REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Poslovni broj: P-3356/2019-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Josi Puljiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Sanji Jerković, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische banka d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, zastupane po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 26.studenog 2024. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu odluke dana 10.siječnja 2025.,

p r e s u d i o j e:

I - Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103020836 koji je zaključen između tužitelja kao korisnika kredita, DM i EM kao sudužnika i založnih dužnika, s jedne strane i ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK d.d., kao Banke dana 08.06.2006.g., te potvrđen od strane javnog bilježnika Mire Rubić pod brojem OU-384/06-1 od 09.06.2006.g. u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, i to baš u dijelu čl. 2 tog Ugovora kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 81.120,00 CHF po srednjem tečaju banke, te u dijelu čl. 7 i to baš dijelu pod nazivom „VALUTNA KLAUZULA“ u kojem je ugovoreno da će se povrat obveza iz tog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke.

II - Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103020836 koji je zaključen između tužitelja kao korisnika kredita, DM i EM kao sudužnika i založnih dužnika, s jedne strane i ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK d.d., kao Banke dana 08.06.2006.g., te potvrđen od strane javnog bilježnika Mire Rubić pod brojem OU-384/06-1 od 09.06.2006.g. u dijelu kojim je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke, i to baš u dijelu čl. 8 tog Ugovora kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i u dijelu kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.

III - Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 28.186,70 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

-na iznos od 25,03 EUR od 3.11.2008. do isplate,

-na iznos od 30,50 EUR od 1.1.2009. do isplate,

-na iznos od 32,73 EUR od 1.2.2009. do isplate,

-na iznos od 34,98 EUR od 2.3.2009. do isplate,

-na iznos od 28,26 EUR od 1.4.2009. do isplate,

-na iznos od 53,08 EUR od 2.5.2009. do isplate,

-na iznos od 45,38 EUR od 1.6.2009. do isplate,

-na iznos od 36,34 EUR od 1.7.2009. do isplate,

-na iznos od 40,07 EUR od 1.8.2009. do isplate,

-na iznos od 46,61 EUR od 1.9.2009. do isplate,

-na iznos od 40,24 EUR od 1.10.2009. do isplate,

-na iznos od 39,62 EUR od 2.11.2009. do isplate,

-na iznos od 47,18 EUR od 1.12.2009. do isplate,

-na iznos od 53,26 EUR od 4.1.2010. do isplate,

-na iznos od 61,20 EUR od 1.2.2010. do isplate,

-na iznos od 59,28 EUR od 1.3.2010. do isplate,

-na iznos od 72,94 EUR od 1.4.2010. do isplate,

-na iznos od 69,98 EUR od 3.5.2010. do isplate,

-na iznos od 73,23 EUR od 1.6.2010. do isplate,

-na iznos od 109,58 EUR od 1.7.2010. do isplate,

-na iznos od 101,54 EUR od 2.8.2010. do isplate,

-na iznos od 131,13 EUR od 1.9.2010. do isplate,

-na iznos od 116,46 EUR od 1.10.2010. do isplate,

-na iznos od 103,79 EUR od 2.11.2010. do isplate,

-na iznos od 141,62 EUR od 1.12.2010. do isplate,

-na iznos od 160,90 EUR od 3.1.2011. do isplate,

-na iznos od 146,48 EUR od 1.2.2011. do isplate,

-na iznos od 150,92 EUR od 1.3.2011. do isplate,

-na iznos od 138,84 EUR od 1.4.2011. do isplate,

-na iznos od 140,18 EUR od 2.5.2011. do isplate,

-na iznos od 178,51 EUR od 1.6.2011. do isplate,

-na iznos od 184,86 EUR od 1.7.2011. do isplate,

-na iznos od 228,51 EUR od 1.8.2011. do isplate,

-na iznos od 254,66 EUR od 5.9.2011. do isplate,

-na iznos od 188,07 EUR od 3.10.2011. do isplate,

-na iznos od 177,47 EUR od 2.11.2011. do isplate,

-na iznos od 175,10 EUR od 1.12.2011. do isplate,

-na iznos od 183,85 EUR od 2.1.2012. do isplate,

-na iznos od 193,61 EUR od 1.2.2012. do isplate,

-na iznos od 193,72 EUR od 2.3.2012. do isplate,

-na iznos od 187,11 EUR od 4.4.2012. do isplate,

-na iznos od 189,74 EUR od 2.5.2012. do isplate,

-na iznos od 193,85 EUR od 4.6.2012. do isplate,

-na iznos od 189,93 EUR od 1.7.2012. do isplate,

-na iznos od 190,20 EUR od 1.8.2012. do isplate,

-na iznos od 186,76 EUR od 1.9.2012. do isplate,

-na iznos od 179,96 EUR od 1.10.2012. do isplate,

-na iznos od 187,79 EUR od 2.11.2012. do isplate,

-na iznos od 190,02 EUR od 3.12.2012. do isplate,

-na iznos od 190,20 EUR od 2.1.2013. do isplate,

-na iznos od 178,86 EUR od 1.2.2013. do isplate,

-na iznos od 186,15 EUR od 1.3.2013. do isplate,

-na iznos od 188,13 EUR od 2.4.2013. do isplate,

-na iznos od 183,76 EUR od 2.5.2013. do isplate,

-na iznos od 171,48 EUR od 3.6.2013. do isplate,

-na iznos od 166,27 EUR od 2.7.2013. do isplate,

-na iznos od 172,17 EUR od 2.8.2013. do isplate,

-na iznos od 178,00 EUR od 3.9.2013. do isplate,

-na iznos od 187,46 EUR od 1.10.2013. do isplate,

-na iznos od 181,61 EUR od 4.11.2013. do isplate,

-na iznos od 184,23 EUR od 2.12.2013. do isplate,

-na iznos od 186,37 EUR od 2.1.2014. do isplate,

-na iznos od 190,46 EUR od 1.2.2014. do isplate,

-na iznos od 193,58 EUR od 5.3.2014. do isplate,

-na iznos od 192,09 EUR od 11.4.2014. do isplate,

-na iznos od 188,26 EUR od 2.5.2014. do isplate,

-na iznos od 185,43 EUR od 3.6.2014. do isplate,

-na iznos od 187,19 EUR od 1.7.2014. do isplate,

-na iznos od 192,42 EUR od 1.8.2014. do isplate,

-na iznos od 199,66 EUR od 2.9.2014. do isplate,

-na iznos od 197,42 EUR od 1.10.2014. do isplate,

-na iznos od 30,05 EUR od 3.11.2014. do isplate,

-na iznos od 29,50 EUR od 27.12.2014. do isplate,

-na iznos od 30,43 EUR od 5.1.2015. do isplate,

-na iznos od 30,77 EUR od 2.2.2015. do isplate,

-na iznos od 27,80 EUR od 2.3.2015. do isplate,

-na iznos od 17.971,88 EUR od 30.3.2015. do isplate,

pa do isplate, i to od 3.studenog 2008. do 31.srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1.siječnja 2023. do 31.prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

IV – Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja postavljen u pogledu iznosa od 401,97 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

-2,66 EUR od 2.8.2006. pa do isplate,

-0,79 EUR od 2.10.2006. pa do isplate,

-1,46 EUR od 2.11.2006. pa do isplate,

-2,43 EUR od 2.12.2006. pa do isplate,

-7,75 EUR od 2.1.2007. pa do isplate,

-11,33 EUR od 2.2.2007. pa do isplate,

-9,67 EUR od 2.3.2007. pa do isplate,

-10,64 EUR od 2.4.2007. pa do isplate,

-21,12 EUR od 2.5.2007. pa do isplate,

-21,92 EUR od 2.6.2007. pa do isplate,

-23,80 EUR od 2.7.2007. pa do isplate,

-24,84 EUR od 2.8.2007. pa do isplate,

-20,82 EUR od 2.9.2007. pa do isplate,

-26,80 EUR od 2.10.2007. pa do isplate,

-25,30 EUR od 2.11.2007. pa do isplate,

-22,75 EUR od 2.12.2007. pa do isplate,

-21,40 EUR od 2.1.2008. pa do isplate,

-14,22 EUR od 2.2.2008. pa do isplate,

-8,25 EUR od 2.3.2008. pa do isplate,

-2,36 EUR od 2.4.2008. pa do isplate,

-20,57 EUR od 2.5.2008. pa do isplate,

-20,02 EUR od 2.6.2008. pa do isplate,

-15,82 EUR od 2.7.2008. pa do isplate,

-24,18 EUR od 2.8.2008. pa do isplate,

-22,30 EUR od 2.9.2008. pa do isplate,

-14,05 EUR od 2.10.2008. pa do isplate,

-4,70 EUR od 2.12.2008. pa do isplate.

V – Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.955,40 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10.siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.Tužitelj je 11.6.2019. ovom sudu podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu i isplate 202.268,05 kuna. Tužbeni zahtjev se činjenično temelji na tome: da je tužitelj 8.6.2006. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu glede iznosa od 81.120,00 CHF; da je u ugovoru određena kamatna stopa s tim da je promjenjiva sukladno odluci tuženika; da su navedena odredba kao i odredba o valutnoj klauzuli ništetne i nepoštene; da je tuženik po osnovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valuti obveze neosnovano stekao utuženi iznos.

Također, u tužbi je tužitelj postavio i eventualno kumulirani zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe o kamatnoj stopi i isplatu 9.666,64 kuna po toj osnovi.

1.1.Tužbeni zahtjev je u pogledu grešaka u pisanju ispravljen podneskom od 12.6.2019.

1.2.Tužbeni zahtjev je nakon vještačenja preciziran podneskom od 27.6.2023. tako da je preinačena tužba potraživanjem iznosa od 28.184,09 EUR, odnosno podredno 2.354,43 EUR.

Tuženik se protivio preinaci, a sud ju je dopustio raspravnim rješenjem od 6.12.2023. jer smatra da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Podneskom od 2.9.2024. tužitelj je ispravio tužbeni zahtjev jer do tad zbroj pojedinačnih iznosa nije odgovarao ukupno traženom iznosu.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio odbijanje tužbenog zahtjeva i dosuđivanje parničnog troška. Pri tome je tuženik u bitnom naveo: da prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda; da prigovora zastari; da prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja (zbog toga što nisu sve uplate bile tužiteljeve); da osporava tužitelju status potrošača; da su odluke donesene u kolektivnom sporu nepravilne i nezakonite i u suprotnosti s odlukama Suda EU; da su tužitelju u fazi pregovora predočene sve relevantne informacije o predmetnom kreditu i ugovornim odredbama koje su predmet spora; da tuženik nije zaradio ekstra profit; da je o svim promjenama kamatne stope na vrijeme obavijestio tužitelja; da je dozvoljeno u slučaju valjanog razloga izmijeniti ugovornu odredbu, obavijestiti potrošača i omogućiti mu raskid ugovora; da je tužitelju pružena zaštita donošenjem nove Metodologije utvrđivanja promjene kamatnih stopa; da nije tužitelju prouzročio štetu; da ističe prigovor radi prebijanja u pogledu iznosa od 3.023,93 kuna s osnove s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja te iznosa od 1.268,75 CHF (8.092,95 kuna) s osnove kamatnih stopa koje su se mijenjale na niže, a u slučaju ništetnosti odredbe trebale bi ostati na početnoj stopi.

2.1.Prigovor radi prebijanja tuženik je precizirao u podnesku od 26.1.2023. tražeći prebijanje iznosa od 401,97 EUR.

3.U dokaznom postupku je izveden dokaz pregledom cjelokupne pisane dokumentacije u spisu koja će biti navedena u nastavku obrazloženja, saslušanjem tužitelja i svjedokinje MMO te financijskim vještačenjem.

Prijedlog da se sasluša PM (radnik tuženika-voditeljica službe i kasnije direktor direkcije tuženika) nije prihvaćen budući da iz sadržaja odgovara na tužbu proizlazi da ona nije osobno sudjelovala u sklapanju konkretnog ugovora. Čak je i Ustavni sud RH zauzeo stav da nije povrijeđeno pravo banaka na pošteno suđenje ako se ne sasluša radnik banke koji nije sudjelovalo u sklapanju konkretnog ugovora (U-III-1085/2021).

3.1.Tužbeni zahtjev je osnovan.

3.2.Prigovor radi prebijanja nije osnovan.

4.Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi i isplatu novčanog iznosa stečenog bez osnove.

4.1.U ovom postupku su mjerodavne niže navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) te Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03).

4.2.Među strankama nije sporno kakav je sadržaj ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka te da je bilo promjena kamatne stope i tečaja CHF (na više) nakon sklapanja istog.

Sporno je da li su predmetne odredbe ugovora ništetne i visina eventualnog potraživanja tužitelja.

4.3.Prije obrazlaganja merituma, glede prigovora mjesne nenadležnosti, treba reći da bi ovaj sud bio nadležan temeljem čl.59.Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP) jer je ugovor s tužiteljem sklopljen u Splitu od strane tuženikove splitske poslovne jedinice (podružnice) što je vidljivo iz činjenice da su potpisi ovjereni u Splitu, a za tuženika je potpis ovjerila radnica koja je zaposlena u splitskoj poslovnoj jedinici.

Osim netom navedenog, nije sporno da je tužitelj imao i ima prebivalište u mjestu koje je pod teritorijalnom nadležnošću ovog suda, a Ugovorom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora, dakle u Rijeci, koja je od prebivališta tužitelja udaljena skoro 350 km. Odredbom čl. 1. st. 3. Direktive vijeća EEZ 93/13 od 5. travnja 1993. regulirani su uvjeti u potrošačkim ugovorima te se nepoštenom smatra jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima ili obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Mjesna nadležnost u ovom slučaju određena je u tipskom ugovoru prema unaprijed formuliranom obrascu, pa kako se radi o odredbi o kojoj nije među strankama pregovarano, niti je tužitelj očito mogao utjecati na sadržaj te odredbe (jer da jest jamačno bi predložio da bude nadležan neki sud bliži mjestu njegovog prebivališta), ista je protivna načelu savjesnosti i poštenja. Prema članku 81.ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, smatra se da je ugovorna odredba o kojoj se nije pregovaralo nepoštena, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovaranjem nadležnosti suda u sjedištu tuženika kao trgovca za sve sporove tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja kao korisnika kredita s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja, [adresa], od suda čija je nadležnost ugovorena, Rijeke, što bi se tužitelja izazvalo troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu o položaju ugovornih strana. Uostalom, o navedenom je zauzeo stav Građanski odjel Vrhovnog suda RH zaključkom broj Su IV-308/2020 - da se radi o klauzuli o kojoj se nije posebno pregovaralo, da je ista ništetna ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a imajući u vidu udaljenost između prebivališta potrošača i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska na sud u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe i druge bitne okolnosti, kada se može raditi o ništetnoj prorogacijskoj klauzuli. U konkretnom slučaju s obzirom na udaljenost prebivališta tužitelja od suda koji je ugovoren, može se kazati da je tuženiku kao bankarskoj, financijski moćnoj instituciji svakako jednostavnije osigurati prisutnost punomoćnika na nekom drugom sudu u Republici Hrvatskoj, nego što je to tužitelju. Za dodati je da tuženik tijekom postupka nije ničim dokazao da bi se o prorogacijskoj klauzuli pregovaralo. U svezi svega navedenog o ovoj ugovornoj odredbi, skreće se pozornost na stavove Županijskog suda u Puli (Gž- 788/2022) o tumačenju mjerodavnih propisa. Utoliko je na ročištu odbijen prigovor mjesne nenadležnosti.

Konačno, drugostupanjski sudovi (ŽS Split: Gž-1837/2022, Gž-2003/2022) zauzimaju stajalište (koje se temelji na stajalištu Vrhovnog suda RH) da bi temeljem članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju postojala mjesna nadležnost suda u mjestu prebivališta potrošača.

5.U postupku su utvrđene sljedeće činjenice:

U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu od 8.6.2006. kamatna stopa je iznosila 8,25% godišnje, te je ugovoreno da je promjenjiva u skladu s odlukom banke. U ugovoru nije navedeno ili detaljnije pojašnjeno zbog kojih uvjeta se kamatna stopa može mijenjati.

Također je predmetnim ugovorom ugovorena i valutna klauzula na način da je dan kredit u kunama u protuvrijednosti CHF te je i otplata anuiteta bila u kunskoj protuvrijednosti CHF.

Sve navedeno je utvrđeno pregledom navedenog ugovora.

5.1.Financijskim vještačenjem po vještaku Ines Lozić utvrđeno je da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 212.352,77 kn tj. sad 28.184,09 EUR (Tabela 2, stupac '5') od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 17.739,45 kn (2.354,43 EUR) te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 194.613,32 kn (25.829,66 EUR).

Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 3.028,68 kn tj. sad 401,95 EUR (Tabela 2 stupac '8').

Na mišljenje vještaka (matematički izračun) stranke nisu imale primjedbi pa mu i ovaj sud poklanja vjeru, a posebno stoga što djeluje stručno i logično, te ga ovaj sud smatra vjerodostojnim dokazom. Štoviše, stranke su u skladu s mišljenjem vještaka postavile tužbeni zahtjev, odnosno prigovor radi prebijanja.

5.2.Dakle, gledano po anuitetima, tužitelj je preplatio iznose pojedinačno navedene u izreci presude pod III. u dane navedene u izreci.

Premda bi se na prvi pogled moglo reći da tužitelj traži više (28.186,70 EUR) od onog što je utvrđeno vještačenjem da predstavlja njegovo potraživanje (28.184,09 EUR), treba reći da je ta razlika u iznosima (2,61 EUR) nastala zapravo tako da je vještakinja preplatu računala u kunama za svaki pojedini mjesec, potom izvršila zbrajanje mjesečnih iznosa u kunama te dobiveni zbroj po konverzijskom tečaju pretvorila u EUR.

S druge strane, tužitelj je pojedine mjesečne iznose preplate pretvorio u EUR po konverzijskom tečaju te tako dobivene EUR-ske iznose zbrojio i dobio zbroj od 28.186,70 EUR. Po mišljenju ovog suda, tužiteljeva metoda pretvaranja u EUR pa zbrajanja je pravilna budući da je on svaki mjesec imao preplatu u točno utvrđenom kunskom iznosu koji se mora pretvoriti u EUR.

6.Što se tiče pravnog pitanja ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, za navesti je sljedeće.

Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13.6.2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4.7.2013. te je pravomoćno, između ostalog, presuđeno: 1) da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, 2) da se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud RH je presudom i rješenjem br. Revt-249/14 od 9.4.2015. odbio revizije stranaka.

O valutnoj klauzuli se pravomoćno presudilo tek 14.6.2018. (predmet br. Pž-6632/17) na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Prema čl.502.c ZPP ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako i VSRH, Rev-3142/2018).

6.1.Povrh onoga iz prethodne točke obrazloženja o učincima odredbe čl.502.c. ZPP, treba reći da je prema čl.81.st.4.ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor predstavlja, kako je iskazala radnica tuženika MMO, obrazac u koji bi se eventualno unosile neke posebne odredbe, a unošenje istih je ovisilo o odobrenju više instance tuženika.

Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (a to svakako ne proizlazi ni iz iskaza MMO, ni iz pisane izjave JM) pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl.81.st.1. i čl.82.alin.11. u vezi s čl.87.st.1.ZZP/03), a o čemu će i u nastavku biti riječi.

Posebno treba naglasiti da tuženik nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo. Tuženik nije dostavio nekakve druge svoje interne akte koji bi se primjenjivali na ovaj ugovorni odnos i koji akti bi na jasan i detaljan način pojašnjavali u kojim situacijama se može mijenjati kamatna stopa.

6.2.U presudi Suda Europske unije broj C-26/13 od 30.4.2014. navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

Nadalje, treba istaknuti da je odredbom članka 4.ZOO (čl.12. po ZOO/91) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

6.3.Nadalje, prema odredbi čl.322.st.1.ZOO-a (čl.103. po ZOO/91) proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

U konkretnom slučaju to znači da su u ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, pa ta odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Ni ZZP/03 ni ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4.ZOO kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

Tužitelj je kao potrošač jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora te do prve sljedeće promjene kamatne stope do koje dolazi, u konkretnom slučaju, bez pojedinačnog pregovaranja između tužitelja kao korisnika kredita i banke kao kreditora, već do promjene dolazi jednostranom odlukom banke, što posljedično dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, odnosno potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, odnosno trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, a prije svega se misli na načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a posljedično tome da je takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP/03.

6.4.Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome s tužiteljem kao korisnikom kredita su nepoštene te stoga ništetne, a to sukladno ranije citiranim odredbama iz čl.81.st.1.ZZP/03 u svezi odredbi iz čl.322.st.1. i čl.324.st.1.ZOO-a (čl.103.st.1. i čl.105.st.1.ZOO/91), a kako proizlazi i iz odluke VSRH broj Revt-249/14 gdje je navedeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora.

Zaključno, ovaj sud drži da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja i tuženika bila određena i to u ugovorenoj visini, a to i obzirom je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci te koliko u otplati svakoga mjesečnog anuiteta on plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne.

Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva – načela savjesnosti i poštenja te je banka, kao savjesni gospodarstvenik trebala odrediti elemente za koji se veže promjena kamatne stope i način primjene. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

6.5.Tuženik možda i jest u skladu s odredbama propisa o potrošačkom kreditiranju o svakoj promjeni kamatne stope obavijestio potrošača ovdje tužitelja, ali treba reći da je o ovom pravnom pitanju VSRH u predmetu br. Rev-1172/2018 zauzeo stajalište da tuženik na temelju obavijesti o promjeni kamatne stope nije u svoju korist uspostavio pravo potraživati kamatu po višoj stopi.

6.6.Što se tiče tuženikovih navoda kojima na određeni način implicira da tužitelj nije koristio mogućnosti raskida zbog promijenjenih okolnosti (čl.133.ZOO/91), treba reći da je zakonska mogućnost raskida ugovora zbog promijenjenih okolnosti postojala i u vrijeme kad su VTS RH i VSRH donosili odluke u svezi kredita s promjenjivom kamatnom stopom, a na primjenu materijalnog prava sudovi paze po službenoj dužnosti. Da su ti sudovi smatrali da je mogućnost raskida ugovora činjenica koja će omogućiti bankama da dobiju taj spor, onda bi zasigurno odbili tužbeni zahtjev udruge potrošača.

6.7.Isto tako, treba reći da tuženik nije, s obzirom na svoju procesnu aktivnost u pogledu predlaganja dokaza, dokazao niti jedan od prigovora iznesenih u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Osim toga, pojedina pravna shvaćanja tuženika su u suprotnosti sa time kako sudska praksa (citirana u ovoj presudi) tumači pojedine procesne i materijalno pravne odredbe propisa.

6.8.Sve gore navedeno o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnosti te odredbe zbog toga jer se nije o njoj pojedinačno pregovaralo i zbog toga jer uzrokuje značajnu neravnotežu na štetu potrošača te zbog toga što odredba nije razumljiva prosječnom potrošaču, može se, mutatis mutandis, reći i za ugovornu odredbu koja se tiče valutne klauzule pa bi i ta odredba bila ništetna.

Također se naglašava da je u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19 Suda EU tumačen zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje na pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja. Ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli valjalo je utvrditi i stoga jer tuženik nijednim dokazom nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, a sud je vezan utvrđenjima iz pravomoćno okončanog kolektivnog spora.

Po ocjeni ovog suda, uzimajući u obzir manjak tuženikovih dokaza, tužitelj nije bio dovoljno informiran o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak i nije o postojećem riziku obaviješten uredno i u razumnoj mjeri da bi mogao razumjeti sporne odredbe.

6.9.Glede navoda o nedostatku aktivne legitimacije, za reći je da su stranke ove parnice ujedno stranke i spornog ugovora pa su utoliko ti prigovori tuženika deplasirani. Također, za reći je da ako i neka od mjesečnih uplata ne glasi na ime tužitelja već su uplatu izvršili sudužnici, kako tvrdi tuženik, treba reći da takva uplata od strane treće osobe ne odriče značaj istoj da se radi o uplati u korist tužitelja i tužiteljeve kreditne obveze.

6.10.U odnosu na prigovor zastare novčanog potraživanja, za navesti je da je Građanski odjel Vrhovnog suda RH dana 1.3.2022. izdao priopćenje po kojemu se stav iz odluke br. Rev-2245/2017 te pravno shvaćanje zauzeto na sjednici održanoj 30.1.2020. međusobno podupiru i dopunjavaju pa zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

Budući da su, kako je ranije kazano (toč.6.), odluke u kolektivnom sporu postale pravomoćne 13.6.2014. (u pogledu promjenjive kamatne stope) i 14.6.2018. (u pogledu valutne klauzule), to se može reći da ne postoji zastara predmetnog potraživanja jer je tužba podnesena 11.6.2019. tj. prije isteka roka od 5 godina. U odnosu na prigovor zastare u pogledu povećanja tužbenog zahtjeva, a što je tuženik isto prigovarao, treba reći da je u predmetu br. Rev-382/2024 VSRH iznio shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela tog suda 27.5.2024. koje glasi: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.".

Dakle, tumačeći u duhu tog shvaćanja, odredbe o zastari u situaciji kad je tužba preinačena, ovaj sud zaključuje da je prigovor zastare neosnovan i u tom dijelu.

6.11.Prigovor da tužitelj nije potrošač također nije osnovan. Naime, tužitelj je u iskazu naveo da je kredit podignut za privatne svrhe (adaptacija stana u [adresa] koji je korišten za privatne namjene), a ni u toč.3. ugovora o kreditu se ne navodi neka posebna namjena kredita. To što se založena nekretnina u Rogoznici (koja je vlasništvo tužiteljevih roditelja) koristila za iznajmljivanje ne oduzima predmetnom ugovoru značaj potrošačkog ugovora. Također, tuženik nije uspio dokazati da bi činjenica da je tužitelj bio direktor obiteljske tvrtke TIRS d.o.o. imala ikakve veze s predmetnim kreditom.

7.Stoga, imajući u vidu izneseno, prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora i odlučeno je kao u izreci presude pod I. i II.

7.1.Što se tiče odluke pod točkom III., treba reći sljedeće. Posljedica ništetnosti je vraćanje onoga što je stečeno bez osnove (čl.323.st.1.ZOO).

Vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj platio tuženiku 28.186,70 EUR više na ime anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF, odnosno pojedine mjesečne iznose navedene u izreci ove presude.

Zato je tuženiku naloženo temeljem čl.1111.ZOO platiti tužitelju 28.186,70 EUR. Glede prigovora tuženika da tužitelj ima samo pravo na naknadu štete, za reći je da pojam naknade štete koji ima u vidu odredba čl.502.c ZPP ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovog prava i interesa (tako i ŽS Zagreb, Gž-1084/2022).

7.2.Što se tiče zahtjeva za isplatu zateznih kamata, treba reći da se tijek kamata prosuđuje po odredbi čl.1115.ZOO.

Prema sudskoj praksi (ŽS Split, Gž-923/2021) tuženik je nepošteni stjecatelj jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i posljedično tome ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbe bude primio ne pripada. Zato je na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

7.3.Glede prigovora radi prebijanja, za reći je, prije svega, kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što se primilo. Plaćanjem po manjem tečaju ili po manjoj kamatnoj stopi nije tužitelj ništa primio već se može reći jedino da je tuženik zaradio manje od onog što je možda očekivao zaraditi da nije utvrđena ništetnost ugovornih odredbi, odnosno možda mu je nastala šteta u vidu izmakle koristi. Međutim, moraju biti ispunjeni uvjeti za odštetnu odgovornost. Nema protupravnosti u postupanju tužitelja, a osim toga presudama u kolektivnom sporu je utvrđeno da je tuženik kriv za ništetnost pa ni po čl.323.st.2.ZOO nije osnovano potraživanje tuženika te je utoliko odbijen prigovor radi prebijanja.

8.Odluka o trošku se temelji na čl.154.st.1.ZPP te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23, dalje: OT).

8.1.Tužitelju je priznat trošak kako slijedi: po 250 bodova za sastav tužbe i podnesaka od 26.6.2022., 27.6.2023. te ročišta od 17.10.2022., 6.12.2023., 25.4.2024., 11.7.2024., što zbrojeno, pretvoreno u EUR i uvećano za PDV od 25% iznosi 4.375,00 EUR. Tom iznosu treba dodati 314,95 EUR pristojbe tužbe te 265,45 EUR plaćenih za vještačenje pa se dobije iznos od 4.955,40 EUR. Tužitelju nije priznat trošak podneska od 12.6.2019. i 26.8.2024. jer je njima ispravljao greške iz svojih ranijih podnesaka pa je riječ o nepotrebnom trošku (čl.155.ZPP), odnosno po ocjeni ovog suda ne može tužitelj iz vlastitih grešaka (ili grešaka svog punomoćnika) crpiti korist, a iz istog razloga nije priznat trošak ročišta od 26.11.2024. koje se moralo održati nakon ponovnog otvaranja glavne rasprave uslijed potrebe ispravka tužbe.

Nadalje, tužitelju nisu priznati troškovi ročišta od 28.6.2022. i 29.2.2024. jer su ta ročišta bila odgođena iz razloga koji se mogu pripisati u krivnju tužitelju. Naime, prvo je odgođeno jer je tuženik tražio rok za očitovanje na podnesak tužitelja dostavljen sudu dan prije ročišta, a drugo je odgođeno zbog tužiteljevog nedolaska koji boravi u [adresa].

8.2.Na iznos troška teku zatezne kamate od presuđenja do isplate temeljem čl.151.st.3.ZPP.

U Splitu, 10.siječnja 2025.

S U D A C

Joso Puljić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

-pun.stranaka