REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-6340/24-11

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Diani Milin, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, zastupanog po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Žurić i Partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći F1232/23, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. prosinca 2024. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Valentine Kolar, odvjetnika, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 10. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba članka 2. točke 1. i točke 4. Ugovora o kreditu br. 718169 od 14. srpnja 2006. godine sklopljenog između tužiteljice FH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i prednika tuženika Volksbank d.d., kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora.

II. Utvrđuje se ništetnim odredba članka 8. točke 1. Ugovora o kreditu br. 718169 od 14. srpnja 2006. godine sklopljenog između tužiteljice FH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i prednika tuženika Volksbank d.d., kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217 iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, platiti tužiteljici FH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 1.900,28 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 0,51 eura od 02. rujna 2006. godine do isplate,

- iznos od 0,37 eura od 03. listopada 2006. godine do isplate,

- iznos od 0,02 eura od 03. studenog 2006. godine do isplate,

- iznos od 7,94 eura od 03. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 8,92 eura od 03. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 10,37 eura od 03. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,07 eura od 03. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 9,53 eura od 02. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 9,14 eura od 03. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,71 eura od 02. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 4,40 eura od 02. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 5,20 eura od 02. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 6,88 eura od 02. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 5,87 eura od 02. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 4,91 eura od 03. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 7,14 eura od 02. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 9,04 eura od 03. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 11,35 eura od 02. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 10,71 eura od 02. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 14,32 eura od 02. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 14,21 eura od 04. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 15,48 eura od 02. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 25,50 eura od 02. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,04 eura od 03. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 32,22 eura od 02. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 27,43 eura od 02. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 23,83 eura od 03. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 34,86 eura od 02. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 40,77 eura od 04. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 37,00 eura od 02. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 37,33 eura od 02. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 33,95 eura od 02. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 34,88 eura od 03. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 47,11 eura od 02. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 48,60 eura od 02. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 61,72 eura od 02. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 57,09 eura od 02. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 49,79 eura od 02. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 49,47 eura od 03. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 49,15 eura od 02. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 51,55 eura od 03. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 55,02 eura od 02. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 55,01 eura od 02. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 53,06 eura od 03. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 54,09 eura od 03. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 55,48 eura od 02. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 54,07 eura od 03. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 54,55 eura od 02. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 53,40 eura od 02. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 51,42 eura od 02. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 53,97 eura od 03. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 55,19 eura od 02. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 54,76 eura od 03. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 51,27 eura od 02. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 53,91 eura od 02. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 54,57 eura od 03. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 53,55 eura od 03. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 50,21 eura od 02. lipnja 2013. godine do isplate te na

- iznos od 48,37 eura od 02. srpnja 2013. godine do isplate,

kao i naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.035,39 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. siječnja 2025. godine do isplate, a sve po stopi koja je za razdoblje od 02. rujna 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da su tužiteljica tada prezimena Ž, kao korisnica kredita i prednik tuženika Volksbank d.d. kao kreditor dana 14. srpnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 718169 solemniziran dana 15. srpnja 2006. godine od strane javnog bilježnika Vesne Ćuzele pod broj OU-1158/06, temeljem kojeg je tužiteljici odobren i isplaćen kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.407,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora za devize važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate 84 mjeseca. Naime odredbom članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je godišnja kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,10%, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, dok je odredbom članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 245,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća. Nastavno punomoćnik tužiteljice je istaknuo da su navedene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, budući da je riječ o odredbama koje su unaprijed formulirane od strane prednika tuženika te čine sastavni dio standardnih adhezijskih ugovora koje banke koriste radi pružanja svojih usluga, u kojima je mogućnost pregovaranja isključena, a čime je posljedično i isključena mogućnost utjecaja na sadržaj ugovora, nedopuštene, a time i ništetne, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Isto tako punomoćnik tužiteljice je naglasio da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije razumljiva, jer ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar, niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojima bi tužiteljica kao potrošač bila informirana u vrijeme i prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, već je takvom ugovornom odredbom ostavljena mogućnost tuženiku, kao jačoj ugovornoj strani, da ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj, slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe i u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Nadalje punomoćnik tužiteljice je naglasio da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna te je u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Inače navedene sudske odluke predstavljaju pravno shvaćanje koje je obvezujuće za sve ostale sudove u RH sukladno odredbi članka 502. a Zakona o parničnom postupku, a iako je protiv citirane pravomoćne presude tuženik uložio reviziju kao izvanredni pravni lijek, istu je Vrhovni sud RH odbio. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredba članka 2. točke 1. i točke 4. i odredba članka 8. točke 1. Ugovora o kreditu br. 718169 od 14. srpnja 2006. godine sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora, u dijelu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora te u dijelu kojima je ugovorna valutna klauzula u CHF te naložiti tuženiku platiti tužiteljici na ime preplate po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 1.900,28 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršene uplate do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani, s time da je prvenstveno istaknuo prigovor zastare potraživanja navodeći da je parnični postupak pokrenut tek 30. studenog 2021. godine, pa ukoliko bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala, a ukoliko bi se zbog utvrđenja ništetnosti postupak kvalificirao kao stjecanje bez osnove tada zastarni rok iznosi pet godina od dana sklapanja ništavnog pravnog posla, koje stajalište je izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda RH u presudi poslovni broj Rev x 183/11. Dakle bez obzira o kojoj se pravnoj kvalifikaciji radilo u predmetnom slučaju je nastupila zastara za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da u ovom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač, jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Nema nikakvog zakonskog uporišta da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je jasna, lako uočljiva i razumljiva i o kojoj se prethodno pregovaralo, jer su ugovorne stranke izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, bude ništetna, jer ta ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno npr. o promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredbi ugovora o kreditu, znači da se može raditi i o sniženju kamatne stope, što tužiteljica ne problematizira budući da joj taj aspekt promjenjive kamatne stope u skladu s odlukom tuženika ide u korist. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da je i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti, a ujedno se tužiteljica prije sklapanja ugovora kao savjesna ugovorna strana bila dužna informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koja ona može imati po njezina prava i obveze iz ugovora, s time da je potpisom ugovora potvrdila da je upoznata sa značenjem valutne klauzule, pa je neosnovano da tužiteljica sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja ugovora tvrdi da joj odredbe ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bila svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Naprotiv tužiteljica je prije sklapanja ugovora od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana uz valutnu klauzulu i njezin učinak na odnos ugovornih strana. Isto tako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje protivno načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tuženik unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao, niti je mogao znati za buduća kretanja CHF, tim više što je tečaj CHF od 1999. godine do 2010. godine u odnosu na EUR-o i rastao i padao bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene su počele tek 2010. godine, dakle znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u parnici Potrošač. Osim toga u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredbi nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik mogao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, zbog čega tuženik niti nije mogao u ugovornom odnosu s tužiteljicom postupiti protivno načelu savjesnosti i poštenja. Inače sama činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti, a time i ništetnosti, primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su tužiteljica, ali i tuženik imali jednake i ravnopravne startne, nominalne pozicije, s obzirom da je i tuženik, kao i tužiteljica bio izložen riziku valutne klauzule, svim posljedicama promjene tečaja CHF. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući kako nije sporna visina tužbenog zahtjeva, ali je sporna osnova tužbe, predložio tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku rješenja RH, Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za opću upravu, Ispostave Delnice Klasa: UP/I-222-02/12-01/06,. Urbroj: 2170.-09-02/4-12-7 od 23. listopada 2012. godine (list 15-16 spisa), u presliku otplatne tablice po kreditu (list 17- 18 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu br. 718169 od 14. srpnja 2006. godine (list 19-26 spisa), u presliku prometne kartice po kreditu broj 718168 na ime Ž FH (list 27-31 spisa), u presliku sudske prakse (list 47-48 i 50-58 spisa; stranica 88-105 spisa), u presliku stručnog članka (list 59-71 spisa) te u zapisnik o održanom ročištu pred Općinskim sudom u Rijeci poslovni broj P-1956/21 od 03. veljače 2023. godine o saslušanju tužiteljice (list 112-113 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika Volksbank d.d., kreditor, dana 14. srpnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici namjenski kredit za kupnju vozila u iznosu od 17.407,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, na rok otplate 84 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,10 %, koja je promjenjiva u skladu s „Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora“. Isto tako nesporna je činjenica da se tužiteljica, korisnica kredita, obvezala otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, kao i činjenica da je kredit u cijelosti otplaćen, s time da je nesporna i visina tužbenog zahtjeva. Naprotiv sporno je pitanje da li su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetne, a sporno je i potrošačko svojstvo tužiteljice, kao i prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 25. studenog 2024. godine smanjio tužbeni zahtjev, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika nije očitovao pristaje li na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva, pa se smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem tužbenog zahtjeva. Inače pravni stav da smanjenje tužbenog zahtjeva ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe za što je prema odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika izrazio je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj SU-IV-16/21 od 26. travnja 2021. godine.

7. Nastavno bitno je naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog ugovora o kreditu prema kojoj je kamatna stopa promjenjiva u skladu s „Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora“ te je ugovorena valutna klauzula, kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen kriterij promjenjivosti stope redovne kamate u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu pa do otplate kredita, a niti je vezano uz valutnu klauzulu u CHF jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužiteljica, korisnica kredita, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Naime ugovorna odredba o riziku promjene tečaja je tužiteljici, korisnici kredita kao prosječnom potrošaču morala biti razumljiva ne samo na formalnoj, gramatičkoj razini, dakle da tečaj može varirati, nego su joj morali biti jasni i stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13 nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, s obzirom da je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

8. Nastavno bitno je naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je u odnosu na pravnog prednika tuženika, Volksbank d.d., odnosno Sberbank d.d. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt- 5751/16 od 03. listopada 2017. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti stope redovne kamate, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba, pozove na to pravno utvrđenje, kao što se u ovoj parnici na to pozivala tužiteljica.

9. Isto tako treba naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, što rezultira time da podliježe testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

10. Iskazu tužiteljice danog u postupku pred Općinskim sudom u Rijeci poslovni broj P-1956/21 od 03. veljače 2023. godine (list 112-113 spisa), za koji su stranke bile suglasne da se koristi kao dokaz u ovom parničnom postupku, u dijelu u kojem je u bitnom istaknula da je ugovor o kreditu sklopila radi kupnje auta, u banci su joj ponudili samo ovaj kredit u CHF, „uopće nisu spominjali da nude kredite i u nekoj drugoj valuti“, ali je nisu upozorili da bi „rata kredita mogla toliko narasti“, a niti javni bilježnik joj nije ništa objašnjavao o odredbama ugovora, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i životno uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv iskaz tužiteljice da joj u banci „doista nisu ništa objašnjavali“, pa tako niti odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a da je znala da će rata toliko porasti ne bi potpisala takav ugovor. Nadalje sud je poklonio povjerenje dijelu iskaza tužiteljice da se tijekom otplate kredita povećala mjesečna rata koju je bila „prisiljena“ plaćati „ako želi zadržati auto“, s time da joj je auto, koji je kupila ovim kreditom bio nužno potreban između ostalog i za odlazak na posao, u trenutku sklapanja ugovora i tijekom otplate bila je zaposlena kao radnica, „radila je na terenu u šumi“. S obzirom da je dakle tužiteljica, korisnica kredita predmetni ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, a ujedno se vozilom kupljenim predmetnim kreditom koristila u privatne svrhe, sud je utvrdio da tužiteljica, korisnica kredita, ima svojstvo potrošača, a i ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

11. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na prednika tuženika, tada Sberbank d.d., postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice u odnosu na nepoštenu, a time i ništetnu ugovornu odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli počeo teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 30. studenog 2021. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

12. Nastavno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini mjesečni iznos po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršene uplate do isplate, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je u odnosu na pravnog prednika tuženika potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje tih ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici, korisnici kredita, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Bitno je napomenuti da je Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis.

13. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je ništetna odredbe članka 2. točke 1. i točke 4. i odredba članka 8. točke 1. Ugovora o kreditu br. 718169 od 14. srpnja 2006. godine sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora, u dijelu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora te u dijelu kojima je ugovorna valutna klauzula u CHF i ujedno naložio tuženiku platiti tužiteljici na ime preplate po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 1.900,28 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana izvršene uplate do isplate te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II. i točkom III. izreke presude.

14. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.035,39 eura sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 30. studenog 2021. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 16. ožujka 2022. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 18. ožujka 2022. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 21. ožujka 2022. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava podneska od 18. siječnja 2023. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 03. veljače 2023. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 25. studenog 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 17. prosinca 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 400,00 eura (Tbr. 36.) te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,39 eura. Nadalje treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 10. siječnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

15. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 21. veljače 2023. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice ispravio pogrešku iz tužbenog zahtjeva postavljenog podneskom od 18. ožujka 2023. godine, što rezultira time da tužiteljica niti ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska, kojim je dakle punomoćnik tužiteljice ispravio svoju pogrešku, već je tužiteljica dužna sama snositi trošak sastava tog podneska. Isto tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška zastupanja na ročištu 26. studenog 2024. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 152. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja i to iz razloga što je punomoćnik tužiteljice podneskom od 25. studenog 2024. godine, dakle podneskom predanim na sud dan prije predmetnog ročišta postavio konačni tužbeni zahtjev, pa tužiteljica ne može osnovano zahtijevati čak niti naknadu troška pristupa na to ročište, nego je naprotiv dužna sama snositi trošak tog ročišta. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

16. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom V. izreke presude.

17. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 02. rujna 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 10. siječnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 10. siječnja 2025. godine