REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2801/2023-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužitelja ČO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i II-tužiteljice LO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupanih po punomoćnici ČOP, odvjetnici u [adresa], protiv I-tuženika LOP, [adresa], 930 Figueroa Terrace #723, [osobni identifikacijski broj], i II-tuženika IO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obojica zastupanih po punomoćniku Marku Krpanu, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. studenoga 2024. u nazočnosti punomoćnice I i II- tužitelja ČOP, odvjetnice, te zamjenika punomoćnika I i II-tuženika GO, odvjetnika, dana **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se tužbeni zahtjevi I-tužitelja ČO i II-tužiteljice LO u cijelosti koji glase:

"I. Utvrđuje se da ne postoji i ne proizvodi pravni učinak Ugovor o zajmu od 18. siječnja 2012. broj OV-73/12 sklopljen između I i II-tužitelja i I-tuženika.

II. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o ustupu tražbine od 13.6.2016. sklopljen između I- tuženika i II-tuženika, ovjeren od strane javne bilježnice Anice Hukelj broj ovjere Ov- 7953/16 od 21.6.2016.

III. Nalaže se tuženicima da tužiteljima nadoknade parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se I-tužitelju ČO i II-tužiteljici LO da I-tuženiku LOP i II-tuženiku IO nadoknade parnični trošak u iznosu od 1.000,00 eur u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. I-tužitelj ČO (u daljnjem tekstu: I-tužitelj) i II-tužiteljica LO (u daljnjem tekstu: II-tužiteljica) u tužbi navode da su 2011. došli u izuzetno tešku financijsku situaciju te da je I-tužitelj u novinama pročitao oglas za kreditni ured koji odobrava zajmove građanima pa mu je odobren zajam u iznosu od 17.000,00 kn s time da su I i II-tužitelji po otplati zajma pozvani k javnom bilježniku Igoru Martinoviću gdje im je trebala biti uručena potvrda o otplati zajma, ali je uz tu potvrdu zatraženo da potpišu i ugovor i još neku dokumentaciju koju su i potpisali bez upoznavanja o sadržaju toga ugovora koji im nije uručen, s time da su naknadno došli do primjerka toga ugovora o zajmu koji je sklopljen s I-tuženikom LOP (u daljnjem tekstu: I-tuženik). Navode da je predmetnim Ugovorom o zajmu od 18.1.2012. ugovoreno izuzimanje primjene Zakona o potrošačkom kreditiranju te da je predmet istoga zajam u valuti EUR, dok je kao namjena navedeno financiranje ulaganja u poslovne svrhe, što je potpuno netočno jer I i II-tužitelji nisu nikada imali bilo kakav posao, već su oboje umirovljenici te su mirovinu zaradili kao radnici. Nadalje, u čl. 2. toga Ugovora o zajmu je navedeno da oni potpisom potvrđuju primitak iznosa od 40.500,00 kn, iako im taj iznos nije nikada isplaćen, a u čl. 3. je ugovoreno da je sredstvo osiguranja povrata zajma nekretnina u suvlasništvu I i II-tužitelja, dok je u čl. 6. ugovoren bezuvjetan upis založnog prava. I i II-tužitelji navode da je očita namjera zajmodavca bila neisplata zajma i stjecanje zaloga te je I-tuženik ovaj zajam učinio dospjelim i prenio ga na II-tuženika IO (u daljnjem tekstu: II-tuženik) i to bez znanja i obavijesti I i II-tužiteljima pa su isti o tome obaviješteni tek primitkom tužbe II-tuženika. Zbog navedene prevare, I i II-tužitelji su podnijeli kaznenu prijavu USKOK-u protiv kreditnog ureda i prednika tuženika radi sklapanja lihvarskih ugovora te su donesene pravomoćne osuđujuće presude protiv osoba koje su sudjelovale u prevarama sa kreditnim uredima. I i II-tužitelji smatraju da je predmetni Ugovor o zajmu očito fiktivan jer isplata nije izvršena, a cilj istoga je bilo stjecanje imovine i nerazmjerne koristi iskorištavanjem teških materijalnih prilika zajmoprimca, radi čega smatraju da je isti nepostojeći, a kako "tražbina" koja je nastala počinjenjem kaznenog djela ne može biti predmetom cesije, pri čemu ističu i to da se je bez njihove suglasnosti raspolagalo s njihovim podacima u korist II-tuženika na njihovu isključivu štetu pa da je slijedom navedenoga predmetni ugovor o ustupu tražbine od 13.6.2016. ništetan, a osim toga da je isti ništetan i zato što ne sadrži naznaku potraživanja odnosno iznos potraživanja u trenutku sklapanja ugovora o cesiji. Slijedom navedenoga, I i II-tužitelji predlažu donijeti presudu kao pod točkom I. izreke te potražuju naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. I i II-tuženici su prije upuštanja u raspravljanje istakli prigovor prenisko naznačene vrijednosti predmeta spora pa kako se tužbeni zahtjevi ne odnose na novčanu svotu, a I i II-tužitelji su kao vrijednost predmeta spora naznačili samo iznos od 1.330,00 eur, iako ovom tužbom zahtijevaju utvrđenje nepostojanja Ugovora o zajmu iznosa od 5.365,74 eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, to je jasno da su vrijednost predmeta spora naznačili očito suviše nisko pa je u smislu odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) rješenjem od 11.11.2024. (stranica 215) određena vrijednost predmeta spora upravo u iznosu od 5.365,74 eur.

3. I i II-tuženici su odgovoru na tužbu istakli prigovor presuđene stvari navodeći da je presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2059/2019 od 21.11.2019. preinačena presuda ovoga suda poslovni broj P-2063/17 od 5.7.2019. te je odlučeno da se odbija tužbeni zahtjev ovdje I i II-tužitelja radi utvrđenja ništetnim Ugovora o ustupu tražbine od 13.6.2016., da se odbija zahtjev ovdje I i II-tužitelja radi utvrđenja ništetnim Ugovora o zajmu od 18.1.2012. te da se odbija zahtjev ovdje I i II-tužitelja radi ishođenja brisovnog očitovanja od II-tuženika. Stoga smatraju da je ova tužba podnesena samo radi odugovlačenja ovršnog postupka u predmetu ovoga suda poslovni broj Ovr-2062/2022 pa predlažu tužbu odbaciti. Nadalje, I i II-tuženici osporavaju sve navode iz tužbe te se protive tužbenom zahtjevu u cijelosti ističući da I i II-tužitelji u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o zajmu nisu bili u teškom materijalnom stanju jer je to suprotno izjavama koje su dali na dan sklapanja toga ugovora. Također osporavaju tvrdnju I i II-tužitelja da im ne bi bio isplaćen ugovoreni iznos ukazujući pri tome da su isti u ovosudnom postupku br. P-2063/2017 tvrdili kako su zaprimili navodno umanjeni iznos, a ne da nisu zaprimili nikakav iznos pri čemu su u tom postupku jasno iskazali da su ovaj Ugovor o zajmu svojevoljno potpisali i navodno otplatili, dok iz isplatnice od 18.1.2012. proizlazi da je I-tužitelj zaprimio upravo iznos od 40.500,00 kn što je potvrdio i potpisom ugovora. Osim toga je predmetni Ugovor o zajmu solemniziran od strane javnog bilježnika i ima snagu javnobilježničkog akta. Slijedom navedenoga, I i II-tuženici smatraju potpuno bespredmetnima navode I i II-tužitelja da se u konkretnom slučaju radi o fiktivnom ugovoru. Nadalje, kako I-tuženik, kao ustupitelj, i I i II-tužitelji u Ugovoru o zajmu nisu ugovorili bilo kakvo ograničenje za ustupanje, to je I-tuženik bio ovlašten svoje potraživanje prenijeti na treću osobu što je i učinio predmetnim Ugovorom o ustupu tražbine od 13.6.2016. pri čemu napominju da sukladno odredbi čl. 82. st. 1. Zakona o obveznim odnosima za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika pa je stoga predmetni Ugovor o ustupu tražbine valjan. Konačno, I i II-tuženici ističu da se protiv njih ne vodi nikakav kazneni postupak u Republici Hrvatskoj te slijedom svega navedenoga predlažu tužbeni zahtjev odbiti potražujući naknadu parničnog troška.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 5- 17), u dokumentaciju priloženu uz podnesak I i II-tužitelja od 11.10.2023. (stranica 58-98) kao i u dokumentaciju priloženu uz podnesak I i II-tuženika od 16.11.2023. (stranica 172-186) te je izvršen uvid u ovosudni spis poslovni broj P-2063/2017.

5. Tužbeni zahtjev je neosnovan u cijelosti.

6. Napominje se da sud nije prihvatio osnovanim istaknuti prigovor presuđene stvari jer je uvidom u ovosudni spis poslovni broj P-2063/2017 utvrđeno da se je taj postupak vodio u pravnoj stvari ovdje II-tuženika, kao tužitelja, protiv ovdje I i II- tužitelja, kao tuženika, radi namirenja potraživanja iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine od 21.6.2016. te u pravnoj stvari ovdje I i II-tužitelja, kao protutužitelja, protiv ovdje II-tuženika, kao protutuženika, radi utvrđenja ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine i nalaganja ovdje II-tuženiku, kao protutuženiku izdavanja brisovnog očitovanja s time da su u činjeničnim navodima protutužbe istakli da je ništetan i predmetni Ugovor o zajmu od 18.1.2012. Nadalje je utvrđeno da je taj postupak pravomoćno okončan presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 2059/2019 od 21.11.2019. kojom je preinačena presuda ovoga suda poslovni broj P- 2063/17-35 od 5.7.2019. te je odlučeno da se odbija tužbeni zahtjev ovdje I i II- tužitelja radi utvrđenja ništetnim Ugovora o ustupu tražbine od 13.6.2016. te da se odbija tužbeni zahtjev ovdje I i II-tužitelja radi utvrđenja ništetnim Ugovora o zajmu od 18.1.2012. kao i da se odbija zahtjev ovdje I i II-tužitelja radi ishođenja brisovnog očitovanja od ovdje II-tuženika. Stoga je iz navedenoga razvidno da se u smislu odredbe čl. 333. st. 2. ZPP-a ne radi o presuđenoj stvari jer se u predmetnom postupku ne radi o parnici među istim strankama (u parnici P-2063/2017 ovdje I- tuženik nije bio stranka), a koja bi bila pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, i to iz razloga što I i II-tužitelji u ovome postupku zahtijevaju utvrđenje da predmetni Ugovor o zajmu od 18.1.2012. ne postoji te da isti ne proizvodi pravni učinak odnosno da je ništetan zato što je prividan s time da u ovome postupku zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine od 13.6.2016. iz drugih razloga u odnosu na one istaknute u parnici P-2063/2017.

7. Predmet ovoga spora je zahtjev I i II-tužitelja na utvrđenje da ne postoji i da ne proizvodi pravni učinak Ugovor o zajmu od 18.1.2012. pri čemu isti tvrde da je ovaj Ugovor o zajmu fiktivan iz razloga što isplata navedenog zajma uopće nije izvršena, već da je cilj bilo stjecanje imovine i nerazmjerne koristi iskorištavanjem teških materijalnih prilika zajmoprimca pa da je isti zbog toga nepostojeći.

8. Uvidom u Ugovor o zajmu broj 120118PBPM od 18.1.2012. (stranica 5-11, u daljnjem tekstu: Ugovor o zajmu) utvrđeno je da je isti sklopljen između I-tuženika, kao zajmodavca, te I-tužitelja, kao zajmoprimca i založnog dužnika, i II-tužiteljice, kao solidarnog jamca, a da je predmet istoga zajam u iznosu od 5.365,74 eur odnosno kunska protuvrijednost toga iznosa prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, čiji primitak zajmoprimac potvrđuje svojim potpisom. Nadalje je utvrđeno da je predmetni Ugovor o zajmu potpisan od strane ugovornih strana te da je isti solemniziran od strane javnog bilježnika. Slijedom navedenoga, neosnovan je tužbeni zahtjev I i II-tužitelja da predmetni Ugovor o zajmu ne bi postojao jer, dakle, nije sporno da je isti potpisan od strane svih ugovornih strana.

9. Sud nije utvrdio niti da taj Ugovor o zajmu ne bi proizvodio pravni učinak pri čemu se napominje da I i II-tužitelji navedeno ističu tvrdeći da se u konkretnom slučaju radi o prividnom ugovoru. Naime, da bi se radilo o prividnom (fiktivnom) ugovoru u smislu odredbe čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO), a time i o ništetnom, dakle ne o nepostojećem ugovoru kako to istovremeno tvrde I i II-tužitelji, prilikom njegova sklapanja mora postojati svjestan i sporazuman nesklad između volje i njenog očitovanja na strani oba ugovaratelja s ciljem stvaranja lažnog dojma kod trećih osoba, dok iz navoda tužbe ne proizlazi postojanje takvog nesklada u volji ugovornih strana bez čega onda nema niti prividnosti ugovora, sve kraj činjenice da I-tužitelj u tužbi sam navodi da mu je zajam isplaćen još prije potpisivanja predmetnog Ugovora o zajmu te da je isti čak i vratio prije toga, iako to ni sa čime ne dokazuje, pa je potpuno nejasno i neuvjerljivo da bi kraj takvog stanja stvari I-tužitelj potpisao predmetni Ugovor o zajmu potvrđujući time primitak bilo kakvog iznosa u trenutku potpisa, a ukoliko je I-tužitelj i primio manji iznos od onoga navedenoga u tom Ugovoru o zajmu, navedeno ne čini isti niti prividnim niti nepostojećim.

10. Nadalje, sud nije utvrdio niti da bi predmetni Ugovor o ustupu tražbine od 13.6.2016. (stranica 13-17) bio ništetan, što je također predmet ovoga spora, pri čemu I i II-tužitelji tvrde da je isti ništetan:

- prvenstveno zato što "tražbina" koja je nastala počinjenjem kaznenog djela ne može biti predmetom prijenosa odnosno cesije,

- zato što je Zakonom o zaštiti osobnih podataka (Narodne novine br. 103/03, 118/06, 41/08, 130/11 i 106/12) u čl. 6. propisano da se osobni podaci mogu prikupljati samo u svrhu s kojom je ispitanik upoznat te

- zato što isti ne sadrži naznaku potraživanja odnosno iznos potraživanja u trenutku sklapanja.

11. Naime, I i II-tužitelji ne tvrde niti ne dokazuju da bi protiv I-tuženika, kao zajmodavca, bio vođen kazneni postupak vezano uz sklapanje predmetnog Ugovora o zajmu pa tako niti da bi protiv njega vezano uz to bila donesena osuđujuća kaznena presuda, već samo ističu da su donesene pravomoćne osuđujuće presude u kaznenom postupku vođenom protiv osoba koje su sudjelovale u prevarama s kreditnim uredima pa kako se ne radi o sudionicima ovog pravnog posla, to sud nije smatrao potrebnim pribavljati radi uvida kaznene predmete Županijskog suda u Zagrebu, a kako su to I i II-tužitelji predložili u tužbi, niti u tu svrhu analizirati dokaze dostavljene uz podnesak I i II-tužitelja od 11.10.2023. (stranica 58-98).

12. Vezano uz navod I i II-tužitelja da bi predmetni Ugovor o ustupu tražbine od 13.6.2016. bio ništetan iz razloga što je Zakonom o zaštiti osobnih podataka (Narodne novine br. 103/03, 118/06, 41/08, 130/11 i 106/12) u čl. 6. propisano da se osobni podaci mogu prikupljati samo u svrhu s kojom je ispitanik upoznat ukazuje se da je odredom čl. 80. st. 1. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, dok iz odredbe čl. 80. st. 2. ZOO-a proizlazi da ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku samo ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka, a iz predmetnog Ugovora o zajmu ne proizlazi da bi ugovorne strane ugovorile bilo kakvo ograničenje u tom smislu iz čega dalje proizlazi da je I-tuženik bio ovlašten prenijeti svoje potraživanje na II-tuženika. Osim toga, i odredbom čl. 82. st. 1. ZOO-a propisano je da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali da je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju iz čega pak proizlazi da okolnost što I i II-tužitelji prethodno nisu bili obaviješteni o ustupanju ovoga potraživanja II- tuženiku ne utječe na valjanost samog ustupa ovoga potraživanja.

13. Konačno, kako je uvidom u predmetni Ugovor o ustupu tražbine od 13.6.2016. (stranica 13-17), koji je sklopljen između I-tuženika, kao cedenta, i II-tuženika, kao cesionara, utvrđeno da je predmet istoga prijenos tražbine iz Ugovora o zajmu od 18.1.2012. sklopljenog između I-tuženika, kao zajmodavca, i I i II-tužitelja tj. cesusa, i to zajedno sa svim sporednim pravima kao što su pravo na kamate, prava iz instrumenata osiguranja plaćanja, hipoteke, prava iz bjanko i običnih zadužnica i mjenica, sukladno uvjetima i odredbama toga ugovora, to se u konkretnom slučaju ne radi o nedovoljno određenom odnosno o neodredivom potraživanju koje se ustupa pa da bi ovaj Ugovor o ustupu tražbine zbog toga bio ništetan pravni posao.

14. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao pod točkom I. izreke.

15. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na zastupanje I i II-tuženika po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podnesaka od 5.7.2023. i 16.11.2023. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 13.3.2024. i 11.11.2024. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 800,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 200,00 eur pa to onda sveukupno iznosi 1.000,00 eur koliko je I i II-tužiteljima pod točkom II. izreke i naloženo da im nadoknadi na ime parničnog troška.

U Zagrebu, 10. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćnici I i II-tužitelja

- punomoćniku I i II-tuženika