Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
Karlovac
Poslovni broj: Pr-1968/2021-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Karlovcu po sucu Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GBJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mladenu Dragičeviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Dragičević i Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Opće bolnice Karlovac, Andrije Štampara 3, 47000 Karlovac, OIB:95156346215, zastupane po punomoćnicima iz ZOU Josip Janković i Mate Burazin iz Karlovca, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave, zaključene 10. listopada 2024. u nazočnosti zamjenice pun. tužitelja GB, odvjetničke vježbenice u OD Rožman & Oredić iz Karlovca, te punomoćnika tuženika Mate Burazina, odvjetnika iz ZOU Josip Janković i Mate Burazin iz Karlovca, po objavi, 10. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Opća bolnica Karlovac, Dr. Andrije Štampara 3, Karlovac, OIB:95156346215 da tužitelju GBJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.964,61 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:
na iznos od 30,37 EUR od dana 16. lipnja 2016.g. pa do isplate
na iznos od 30,37 EUR od dana 16. srpnja 2016.g. pa do isplate
na iznos od 23,14 EUR od dana 16. kolovoza 2016.g. pa do isplate
na iznos od 30,37 EUR od dana 16. rujna 2016.g. pa do isplate
na iznos od 30,37 EUR od dana 16. listopada 2016.g. pa do isplate
na iznos od 30,37 EUR od dana 16. studenog 2016.g. pa do isplate
na iznos od 30,37 EUR od dana 16. prosinca 2016.g. pa do isplate
na iznos od 30,37 EUR od dana 16. siječnja 2017.g. pa do isplate
na iznos od 30,98 EUR od dana 16. veljače 2017.g. pa do isplate
na iznos od 31,12 EUR od dana 16. ožujka 2017.g. pa do isplate
na iznos od 31,03 EUR od dana 16. travnja 2017.g. pa do isplate
na iznos od 31,12 EUR od dana 16. svibnja 2017.g. pa do isplate
na iznos od 31,12 EUR od dana 16. lipnja 2017.g. pa do isplate
na iznos od 31,12 EUR od dana 16. srpnja 2017.g. pa do isplate
na iznos od 31,12 EUR od dana 16. kolovoza 2017.g. pa do isplate
na iznos od 31,39 EUR od dana 16. rujna 2017.g. pa do isplate
na iznos od 31,74 EUR od dana 16. listopada 2017.g. pa do isplate
na iznos od 31,74 EUR od dana 16. studenog 2017.g. pa do isplate
na iznos od 32,38 EUR od dana 16. prosinca 2017.g. pa do isplate na iznos od 49,14 EUR od dana 16. siječnja 2018.g. pa do isplate
na iznos od 34,71 EUR od dana 16. veljače 2018.g. pa do isplate
na iznos od 32,52 EUR od dana 16. ožujka 2018.g. pa do isplate
na iznos od 32,52 EUR od dana 16. travnja 2018.g. pa do isplate
na iznos od 32,70 EUR od dana 16. svibnja 2018.g. pa do isplate
na iznos od 32,67 EUR od dana 16. lipnja 2018.g. pa do isplate
na iznos od 99,89 EUR od dana 16. srpnja 2018.g. pa do isplate
na iznos od 161,14 EUR od dana 16. kolovoza 2018.g. pa do isplate
na iznos od 276,22 EUR od dana 16. rujna 2018.g. pa do isplate
na iznos od 69,16 EUR od dana 16. listopada 2018.g. pa do isplate
na iznos od 32,52 EUR od dana 16. studenog 2018.g. pa do isplate
na iznos od 75,00 EUR od dana 16. prosinca 2018.g. pa do isplate
na iznos od 268,32 EUR od dana 16. siječnja 2019.g. pa do isplate
na iznos od 33,50 EUR od dana 16. veljače 2019.g. pa do isplate
na iznos od 106,84 EUR od dana 16. ožujka 2019.g. pa do isplate
na iznos od 99,92 EUR od dana 16. travnja 2019.g. pa do isplate
na iznos od 33,65 EUR od dana 16. svibnja 2019.g. pa do isplate
na iznos od 33,65 EUR od dana 16. lipnja 2019.g. pa do isplate
na iznos od 329,88 EUR od dana 16. srpnja 2019.g.pa do isplate
na iznos od 55,12 EUR od dana 16. kolovoza 2019.g. pa do isplate
na iznos od 33,65 EUR od dana 16. rujna 2019.g. pa do isplate
na iznos od 80,55 EUR od dana 16. listopada 2019.g. pa do isplate
na iznos od 34,32 EUR od dana 16. studenog 2019.g. pa do isplate
na iznos od 43,00 EUR od dana 16. prosinca 2019.g. pa do isplate
na iznos od 34,32 EUR od dana 16. siječnja 2020.g. pa do isplate
na iznos od 35,01 EUR od dana 16. veljače 2020.g. pa do isplate
na iznos od 114,73 EUR od dana 16. ožujka 2020.g. pa do isplate
na iznos od 143,66 EUR od dana 16. travnja 2020.g. pa do isplate
na iznos od 29,57 EUR od dana 16. svibnja 2020.g. pa do isplate
na iznos od 215,68 EUR od dana 16. lipnja 2020.g. pa do isplate
na iznos od 81,37 EUR od dana 16. srpnja 2020.g. pa do isplate
na iznos od 109,18 EUR od dana 16. kolovoza 2020.g. pa do isplate
na iznos od 148,83 EUR od dana 16. rujna 2020.g. pa do isplate
na iznos od 179,83 EUR od dana 16. listopada 2020.g. pa do isplate
na iznos od 75,21 EUR od dana 16. studenog 2020.g. pa do isplate
na iznos od 94,51 EUR od dana 16. prosinca 2020.g. pa do isplate
na iznos od 41,47 EUR od dana 16. siječnja 2021.g. pa do isplate
i to za razdoblje do 31.12.2023. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1.1.2023.g. do 31.12.2023.g u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a za razdoblje od 01.01.2024. pa do isplate u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa iz stavka kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak 2.037,50 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate sve po u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa iz stavka kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu isplate zatezne kamate za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenim iznosima bruto razlike plaće iz točke I. ove presude.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je njegova plaća u razdoblju od 1.6.2016.g. do 31.12.2020.g. bila regulirana, između ostalih propisa, odredbama Zakona o radu (NN 149/09; dalje: ZR/09), Zakona o radu (93/2014, 127/2017, 98/2019; dalje: ZR/14), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, 96/15; dalje: KU/13), Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18, 35/19, 92/19; dalje: KU/18), Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12; dalje: TKU/12), te Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 24/17, 47/2018, 123/2019; dalje: TKU/17). Potom pobliže ističe da je dana 1.4.2020.g. stupio na snagu DODATAK III. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 56/2020), kojim je u članku 2. reguliran način obračuna dodataka na prekovremeni rad. Nastavno doslovno navodi: „Odredbe čl. 86. ZR/09 i čl. 94. ZR/14 propisuju da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću. Članak 51. KU/13 te članak 49. KU/18 propisuju da se radniku osnovna plaća uvećava za rad noću 40 %, za rad subotom 25 %, za rad nedjeljom 35 %, za prekovremeni rad 50 % te za rad u drugoj smjeni 10 %, ako radnik radi u smjenskom radu ili turnusima. KU/13 u čl. 57. kao i KU/18 u čl. 55., Dodatak II Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 92/2019) u čl. 21., propisuje da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću (sukladno popisu radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak). KU/13 u čl. 58. kao i KU/18 u čl. 56. kao i Dodatak II Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 92/2019) u čl. 2.propisuju da će se radnicima u zdravstvu plaća uvećati s osnove položajnog dodatka za postotke utvrđene u popisu koji se sastavni dio navedenih odredbi kolektivnog ugovora. KU/18 čl. 58 propisano je da i ostali zdravstveni radnici ostvaruju dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi u iznosu od 4% od osnovne plaće, odnosno u iznosu od 8% temeljem čl. 24. Dodataka II Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 92/2019). KU/13 čl. 60. propisuje da pravo na uvećanje osnovne plaće imaju radnici koji su u zdravstvenim ustanovama i Zavodu ostvarili radni staž i to, s navršenih 20 do navršenih 29 godina 4%, s navršenih 29 do navršenih 34 godine 8%, s navršenih 34 i više godina 10%. KU/13 u čl. 36. st.2. kao i KU/18 u čl. 34. st.2. propisuje da radniku čija narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosnom zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad). ZR/09 u čl. 60 st.1. kao ZR/14 u čl. 81. propisuje da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad.). TKU/12 u čl. 59 kao i TKU/17 u čl. 58. st.1. propisuju da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje, odnosno naknada u 100% iznosu njegove plaće u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje, kada je na bolovanju zbog profesionalne bolesti ili ozljede na radu.“
1.1. Tužitelj slijedom toga tvrdi da ima pravo na navedene dodatke na plaću i to kumulativno, za posebne uvjete rada te iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, kao i položajni dodatak za sve odrađene sate uključujući i prekovremene sate. Obrazlaže: „Naime, niti iz jedne od gore citiranih odredbi KU i TKU ne proizlazi da radniku navedeni dodaci na plaću pripadaju samo za ostvarenu redovnu satnicu, ili da s uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada i spomenuti dodaci na plaću međusobno isključuju. Naknada za prekovremeni rad predstavlja dio osnovne plaće, sukladno čl. 51.st.1. KU/13 ta naknada sukladnoj toj odredbi uvećava osnovnu plaću pa se na naknadu za prekovremeni rad imaju platiti svi oni dodaci koji se plaćaju na plaću za rad u redovnom radnom vremenu. Da bi se gore navedeni dodaci trebali obračunavati i na prekovremeni rad proizlazi iz same logike njihova postojanja, odnosno njima se regulira plaća tužitelja s obzirom na rad u posebnim uvjetima, iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, položaj i radni staž, a gdje tužitelj sva ta 'svojstva' ima i kada radi u prekovremenom radnom vremenu.“
1.2. Stoga zaključuje da tuženik nije obračunavao tužitelju, odnosno nije pravilno obračunavao plaću i naknadu plaće u utuženom razdoblju od 1.6.2016.g. do 1.4.2020.g., uzimajući u obzir pravo tužitelja na gore navedene dodatke na plaću. (sve naprijed navedeno u točki II. tužbe).
1.3. Nastavno u točki III. tužbe iznosi da je, kao što je ranije navedeno, s danom 1.4.2020.g. stupio na snagu Dodatak III. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 56/2020), kojim je obračun dodataka na prekovremeni rad reguliran na sljedeći način: „Za svaki odrađeni sat u prekovremenom radu, radniku se u postotku od osnovne plaće isplaćuje dodatak s osnova posebnih uvjeta rada sukladno članku 55. ovoga Ugovora, dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi sukladno članku 57. odnosno članku 58. ovoga Ugovora te uvećanje plaće za znanstveni stupanj magistra znanosti odnosno znanstveni stupanj doktora znanosti određeno Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama. Uvećanja, odnosno dodatci na plaću utvrđeni sukladno stavku 13. ovoga članka obračunavaju se na osnovnu plaću tako da se ista zbrajaju“, s time da nastavlja kako je i sam poslodavac priznao i prihvatio da je navedeni način obračuna plaće jedini ispravan i pravedan s obzirom na prava radnika-zdravstvenog djelatnika, a sukladno važećim zakonskim i podzakonskim propisima, ugovoru o radu i ostalim aktima poslodavca. Nastavno nastavlja kako je na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja je održana u ponedjeljak 9. prosinca 2019., VSRH zauzeo slijedeće pravno shvaćanje: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu."
1.4. Također na početku točke IV. iznosi: „U 2019.g. i 2020.g. tuženik je donosio Odluke poslodavca kojima je na medicinske sestre i tehničare primjenjivao institut nejednakog rasporeda radnog vremena (u kojem se povremeno radi kraće, a povremeno duže). Bez obzira na navedeno, medicinske sestre i tehničari, pa tako i tužitelj u navedenom su periodu u većini slučajeva radili više odnosno duže od mjesečnog fonda sati. Primjenom instituta nejednakog radnog vremena, tuženik je izbjegavao plaćati tužitelja za prekovremeni rad, a čija satnica je sukladno Kolektivnom ugovoru 50% viša od iznosa satnice za rad u redovitom radnom vremenu. Člankom 28. st. 4. KU/18 propisano je da je poslodavac dužan organizirati rad na način da radnik odradi najmanje ugovoreni puni mjesečni fond radnih sati te je svakom radniku dužan svaki sat rada duži od redovitog mjesečnog fonda radnih sati platiti kao prekovremeni rad. Također, člankom 9.stavkom 1. Dodatka II KU brisana je mogućnost preraspodjele radnog vremena u zdravstvu, a koji Dodatak kolektivnog ugovora je na snazi od 1.9.2019.g. S obzirom na navedeno, Odlukama o preraspodjeli radnog vremena, tuženik je izbjegavao tužitelju platiti prekovremeni rad, već je sate rada izvan redovnog dnevnog i mjesečnog fonda sati 'zamijenio' tužitelju za slobodne dane, bez njegova pristanka. Na navedeni način, tuženik je radne sate koji prelaze redovni fond sati na dnevnoj, tjedno i/ili mjesečnoj razini zamijenio na način da je za svakih 8 više odrađenih sati, tužitelj bio primoran koristiti 1 slobodan dan. Nesporno je kako je tužitelj takve slobodne dane koristio, međutim, s obzirom da je tuženik bio dužan tužitelju za svaki radni sat izvan redovnog fonda sati platiti satnicu u iznosu od 1.5x propisane, to je svaki radni sat izvan redovnog fonda sati, uz pristanka tužitelj mogao mijenjati za 1.5 slobodan dan, a ne 1 slobodan dan kao što je činio. S time u svezi tužitelj ističe da je čl. 9. st.3 Zakona o radu propisano da ukoliko je neko pravo različito riješeno zakonom, ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom između radničkog vijeća i poslodavca ili kolektivnim ugovorom, primjenjivati će se ono pravo koje je za radnika najpovoljnije. S obzirom da je Kolektivnim ugovorom propisano, a kako je gore već navedeno, da je poslodavac (ovdje tuženik) dužan organizirati rad na način da radnik odradi najmanje ugovoreni mjesečni fond radnih sati, te kako je kolektivnim ugovorom isključena mogućnost preraspodjele radnog vremena, Odluka poslodavca o nejednakom radnom vremenu, a koju je primjenjivao u odnosu na tužitelja u razdoblju od 1.9.2019.g. do 1.1.2021.g., nije relevantna, odnosno nije se mogla niti smjela primjenjivat budući da su istome prava tužitelja kao radnika umanjena u odnosu na njegova prava iz Kolektivnog ugorova. Stoga, tužitelj ovom tužbom traži da mu se svaki radni sat koji je odradio više od redovnog dnevnog, tjednog i mjesečnog fonda sati plati kao prekovremeni rad. S obzirom da je bio primoran koristiti slobodne dane za takav višak radnih sati, predlaže da se obračuna ukupan broj viška sati od redovnog radnog vremena u jednom mjesecu, obračuna naknada za iste prema odredbama za prekovremene sate odnosno u iznosu od 1.5x od redovne satnice, te od navedenog izračuna oduzmu slobodni dani koje je tužitelj u tom mjesecu koristio, a sve kako bi se dobila pravilna razlika, odnosno iznos za koji je, gore navedenom 'preraspodjelom' radnog vremena, tužitelj oštećen.“
1.5. Tužitelj potom u točki V. tužbe ističe da je napose u razdoblju od 1.6.2016.g. do 1.4.2020.g. radio prekovremeno i da mu neki od tih prekovremenih sati nisu obračunati u platnim listama niti plaćeni kao uvećanje osnove plaće, te mu tuženik nije obračunavao u utuženom razdoblju dodatke s osnove rada za posebne uvjete rada, kao ni za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, položaj i radni staž, na prekovremeni rad, što je bio dužan prema propisima i navodima od ranije. Uz to mu je, kako tvrdi, tuženik pogrešno obračunao naknadu za korištenje godišnjeg odmora kao i eventualnog bolovanja, sve kako je navedeno, pa drži da je uskraćen za puni iznos naknade za korištenje godišnjeg odmora, a koja sukladno gore citiranim pravnim normama predstavlja prosjek njegove prosječne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavlja naknadu za rad). Na isti način drži da mu je u utuženom razdoblju uskraćeno pravo na puni iznos naknade za privremenu odsutnost s posla ili bolovanje do 42 dana. Dakle, tužitelj tvrdi da mu nisu obračunati i isplaćeni dodatak za prekovremeni rad ostvaren u neradne dane, državni blagdan ili praznik koji padaju u radni dana (ponedjeljak – petak), te dodaci po osnovi posebnih uvjeta rada i odgovornosti za život i zdravlje ljudi za prekovremene sate rada, pa da mu je posljedično tome nastala i razlika u naknadi plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad.
1.6. U točki VI. tužbe tužitelj još navodi da mu kao djelatniku u hitnoj ambulanti u razdoblju od 1.6.2016.g. do 1.9.2020.g. nije isplaćivan dodatak za hitne ambulante u visini od 20% do 1.9.2019.g., odnosno 23% nakon 1.9.2019.g. Naime, obrazlaže da Odjel za psihijatriju, Odjel za pedijatriju i Odjel za ginekologiju imaju hitni prijem, iako nisu organizirani unutar odjela Objedinjenog hitnog prijema, pa medicinskim sestrama i tehničarima koji su radili na navedenim odjelima, usprkos činjenici da su radili na hitnom prijemu, nije priznavan dodatak na plaću s osnova posebnih uvjeta rada u iznosu od 20%, odnosno 23% nakon 1.9.2019.g., sve sukladno čl. 57. Radna mjesta II, III i IV vrste, točka 2. KU/13, odnosno čl. 55 KU/18 i Dodatak KU/18. S obzirom na navedeno ovom tužbom tužitelj potražuje i isplatu id. razlike plaće na način da mu se obračuna koliku bi plaću ostvario kada da su mu u razdoblju od 1.6.2016.g. do 1.9.2020.g. na plaću obračunati dodati s osnove posebnih uvjeta rada u iznosu od 20% do 1.9.2019.g. odnosno 23% od 1.9.2019.g. nadalje. U prilog tome poziva se na činjenicu da je sam tuženik Odlukom od 1.10.2020.g., koja je priložena uz tužbu, izmijenio način obračuna dodatka za medicinske sestre i tehničare koji rade na hitnem bolničkom prijemu Odjela za psihijatriju, Odjela za pedijatriju i Odjela za ginekologiju, te im i izrijekom priznao navedeno pravo.
1.7. Slijedom naprijed navedenog sumarno iznosi:
„1. Da mu je tuženik u razdoblju od 1.9.2019.g. do 1.1.2021.g. neopravdano i protivno odredbama Kolektivnog ugovora organizirao rad u preraspodijeljenom radnom vremenu, gdje je višak odrađenih sati tužitelja iznad redovnog dnevnog tjednog i mjesečnog fonda sati tužitelju mijenjao za slobodne dane po principu 8 sati viša=1 slobodan dan, a gdje je trebao iste sate obračunati i platiti kao prekovremeni rad, na način da se svaki sat prekovremenog rada plaća sukladno Kolektivnom ugovoru u iznosu od 1.5x iznosa redovnog sata rada.
2. Da tuženik sate navedene u točki 1. nije obračunao kao prekovremeni rad te time nije na iste obračunao dodatke kako je to navedeno u t. II i III. ove tužbe.
3. Da je tuženik dio sati koje nije uspio 'preraspodijeliti' platio tužitelju (očito greškom u pisanju navodi tuženiku) kao prekovremeni rad, međutim tada nije pravilno obračunao dodatke na prekovremeni rad kao što je to opisano t. II. i III. ove tužbe, i to u razdoblju od 1.6.2016.g. do 1.4.2020.g.
4. Da tuženik na sve prekovremene sate u razdoblju od 1.6.2016.g. do 1.4.2020.g., bilo da su oni prikazani kao prekovremeni ili su morali biti prikazani kao prekovremeni, nije obračunao dodatke iz t. II. i III. ove tužbe.
5. Da tuženik dio prekovremenih sati tužitelja uopće nije prikazao u platnim listama niti ih platio tužitelju, a što razvidi iz evidencije rada tužitelja, a time, posljedične, na iste nije obračunao dodatke kako je to opisano t. II i III. ove tužbe i to u razdoblju od 1.6.2016.g. do 1.4.2020.g. (Nadalje o.a.)
6. Tužitelj tvrdi da mu nisu obračunati i isplaćeni dodatak za prekovremeni rad ostvaren u neradne dane, državni blagdan ili praznik koji padaju u radni dana (ponedjeljak – petak) te dodaci po osnovi posebnih uvjeta rada i odgovornosti za život i zdravlje ljudi za prekovremene sate rada, pa je posljedično tome nastala i razlika u naknadi plaće za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad u razdoblju od 1.6.2016.g. do 1.4.2020.g. (I najzad, o.a.)
7. Tužitelj tvrdi da mu je tuženik u razdoblju od 1.6.2016.g. do 1.9.2020.g. bio dužan obračunavati dodatak za posebne uvjete rada za hitne ambulante, i to u iznosu od 20%, odnosno 23% nakon 1.9.2019.g., a što je tuženik propustio učiniti."
1.8. Slijedom toga, naposljetku ističe kako ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima da bi sam bez korištenja usluga vještaka financijsko knjigovodstvene struke mogao precizno izračunati ukupan iznos bruto plaće koji mu tuženik "neosnovano" nije isplatio u utuženom razdoblju, niti taj iznos može obračunati bez da mu tuženik prethodno ne dostavi dokumentaciju kojom raspolaže, i to sve Ugovore i Anekse ugovora o radu sklopljenih s tužiteljem koji su se primjenjivali u razdoblju od 1.4.2016.g. do 1.2.2021.g.; te sve platne liste tužitelja za razdoblje od travnja 2016.g. do siječnja 2021.g.; evidenciju rada evidenciju radnog vremena i obračun plaća za razdoblje od 1.3. 2016.g. do 1.1. 2021.g., pa predlaže prethodno donijeti rješenje kojem će se tuženiku naložiti da dostavi svu naprijed navedenu dokumentaciju o radu tužitelja, a potom da nakon provedenog postupka usvoji tužbu i donese presudu kao u izreci ove odluke. Odnosno u tužbenom zahtjevu u tužbi predlaže naložiti tuženiku isplatu iznosa plaće i naknade plaće čiju će visinu moći precizirati tek nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, a nakon provedenog vještačenja precizira tužbeni zahtjev prema izračunu iz nalaza vještaka i potražuje isplatu predmetnog potraživanja u ukupnom iznosu od 3.964,61 eur sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka uz zakonsku zateznu kamatu.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, te se protivi svim navodima u tužbi i dokaznim prijedlozima. Uvodno osporava da tužitelj ne bi imao svu potrebnu dokumentaciju na temelju koje bi mogao izračunati predmetno potraživanje i već u tužbi određeno postaviti tužbeni zahtjev. Stoga tuženik prvenstveno predlaže odbaciti tužbu, a u nastavku potom iznosi prigovor zastare za dio potraživanja tužitelja i obrazlaže kako sukladno Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. No, ističe da tuženik nije ovlašten sam utvrđivati osnovicu za izračun plaće već je to pravo pridržano samo i isključivo za Vladu Republike Hrvatske, koja svojom odlukom određuje osnovicu za izračun plaće, a što navodi i tužitelj. Prema tome, drži da se radi o promašenoj pasivnoj legitimaciji, obzirom tuženik nije ni na koji način i ne može biti odgovoran za eventualan propust Vlade RH. S druge strane, obrazlaže kako je u odredbi čl. 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26.10.2011.g. navedeno: "Osnovica za obračun plaća u javnim službama iznosit će 5.415,37 kuna bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) i primjenjivat će se iza toga do prve sljedeće promjene prema ovim Izmjenama i dopunama." Prema službenim podacima Državnog zavoda za statistiku, izračunom na najmanje pet decimala, aritmetička sredina manja je od minimalno propisanih 2%, kako dalje navodi, te posljednje dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a za ta dva tromjesečja 2015. godine iznose 1,99948[0] /0. Stopa pak rasta u drugom tromjesečju iznosi 1,15880%, a u trećem 2,84015[0] /0, što u prosjeku daje broj manji minimalno propisanih 2% realnog rasta BDP-a, pa slijedom navedenog po tuženiku se nisu se ostvarile pretpostavke ugovorene točkom III navedenog sporazuma, te se osnovica za obračun plaće nije trebala uvećati.
2.1. Također se poziva na odredbu čl. 7. istih Izmjena i dopuna u kojoj su navedeni uvjeti nužni za primjenu propisanih odredbi, pa se tako odredbi stavka 1.1. navodi: "Ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III do V ovih Izmjena i dopuna uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao. Ova odredba se primjenjuje od dana stupanja na snagu ovih Izmjena i dopuna. 'No, kako je nakon sklapanja Izmjena i dopuna, BDP RH promatran na tromjesečnoj razini (realni tromjesečni BDP-u odnosu prema istom tromjesečju prethodne godine), zabilježio dvanaest konsekutivnih razdoblja uzastopnih negativnih stopa rasta, počevši od četvrtog tromjesečja 2011. godine, a zaključno s trećim tromjesečjem 2014. godine, to iz gore navedenog, imajući u vidu podatke Državnog zavoda za statistiku o "padu realnog tromjesečnog BDP-a" (tzv. negativnom rastu) po tuženiku nesporno proizlazi da se uskladba prema člancima III. do V. Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 26.10.2011.g. treba odgoditi za dvanaest konsekutivnih tromjesečja, počevši od siječnja 2016. godine nadalje. To, prema tuženiku nadalje znači, da okolnosti za povećanje osnovice plaće u javnim službama u iznosu i na način kako navodi tužitelj nisu nastupile. Slijedom toga, tuženik se i dalje veže za id. propise i nastavno navodi da je sve do donošenja Odluke o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama dana 29.12.2016.g., s primjenom od dana 01 .O1. 2017.g., u primjeni bila osnovica za obračun plaće u javnim službama u visini 5.108,84 kn, prema Dodatku Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13.05.2009.g. Stoga iznosi kako navodi tužitelja da je tuženik obračunom plaće s nižom osnovicom pogrešno obračunao i svaki element tužiteljeve plaće za rad u 2016. godini, u cijelosti smatra neosnovanima, jer se dakle nisu ostvarile pretpostavke za povećanje osnovice za 2016. godinu. Zaključeno još ističe, slijedom navedenog, da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani, pa tuženik predlaže sudu tužbu odbaciti, odnosno odredno odbiti i obvezati tužitelja da njemu-tuženiku naknadi troškove parničenog postupka.
2.2. U podnesku od 12.srpnja 2023. tuženik dodatno iznosi da osporava potraživanje tužitelja kojim potražuje isplatu razlike plaće na način da mu se u razdoblju od 01.06.2016. do 01.09.2020. obračuna dodatak s posebnih uvjeta rada kao djelatnika u hitnoj ambulanti za cjelokupno radno vrijeme i navodi da tužitelju može pripadati navedeni dodatak samo za sate odrađene u hitnim ambulantama, a ne za puno radno vrijeme. Također u podnesku od 25.srpnja 2024. sadržanom na listu 387 spisa, nakon provedenog vještačenja ističe prigovor zastare, kako navodi, "na povećani dio potraživanja koji je specificiran u tužbenom zahtjevu od 22.svibnja 2024.godine.
3. Radi utvrđenja činjenica i pravilne ocijene činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u Odluku Opće bolnice Karlovac (ili kraće OBK) od 01. 10.2020., u Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja od 02.12.2013., u Dodatak I Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja od 04.08.2015., u Temeljni Kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama, NN 141/12 (18.12.2012.), u Kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama, NN 128/17 (21.12.2017.), u Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja od 26.03.2018., u Popis radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak, u Dodatak I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, NN 35/19 (05.04. 2019.), u Dodatak III. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, NN 56/20 (13.05. 2020.), u Odluku o nejednakom rasporedu radnog vremena Opće bolnice Karlovac (ili kraće OBK) od 22.01.2020., sve priloženo uz tužbu, uvid u podnesak tužitelja na listu 151, 236 i 386 spisa, uvid u podnesak vještaka na listu 383 spisa, te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu, podnesak tuženika od 12.07.2023. i 02.01.2024., podnesak tužitelja od 12.01.2024., podnesak tuženika od 19.01.2024. s prilozima u privitku, Nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka D & S d.o.o. od 26.04.2024., podnesak tužitelja od 22.05.2024., podnesak tuženika od 25.07.2024. s prilogom u privitku, podnesak tužitelja od 04.09.2024., podnesak tuženika od 27.09.2024. s prilogom u privitku i podnesak tužitelja od 09.10.2024.godine.
4. Predmet ovog postupka je potraživanje tužitelja da mu tuženik, kao poslodavac, isplati razliku plaće za razdoblje od svibnja 2016. do siječnja 2021.godine, i to ne samo neuračunatih dodataka na plaću za prekovremeni rad prema članku 55. i 57. KU-a, NN 29/18, ranije članak 57. i 59. Kolektivnog ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, NN 143/13, te prema Dodatku I Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, NN 96/15, Dodatku II, NN 92/19., a potom i Dodatku III, NN 56/20, nego i drugih naknada kako je to pobliže naznačeno u točki VII. tužbe i podnesku od 12.siječnja 2024., na koje se i vještak poziva u svom nalazu. Dakle, posljedično se spornim kao predmet spora između ostalog pojavljuje neisplaćena razlika plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmor i bolovanja, kao i druge neisplaćene naknade plaće koje pobliže navodi tužitelj u točki VII. tužbe i spomenutom podnesku od 12.siječnja 2024.godine.
5. Obzirom se tuženik protivio i osporavao potraživanje tužitelja, na prijedlog bilo je provedeno provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje, a isto je provedeno po vještaku po izboru suda D & S d.o.o. iz Karlovca, Kralja Tomislava 10a. Navedeni vještak je u Nalazu i mišljenju od 26.travnja 2024. nakon uvida u spis i dokumentaciju u spisu izračunao predmetne dodatke i neisplaćenu razliku plaće, kako već obrazlaže u id Nalazu i mišljenju.
6. Naime, vještak u id. daje pregled zadataka i analizira na koji je način izradio vještvo te utvrdio postojanje određene razlike plaće zbog neizvršenih isplata predmetne razlike plaće ističe da je izračunu pristupio na osnovu dostavljenih obračunskih isprava, i to u dijelu razlika po osnovi dodatka za posebne uvjete rada u visini od 16 % do 1. rujna 2019. godine, a od tog dana u visini od 19 %, u dijelu dodatka vezanog uz odgovornost za život i zdravlje ljudi u visini od 4 % do 1. rujna 2019. a od tog dana u visini od 8 %, zatim neisplaćene razlike naknade plaće za godišnji odmor i bolovanje na utvrđene razlike po osnovu gore navedenih dodataka, nadalje neplaćenog prekovremenog rada u razdoblju od 1. svibnja 2016. do 1. siječnja 2021. godine, te dodatka za posebne uvjete rada za hitne ambulante. Odluku u pitanju pripada li tužitelju potonji dodatak prepušta sudu, s time da u tom smislu daje izračun u dvije varijante koje se nude u varijanti 1a i 2a nalaza.
7. Razliku po osnovu dodatka za posebne uvjete rada i razliku za odgovornost za život i zdravlje ljudi utvrđuje na temelju sati rada koje je tužitelj odradio u redovnom radnom vremenu (osnovna plaća) uz uvećanje za minuli rad za razdoblje do ožujka 2020. godine. Za razdoblje od 1. travnja 2020. godine navodi da je tužena isplaćivala tužitelju dodatak za otežane uvjete rada i dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, na sate prekovremenog rada odnosno na ukupno odrađene sate rada. Nastavno iznosi da je prema podacima iz obračuna plaća tužitelj u pojedinim mjesecima ostvario rad dulji od mjesečnog fonda radnih sati (radni sati utvrđeni prema odluci VSRH u primjeni od prosinca 2015. godine), te da je tužena obračunala i isplatila tužitelju sav prekovremeni rad iskazan u obračunima plaća (osim za lipanj 2019), ali mu nije obračunala dodatke za otežane uvjete rada i dodatak za život i zdravlje ljudi na prekovremeni rad ostvaren do travnja 2020. godine. Za razdoblje od travnja 2020. nadalje navodi da je tužena obračunavala tužitelju dodatak za otežane uvjete rada i dodatak za život i zdravlje ljudi i na sate prekovremenog rada (osim za 2 sata prekovremenog rada odrađenog u prosincu 2020. godine). Nadalje navodi: „U lipnju 2019. godine tužena je tužitelju obračunala 171 sat rada (po satnici redovnog rada). U navedenom mjesecu mjesečni fond radnih sati (radni sati utvrđeni prema odluci VSRH u primjeni od prosinca 2015. godine) iznosi 160 sati. Iz navedenog proizlazi kako je tužitelj u navedenom mjesecu odradio 11 sati prekovremeno. Kako mu navedenih 11 sati nije obračunato i plaćeno kao prekovremeni rad, već kao redovni rad (po 100%) na sate rada odrađene van mjesečnog fonda sati vještak obračunava dodatak za prekovremeni rad u visini od 50%. Tužena je tužitelju na sve odrađene sate u lipnju 2019. godine (171 sat) obračunala dodatke za posebne uvjete rada i dodatke za život i zdravlje ljudi.“
8. Slijedom toga, a usporedbom dnevnih evidencija i obračuna plaća vještak utvrđuje da tužitelju nije obračunat i isplaćen kao prekovremeni rad dio sati koje je odradio izvan mjesečnog fonda radnih sati (MFS nakon prosinca 2015), već mu je u tom dijelu izvršena preraspodjela radnog vremena. Primjerice navodi, u dnevnoj evidenciji za srpanj 2016. godine naznačeno je da je tužitelj u navedenom mjesecu odradio 176 sati, odnosno odradio je 8 sati van MFS. Sati odrađeni kao MFS nisu obračunati kao prekovremeni rad već je po osnovu istih vršena preraspodjela radnog vremena (u evidenciji kod kolona sati preraspodjele označeno - 8 sati). U obračunima plaća tužitelju je obračunato 176 sati rada (odnosno obračunat mu je rad u redovnom radnom vremenu). U rujnu 2016. godine tužitelj je prema podacima iz dnevnih evidencija odradio 158 sati, odnosno odradio je 18 sati manje od mjesečnog fonda radnih sati. Razlika do punog fonda sati (18 sati) evidentirana je kao preraspodjela radnog vremena. U obračunu plaća vidljivo je da je u navedenom mjesecu tužitelju obračunato 176 sati rada, od čega 158 sati rada i 18 slobodnih sati.
9. Nadalje, vještak „sukladno nalogu Suda i prijedlogu tužitelja“, kako navodi, obračunava neplaćeni prekovremeni rad prema podacima iz dnevnih evidencija, te iz dnevnih evidencija utvrđuje da je tužitelju u utuženom razdoblju izvršena preraspodjela radnog vremena za 348 sati rada (napominje da je navedeni rad odrađen izvan mjesečnog fonda radnih sati i nije obračunat kao prekovremeni rad). Nastavlja da je tužitelju po osnovu neobračunatih sati odrađenih van mjesečnog fonda radnih sati odobreno 319 slobodnih sati i da iz navedenog proizlazi kako tužitelju u utuženom razdoblju nisu obračunata i plaćena 203 sata prekovremenog rada koje je tužitelj odradio izvan mjesečnog fonda radnih sati. Stoga vještak obračunava tužitelju neplaćeni prekovremeni rad po 150 % te na neplaćene sate prekovremenog rada obračunava dodatke za posebne uvjete rada i dodatke za život i zdravlje ljudi. Nalazi da je ukupni broj slobodnih sati „koje bi tužitelj slijedom ovako evidentiranog prekovremenog rada trebao ostvariti, a držeći se omjera 1 prekovremeni sat = 1,5 slobodni sat, je 522 sata, jer je 348 * 1,5 = 522.“
10. U dijelu izračuna razlike naknade plaće za godišnji odmor vještak primjenjuje odredbu čl. 34. st. 1 KU/18, te Dodatka istom Kolektivnom ugovoru (NN 35/19, 78/19), kojim je propisano da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku pripada razlika naknade plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, odnosno obračun vrši sukladno st. 2. kojim je navedeno da radniku pripada pravo na godišnji odmor u visini njegove prosječne mjesečne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije.
11. Razliku naknade plaće za vrijeme bolovanja vještak računa sukladno odredbi čl. 58. st. 1. TKU (NN 128/17 i 47/18), kojim je propisano da djelatniku koji je odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana pripada naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeto bolovanje.
12. Pri tom prilikom izračuna razlika koristi slijedeće osnovice: ▪ za razdoblje 05/16 – 12/16 5.108,84 kn,
▪ za razdoblje 01/17 – 07/17 5.211,02 kn,
▪ za razdoblje 08/17 – 10/17 5.315,24 kn,
▪ za razdoblje 11/17 – 12/18 5.421,54 kn,
▪ za razdoblje 01/19 – 08/19 5.584,19 kn,
▪ za razdoblje 09/19 – 12/19 5.695,87 kn
▪ za razdoblje 01/20 – 12/20 5.809,79 kn.
S tim u vezi navodi da je tužena obračunavala tužitelju osnovnu plaću po koeficijentu 1,018 u cijelom utuženom razdoblju, pa potom obračun razlika daje u tablici u nalazu.
13. Izračun u nalazu radi u više varijanti, s time da varijantu 1 i 1a vještak radi temeljem podataka iz obračuna plaća, a varijantu 2 i 2a radi temeljem podataka iz obračuna plaća i dnevnih evidencija. Pri tom;
a) u varijanti 1 vještak razliku naknade plaće obračunava temeljem sati rada iskazanih u obračunima plaća,
b) u varijanti 1a razliku naknade plaće vještak obračunava temeljem sati rada iskazanih u obračunima plaća, te u ovoj varijanti obračunava dodatak za posebne uvjete rada u postotku za hitne ambulante (20% do kolovoza 2019., odnosno 23% od rujna 2019. godine),
c) u varijanti 2 razliku naknade plaće računa temeljem podataka iz evidencija rada i obračuna plaća, a
d) u varijanti 2a razliku nakade plaće računa temeljem podataka iz evidencija rada i obračuna plaća. U ovoj varijanti dodatak za posebne uvjete rada obračunava u postotku za hitne ambulante (20% do kolovoza 2019., odnosno 23 % od rujna 2019. godine).
14. Potom osnovom provedenih izračuna nalazi da bi tužitelju u razdoblju od 1. svibnja 2016. do 1. siječnja 2021. godine:
a) u varijanti 1 u kojoj razliku naknade plaće računa temeljem podataka iz obračuna plaća, da bi dakle tužitelju pripadala razlika naknade plaće u iznosu od 233,67 kuna (od čega 217,88 kuna za prekovremeni rad i 15,79 kuna na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor i bolovanje). Iskazano u eurima ta bi razlika iznosila ukupno 31,01 euro (od čega 28,91 euro za prekovremeni rad te 2,10 eura razlike naknade plaće za godišnji odmor i bolovanje),
b) u varijanti 1a (temeljem podataka iz obračuna plaća – u kojoj se dodatak za posebne uvjete rada računa u postotku za hitne službe) pripadala bi mu predmetna razlika plaće u iznosu od 14.098,07 kuna (od čega 217,88 kuna za prekovremeni rad, 12.108,93 kune razlike za posebne uvjete rada obračunate u postotku za hitne službe, te 1.771,26 kuna za razliku naknade plaće za godišnji odmor i bolovanje). Iskazano u eurima ta bi razlika ukupno iznosila 1.871,14 eura (od čega 28,92 eura za prekovremeni rad, 1.607,13 kuna razlike za posebne uvjete rada obračunate u postotku za hitne službe i 235,09 eura za razliku naknade plaće za godišnji odmor i bolovanje).
c) u varijanti 2 u kojoj razliku nakade plaće računa temeljem podataka iz evidencije rada i obračuna plaća nalazi da bi tužitelju pripadala razlika plaće u iznosu od 15.649,35 kuna (od čega 11.603,47 kuna za prekovremeni rad, 1.743,08 kuna razlike za dodatak za posebne uvjete rada i dodatak za život i zdravlje ljudi, te 2.302,80 kuna razlike naknade plaće za godišnji odmor i bolovanje). Iskazano u eurima id. razlika iznosi ukupno 2.077,03 eura (od čega 1.540,05 eura za prekovremeni rad, 231,35 eura kao dodatak za posebne uvjete rada i dodatak za život i zdravlje ljudi, te 305,63 eura razlike za godišnji odmor i bolovanje).
d) najzad u varijanti 2a, koju radi temeljem podataka iz evidencije rada i obračuna plaća – u kojoj se dodatak za posebne uvjete rada računa u postotku za hitne službe, nalazi da bi mu pripadala ukupna razlika plaće u iznosu od 29.870,35 kuna (od čega 11.603,47 kuna za prekovremeni rad, 12.108,93 kune za posebne uvjete rada obračunate u postotku za hitne službe, 2.046,68 kuna razlike za dodatak za posebne uvjete rada i dodatak za život i zdravlje ljudi, te 4.111,27 kuna razlike naknade plaće za godišnji odmor i bolovanje). Odnosno, iskazano u eurima ta bi razlika ukupno iznosila 3.964,48 kuna (od čega 1.540,05 eura za prekovremeni rad, 1.607,12 eura razlike za posebne uvjete rada obračunate u postotku za hitne službe, 271,64 eura razlike za dodatak za posebne uvjete rada i dodatak za život i zdravlje ljudi te 545,66 kuna razlike naknade plaće za godišnji odmor i bolovanje.
15. Ovakva razlika plaće utvrđuje se osnovanom obzirom dakle iz nalaza vještaka proizlazi da tuženik nije isplatio tužitelju osnovnu plaću i predmetne dodatke na osnovnu plaću za redovni odnosno prekovremeni rad, pri čemu su u pitanju isplate potonjih dodataka Zakonom o plaćama u javnim službama NN 27/01, 39/09, te Zakonom o osnovici plaće u javnim službama NN 39/09, 124/09, određeni koeficijenti i način određivanja osnovice za obračun plaća u javnim službama. Imajući u vidu postavljeni zadatak, uz primjenu uvećanja za navedene dodatke u skladu s naprijed navedenim odredbama KU-a, vještak je izračunao uvećanja plaće za prekovremeni rad na osnovnu plaću, koju čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koji je radnik raspoređen i osnovice za izračun plaće, s uvećanjem za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Na temelju dokaza priloženih uz tužbu za utvrditi je da je tužitelj u utuženom razdoblju od svibnja 2016. do najzad siječnja 2021.godine, bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre na Odjela za psihijatriju. Pri tom je napose vještak pobliže iznio kada je i za koji rad tuženik obračunao i isplatio tužitelju naknadu za prekovremeni rad u visini samo osnovne plaće (osnovica x koeficijent + minuli rad), uz uvećanje za prekovremeni rad od 50%, a kada uopće nije obračunao ni platio prekovremeni rad ni druge dodatke odnosno uvećanja za takav i dr. rad, bolovanja i godišnji odmor, a sve kako je već pobliže naveo u točki 3) nalaza i mišljenja.
16. Člankom 58. st. 9. Kolektivnog ugovora, NN 9/05, čl. 51. st. 9 KU 13 i čl. 49. st. 9 KU 18, propisano je da se prekovremenim radnom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporednom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Pod redovnim mjesečnim fondom radnih sati smatraju sati koje je radnik trebao odraditi u tekućem mjesecu, dok se mjesečni fond radnih sati dobije umnoškom radnih dana u tekućem mjesecu s osam sati propisanog dnevnog rada.
17. Prema članku 45. KU 29/18 odnosno ranije članku 47. KU-a, NN 143/13, plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, što sukladno proizlazi iz nalaza vještaka. Osnovnu plaću čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta i osnovnice za izračun plaće, uvećan za minuli rad, t.j. umnožak koeficijenta i osnovice uvećava se za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Prema stavku 3 id. članka dodaci na osnovnu plaću su stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada i uvećanja plaća, s time da je osnovna plaća mjesečna plaća za ostvareni redovni mjesečni fond radnih sati, bez dodataka i uvećanja, pri čemu se dodaci i uvećanja plaća obračunavaju na osnovnu plaću, kako to proizlazi iz stava 3 id. članka.
18. Naknada za prekovremeni rad prema članku 49. novog KU-a iz 2018.godine a ranije sukladno članku čl. 51. KU-a 13, obračunava se zasebno i isplaćuje u visini od 50% na način da se obračunava na osnovnu plaću. Naime, određeno je da će se osnovna plaća radniku uvećati za prekovremeni rad u visini od 50%, kao što se i svi drugi dodaci i uvećanja plaća (stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i dr. uvećanja plaća) obračunavaju na osnovnu plaću, kako to određuje članak 45. KU-a 29/19, odnosno ranije članak 47. stavkom 2 KU-a iz 2013.
19. Dijelom se spornim raspravlja treba li dodatke za posebne uvjete rada i dodatke zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi kumulirati na osnovnu plaću zajedno s dodatkom za prekovremeni rad od 50%, pri čemu je Sudska praksa zauzela stav da spomenuta odredba članka 49. KU-a 18, ranije članak 51. KU-a 13, ne isključuje pravo na povećanje osnovne plaće za prekovremeni rad po prethodno navedenim osnovama. Stoga, proizlazi da navedenu odredbu kojom je propisano pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad treba tumačiti u smislu i na način da je id. odredbom propisano na koju osnovicu se ima izvršiti obračun povećanja od 50% za prekovremeni rad, te da se ovaj obračun ima izvršiti na osnovnu plaću. Također je svim relevantnim odredbama KU-a iz 2013.g. a i KU-a 2018. određeno da se uračunavanje dodataka i uvećanja plaća vrše na osnovnu plaću, pa tako i kod uvećanja plaća s osnove posebnih uvjeta rada iz članka 55. KU-a 18 i čl. 57. KU-a 13, te uvećanja plaća s osnove iznimne odgovornosti iz članka 57. i ranije čl. 59., a propo i kod uvećanja plaće za položajni dodatak iz članka 58. navedenog kolektivnog ugovora.
20. Člankom 51. KU-a iz 2018. (čl. 53. stavak 4 KU-a 13) određeno je da se plaća za vrijeme dežurstva „iznad redovnog mjesečnog fonda radnih sati“, što znači u prekovremenom radu, obračunava u odnosu na osnovnu plaću radnog mjesta na kojem radnik dežura. U id. stavku 4 doslovno je navedeno: „Vrijeme provedeno u dežurstvu iznad mjesečnog fonda radnih sati plaća se kao prekovremeni rad“, dakle za vrijeme dežurstva plaća se obračunava u odnosu na osnovnu plaću radnog mjesta na kojem radnik dežura. Uz to je st. 5 id. članka izričito navedeno: “Za radnike kojima je u koeficijentu složenosti poslova sadržan položajni dodatak ili taj dodatak ostvaruju temeljem odredbi ovoga Ugovora, plaća se za vrijeme dežurstva iznad mjesečnog fonda radnih sati obračunava u odnosu na osnovnu plaću“.
21. Analogno upućuju Zaključci 58. i 95. te 106. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje odredbi KU-a iz 2013. U zaključcima 58. i 95. pojašnjava se da se plaća za prekovremeni rad iznad ukupnog mjesečnog fonda radnih sati obračunava sukladno čl. 51. st. 4 KU-a, dakle da se uvećava za 50% na osnovnu plaću bez primjene položajnog dodatka, a prema zaključku 106. izrijekom se navodi da je osnovica za izračun plaće osnovna plaća bez dodataka na plaću, što bi onda značilo da se dodaci i uvećanja plaće obračunavaju samo na osnovnu plaću bez prethodno obračunatih drugih dodataka. Navedeno Povjerenstvo je na 15. sjednici održanoj 15.listopada 2015. donijelo pak Zaključak broj 152., kojim je regulirano da se predmetni dodaci ne mogu kumulirati. U tom je Zaključku navedeno: „Povećanje dodatka s osnova posebnih uvjeta i dodatka zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi ne mogu se kumulirati. Radnik koji ostvaruje pravo na dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi nema pravo na povećanje dodatka s osnova posebnih uvjeta rada“, pa bi takvo Tumačenje vodilo ka odbijajućoj odluci, tim više što se u pitanju Povjerenstva radi o tijelu čije bi se tumačenje imalo obvezatno primijeniti u provedbi predmetnog KU-a. Isto je na 30. sjednici održanoj 12.travnja 2017. Zaključkom broj 169 izrijekom potvrdilo da: "Zaključci Povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke Kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu Kolektivnog ugovora". No, unatoč tome za istaći je da Tumačenje koje donosi ovlašteno tijelo nije iznad Zakona i Kolektivnog ugovora, te se u ovom slučaju ne može prihvatiti takvo tumačenje, sve to imajući u vidu da je zdravstveni radnik kao u ovom slučaju radio u posebnim uvjetima i imao iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, ne samo prilikom rada u redovnom radu t.j. redovnom radnom vremenu, nego i prilikom rada u prekovremenom radu. Osim toga, već je navedeno da spomenuta odredba članka 49. KU-a 18, ranije članka 51. KU-a 13, ne isključuje pravo na povećanje osnovne plaće za prekovremeni rad po prethodno navedenim osnovama i kumulaciju dodatka kod obračunavanja naknade za prekovremeni rad, koja uključuje dodatak za posebne uvjete rada i dodatak zbog iznimne odgovornosti tužitelja za život i zdravlje ljudi. Pri tom je za istaći glede rada i neobračunavanja dodatka za rad tužitelja na hitnom bolničkom prijemu Odjela za psihijatriju kojemu pripada, a što tuženik najzad nije osporio, da je sam tuženik kao poslodavac Odlukom od 1.10.2020.g. koja je priložena uz tužbu, i izrijekom priznao pravo medicinskim sestrama i tehničarima koji rade na hitnom bolničkom prijemu Odjela za psihijatriju, Odjela za pedijatriju i Odjela za ginekologiju, da im se od 01.rujna 2020. obračunava i isplaćuje navedeni dodatak. Samim time, okolnost da tako nešto nije izrijekom priznao i do tada, ne umanjuje niti oduzima pravo tužitelju da mu se za takav rad i u vremenu do tada ne prizna i obračuna navedeni dodatak, koji mu neosporno pripada po pozitivnim propisima na koje se tužitelj poziva u tužbi i tijekom postupka.
22. Jednako tako je valjalo po pozitivnim propisima koji vrijede za utuženo razdoblje prihvatiti i uvažiti izračunatu a neisplaćenu razliku plaće za godišnji odmor i bolovanje, te slijedom utvrđenja kao naprijed donijeti odluka kao u izreci presude. Ujedno se napominje da je čl. 9. st. 1. Dodatka II. KUZZO-a 29/18 brisana mogućnost preraspodjele radnog vremena u zdravstvu (na snazi od 1. rujna 2019.), te je čl. 28. st. 4. KUZZO-a 29/18 propisano da je poslodavac dužan organizirati rad na način da radnik odradi najmanje ugovoreni mjesečni fond radnih sati, a st. 7. istog članka je propisano da se u slučaju rasporeda radnog vremena u smjenama, turnusu i dežurstvu, radno vrijeme svodi na prosječno puno radno vrijeme na razini mjeseca. Također se napominje da je čl. 49. st. 11. KUZZO-a 29/18 određeno kako je poslodavac obvezan svakom radniku platiti prekovremeni rad. Ako radnik to želi, poslodavac će na njegov pisani zahtjev umjesto uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada odobriti korištenje slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta za utvrđivanje ukupnog broja sati i slobodnih dana), sukladno mogućnostima organizacije rada.
Slijedom navedenog, a kako je temeljem provedenih dokaza u postupku utvrđeno osnovanim potraživanje tužitelja u tužbi i preciziranom tužbenom zahtjevu, donesena presuda i usvojen tužbeni zahtjev kao u točki I. izreke ove odluke.
23. Dodatno se napominje da nije prihvaćen kao osnovan prigovor koji je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu o promašenoj pasivnoj legitimaciji, a to iz razloga jer je tužitelj u utuženom vremenskom periodu nesporno bio zaposlen kod tuženika, što ni ne spori tuženik, te je ta činjenica razvidna iz evidencija rada i drugih priloženih dokaza u spisu, pa je tuženik kao poslodavac isključivo odgovaran za nastale dugove neisplatom razlike plaće tužitelju. Također nije mogao biti prihvaćen prigovor da se u pitanju usklađenja tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja radi o preinačenju tužbenog zahtjeva, jer se radi o takvoj izmjeni tužbenog zahtjeva kojoj se tuženik ne može protiviti, a što proizlazi i iz Zakona o parničnom postupku kojim je u članku 191.st.2 propisano: „Ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti", a kako to i tužitelj navodi u podnesku od 4.rujna 2024.godine.
24. Uz glavno potraživanje dosuđena je zatezna kamata na pojedine izračunate mjesečne razlike plaće prema čl. 90. st. 4 Zakona o radu, od dana dospjelosti svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to od 16.-tog u mjesecu za prethodni mjesec do isplate, po stopi iz članka 29. stavak 2 Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,126/21., 144/22, 156/22 i 155/23. Izuzetno, dakle nije dosuđena kamata na te iznose koja se odnosi na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak. To stoga što se bruto plaća sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sukladno odredbi članka 15. st. 3 Zakona o porezu na dohodak, Narodne novine broj 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14. i 143/14. i članka 17. st. 3 Pravilnika o porezu na dohodak, Narodne novine broj 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 70/13., 160/1. i 157/14, te se zatezna kamata koja se plaća na zakašnjele isplate plaće isplaćuje po sudskoj presudi ne smatra dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Stoga proizlazi da bruto plaća, koja se isplaćuje po sudskoj presudi do trenutka isplate, u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nije u potpunosti dospjela, pa porez na dohodak i prirez poreza na dohodak dospijevaju na naplatu isplatom plaće. Zato je u tom dijelu zahtjev tužiteljice za isplatom navedenih zateznih kamata odbijen kao neosnovan i donesena je odluka kao u točki III. izreke.
25. Tužitelj je uspio u postupku, pa mu je sukladno članku 154. ZPP-a dosuđen trošak parničnog postupka prema potraživanju u Troškovniku priloženom na listu 401 spisa. Naime, tužitelj nije uspio samo za neznatni dio potraživanja kao u točki III. izreke, vezano uz porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, ali se radi o sporednom potraživanju pa u tom smislu nije umanjeno potraživanje troškova postupka. Tužitelj je pak potraživao trošak za sastav tužbe i četiri podneska, te trošak za zastupanje na dva ročišta, sve uz uvećanje za pripadajući pdv. i trošak vještačenja. Za svaku radnju potraživao je naknadu u iznosu od po 200 eur, te je zatraženi iznos naknade od po 200,00 eur priznat kao opravdan za sastav tužbe, podneska od 12.01.2024., 22.05.2024. i 09.10.2024., te za zastupanje na zaključnom ročištu od 10.10.2024. Za prvo ročište održano 16.01. 2024. priznata je 50%-na naknada ili iznos od 100,00 eur, jer se na istom samo procesno raspravljalo. Pored toga je priznat 25%-ni iznos naknade za sastav podneska od 04.09.2024. u smislu TBr. 8 st. 3 Odvjetničke tarife, jer se radi o podnesku kojim se samo očitovao o nekim procesnim okolnostima, te je ukupno tužitelju za naprijed navedene radnje dosuđen trošak postupka u iznosu od 1.150,00 eur ili imajući u vidu obračunati pdv. iznos od 1.437,50 eur. Tom trošku pridodan je još trošak vještačenja u iznosu od 600,00 eur, pa je ukupno tužitelju dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 2.037,50 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kao u točki II. izreke presude. Napominje se da se kamata od 1.1.2023. isplaćuje sukladno Zakonu o obveznim odnosima, NN 114/22, Uredba 1256/22, po kojem je polazna osnovica za obračun zatezne kamate, kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećana za tri postotna poena, kako je ista precizirana i sadržana u točki I. i II. izreke ove odluke.
U Karlovcu 10. siječnja 2025.
Sutkinja
Vesna Gračan
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka putem ovoga suda.
Dna:
1. Tužitelju po punom. Mladenu Dragičeviću, odvjetniku iz OD Dragičević i partneri iz Zagreba.
2. Tuženiku po pun. iz ZOU Josip Janković i Mate Burazin iz Karlovca.
