REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Plemića Borelli 9

Poslovni broj: P-2134/2019-60

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru po sutkinji Meliti Lisici, u pravnoj stvari tužitelja: 1. DL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], i 2. SL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], oba zastupani po punomoćnicima iz OD Korušić, Hrg i Vukalović u Varaždinu, protiv tuženika: Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupan po punomoćnicima iz OD Knezović i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 8. studenog 2024. godine, u nazočnosti tužitelja osobno s punomoćnicom ĐL, odvjet. iz OD Korušić, Hrg i Vukalović u Varaždinu, te zamjenika punomoćnika tuženika – IL, odvjet. vježbenika iz OD Knezović i partneri u Zagrebu, po objavi 10. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 3. st. 2. Ugovora o kreditu broj 236-95/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziranog po javnom bilježniku Alkici Kolega Zubičić dana 8. svibnja 2007. pod brojem OV-10611/07, zaključenog između tužitelja ad 1/ RL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj]; tužitelja ad 2/ SL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], te društva Trgovina ABC d.o.o., Ravna Gora, Kosa 23, MBS 040153491, i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem

tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu broj 236-95/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziranog po javnom bilježniku Alkici Kolega Zubičić dana 8. svibnja 2007. pod brojem OV-10611/07, zaključenog između tužitelja ad 1/ RL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj]; tužitelja ad 2/ SL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], te društva Trgovina ABC d.o.o., Ravna Gora, Kosa 23, MBS 040153491, i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 832,23 CHF, obračunatih po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.

III. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 236-95/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziranog po javnom bilježniku Alkici Kolega Zubičić dana 8. svibnja 2007. pod brojem OV-10611/07, zaključenog između tužitelja ad 1/ RL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj]; tužitelja ad 2/ SL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], te društva Trgovina

P -

2 1 3

4 /

2 0

1 9 -

ABC d.o.o., Ravna Gora, Kosa 23, MBS 040153491, i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, u dijelu u kojem je ugovoreno da se kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke, te u dijelu u kojem je određeno da korisnik kredita svojim potpisom izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.

IV. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 21. st. 3. Ugovora o kreditu broj 236-95/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziranog po javnom bilježniku Alkici Kolega Zubičić dana 8. svibnja 2007. pod brojem OV-10611/07, zaključenog između tužitelja ad 1/ RL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj]; tužitelja ad 2/ SL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], te društva Trgovina ABC d.o.o., Ravna Gora, Kosa 23, MBS 040153491, i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, u dijelu u kojem je ugovoreno da korisnik kredita, založni dužnik i sudužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe Odluke o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina tuženika iz ovog Ugovora.

V. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 2. st. 2. Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 236- 95/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziranog po javnom bilježniku Koreljki Mađarić pod brojem: OV-1375/2016 dana 23. veljače 2016., zaključenog između tužitelja ad 1/ RL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj]; tužitelja ad 2/ SL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, u dijelu u kojem je utvrđeno da preplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 68.245,10 HRK.

VI. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju ad 1/ RL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 66.785,37 KN /8.863,94 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i to po stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima primjenom uvećane stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa sve do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 144,89 EUR/1.091,64 kn počam od 01.07.2012. g. pa do isplate - na iznos od 269,64 EUR/2.031,63 kn počam od 01.08.2012. g. pa do isplate - na iznos od 265,68 EUR/2.001,78 kn počam od 01.09.2012. g. pa do isplate - na iznos od 257,24 EUR/1.938,17 kn počam od 01.10.2012. g. pa do isplate - na iznos od 266,37 EUR/2.006,94 kn počam od 01.11.2012. g. pa do isplate - na iznos od 270,75 EUR/2.039,95 kn počam od 01.12.2012. g. pa do isplate - na iznos od 267,56 EUR/2.015,91 kn počam od 01.01.2013. g. pa do isplate - na iznos od 250,34 EUR/1.886,17 kn počam od 01.02.2013. g. pa do isplate - na iznos od 264,97 EUR/1.996,38 kn počam od 01.03.2013. g. pa do isplate

- na iznos od 266,24 EUR/2.006,02 kn počam od 01.04.2013. g. pa do isplate - na iznos od 260,51 EUR/1.962,82 kn počam od 01.05.2013. g. pa do isplate

P -

2 1 3

4 /

2 0

1 9 -

- na iznos od 242,68 EUR/1.828,46 kn počam od 01.06.2013. g. pa do isplate - na iznos od 242,22 EUR/1.825,04 kn počam od 01.07.2013. g. pa do isplate - na iznos od 246,60 EUR/1.858,03 kn počam od 01.08.2013. g. pa do isplate - na iznos od 253,63 EUR/1.910,95 kn počam od 01.09.2013. g. pa do isplate - na iznos od 263,35 EUR/1.984,22 kn počam od 01.10.2013. g. pa do isplate - na iznos od 258,33 EUR/1.946,42 kn počam od 01.11.2013. g. pa do isplate - na iznos od 261,89 EUR/1.973,19 kn počam od 01.12.2013. g. pa do isplate - na iznos od 265,92 EUR/2.003,55 kn počam od 01.01.2014. g. pa do isplate - na iznos od 204,43 EUR/1.540,24 kn počam od 01.02.2014. g. pa do isplate - na iznos od 209,27 EUR/1.576,76 kn počam od 01.03.2014. g. pa do isplate - na iznos od 207,69 EUR/1.564,81 kn počam od 01.04.2014. g. pa do isplate - na iznos od 202,32 EUR/1.524,40 kn počam od 01.05.2014. g. pa do isplate - na iznos od 200,60 EUR/1.511,45 kn počam od 01.06.2014. g. pa do isplate - na iznos od 201,38 EUR/1.517,30 kn počam od 01.07.2014. g. pa do isplate - na iznos od 207,47 EUR/1.563,15 kn počam od 01.08.2014. g. pa do isplate - na iznos od 212,59 EUR/1.601,78 kn počam od 01.09.2014. g. pa do isplate - na iznos od 211,53 EUR/1.593,77 kn počam od 01.10.2014. g. pa do isplate - na iznos od 215,96 EUR/1.627,16 kn počam od 01.11.2014. g. pa do isplate - na iznos od 218,97 EUR/1.649,84 kn počam od 01.12.2014. g. pa do isplate - na iznos od 217,20 EUR/1.636,47 kn počam od 01.01.2015. g. pa do isplate - na iznos od 217,69 EUR/1.640,19 kn počam od 01.02.2015. g. pa do isplate - na iznos od 217,69 EUR/1.640,19 kn počam od 01.03.2015. g. pa do isplate - na iznos od 217,69 EUR/1.640,19 kn počam od 01.04.2015. g. pa do isplate - na iznos od 217,69 EUR/1.640,19 kn počam od 01.05.2015. g. pa do isplate - na iznos od 217,69 EUR/1.640,19 kn počam od 01.06.2015. g. pa do isplate - na iznos od 217,69 EUR/1.640,19 kn počam od 01.07.2015. g. pa do isplate - na iznos od 217,69 EUR/1.640,19 kn počam od 01.08.2015. g. pa do isplate - na iznos od 18,63 EUR/140,34 kn počam od 01.09.2015. g. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

VII. Nalaže se tuženiku naknaditi parnični trošak tužiteljima u iznosu od 2.779,02 eura, sa zakonskom zateznom kamatama po čl. 29. Zakona o obveznim odnosima tekućim od dana donošenja prvostupanjske odluke pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji ad 1 i 2/ podnijeli su tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi se navodi da su tužitelji dana 4. svibnja 2007. s tuženikom sklopili Ugovor o kreditu broj 236-95/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziranog po javnom bilježniku Alkici Kolega Zubičić dana 8. svibnja 2007. pod brojem OV-10611/07, kojim se tuženik obvezao I-tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 111.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tuženika važeće na dan korištenja kredita, a tužitelji su se obvezali iznos kredita vratiti u roku od 15 godina, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom.

Predmetnim ugovorom ugovorena je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 832,23 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važeće na dan plaćanja. Također, ugovorena je da je u anuitetu sadržana i kamata koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama tuženika i koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,20% godišnje, pa je zbog promjene kamatne stope moguće izmijeniti i iznos anuiteta.

P -

2 1 3

4 /

2 0

1 9 -

Ističe se kako se u predmetnom ugovoru kao založni dužnik javlja i društvo Trgovina ABC d.o.o., Ravna Gora, Kosa 23, no predmetno društvo je stranka ugovora samo jer je u trenutku sklapanja ugovora bilo vlasnik stana na kojem je osnovano založno pravo kao osiguranje potraživanja iz predmetnog ugovora, dok isto više nije vlasnik zaloga, odnosno nije založni dužnik pa ni nema pravnog interesa utvrđivati ništetnost predmetnog ugovora. Dakle, odredbom članka 6. Ugovora o kreditu broj 236-95/2007 ugovoreno je ovlaštenje tuženika da izvrši promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, no ne postoji nikakva ugovorena formula niti su određena razdoblja u kojima se pomoću te formule kamata izračunava i na temelju toga mijenja, odnosno niti su ugovorom određeni, a niti tužiteljima na bilo koji način predočeni i objašnjeni način i kriteriji izmijene kamatne stope. Također, o predmetnoj odredbi se nije posebno pregovaralo, te tužiteljima nisu na jasan i razumljiv način pružene sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke. Temeljem navedene odredbe tuženik je nekoliko puta mijenjao kamatnu stopu pri čemu je I-tužitelju samo poslao obavijest o visini nove kamatne stope i anuiteta, a I-tužitelj je sukladno povišenjima kamatne stope plaćao povećane anuitete. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj P-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u toč. 5. izreke utvrđeno je da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

U presudi broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je potvrdio da „su odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženih banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe članka 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03 odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača, te ugovorne odredbe ništetne, "

Sukladno citiranim odlukama, odredba članka 6., ali i odredba čl. 21. st. 3. Ugovora o kreditu broj 236-95/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 4. svibnja 2007., zaključena između tužitelja i tuženika je ništetna, te je tuženik nezakonito povećavao kamatnu stopu jednostranim odlukama, posebno kada se ima u vidu činjenica da je navedena odredba bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog po tuženiku, da se o navedenoj odredbi sa tužiteljima nije pojedinačno pregovaralo, niti su tužitelji imali ikakav utjecaj na navedenu odredbu ugovora, te je istom ugovornom odredbom, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljima nametnuta obveza koju oni objektivno nisu mogli sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora.

Navedeno stajalište i činjenice kao nesporne utvrđuje Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i na istima potvrđuje donesene odluke, te na istima bazira valjanost presuda u pogledu ništavosti navedenih ugovornih odredbi. Isto tako, odredbom čl. 3. st. 2. i čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu broj 236-95/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 4. svibnja 2007., tužitelji su se obvezali iznos kredita s pripadajućim kamatama vratiti uz valutnu klauzulu, odnosno ugovorena je da se kredit podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju tuženika za devize na dan plaćanja. Predmetne odredbe unaprijed su sastavljene od strane tuženika te se o njima također nije pojedinačno pregovaralo.

Tužitelji su potrošači koji nemaju stručnih znanja, već im je institut valutne klauzule poznat samo načelno, te nikako nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, dok tuženik nije tužiteljima ni u jednom trenutku predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene,

P -

2 1 3

4 /

2 0

1 9 -

jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi isti razumjeli rizik koji preuzima sklapanjem takvog ugovora, pa tužitelji nikako nisu mogli donijeti informiranu odluku o tome hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili ne.

Tužitelji u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nisu znali da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nisu ni znali da su o tome trebali biti obaviješteni jer im je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora, stoga im je ta odredba ostala nerazumljiva.

S obzirom da je tuženik znao za rizik koji za sobom nosi švicarski franak, kako je to utvrđeno u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te o tome nije obavijestio tužitelje iako je bio svjestan da isti to nisu znali, a kako bi tužitelji bili svjesni rizika i mogli donijeti informiranu odluku, tuženik u takvim okolnostima nije postupao savjesno, moralno ni pošteno te je u tom trenutku došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

Upravo zbog opisanog načina ponašanja tuženika i sklapanja nepoštenih ugovornih odredaba, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07, 125/07, 75/09, 119/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kako je upravo odredbom čl. 3. st. 2. i čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu broj 236-95/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 4. svibnja 2007. ugovorena valuta uz koju je vezan anuitet švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije informirao tužitelje kao potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jasno je da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i ništetna.

Tužitelji i tuženik su dana 10. veljače 2016. sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu broj 236-95/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiranu kunama s valutnom klauzulom EUR. Predmetnim Aneksom, u čl. 2. st. 2. utvrđuje se da na dan 30. rujna 2015. postoji više preplata u iznosu od iznosu od 68.245,10 kn, te da će se navedeni iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50%.

Citirana odredba unaprijed je sastavljena od strane tuženika te o istoj nije bilo moguće pregovarati. Tužitelji kao prosječni potrošači nemaju dovoljno saznanja da bi sami izračunali iznos preplate, a niti imaju saznanja na koji način je proveden izračun od strane tuženika, a isti nisu imali dovoljno saznanja ni o svojim pravima, kao ni o ništetnosti ranije sklopljenog Osnovnog ugovora, a o čemu ih je tuženik opet propustio informirati te isti nisu mogli donijeti informiranu odluku.

Tužitelj u trenutku sklapanja Aneksa nije znao da ima pravo na povrat više od 68.245,10 kn, dok tuženik svakako raspolaže znanjem i mogućnosti za izračun stvarnog

P -

2 1 3

4 /

2 0

1 9 -

iznosa kojeg je neosnovano stekao i kojeg je dužan vratiti 1-tužitelju, ali ga nije informirao o iznosu stvarno preplaćenog iznosa i učinku sklapanja Aneksa s takvim sadržajem. Također, navedeni Aneks su tužitelji bili prisiljeni potpisati radi osiguranja svoje egzistencije i egzistencije svoje obitelji, obzirom da svoje obveze temeljem Osnovnog ugovora više nisu mogli podmirivati, a sve jer su se iste veoma povećale i to temeljem ništetnih odredbi koje je tuženik protivno zakonu i moralu implementirao u Osnovni ugovor. Dakle, krivnjom tuženika tužitelju su bili dovedeni u situaciju da su bili prisiljeni potpisati predmetni Aneks, koji je ponovno sastavljen po principu „uzmi ili ostavi" od strane banke i ponovno na štetu tužitelja kao potrošača jer isti nisu mogli utjecati na sadržaj Aneksa, a niti su imali dovoljno znanja i informacija da bi donijeli informiranu odluku o sklapanju Aneksa. Slijedom navedenog, ništetna je odredbe čl. 2. st. 2. Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 236-95/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koja je sastavljena od strane tuženika i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jer omogućuju tuženiku da zadrži neosnovano stečene iznose temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora te onemogućuje Lrtužitelja da ostvari pravo na povrat iznosa koje je tuženik suprotno moralu i načelu savjesnosti i poštenja od njega naplatio. Ističe se kako, sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, provedenom konverzijom ništetne odredbe osnovnog ugovora nisu postale valjane, sklopljeni Aneks ne može djelovati retroaktivno te uplaćeni iznosi temeljem ništetnih odredaba ne mogu postati osnovani, već je i dalje riječ o neosnovano stečenim iznosima koje je tuženik dužan vratiti tužitelju.

Ugovaranjem nepoštenih i ništetnih odredaba, tuženik je bez valjane pravne osnove stekao novčani iznos na štetu Lttužitelja i to na razlici između anuiteta s početno ugovorenom kamatnom stopom i naplaćenih anuiteta s kasnije nezakonito izmijenjenim - povećanim kamatnim stopama, kao i na razlici između ukupno isplaćenog iznosa kredita Lrtužitolju po tečaju švicarskog franka na dan isplate i kasnije naplaćenih anuiteta po tečaju švicarskog franka na dan plaćanja anuiteta, i to u ukupnom iznosu od 130.762,72 kuna. Kako je navedeni iznos tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredaba, dakle bez valjane pravne osnove, 1-tužitelj ima pravo temeljem odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima tražiti od tuženika da vrati neosnovano stečena sredstva 1-tužitelja, i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa povećanog anuiteta pa do isplate.

Sklapanjem Aneksa od 10.02.2016. 1-tužitelju je priznata preplata kredita u iznosu od 68.245,10 kn te su mu za taj iznos umanjeni naknadni anuiteti, no tim iznosom su djelomično zatvoreni iznosi preplate u razdoblju od 31.12.2009. do 28.02.2012., kao i zatezna kamata na te iznose do 30.09.2015. godine, dok je preostali dug tuženika s osnove stečenog bez osnove ukupno 86.094,93 kn.

Stoga tužitelji predlažu da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će prihvatiti postavljeni tužbeni zahtjev.

2. Pisanom podneskom od 13. studenog 2019. (l.s. 36-58), tuženik je po punomoćniku dao svoj odgovor na tužbu u kojem ističe prije svega prigovor zastare, te osporava sve činjenične navode tužbe kao i iznesena tumačenja tužitelja i protivi se dokaznim prijedlozima, a stoga osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, ističe nedostatak pravnog interesa tužitelja za podnošenje kondemnatorne tužbe, jer je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice, Navodi da se tužitelji neosnovano pozivaju na utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, nadalje da je ugovaranje valutne klauzule bilo dozvoljeno te da valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Te još jednom ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani iz razloga što je tužitelj s tuženikom zaključio Aneks ugovora o

P -

2 1 3

4 /

2 0

1 9 -

kreditu-konverziji, a koji je zaključen u smislu odredbi čl. 19.b i 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015). Konačno, navodi da su neosnovani navodi tužitelja o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora, jer da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, a da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope te je općepoznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama i svakom potrošaču da je općepoznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu, jednako tako i valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas.

Nadalje, u odgovoru na tužbu tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata te provođenju financijskog vještačenja i predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu parničnog troška tuženiku, i to iz razloga jer je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja; tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema osnovnom ugovoru obzirom da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem osnovnog ugovora, a s druge strane stranke su sklapanjem aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem osnovnog ugovora i konačno odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije nepoštena odredba pa stoga ni ništetna.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze razgledavanjem i čitanjem dokumentacije priložene spisu i to: ovjereni Ugovor o kreditu broj: 236-95/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (l.s. 9-12) s prilozima (l.s. 13-24), Obavijesti tuženika upućene tužitelju (l.s. 25-26), Specifikacija uplata tužitelja (l.s. 27-28), Aneks uz ugovor o kreditu broj: 236-95/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (l.s. 30) s prilozima (l.s. 31- 32), Pregled prometa za klijenta (l.s. 33-34), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku za financijsku struku Sandri Došen, dipl. oec. u Biogradu na Moru te je izvršen uvid u pisani Nalaz i mišljenje istog vještaka, dostavljeno u spis 7. studenog 2022. (l.s. 327-337), kao i u Dopunu nalaza i mišljenja ovog vještaka, dostavljenu u spis 14. prosinca 2023. (l.s. 396-409) te Dopunu financijskog vještačenja dostavljenu u spis 12. travnja 2024. (l.s. 485- 491), a na ročištu održanom 8. studenog 2024. u svojstvu stranke je saslušan tužitelj ad 1/ DL.

4. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 148/11, pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude.

5. U ovoj pravnoj stvari prema prijedlogu tužitelja provedeno je financijsko vještačenje te iz Nalaza i mišljenja vještaka za financijsku struku Sandre Došen, dipl. oec. iz Biograda na Moru, dostavljenog u spis 7. studenog 2022. (l.s. 327-337), slijedi da su tuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sad Addiko Bank d.d.), kao Kreditor - Banka i tužitelji DL, kao Korisnik kredita te SL kao Sudužnik, oba iz [adresa], sklopili Ugovor o kreditu, broj ugovora: 236-95/2007, dana 4. svibnja 2007. godine, kojim je tuženik odobrio kredit tužiteljima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 111.000,00 CHF.

Rok otplate kredita iznosi 15 (petnaest) godina, od dana stavljanja kredita u otplatu. Kredit se otplaćuje u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, koji iznosi 832,23 CHF, te se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan plaćanja. Ugovorena godišnja kamatna stopa iznosi 4,20%. Korisnik kredita otplaćuje kredit u različitim mjesečnim anuitetima u iznosu od 823,23 CHF do 943,36 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju za CHF banke (u ugovoru se navodi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) na dan plaćanja, počev od 30.06.2007.

P -

2 1 3

4 /

2 0

1 9 -

Prema Planu otplate evidentno je da je tuženik tijekom otplate povisivao mjesečne iznose anuiteta i to od 31.12.2007.

Dana 24.05.2007. odobreni kredit u iznosu od 111.000,00 CHF isplaćen je u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 490.619,98 HRK.

Primijenjeni tečaj na dan isplate kredita 24.05.2007. iznosi 4,420000 HRK za 1 CHF. Za razdoblje od 31.01.2008. do 30.09.2015. (od 8-og anuiteta do 99-og anuiteta, tj. do konverzije), utvrđeno je da je tuženica tužiteljima, uslijed promjene kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 4,20%, više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 36.890,41 HRK.

Za razdoblje od 30.06.2007. do 30.09.2015. (do dana konverzije), utvrđeno je da je, uslijed promjene tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj, tuženica tužiteljima više obračunala razliku anuiteta u ukupnom iznosu od 99.643,96 HRK. Konačni saldo preplate iz postupka konverzije na dan provođenja konverzije 24.02.2016. iznosi 66.308,03 HRK.

Ukoliko se zbroji razlika anuiteta u iznosu od 36.890,41 HRK, koja je nastala uslijed promjene kamatne stope i razlika anuiteta u iznosu od 99.643,96 HRK, koja je nastala uslijed promjene tečaja za valutu CHF (bez promjene kamatne stope), rezultat istog iznosi 136.534,37 HRK. Slijedom navedenog, vještakinja je od zbroja razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i razlike anuiteta zbog promjene tečaja u iznosu od 136.534,37 HRK oduzela iznos preplate priznat u konverziji u iznosu od 66.308,03 HRK, te je isto rezultiralo iznosom od 70.226,34 HRK. Prema prethodno navedenim parametrima, tuženica je po Ugovoru o kreditu, broj ugovora: 236-95/2007 od 4. svibnja 2007., kojim je tuženica odobrila kredit tužitelju u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 111.000,00 CHF, više obračunala tužitelju iznos od 70.226,34 HRK.

5.1. Tužitelji nisu imali prigovora na izračun financijskog vještaka ali su podneskom od 9. studenog 2022. (l.s. 342-343) predložili dopunu nalaza i mišljenja na način da vještak prikaže tablicu pretplate po obje osnove (promjene kamata i tečaja CHF s naznakom pojedinačnih mjesečnih iznosa pretplate (po datumima), a radi točnog postavljanja tužbenog zahtjeva u pogledu tijeka zakonskim zateznih kamata na pojedine pretplate.

5.2. Tuženik je podneskom od 10. siječnja 2023. (l.s. 348-351) također predložio dopunu vještačenja na način da vještak usporedi stvarni otplatni plan sa izračunom u kojemu bi primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite dok je podneskom od 24. siječnja 2023. istakao prigovor da vještak nije prikazao u svojim izračunima moratorij uz mjesečno plaćanje kamata koji moratorij je za predmetni ugovor uveden od 31. srpnja 2015. do 31. siječnja 2016.

6. Iz Dopune nalaza i mišljenja istog vještaka financijske struke, dostavljene u spis 14. prosinca 2023. (l.s. 396-409), slijedi da su tuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sad Addiko Bank d.d.), kao Kreditor - Banka te tužitelji DL kao Korisnik kredita i SL kao Sudužnik, oba iz [adresa], sklopili Ugovor o kreditu, broj ugovora: 236- 95/2007 dana 04.05.2007., kojim je tuženik odobrio kredit tužiteljima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 111.000,00 CHF.

Rok otplate kredita iznosi 15 (petnaest) godina, od dana stavljanja kredita u otplatu. Kredit se otplaćuje u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, koji iznosi 832,23 CHF te se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan plaćanja. Ugovorena godišnja kamatna stopa iznosi 4,20%. Dana 24.05.2007. odobreni kredit u iznosu od 111.000,00 CHF isplaćen je u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 490.619,98 HRK. Primijenjeni tečaj na dan isplate kredita 24.05.2007. iznosi 4,420000 HRK za 1 CHF.

P -

2 1 3

4 /

2 0

1 9 -

Tuženik i tužitelji su 27.08.2015. zaključili Suglasnost broj 1 za uvođenje moratorija uz Ugovor o kreditu broj: 236-95/2007 za razdoblje od 31.07.2015. do 31.01.2016. te je vještakinja u tablicama primijenila podatke koji su proizašli iz moratorija.

Za razdoblje od 30.06.2007. do 30.09.2015. (do dana konverzije kredita), razlika anuiteta uslijed promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu za kunske kredite iznosi 40.163,24 HRK odnosno 5.330,58 EUR.

Iz prethodno navedenog, razvidno je da bi tuženica više stekla iznos od 40.163,24 HRK odnosno 5.330,58 EUR da se primjenjivala kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite.

Za razdoblje od 31.01.2008. do 30.09.2015. (do dana konverzije kredita), utvrđeno je da je tuženica tužiteljima, uslijed promjene kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu od 4,20%, više obračunala iznose anuiteta u ukupnom iznosu od 36.602,79 HRK odnosno 4.858,03 EUR.

Za razdoblje od 30.06.2007. do 30.09.2015. (do dana konverzije), uslijed promjene tečaja za valutu CHF u odnosu na početni tečaj, tuženicaje tužiteljima više obračunala razliku anuiteta u ukupnom iznosu od 98.427,68 HRK odnosno 13.063,60 EUR. Konverzijom kredita iz CHF u EUR, tužitelj je dana 30.09.2015. imao preplatu u iznosu od 68.245,10 HRK.

S obzirom da je konverzija potpisana 24.02.2016. te je obračunata zaključno s danom 30.09.2015., u periodu od 01.10.2015. do 23.02.2016. utvrđen je manjak u iznosu od 1.937,81 HRK, koji se odnosi na manjak iz prijelaznog razdoblja - manje uplaćeno u prijelaznom razdoblju.

Konačni saldo preplate iz postupka konverzije na dan provođenja konverzije 24.02.2016. iznosi 66.308,03 HRK.

Ukoliko se zbroji razlika anuiteta u iznosu od 36.602,79 HRK odnosno 4.858,03 EUR, koja je nastala uslijed promjene kamatne stope i razlika anuiteta u iznosu od 98.427,68 HRK odnosno 13.063,60 EUR, koja je nastala uslijed promjene tečaja za valutu CHF (bez promjene kamatne stope), rezultat istog iznosi 135.030,47 HRK odnosno 17.921,63 EUR. Slijedom navedenog, vještakinja je od zbroja razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i razlike anuiteta zbog promjene tečaja u iznosu od 135.030,47 HRK odnosno 17.921,63 EUR, oduzela iznos preplate priznat u konverziji u iznosu od 66.308,03 HRK te je isto rezultiralo iznosom od 68.722,44 HRK. Prema prethodno navedenim parametrima, tuženica je po Ugovoru o kreditu, broj ugovora: 236-95/2007 od 04.05.2007., kojim je tuženica odobrila kredit tužitelju u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 111.000,00 CHF, više obračunala tužitelju iznos od 68.722,44 odnosno 9.121,04 HRK.

6.1. Međutim, tužitelji su podneskom od 26. siječnja 2024. istakli da nemaju posebnih primjedbi na dopunu nalaza i mišljenja međutim da tuženik nije na zahtjev vještaka dostavio podatke o izračunu iznosa konverzije po mjesecima, a vještak bez tih podataka ne može od utvrđene pretplate oduzeti priznati iznos po konverziji te prikazati tražbinu tužitelja po mjesecima te je sud naložio tuženiku dostavu naprijed navedenih podataka o obračunu utvrđene pretplate prilikom konverzije kredita, a tuženik je podneskom od 12. veljače 2024. (l.s. 422-460) dostavio izračun konverzije kredita nakon čega je sud financijskom vještaku dostavio podnesak tuženika sa dodatnom dokumentacijom za potrebe vještačenja, a financijski vještak je konačnu dopunu financijskog vještačenja dostavio 12. travnja 2024. (l.s. 485-491).

7. Iz konačne Dopune financijskog vještačenja, koja je dostavljena u spis 12. travnja 2024. (l.s. 485-491), slijedi da su: tuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sad Addiko Bank d.d.), kao Kreditor – Banka i tužitelji DL kao Korisnik kredita i SL kao Sudužnik, oba iz [adresa], sklopili Ugovor o kreditu, broj ugovora: 236-95/2007 dana 04.05.2007.,

P -

2 1 3

4 /

2 0

1 9 -

kojim je tuženik odobrio kredit tužiteljima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 111.000,00 CHF.

Rok otplate kredita iznosi 15 (petnaest) godina, od dana stavljanja kredita u otplatu. Kredit se otplaćuje u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, koji iznosi 832,23 CHF te se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan plaćanja. Ugovorena godišnja kamatna stopa iznosi 4,20%. Dana 24.05.2007. odobreni kredit u iznosu od 111.000,00 CHF isplaćen je u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 490.619,98 HRK.

Primijenjeni tečaj na dan isplate kredita 24.05.2007. iznosi 4,420000 HRK za 1 CHF. Ukoliko se od preplate anuiteta uslijed promjene kamatne stope i tečaja u iznosu od 135.030,47 HRK odnosno 17.921,63 EUR (zbroj razlike anuiteta uslijed promjene kamatne stope iznosi 36.602,79 HRK odnosno 4.858,03 EUR i razlike anuiteta uslijed promjene tečaja u iznosu od 98.427,68 HRK odnosno 13.063,60 EUR), umanji iznos preplate utvrđen konverzijom u iznosu od 68.245,10 HRK, rezultat iznosi 66.785,37 HRK odnosno 8.863,94 EUR.

7.1. Nakon izvršenog financijskog vještačenja te dopuna istoga, tužitelji su po punomoćnicima pisanim podneskom od 6. lipnja 2024. (l.s. 500-503) uredili svoj tužbeni zahtjev.

7.2. Ovaj sud prihvaća pisani nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, dopunu istog te konačnu dopunu financijskog vještačenja kao objektivne, date u skladu sa pravilima struke, a u dopunama vještačenja financijski vještak je u cijelosti otklonio prigovore na osnovni nalaz i mišljenje.

8. Na ročištu održanom 8. studenog 2024. u svojstvu stranke je saslušan tužitelj ad 1/ DL (l.s. 510-512), koji je iskazao da je u vrijeme podizanja predmetnog kredita živio u [adresa], ali da je radio za jednu firmu sa sjedištem u [adresa] te je imao namjeru preseliti se živjeti u [adresa], što da je i učinio nakon što je predmetnim ugovorom kupio stan u [adresa], na adresi [adresa], u k. o. [katastarska općina]. U vrijeme kada se odlučio realizirati stambeni kredit da je ova zgrada u [adresa] jedina u Zadarskoj županiji imala uporabnu dozvolu za useljenje, te da je ovu zgradu u kojoj je kupio stan financirala upravo ranija Hypo Alpe Adria Bank, a sada je to Addiko Bank. Preduvjet za podizanje stambenog kredita da je bila upravo uporabna dozvola. Investitor te zgrade da je bila trgovina ABC iz Ravne Gore. Ističe da nije imao izbora po pitanju banke kao kreditora, osim ove Hypo Alpe Adria Bank i to upravo iz naprijed navedenog razloga, te da ga je doslovno investitor trgovina ABC uzeo za ruku i odveo u ovu banku, u poslovnicu kraj Autobusnog kolodvora na [adresa] u [adresa]. Prodajna cijena tog apartmana koji je predmet ovog ugovora da je bila u eurima i da je tražio kredit u eurima, ali mi je djelatnica Hypo banke, čijeg se imena ne sjeća, savjetovala da su krediti u eurima trenutno skupi i da Hypo banka trenutno ima akcijsku kamatu od 3,80% na stambene kredite u CHF te da neće biti nikakvih dodatnih troškova kao ako bi realizirao kredit u eurima i da se puno lakše realiziraju upravo stambeni krediti u CHF. Na njegovo pitanje da mu pojasni parametre kredita u CHF, djelatnica banke mu je odgovorila da je CHF najsigurnija valuta koja se godinama nije mijenjala.

Tužitelj ad 1/ napominje da u životu nije imao nikakav kredit do ovog stambenog i da je to bio prvi put u životu da podiže kredit, te da nije imao razloga sumnjati u objašnjenje koje su mu dali u banci vezano za kredite CHF, ali da sada, iz ove perspektive vidi kako je prilično naivno došao u banku vjerujući u potpunosti djelatnicima banke. Jedino što mu je objašnjeno jest da je ova akcijska kamata od 3,80% promjenjiva i da će se promijeniti samo pola postotnog boda na više, što da mu se u tom trenutku nije činilo problematično. Na upit je li mu itko u banci objasnio mehanizam promjene kamatne stope i je li pitao na koji način će se kamatna stopa mijenjati i o čemu ovisi, naveo je da mu nitko nije objasnio

P -

2 1 3

4 /

2 0

1 9 -

mehanizam promjene, a da u tom trenutku nije ni pitao, jer je vjerovao djelatnicima banke kada su rekli da je to najsigurnija valuta i da prihvati tu akcijsku kamatu. Uvijek da je bilo rečeno kako sada svi uzimaju kredite u "švicarcima" pa je mislio da ako svi uzimaju kredite u "švicarcima" da će i on. U trenutku realiziranja kredita da je imao 27 godina. Kada se kredit u konačnici realizirao, onda da je ukupni iznos kredita isplaćen investitoru na njegov račun, a on da je o tome obaviješten. Ugovoreno je da mjesečne anuitete plaća putem trajnog naloga, a dobro se sjeća da je prva rata iznosila 3.456,00 kuna. U to vrijeme da je imao plaću oko 1.200,00 eura te je imao tu prvu ratu podmirivati, međutim da je već sljedeća rata kredita bila uvećana i to nešto sitno, ali se s godinama mjesečni anuitet popeo na maksimalno 8.700,00 kuna i tako da je to bilo dva mjeseca zaredom. Dakle, imao je mjesečne anuitete skoro u visini svoje mjesečne plaće, koja je u to vrijeme iznosila cca 8.900,00 kuna. Kada je vidio da su ti mjesečni iznosi anuiteta porasli gotovo dva puta od ugovorenog, a u to vrijeme da je bio čak i nezaposlen, da je odlazio u banku i tražio reprogram, iako napominje da mu je banka slala obavijesti o promjenama kamatne stope i valutne klauzule s novim otplatnim planovima, dakle, tražio je reprogram kredita, ali ovaj put u poslovnici u [adresa], gdje se je preselio. U banci su mu odgovorili da mu ne mogu reprogramirati kredit jer je nezaposlen, a u to vrijeme da je bio 18 mjeseci nezaposlen, te se potom konačno zaposlio u Austriji i vratio se u RH kao zastupnik firme Likra. Ovaj predmetni stan da je pokušao iznajmiti podstanarima, ali nije išlo. Pokušao ga je i prodati, ali da nije bilo moguće jer je na tom stanu imao dvije hipoteke. Naime, jedna hipoteka je da je bila od Hypo banke, a druga je bila od njegovog sadašnjeg poslodavca austrijske firme Likra, koji da su mu izašli ususret i dali novce da podmiri i zaostale rate predmetnog kredita i tekuće rate. Dakle, na predmetnom stanu da je imao upisanu i hipoteku u korist Likre za iznos od cca 15.000,00 eura. To da mu je bio jedini izbor, jer mu je banka prijetila da će mu uzeti stan, odnosno dobio je opomenu pred ovrhu. Kada mu je njegov poslodavac firma Likra izašao ususret, onda da su se rate kredita podmirivale uredno. Prije tri godine da je u cijelosti isplaćen i zadnji anuitet kredita.

Banka da mu je ponudila konverziju predmetnog kredita, odnosno preciznije, da je tražio konverziju 2016. godine i onda je kredit konvertirao u eure. Konvertirao je kredit iz CHF u eure, što da mu je tada bila pomoć jer mu se rata snizila, odnosno anuitet, te su sve daljnje rate od konverzije do konačne isplate išle u eurima.

Predmetni stan u [adresa] odnosno u k. o. [katastarska općina] da je kupio u svrhu rješavanja svog stambenog pitanja i svoje obitelji, koja se onda sastojala od tri člana: njega, supruge i sina, te jer je tada, kao što je već ranije istakao, radio za firmu u [adresa], a živio je u [adresa]. Vlasnik je i dalje ovog stana, a kako je supruga naslijedila kuću u [adresa] da su se tamo preselili, jer su u [adresa] dobili posao. Predmetni stan u [adresa] da nikada nije koristio za poslovne svrhe u smislu da su ga iznajmljivali, on da stan nije uz more već preko druge strane ceste i nije atraktivan, a već je ranije rekao da ga je kupio jer da je isti jedini u to vrijeme, odnosno ta zgrada, imao uporabnu dozvolu, te da ga je mogao kupiti. Na poseban upit zamj. pun. tuženika, tužitelj ad 1/ navodi da je pročitao ugovor prilikom potpisivanja, ali da on nije odvjetnik već agronom pa da je potpisao ono što su mu ponudili, jer su mu rekli da je to standardni ugovor o stambenom kreditu.

Na poseban upit suda, tužitelj ad 1/ je naveo da mu je javni bilježnik prilikom solemizacije samo uzeo 2.500,00 kuna, rečeno mu je samo da potpiše svaku stranicu ugovora i na 7-8 mjesta u knjigu ovjere, te da ga je javni bilježnik upozorio samo da je potpisao ovršnu ispravu i to je to.

Na poseban upit punomoćnice tužitelja, isti je naveo da mu je prilikom konverzije banka isto samo dostavila ugovor o konverziji i rekli su mu da ide kod javnog bilježnika u [adresa], kod pošte, gdje su bili deponirani potpisi punomoćnika banke. Prilikom konverzije da nije trebao platiti trošak javnog bilježnika.

P -

2 1 3

4 /

2 0

1 9 -

8.1. Stranački iskaz tužitelja ovaj sud u cijelosti prihvaća kao životan, logičan i poklanja mu vjeru u ovom postupku, a iz istog iskaza slijedi da je tužitelj u vrijeme realiziranja predmetnog Ugovora imao status potrošača u smislu odredbe članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

8.2. Naime, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju ni poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

8.3. Imajući u vidu naprijed cit. zakonske odredbe ZZP-a, ovaj sud zaključuje da je tužitelj kao fizička osoba sklopio pravni posao s tuženikom u osobne nekomercijalne svrhe, jer iz njegova stranačkog iskaza jasno proizlazi da je predmetni Ugovor podignut radi rješenja stambenog pitanja njegove obitelji i to kupnju stana u [adresa] na adresi [adresa], pa prema tome, kako se status potrošača ne presumira već je potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila predmetni Ugovor, pri čemu je teret dokazivanja te činjenice na potrošaču, to ovaj sud zaključuje da je tužitelj tijekom postupka i dokazao da ima status potrošača i da je aktivno legitimiran za podnošenje ove tužbe.

9. Među strankama nije sporno da su tužitelj ad 1), kao korisnik kredita, tužitelj ad. 2), kao sudužnik, i tuženik kao kreditor u [adresa] zaključili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (l.s. 9-12) upisom hipoteke na nekretninama u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], broj: 236-95/2007, i to dana 4. svibnja 2007., koji je ovjeren 8. svibnja 2007. od strane javnog bilježnika Alkice Kolega-Zubčić u [adresa], pod posl. brojem: Ov-10611/07. Ovim Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio prvotužitelju stambeni kredit za kupnju stambenog prostora i zatim i isplatio prvotužitelju u protuvrijednosti iznos od 111.000,00 CHF (prema čl. 2. cit. kredita) po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF. Također nije sporno da je ugovorena kamatna stopa od 4,20% godišnje, s time da je kamatna stopa promjenjiva, a promjene kamatnih stopa vrše se izmjenama i dopunama Odluka o kamatama Banke, na čiju primjenu da korisnik kredita bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom (članak 6. Ugovora).

9.1. Također, nije sporno da su stranke dana 10. veljače 2016. zaključile i Aneks Ugovora o kreditu broj 236-95/2007 – potvrđen 23. veljače 2016. od strane JB Koraljke Mađarić u [adresa] pod brojem OV-1375/2016 (l.s. 29-32).

10. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi

P -

2 1 3

4 /

2 0

1 9 -

postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

11. Treba navesti da se nedvojbeno radi o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke, a da se nije pojedinačno pregovaralo. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja. Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO), opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

12. Nadalje, prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a proizlazi da je Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, proizlazi da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

13. Prema odredbi čl. 295. st. 2. ZOO-a, proizlazi da opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a, proizlazi da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.

Prema odredbi članka 295. ZOO-a, opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

14. Nesporno je da predmetni Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio, tj. i savjesno i nesavjesno. Po ocjeni ovog suda, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna je i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji, npr. iz općih

P -

2 1 3

4 /

2 0

1 9 -

uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a je li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13, navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

15. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Zakon o zaštiti potrošača i ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard). Prema odredbi članka 83. ZZP-a, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja.

16. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Banka je tužitelju kao korisniku kredita nametnula ugovorne odredbe koje je stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u

P -

2 1 3

4 /

2 0

1 9 -

pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

17. Na temelju utvrđenih činjenica, ovaj sud smatra da je odredba Ugovora kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke nepoštena i prema tome ništetna. Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome sa tužiteljem kao korisnikom kredita, nepoštene su te stoga ništetne, a kako proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14, gdje je navedeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene pa prema tome ništetne, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora, a što je u konkretnom slučaju kamatna stopa od 4,20% koja je ugovorena i određena na dan sklapanja Ugovora.

18. Zaključno, ovaj sud smatra da je kamatna stopa prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelja i tuženika bila određena i to u visini od 4,20%, a to i s obzirom da je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci, te koliko u otplati svakog mjesečnog anuiteta on plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne.

19. Odredbom članka 21. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci ("Narodne novine" broj 75/08) proizlazi da je kuna (jedino) zakonsko sredstvo plaćanja i ona se (osim kada je zakonom dopušteno da se za plaćanja u zemlji može dopustiti korištenje druge valute) mora koristiti za sva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske. Plaćanje u kunama, valuti Republike Hrvatske, mora se obavljati i u slučaju kada je ugovorena valutna klauzula, odnosno kada je novčana obveza vezana uz tečaj valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ta obveza postoji i kada obveza plaćanja protivno zakonu glasi na plaćanje u stranoj valuti. Suprotno postupanje sankcionirano je propisima Republike Hrvatske kao kažnjivo djelo. Članak 22. ZOO-a po svojoj je pravnoj naravi iznimka od načela monetarnog nominalizma propisanog člankom 21. ZOO-a. Prema tom načelu dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koje obveza glasi, neovisno o tome je li vrijednost novca u međuvremenu pala ili porasla. Načelo monetarnog nominalizma isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti novca. Prema suprotnom načelu, načelu valorizma, promjena vrijednosti novca zahtijeva promjenu visine novčanog iznosa koji je objekt novčane obveze. Svrha valorizacije je osiguranje jednake vrijednosti činidaba određenog ugovornog odnosno drugog obveznopravnog odnosa. Ako vrijednost novca padne, broj novčanih jedinica treba povećati, a ako poraste, njihov broj treba smanjiti. Članak 22. ZOO-a, to jest ugovaranje valutne klauzule jedan je od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja (činidaba), uz indeksnu klauzulu (članak 23. ZOO-a) i kliznu skalu (članak 24. ZOO-a). Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja su, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo – vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Članak 22. ZOO-a ne ograničava svoju primjenu samo na neke poduzetnike, već se on jednako odnosi na sve poduzetnike, neovisno o tome koju djelatnost obavljaju. Prema tome, mogućnost ugovaranja valutne klauzule propisane člankom 22. ZOO-a jednaka je za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje te zaštitne klauzule. Hoće li ona biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana (vjerovnika

P -

2 1 3

4 /

2 0

1 9 -

i dužnika). U pravnom smislu njome se osigurava (štiti) jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

20. Iz predmetnog Ugovora je vidljivo da su stranke glavnicu kredita vezali za valutu švicarski franak. Dakle, jasno je da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u švicarskim francima prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita i da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i jasno je da je na taj način ugovorena zaštitna klauzula prema kojoj je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak i da se radi o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu iznijeto, kao i činjenicu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, tužitelj neosnovano smatra da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nejasne. One su jasne, iako ne sadrže sintagmu „valutna klauzula u švicarskim francima“. Iz iskaza tužitelja, koji ovaj sud cijeni kao detaljan i vjerodostojan te mu u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da ga nisu u banci upozoravali na rizik podizanja kredita u švicarskim francima. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, a tužitelj nije znao. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

21. U članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema ocjeni suda, već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom korisniku kredita koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, korisnik kredita ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak, prema ocjeni ovog suda ozbiljan je uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za tužitelja ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu tužitelja i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu

P -

2 1 3

4 /

2 0

1 9 -

vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima korisnik kredita, a da to ne zna.

Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče tužitelja na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu tužitelja protivna načelu savjesnosti i poštenja. Svrha ugovora o stambenom kreditu je da korisnik kredita dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da korisnik kredita putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora. Poslovna aktivnost banke je sklapati ugovore o kreditu sa korisnicima radi ostvarenja profita, te ima financijska znanja koja prosječan korisnik kredita nema. Korisnik kredita nema drugog načina, jer ono što mu treba, pokušava ostvariti sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da korisnik kredita dobije novac za rješavanje stambene potrebe, mora biti obzirna prema korisniku i njegovom interesu i u razumnoj mjeri informirati ga o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom. Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret korisnika kredita. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok korisnik kredita prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 360 mjeseci, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a korisnik kredita ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.

Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi korisnicima kredita bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta. Činjenicom da je uz valutu švicarski franak vezana početna niža stopa ugovorne kamate, po ocjeni ovog suda, tuženik nije dokazao da postoji ravnoteža između stranaka. Naime i ugovorna kamata je vezana za valutu švicarski franak, pa isti rizik koji postoji u odnosu na glavnicu postoji i u odnosu na ugovorne kamate. Uz to, stopa ugovorne kamate je niža samo u početnoj fazi, dakle na prvi pogled, s obzirom da su promjenjive prema odluci banke. Tako je iznos ugovorne kamate korisniku nerazumljiv iz dva razloga: jer je vezan za tečaj švicarskog franka i jer je vezan za odluku banke.

22. Kako je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da korisnik kredita to ne zna i da mu je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, ovaj sud ocjenjuje da u opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na tužitelja postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini korisnik kredita taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje su banke sastavile same, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu

P -

2 1 3

4 /

2 0

1 9 -

nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe.

23. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Visoki trgovački sud RH je ovom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

24. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda RH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi.

25. Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Prema odredbi čl. 322. ZOO/05, Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

26. Predmet tužbenog zahtjeva pod točkama I., II., III., IV. i V. u ovom postupku je ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke i valutnoj klauzuli, te pod točkom VI. isplata preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu zbog promjenjive kamatne stope po jednostranoj odluci tuženika i zbog valute u

P -

2 1 3

4 /

2 0

1 9 -

CHF. Stoga, budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. Kako je ovaj sud utvrdio da su da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji su stranke zaključile i to u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci banke i valutne klauzule, a kojom je zapravo sav rizik promjene tečaja valutne klauzule prebačen na tužitelja, a sve naprijed navedeno proizlazi iz presude iz kolektivnog spora, to je prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

27. U odnosu na prigovor tuženika u svezi provedene konverzije, za navesti je da je tužitelj u tužbi i tijekom postupka naveo da su stranke sklopile ugovor o namjenskom kreditu kojim su ugovorili i redovnu kamatu koja će za vrijeme postojanja obveze iz ugovora biti promjenjiva. Iz radnje kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 19. siječnja 2016. – Dodatka ugovora proizlazi da je navedeni dodatak ugovora sklopljen između stranaka na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređena je konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (IV.a – čl. 19.a – čl. 19.i) odnosno citiranim zakonskim odredbama uređen je predmet konverzije, načelo konverzije kredita, način izračuna konverzije kredita, informiranje, konverzija kredita, prijelazno razdoblje, prava osobe koja je ispunila obvezu iz kredita, porezni tretman učinka konverzije i izvješće o provedbi konverzije kredita. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u kreditu u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka te se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZ PK ne širi primjenu konverzije na druge – izvanugovorne odnose između stranaka. Prema mišljenu ovog suda činjenica da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji nisu prestala sva potraživanja tužitelja i nije uspostavljena ravnoteža između stranaka, kako se to izričito tražilo odredbama ZID ZPK/15 (tako i Županijski sud u Zadru, posl. br. Gž- 755/2021; te Županijski sud u Zadru Gž-275/2024).

28. Naime, i iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica što su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (Narodne novine, broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326.

P -

2 1 3

4 /

2 0

1 9 -

st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Slijedom navedenog, tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

29. U odnosu na prigovor zastare navodi se kako ovaj prigovor nije osnovan. Odredba čl. 214. st. 1-3. ZOO-a propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari ovaj sud je utvrdio da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena preporučeno poštom 12. lipnja 2019. godine, a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014. godine, to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku.

30. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23) te su tužiteljima priznati troškovi za: sastav tužbe – 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), podnesak od 28. studenog 2019. - 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), podnesak od 19. veljače 2020. – 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), podnesak od 26. siječnja 2024. – 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), podnesak od 28. veljače 2024. – 25 bodova (Tbr. 8. toč. 3.), podnesak od 6. lipnja 2024. – 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), zastupanje na ročištu 1. prosinca 2020. – 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), te ročište 12. rujna 2024. – 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), te ročište 8. studenog 2024. – 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), što iznosi 825 bodova, a uz uvećanje od 10% na ime zastupanja više osoba prema Tbr. 36 čini iznos od 907,5 bodova, a uz vrijednost boda od 2,00 eura (Tbr. 48. Tarife, u svezi Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – NN br. 126/2022) daje iznos od 1.815,00 eura, te uz PDV od 25% koji iznosi 453,75 eura, čini 2.268,75 eura, kojem iznosu valja pribrojiti predujam za financijsko vještačenje koji su uplatili tužitelji u iznosu od 200,00 eura te razliku predujma u iznosu od 99,54 eura te predujam dopune financijskog vještačenja u iznosu od 50,00 eura, što ukupno iznosi 2.618,29 eura, kojem iznosu valja pribrojiti sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 160,73 eura, što ukupno iznosi 2.779,02 eura, slijedom čega je odlučeno kao u točki VII. izreke ove presude.

P -

2 1 3

4 /

2 0

1 9 -

U Zadru 10. siječnja 2025.

S u t k i n j a

Melita Lisica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u dovoljno broju primjeraka za sud i suprotnu stranu, putem ovoga suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljima po pun. OD Korušić, Hrg i Vukalović j.t.d. u Varaždinu,

2. Tuženiku po pun. OD Knezović i partneri j.t.d. u Zagrebu