Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž Ovr-537/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, po sucu toga suda Tajani Polić kao sucu pojednicu, u pravnoj stvari ovrhovoditelja Kreditna unija Marjan, Split, Ruđera Boškovića 15, OIB:51436853760, zastupan po zakonskom zastupniku ŽĆ iz [adresa], a ova po punomoćniku Emilu Šeparoviću, odvjetniku iz Splita, protiv ovršenice TĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Goranu Parlovu, odvjetniku iz Splita, radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovršenice izjavljenoj protiv rješenja o ovrsi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Ovr-1844/2024 od 19. rujna 2024., 10. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

Uvaženjem žalbe ovršenice ukida se rješenje o ovrsi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Ovr-1844/2024 od 19. rujna 2024. i predmet vraća istom sudu na ponovan postupak.

Obrazloženje

1. Rješenjem o ovrsi donesenom na temelju javnobilježničkog akta kao ovršne isprave određena je ovrha na nekretnini ovršenice radi naplate novčane tražbine od 126.913,63 eur zajedno sa zateznom kamatom.

2. Protiv navedenog rješenja žali se ovršenica pozivajući se na pogrešnu primjenu materijalnog prava tvrdeći kako je ovrha određena nekretnini koja nije u njezinu vlasništvu, te na žalbeni razlog iz odredbe čl. 51. st. 1. toč. 7. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20 dalje: OZ) tvrdeći da je ovršna isprava ništetna jer predstavlja lihvarski ugovor o kojem se nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) čime je nastala kao rezultat jednostrane odluke ovrhovoditelja kao trgovca na štetu ovršenice odnosno njezina pravnog prednika kao slabije strane- potrošača. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti što je u ovom slučaju izostalo pa predlaže žalbu uvažiti ne ističući žalbeni prijedlog. U žalbi stavlja i prijedlog radi odgode ovrhe.

3. U odgovoru na žalbu ovrhovoditelj predlaže istu odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsko rješenje kao zakonito potvrditi.

4. Žalba je osnovana.

5. Iz podataka u spisu predmeta proizlazi kako je ovrha na nekretnini određena osnovom soleminiziranog javnobilježničkog akta kao ovršne isprave, a radi se o Ugovoru o nenamjenskom kreditu i Sporazumu o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava-hipoteke na nekretnini od 11. srpnja 2006. Dužnik iz ugovora je DĆ dok su ugovor o založnom pravu kao jamci platci sa pravnim prednikom ovrhovoditelja Štedno kreditnom zadrugom Marjan sklopili LĆ, UĆ i TĆ. Založena je kuća koja se nalazi na [adresa], označena kao kč. zgr. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina] i koja je prema stanju zemljišne knjige upisana kao vlasništvo RĆ (očito se radi o KĆ jer tu činjenicu ovršenica u žalbi čini nespornom tvrdeći da je u pitanju njezin pokojni suprug). Uz prijedlog za ovrhu priloženo je rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu, pod poslovnim brojem O-410/2023 od 2. listopada 2023. iz kojeg proizlazi kako je univerzalnom nasljednicom pok. OĆ proglašena ovršenica kao njegova supruga pa tako i na nekretnini koja je predmetom ove ovrhe.

6. Iako je ovršenica u svoje osobno ime kao založna dužnica potpisala ovršnu ispravu, ovrhovoditelj pokreće ovrhu osnovom pravnog sljedništva iza supruga pok. IĆ budući je upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik nekretnine. Time se ovrhovoditelj koristi pravnom mogućnošću iz odredbe čl. 82. st. 2. OZ osnovom koje ovršni sud u smislu odredbe čl. 82. st. 3. OZ može naložiti upis prava vlasništva na ovršenika u zemljišnoj knjizi. Utoliko su bez osnove žalbeni navodi da iz ovih razloga ne bi bili ostvareni uvjeti za ovrhu na predmetnoj nekretnini, naravno nakon što sud prvog stupnja u smislu odredbe čl. 36. st. 1. OZ izvrši uvid u original rješenja o nasljeđivanju koje se nalazi u spisu predmeta toga suda budući je istog donio javni bilježnik kao povjerenik Općinskog suda u Splitu.

7. Međutim za sada se u preostalom dijelu zakonitost rješenja o ovrsi ne bi mogla ispitati imajući u vidu žalbene navode o okolnostima sklapanja pravnih poslova iz kojih je proizašla ovršna isprava, kojima se upire da bi ugovor o založnom pravu bio sklopljen na štetu pravnog prednika ovršenice kao potrošača jer se tim pitanjima sud prvog stupnja nije bavio iako je to bio dužan učiniti po službenoj dužnosti.

8. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 11. ožujka 2022. u Zagrebu usvojen je zaključak da je obveza ovršnog suda, u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.), a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe. Sukladno navedenom zaključku, sudovi koji postupaju po, među ostalim, vjerodostojnim ispravama, zadužnicama, javnobilježničkim aktima ili solemniziranim privatnim ispravama koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, u ovom slučaju ovršni sud, imaju ovlaštenje i dužnost po službenoj dužnosti paziti na ništetnost ugovornih odredaba potrošačkih ugovora, neovisno o inicijativi stranke potrošačkog ugovora. Na taj način, nacionalni sudovi u Republici Hrvatskoj osiguravaju sudsku kontrolu koju zahtijeva pravo Europske unije.

9. U tom smislu, ukazuje se na pravno shvaćanje koje je izrazio Sud Europske unije u slučaju C-407/18 (slučaj Kuhar protiv Slovenije, presuda od 26. lipnja 2019.) po kojem su sudovi dužni ispitati jesu li odredbe sadržane u javnobilježničkom aktu (potrošačkom ugovoru) nepoštene odnosno ništetne u smislu Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. U Obavijesti Europske komisije-Smjernicama za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL C 323, 27.09.2019., str. 4. –92.), u vezi s praksom Suda Europske unije, jasno su istaknute slijedeće smjernice (pravna shvaćanja): „Nacionalni sud obvezan je ispitati, po službenoj dužnosti, nepoštenost ugovorne odredbe kada su dostupni pravni i činjenični elementi potrebni za to. Ako smatra da je određena ugovorna odredba nepoštena, ne smije se primijeniti, osim ako se potrošač tome protivi“ (C- 243/08 Pannon GSM). Sud je nekoliko puta naglasio da postupci kojima se vjerovnicima daje mogućnost bržeg izvršenja potraživanja na temelju naloga za izvršenje koji nisu presude dobivene na temelju spora o meritumu i koji ne podrazumijevaju meritorne provjere nacionalnih sudova ili podrazumijevaju samo ograničene meritorne provjere, ne smiju potrošače lišiti njihovog prava na odgovarajuću zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba. To znači da posebna vrsta postupka koju prodavatelj robe ili pružatelju usluga odabere, ili koja se u suprotnome primjenjuje, ne smije smanjiti temeljna postupovna jamstva koja se na temelju Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima zahtijevaju radi dobrobiti potrošača“ (C-618/10 Banco Español de Crédito, C-415/11 Ž; C-76/10 Pohotovost’ i C- 77/14 T Radlingerová).

10. To znači da je potrebno uzeti u obzir zaštitu od nepoštenih ugovornih odredaba u različitim fazama postupaka, koja se osigurava nacionalnim pravilima, na primjer u fazi prije izdavanja platnog naloga ili u fazi izvršenja ili opozicije ili u vezi s pravnim lijekovima protiv ovrhe na temelju hipoteke koja se temelji na javnobilježničkoj ispravi.“ (C-49/14 Finanmadrid; C-176/17 Profi Credit Polska; C632/17 PKO i C- 448/17 EOS KSI Slovensko. i C-32/14 ERSTE Bank Hungary).“

11. U skladu sa zaključkom usvojenim na naprijed spomenutom zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske osnovom kojeg se ustalila i ujednačila nacionalna praksa, sud će prvog stupnja u nastavku postupka zauzeti stajalište o tvrdnji ovršenice o postojanju nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredaba, te primarno provjeriti je li prednik ovršenice bio potrošač (što bi se moglo zaključiti iz sadržaja ovršnih isprava i podataka u spisu predmeta), a za slučaj utvrđenja da bi se radilo o potrošaču vodit će računa da se ovršenica kao njegova slijednica poziva na zaštitu od posljedica ništetnosti sukladno čemu će donijeti novu zakonitu odluku. Pri čemu takva odluka mora sadržavati pisano obrazloženje s razlozima o odlučnim činjenicama i pravnom stajalištu suda prvog stupnja o tvrdnji ovršenice da bi se radilo o nepoštenim ugovornim odredbama koje je za sada izostalo zbog čega zakonitost rješenja o ovrsi nije moguće ispitati.

12. Ujedno će sud prvog stupnja voditi računa da je u žalbi izjavljenoj protiv rješenja o ovrsi ovršenica istakla prijedlog radi odgode ovrhe pa je i o tome u nastavku postupka potrebno odlučiti.

13. Slijedom navedenog a kako je prvostupanjski sud propustio postupiti na gore navedeni način žalbu je ovršenice valjalo uvažiti i rješenje o ovrsi ukinuti temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22– dalje: ZPP) u svezi s čl. 21. st. 1. OZ-a i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak u kojem će postupiti sukladno uputi iz ovog ukidnog rješenja.

U Rijeci 10. siječnja 2025.

Sutkinja:

Tajana Polić