranja motornog vozila, to je tužitelj na račun vlasnika vozila dana 22.05.2019. isplatio iznos od 11.680,20 kuna, a iznos od 2.069,80 kuna je kompenziran, koje iznose potražuje ovom tužbom sa zateznim kamatama od dana plaćanja, sve uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ne osporava štetni događaj, ni navod tužitelja da bi svome osiguraniku izvršio isplatu protuvrijednosti štete na vozilu po polici osiguranja automobilskog kaska, kao niti visinu štete, dok osporava odgovornost osiguranika tuženika LU ''Fazan'' Budrovci. Ističe da u konkretnom slučaju nedostaje bitna pretpostavka odgovornosti osiguranika tuženika, a riječ je o aktivnostima usmjerenima na obavljanje lova. Osporava nadalje predmet osiguranja jer je prema uvjetima osiguranja tužitelja B kombinacijom osigurani rizik oštećenje ili lom stakla na motornom vozilu, osim stakla na svjetlima i ogledalima, kao i štete izravno prouzročene od divljači i domaćih životinja. Stoga smatra da je tužitelj isplatio svome osiguraniku naknadu štete za rizik koji nije osiguran, a sada želi na tuženika evazirati taj trošak. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u potvrdu MUP-a (list 5), zahtjev za naknadu štete (list 12), policu kasko osiguranja (list 14), Uvjete za kasno osiguranje (list 15), potvrdu o uplaćenoj premiji (list 27), fotografije vozila (list 34), izvid štete (list 43), fotoelaborat (list 45), skicu lica mjesta (list 53), očitovanje Hrvatskog lovačkog saveza (list 88), nalaz i mišljenje vještaka dipl. ing Berislava Šimunovića (list 90), očitovanje Lovačkog društva "Fazan" (list 103), očitovanje vještaka (list 138), obavijest o prelascima divljači (list 147), dopuštenje za lov divljači (list 148).

4. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8 ZPP-a, sud je našao tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti.

5. Među stankama je nesporan nastanak štetnog događaja odnosno činjenica da je osiguranik tužitelja HU upravljao osobnim vozilom reg. oznake [registarska oznaka] i kretao se cestom D-46 od smjera sjevera u smjeru juga, te je naletio na srnu, koja je odbačena u zapadni odvodni kanal gdje je i uginula. Nesporna je i pasivna legitimacija tuženika, odnosno činjenica da lovištem na mjestu štetnog događaja gospodari osiguranik tuženika, Lovačko društvo „Fazan“ Budrovci iz Budrovaca. Nije bila sporna niti visina nastale štete na vozilu osiguranika tužitelja, kao i to da je tužitelj istu isplatio svom osiguraniku dana 22.05.2019.

6. Sporna je odgovornost osiguranika tuženika LU ''Fazan'' Budrovci odnosno je li tuženik kao osiguratelj lovoovlaštenika na području na kojem se dogodila prometna nezgoda u obvezi naknaditi tužitelju nastalu štetu, kao i to da li je navedenom policom pokriven predmet osiguranja.

7. Prvenstveno valja istaknuti da je sud utvrdio neosnovanim navod tuženika da navedena šteta, odnosno predmet osiguranja nije pokriven policom kasko osiguranja koju je sklopio tužitelj. Naime, prema čl. 18.Uvjeta za kasko osiguranje motornih vozila (list 18) djelomičan kasko "bilo gdje se vozilo nalazi" može, po izboru ugovaratelja, pokriti rizike, među kojima su i oštećenje ili lom stakla na motornom vozilu, osim stakla na svjetlima i ogledalima, kao i štete izravno prouzročene od divljači i domaćih životinja.

8. Dakle predmet osiguranja su oštećenja ili lomovi stakla (u što ne ulaze stakla na svjetlima i ogledalima), te bilo koja oštećenja koja izravno prouzroče divljač i domaće životinje. Navedeno jasno proizlazi logičkim i gramatičkim tumačenjem Općih uvjeta, iz kojih se zaključuje da se izraz "kao i štete izravno prouzročene od divljači" odnosi na ono što je pokriveno policom, dakle na prvi dio rečenice, a ne na ono što je isključeno od osiguranja.

9. Nadalje, što se tiče odgovornosti tuženika, valja istaknuti da se, s obzirom na datum nastanka štetnog događaja, primjenjuje Zakon o lovstvu (NN 99/18, 32/19, 32/20).

10. Odredbom čl. 80. st. 6. Zakona o lovstvu propisano je da za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi, a potom lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova.

11. Dakle, ako bi se utvrdilo da je vozač upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima, tada bi upravo on bio odgovoran za štetu tužitelja, pa je radi utvrđivanja načina kretanja vozača provedeno prometno vještačenje po dipl. ing. Berislavu Šimunoviću.

12. Iz njegovog nalaza i mišljenja proizlazi da je osiguranik tužitelja u predmetnom štetnom događaju naletio na srnu koja mu je dolazila s desne strane. Nema elemenata za izračun brzine kretanja vozila osiguranika tužitelja neposredno prije i u trenutku naleta, no on je najranije mogao uočiti srnu kada mu je ušla u domet svjetala vozila, i u tom trenutku ona je bila od mjesta naleta prostorno udaljena oko 3 metra, a vremenski oko 0,55 sekundi. Kako je to vrijeme kraće od vremena koje je potrebno prosječnom vozaču da bi reagirao kočenjem, proizlazi da osiguranik tužitelja u ovoj prometnoj situaciji nije mogao izbjeći nalet na srnu bez obzira na brzinu kretanja. Vještak navodi da je na 1600 m prije štetnog događaja postavljen prometni znak opasnosti "divljač na cesti" s dopunskom pločicom "u dužini od 2800 m", pa je dakle taj dio kolnika bio obuhvaćen znakom opasnosti. Vještak navodi da je brzina kretanja bila ograničena na 90 km/h jer se radilo o nenaseljenom mjestu.

13. Tako sačinjenom nalazu prigovarao je tuženik smatrajući da je nejasno na koji je način vještak utvrdio udaljenost srne od vozila, kao i mogućnost uočavanja i reakcije, kad nije mogao sa sigurnošću utvrditi mjesto štetnog događaja. Navodi da nema podataka o svjetlima koje je osiguranik tužitelja koristio prije nesreće, a s obzirom da je do nesreće došlo u području važenja znaka opasnosti "divljač na cesti" to je osiguranik tužitelja bio dužan posvetiti veću pozornost stanju u prometu. Nadalje, smatra da ograničenje brzine na 90 km/h ne povlači presumpciju da je to ujedno bila i prilagođena brzina.

14. Na prigovore tuženika vještak se očitovao navodeći da je osiguranik tužitelja mogao uočiti srnu kada je ona ušla u domet svjetala njegovog vozila. U uvjetima noćne vožnje srna koja dolazi vozilu s desne strane može se uočiti pod ispravno podešenim kratkim svjetlima na oko 2 m desno od desnog ruga vozila i do 30 m ispred vozila, a 2,5 m desno od desnog ruba vozila i oko 80 m ispred vozila pod dugim svjetlima. S obzirom na oštećenja na vozilu osiguranika tužitelja, koja se nalaze na oko pola metra od desnog ruba vozila, proizlazi da je osiguranik tužitelja prvi put mogao ugledati srnu pod dugim svjetlima kada se srna nalazila prostorno udaljena oko 3 m od mjesta naleta, a vremenski oko 0,55 sek prije naleta, odnosno prostorno oko 2,5 m, a vremenski oko 0,45 sek prije naleta pod kratkim svjetlima na vozilo. Kako je vrijeme koje je srna provela u vidnom polju osiguranika tužitelja do trenutka naleta (0,55 sek ili 0,45 sek) kraće od vremena koje je potrebno prosječnom vozaču da bi reagirao kočenjem (0,6 sek) proizlazi zaključak da u ovom štetnom događaju osiguranik tužitelja nije mogao izbjeći nalet na srnu i to bez obzira pod kojim je svjetlima je vozio i kojom brzinom se kretao. Vještak iskazuje da prosječni vozač mora percipirati potencijalnu opasnost da na tom području može biti životinja koje mu mogu i izletjeti na kolnik, pa smatra da neovisno o postavljanju znaka u konkretnom slučaju nalet bi na srnu bio izbježiv samo eventualno u situaciji da je čitava cesta bila bolje osvijetljena, odnosno da je imala rasvjetu, ili da je postojala žičana ograda između ceste i mjesta izlaska životinje. Nastavno iskazuje da naletnu brzinu nije bio u mogućnosti izračunati s obzirom jer na kolniku nisu pronađeni tragovi kotača vozila, a nije poznato niti točno mjesto o dužini naleta. Naime, karakteristični tragovi za određivanje mjesta su tragovi krvi životinje, tragovi kočenja, otpalo staklo… Također iskazuje da s obzirom na oštećenja na vozilu osiguranika tužitelja, a uzimajući u obzir prosječnu težinu srneće divljači, može utvrditi promjenu brzine vozila koje je vozilo ostvarilo prilikom naleta, ali ne i samu naletnu brzinu.

15. Nakon tako obrazloženog nalaza tuženik više nije imao daljnjih prigovora, a sud je nalaz prihvatio u cijelosti kao stručan, obrazložen i sačinjen u skladu s dostupnom spisu priležećom dokumentacijom te pravilima prometne znanosti.

16. Sud iz prometnog vještačenja nalazi utvrđenim te prihvaća zaključak vještaka da osiguranik tužitelja u uvjetima noćne vožnje nije mogao učiniti ništa da spriječi nalet na srnu i to bez obzira na brzinu svog kretanja, pa na njemu dakle ne leži uzrok nastanka štetnog događaja. Naime, vrijeme koje je srna provela u njegovom vidnom polju kraće je od vremena koje je potrebno prosječnom vozaču da bi reagirao kočenjem, slijedom čega nije odlučno niti pod kojim svjetlima je vozio, a niti kojom brzinom se kretao.

17. Dakle, iz dokaznog je postupka nedvojbeno utvrđeno da na osiguraniku tužitelja, vozaču HU, nema odgovornosti za nastanak predmetnog štetnog događaja. U tom smislu sud je primjenom čl. 10. i 22. u svezi s čl. 311. st. 2. ZPP-a odbio dokazni prijedlog za saslušanjem navedenog u svojstvu svjedoka jer utvrđenja koja su relevantna za donošenje odluke proizlaze iz prometnog vještačenja.

18. Nadalje, nesporno je među strankama bilo i to da do predmetnog štetnog događaja nije došlo niti zbog provođenja lova, no usprkos tome sud smatra da postoji odgovornost tuženika, iz razloga kako slijedi:

19. Naime, odredbom članka 80. stavka 6. ZOL-a jeste propisano da za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara vozač, ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi, odnosno lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta, ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova.

20. Međutim, u slučaju kada je došlo do štete na vozilu naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, te kada je vozač upravljao vozilom u skladu s odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi (kao što je to u ovom predmetu), za odgovornost za štetu mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO) sukladno odredbi članka 76. stavka 2. ZOL- a koja propisuje da u pogledu uzroka i odgovornosti za štetu važe odredbe zakona kojim se uređuju obvezni odnosi, ako Zakon o lovstvu ne propisuje drugačije.

21. Prema tome, budući da Zakonom o lovstvu kao lex specialis nije propisano tko odgovara za štetu nastalu na vozilu u slučaju naleta divljači na vozilo u području lovišta kojim gospodari osiguranik tuženika kada se nije provodio lov i kada je vozač vozio prema propisima, tada valja primijeniti odredbe ZOO-a kojima se uređuje odgovornost za štetu.

22. Divljač koja se kreće na javnoj cesti je opasna stvar (da je divljač koja se kreće cestom opasna stvar proizlazi i iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2101/86 od 29. siječnja 1987., Rev-2070/92 od 16. prosinca 1992., Gzz-4/04 od 30. lipnja 2004. i Rev-1312/07 od 9. srpnja 2008.) neovisno o tome koji se zakon primjenjuje (Zakon o lovstvu ili Zakon o obveznim odnosima). Zbog toga, time što je Zakonom o lovstvu iz 2018. godine (s kasnijim izmjenama i dopunama tog Zakona) propisan samo jedan slučaj objektivne odgovornosti lovoovlaštenika za štetu (ako je šteta nastala zbog provođenja lova), ne znači da u drugim slučajevima kada se divljač kreće cestom (ali pri tome se ne obavlja lov divljači) ta divljač ne predstavlja opasnu stvar. Naprotiv, neovisno o tome obavlja li se ili ne obavlja lov divljači, divljač koja se nalazi na cesti uvijek predstavlja opasnu stvar budući da ona (divljač) čini povećanu opasnost prouzročenja štete na vozilima koja se kreću tom cestom.

23. Upravo zbog navedenog, za štetu koja je nastala uslijed naleta vozila na divljač koja se nalazila na cesti lovoovlaštenik (odnosno njegov osiguratelj u smislu članka 964. stavka 1. ZOO-a ) i nadalje odgovara po načelu objektivne odgovornosti sukladno odredbama članka 1063.-1067. ZOO-a u vezi članka 76. stavka 2. ZOL-a.

24. Slijedom navedenog, da bi se lovoovlaštenik (time i njegov osiguratelj) mogao osloboditi od obveze naknade štete nastale naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, on je u smislu odredbe članka 1067. ZOO-a morao dokazati da šteta na vozilu potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti odnosno on je morao dokazati da je šteta nastala radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti.

25. Pri tome, ovaj sud napominje da je Ustavni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke poslovni broj U-I-4249/2018 od 18. lipnja 2019., između ostalog, naveo slijedeće: „14.1. Predlagatelj smatra da nije uređen slučaj u kojem dođe do naleta vozila na divljač, ako se ne provodi lov i ako vozač postupa po propisima koji uređuju područje sigurnosti prometa na cestama. Ustavni sud napominje da iako Zakon o lovstvu ne uređuje u cijelosti tu situaciju, ne može se zahtijevati od zakonodavca da zakonom uredi sve situacije do kojih može doći u svakodnevnom životu, već je na sudskoj praksi da iznađe takva rješenja u sudskim sporovima (do kojih može doći) koja će dati odgovor na tu dilemu predlagatelja na način kojim neće prevaliti svu odgovornost na građane već će odštetnu odgovornost za štete od divljači tumačiti sukladno općim načelima odštetne odgovornosti, odnosno na način kojim će pridonijeti razvoju i očuvanju prirodnog bogatstva i raspodjeli tereta odgovornosti za štetu između države, lovoovlaštenika i vozača.15. Polazeći do ovlaštenja zakonodavca da mijenja modele pojedinih zakonskih instituta, posebice na području gospodarskih odnosa, Ustavni sud ne nalazi da je postojeće zakonsko rješenje iz članka 80. stavka 6. Zakona o lovstvu nesuglasno s člankom 3. Ustava odnosno nije nesuglasno načelu izvjesnosti pravne norme jer je osporena norma dostatno određena, precizna i dostupna kako bi subjekti na koje se primjenjuje mogli prilagoditi svoje postupanje. Dakle, odštetna odgovornost nije isključivo na vozaču ili lovoovlašteniku jer je za određivanje odštete potrebno ispitati ponašanje lovoovlaštenika, vozača i oštećenika u svakom konkretnom slučaju.”

26. Prema tome, budući da je u konkretnom predmetu prema objektivnoj odgovornosti lovoovlaštenik lovišta odgovoran za nastanak štete na motornom vozilu osiguranom kod tužitelja (odnosno tuženik kao lovoovlaštenikov osiguratelj), i to neovisno od toga što šteta nastala tužiteljevu osiguraniku nije nastala zbog provođenja lova, a u konkretnom predmetu ne postoje razlozi za isključenje odgovornosti tuženika (njegova osiguranika) za štetu iz odredbe članka 1067.ZOO-a, to je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja i presuditi kao u izreci.

27. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužitelju zastupanom po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (tbr. 7/1) 100 bodova, sastav podnesaka od 16.2.2021. i 24.1.2024. (tbr. 8/1) po 100 bodova, sastav podneska od 30.9.2020. (tbr. 8/3) 50 bodova i zastupanje ročištima 25.1.2021., 6.12.2023. i 27.11.2024. (tbr. 9/1) po 100 bodova, ukupno 650 bodova odnosno 1.300,00 EUR. Tom iznosu pridodan je PDV u iznosu od 325,00 EUR, pristojbe na tužbu i presudu od po 33,18 EUR i trošak prometnog vještačenja od 331,81 EUR pa ukupan trošak tužitelja iznosi 2.023,17 EUR, sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Zakona i tarife sudskih pristojbi te čl. 155 ZPP-a. Tužitelju nije dosuđen trošak podneska i ročišta koji se odnose na povrat u prijašnje stanje jer je odgovornost za navedeno na strani tužitelja i ne radi se o trošku koji u konačnici treba snositi tuženik.

28. Na tako utvrđeni trošak tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29 ZOO-a jer trošak ima značaj glavnice, pa obveza tuženika na naknadu tog troška dospijeva s danom donošenja presude kao ovršne isprave, sve u smislu čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona.

U Zagrebu 10. siječnja 2024. godine

Sudac:

Ivana Požar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz rješenje o pristojbi na presudu 33,18 EUR 2. tuženiku