Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj P-625/2023-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah - Stojan, a na prijedlog više sudske savjetnice Irene Hoblaj u pravnoj stvari tužiteljice FS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Darku Kožiću, odvjetniku u Ivancu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupan po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave 10. prosinca 2024. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Darka Kožića, odvjetnika u Ivancu, te zamjenice punomoćnika tuženika ĐS, odvjetničke vježbenice u Zajedničkom odvjetničkom uredu Jasminka Houška i Nataša Grubišić iz Zagreba, 10. siječnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da tužiteljici FS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 1.969,90 eura (tisuću devetsto šezdeset devet eura i devedeset centi) sa zakonskim zateznim kamatama na niže navedene pojedinačne iznose a koje zakonske zatezne kamate teku na :

iznos 29,81 EUR od 1. kolovoz 2006.

iznos 31,27 EUR od 1. rujan 2006.

iznos 31,11 EUR od 1. listopad 2006.

iznos 30,68 EUR od 1. studeni 2006.

iznos 29,98 EUR od 1. prosinac 2006.

iznos 28,20 EUR od 1. siječanj 2007.

iznos 26,98 EUR od 1. veljača 2007.

iznos 27,52 EUR od 1. ožujak 2007.

iznos 27,10 EUR od 1. travanj 2007.

iznos 24,59 EUR od 1. svibanj 2007.

iznos 22,77 EUR od 1. lipanj 2007.

iznos 21,70 EUR od 1. srpanj 2007.

iznos 22,36 EUR od 1. kolovoz 2007.

iznos 23,18 EUR od 1. rujan 2007.

iznos 12,35 EUR od 1. svibanj 2009.

iznos 10,28 EUR od 1. lipanj 2009.

iznos 7,33 EUR od 1. srpanj 2009.

iznos 8,36 EUR od 1. kolovoz 2009.

iznos 10,55 EUR od 1. rujan 2009.

iznos 9,30 EUR od 1. listopad 2009.

iznos 8,09 EUR od 1. studeni 2009.

iznos 10,88 EUR od 1. prosinac 2009.

iznos 14,14 EUR od 1. siječanj 2010.

iznos 16,30 EUR od 1. veljača 2010.

iznos 15,58 EUR od 1. ožujak 2010.

iznos 19,77 EUR od 1. travanj 2010.

iznos 19,05 EUR od 1. svibanj 2010.

iznos 21,41 EUR od 1. lipanj 2010.

iznos 34,68 EUR od 1. srpanj 2010.

iznos 31,66 EUR od 1. kolovoz 2010.

iznos 41,28 EUR od 1. rujan 2010.

iznos 36,15 EUR od 1. listopad 2010.

iznos 31,42 EUR od 1. studeni 2010.

iznos 46,19 EUR od 1. prosinac 2010.

iznos 56,09 EUR od 1. siječanj 2011.

iznos 48,52 EUR od 1. veljača 2011.

iznos 49,42 EUR od 1. ožujak 2011.

iznos 43,43 EUR od 1. travanj 2011.

iznos 69,19 EUR od 1. svibanj 2011.

iznos 31,98 EUR od 1. lipanj 2011.

iznos 58,55 EUR od 1. srpanj 2011.

iznos 58,63 EUR od 1. kolovoz 2011.

iznos 71,91 EUR od 1. rujan 2011.

iznos 58,64 EUR od 1. listopad 2011.

iznos 177,59 EUR od 1. studeni 2011.

iznos 9,81 EUR od 1. veljača 2012.

iznos 47,41 EUR od 1. ožujak 2012.

iznos 406,71 EUR od 25. veljača 2014.

pa sve do isplate, a u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da tužiteljici FS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.380,00 eura (tisuću tristo osamdeset eura) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude, pa do isplate a u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj je 14. lipnja 2023. podnio tužbu radi isplate u kojoj navodi kako je s tuženikom 05. lipnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 59-001-00140-4, potvrđen po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca pod brojem OU-924/06-1, a radilo se o kreditu za kupnju vozila, u iznosu glavnice od 21.106,00 CHF. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a ista je u trenutku ugovaranja iznosila 5,30% godišnje. Navodi kako su odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetne i nepoštene.

1.1.Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navedenom presudom ujedno je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Navedena presuda potvrđena je presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

1.2. Navodi kako odredba ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se veže uz određenu valutnu klauzulu bez određivanja uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se promjena veže, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ništetnost navedene odredbe temelji se na čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača kojim je propisano da je ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Također je navedena ugovorna odredba suprotna čl. 4. Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Povreda načela savjesnosti i poštenja postoji zbog povreda čl. 247 Zakona o obveznim odnosima kojim je propisano da je ugovor sklopljen kad su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a što su predmet i cijena, a cijena podrazumijeva kamatu. Tuženik je jednostranim odlukama mijenjao visinu kamatne stope, a osim toga je ugovorio i valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da nije prije zaključenja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga ovom tužbom traži preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule u iznosu od 2.454,67 eura.

1.3. Očitujući se na navode tuženika iz odgovora na tužbu, tužiteljica nadalje navodi kako je sud u ovom postupku vezan za pravna utvrđenja iz tzv "kolektivnog spora", te kako nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva su upravo na ugovor koji je predmet ovog spora, te se o spomenutim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, pa su stoga iste suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

2. Tužiteljica je tužbeni zahtjev uredila nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 02. prosinca 2024., kojim potražuje isplatu iznosa od ukupno 1.969,90 eura zajedno sa zateznim kamatama od dana dospijeća pojedinog iznosa do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se očitovao na navode tužiteljice, ističe prigovor zastare, te u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva.

3.1.Tuženik smatra da tužiteljici nisu predmetnim ugovorom povrijeđena njezina prava kao potrošača jer tuženik nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Smatra kako se na ovaj predmet ne mogu primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, jer ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te se ovdje tužiteljica ne može pozivati na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. Ugovor o namjenskom deviznom kreditu za kupnju vozila sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na vozilu broj 59-001-00140-4 i Aneks istom, a koji Ugovor je zaključen 5.6.2006 i Aneks koji je zaključen 19.3.2012. u potpunosti je konzumiran i isplaćen odnosno zatvoren čime je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita. Tužiteljica potpuno pogrešno i ničim utemeljeno navodi da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na štetu tužiteljice i da je došlo do neravnoteže u odnosima među strankama, što nije točno, niti bilo čime dokazano. Navodi kako je valutna klauzula u Republici Hrvatskoj prisutna i dopuštena zakonom, te je tužiteljica mogla odabrati vrstu kredita, odnosno valutu na koju pristaje. Osim toga, ugovor je i solemniziran. Tužiteljica u tužbi navodi kako je ugovor o kreditu nepošten jer je tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navodi tužiteljice su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužiteljica, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavila i to potpisala da je bila informirana o svim parametrima za donošenje odluke. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužiteljica svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da joj isti sukladno njezinim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Imajući u vidu činjenicu da su stranke sklopile i Aneks ugovoru jasno je da su o ugovornim odredbama pregovarale. Osim toga Aneks je sklopljen 2012 godine tako da je tužiteljica u tom trenutku već bila upoznata sa promjenama tečaja CHF i mogla je kredit na drugi način aneksirati no ostaje upravo kako je to dogovoreno i pregovarano sukladno Aneksu. Tuženik prigovara da bi tužiteljica bila potrošač, te ističe prigovor radi prebijanja i to za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužiteljica potražuje i to zato jer je tečaj bio niži od onoga koji tužitelj postavlja kao relevantan. Stoga predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice uz nalog tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci sud

3.2. U daljnjim podnescima ističe kako ostaje kod istaknutih prigovora zastare, prijeboja iako osnova za isplatu nema, te prigovora aktivne legitimacije u vidu činjenice da tužiteljica nije potrošač. Smatra kako u ovom slučaju nema mjesta primjeni Direktive 93/13 jer je ugovor sklopljen 2007., te prigovora provođenju financijskog vještačenja na način kako to predlaže tužiteljica.

3.3. Slijedom svega navedenog, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, te predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te naloži tužiteljici naknaditi parnični trošak tuženiku.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, u ugovor o namjenskom deviznom kreditu za kupnju vozila sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na vozilu broj 59-001-00140-4 od 05. lipnja 2006. na listovima 5-10 spisa, u Aneks I Ugovora o namjenskom deviznog kreditu za kupnju vozila sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na vozilu broj 59-001-00140-4 od 19. ožujka 2012. na listovima 11-12 spisa, u plan otplate na listovima 13-15 spisa, u pregled uplata po kreditu na dan 06. lipnja 2023. na listovima 16-18 spisa, u plan otplate anuitetskog kredita 59001001404 proporcionalnom metodom na listovima 19-23 spisa, u potvrdu o plasmanu kredita od 05. lipnja 2006. na listu 24 spisa, u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Matije Mikaca od 11. lipnja 2023. na listovima 25-32 spisa, u izvadak iz sudskog registra na listovima 76-103 spisa, u povijesni izvadak iz sudskog registra na listovima 104-125 spisa, u nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje NS od 22. svibnja 2024. na listovima 139-149 spisa, u očitovanje stalne sudske vještakinje NS od 21. lipnja 2024. na listovima 176-183 spisa, te u očitovanje stalne sudske vještakinje NS od 26. srpnja 2024. na listovima 191-193 spisa, te je saslušana stalna sudska vještakinja NS, te tužiteljica.

5. Na pripremnom ročištu održanom 26. ožujka 2024. tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem prokurista tuženika ČS, dok je na glavnoj raspravi 10. prosinca odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje ĆS i ZS.

6. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: Zakon o parničnom postupku), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice sud ocjenjuje u cijelosti osnovanim.

7. Sukladno čl. 221.a Zakona o parničnom postupku, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će se primjenom pravila o teretu dokazivanja.

8. Nesporno je da su tužiteljica, kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika Međimurska banka d.d., Čakovec, V. Morandinija 37, kao kreditor, 05. lipnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 59-001-00140-4-dalje: Ugovor o kreditu, koji je Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz Čakovca pod brojem OU-924/06-1 od 05. lipnja 2006., a koji je ugovoren na iznos od 21.106,00 CHF, sa rokom otplate do 01. srpnja 2013., te kako je tužiteljica kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu u cijelosti otplatila.

9. Nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,30 % godišnje, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.

10. Nesporno je kako su tužiteljica i tuženik 19. ožujka 2012. sklopili Dodatak osnovnom ugovoru o kreditu kojim su temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u eurima, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015 - dalje Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju).

11. Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača), koji je vrijedio u trenutku ugovaranja predmetnog kredita, Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.

12. Sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13. Prema čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

14. Nadalje, čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: Zakon o obveznim odnosima) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl.

4. Zakona o obveznim odnosima propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Čl. 7. Zakona o obveznim odnosima sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je čl. 8. Zakona o obveznim odnosima propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

15. Sukladno čl. 322. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16. Sukladno čl. 320. Zakona o obveznim odnosima propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

17. Tužiteljica je saslušana u ovom postupku, te je u svom iskazu navela kako je Ugovor o kreditu s tuženikom sklopila 2006. godine radi kupnje osobnog vozila. To vozilo koristila je isključivo za svoje osobne potrebe i nije imala u vlasništvu firmu niti obrt. Po zanimanju je peglar, te je u vrijeme sklapanja ugovora bila zaposlena u privatnoj firmi Studio mode. Ranije nije imala kreditnih zaduženja. Nije se interesirala u drugim bankama radi sklapanja ugovora o kreditu jer je njezina firma poslovala s tuženikom i tamo je imala otvoren tekući račun i bilo je rečeno da prilikom sklapanja ugovora o kreditu zaposlenici imaju pravo na neke pogodnosti. U banci je bila više puta, ali se ne sjeća točno da li je razgovarala s jednom ili s više osoba. U banci joj nisu nudili kredit u drugoj valuti, tražila je kredit u kunama, ali su joj rekli da se kredit u kunama ne može dobiti. Ugovor o kreditu bio je već pripremljen na obrascu i nije mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, niti tražiti bilo kakve izmjene. Nije tražila posebna pojašnjenja i ugovor je pročitala. Nisu joj posebno pojašnjene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao niti ekonomski rizik koji proizlazi iz takvih ugovornih odredbi. U banci je nisu upozorili da bi rata kredita mogla rasti. Nije joj poznat pojam valuta utočišta. Javni bilježnik joj također nije pojasnio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Izmjene ugovora o kreditu nije tražila već je 2012., kad je sve to eskaliralo i kad su rate jako narasle, sklopila Aneks ugovora o kreditu. Prilikom sklapanja aneksa također joj u banci nisu posebno pojašnjavali ugovorne odredbe, te je sve to bilo "pro forme". Ne sjeća se da joj je banka za vrijeme plaćanja kredita slala bilo kakve obavijesti u kojima bi bilo navedeno da je došlo do rasta kamatne stope ili tečaja. Rata kredita na početku je iznosila oko 299 franaka, što je bilo oko četvrtine njezine plaće, a kasnije se popela na više od duplo navedenog iznosa, zna da je bilo oko ¾ njezine plaće. Rate kredita plaćala je ona i kredit je u cijelosti otplaćen jer je uzela drugi kredit u drugoj banci za zatvaranje ovog kredita. Od trenutka sklapanja ugovora o kredita do danas nije bila vlasnica nikakvog obrta ili trgovačkog društva, a predmetni osobni automobil je koristila za svoje osobne potrebe.

18. Nije sporno da je Ugovor sastavio i popunjen obrazac Ugovora na potpis tužiteljici dao tuženik.

19. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice, pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, je li tužiteljica sklopila navedeni ugovor u svojstvu potrošača, da li se pravna utvrđenja iz tzv. "kolektivnog spora" mogu primijeniti na ovaj postupak, odnosno jesu li odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ništetne.

20. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe.

21. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju radi se o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužiteljica poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

22. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Tužiteljica u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu utuženog iznosa, obzirom je tužiteljici postupanjem tuženika (banke) nastala šteta, te se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13. 22. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine, utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

23. Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

24. Sud smatra kako je prigovor zastare tuženika neosnovan, budući da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbu u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za svih osam tuženih banaka i o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na Sberbank d.d., pa rok zastare ponovno teče od podnošenja zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 04. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina računajući od 15. lipnja 2018. do 15. lipnja 2023. Stoga je tužba tužiteljice podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, obzirom kako je ovaj postupak pokrenut 14. lipnja 2023.

25. Iz iskaza tužiteljice proizlazi kako predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužiteljicu prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao, kao i da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Sud smatra kako je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužiteljicu morao u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, vezano za ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

26. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

27. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji je vjerovnik upoznat s rizikom koji sa sobom nosi valutna klauzula posebice u specifičnoj valuti, i to valuti CHF kao "valuti utočišta", dok dužnik taj rizik ne shvaća. Naime, tuženik je tužiteljicu upoznao samo s općenitim rizikom koji nosi bilo koji ugovor o kreditu u stranoj valuti, ali joj nije posebno pojasnio i dodatni rizik koji sa sobom nosi valuta CHF kao "valuta utočišta". U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik je bio svjestan mogućnosti rasta švicarskog franka u vrijeme uvođenja eura, dok tužiteljica nije bila svjesna da do nekog znatnijeg rasta može doći jer joj isto nije prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojašnjeno.

28. Sud smatra kako je tuženik bio dužan tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u tom slučaju tužiteljica ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica ima obvezu vratiti banci, kao i cijena.

29. Prigovor tuženika kako tužiteljica u situaciji kada je potpisan Aneks ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15 nema pravni interes tražiti sudsku zaštitu, sud smatra neosnovanim. Presudom Europskog suda u predmetu broj C-26/13 od 30. travnja 2014. određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da: ''ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva'' već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora. I prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu broj C- 186/16 kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju a niti je tuženik dokazao da je tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

30. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

31. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

32. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnima i nepoštenima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.

33. Tužiteljica se sklapanjem aneksa ugovora nije odrekla tog prava niti je mogla dati slobodan i informiran pristanak, te se nije odrekla svojih prava na obeštećenje, niti je takvo odricanje u istome sadržano. Sve i da je dala takav pristanak, ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku, s obzirom na to da u vrijeme sklapanja aneksa o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom. Stoga konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa ugovoru o kreditu između stranaka nije od značaja na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u ovoj pravnoj stvari. Naime, razlog donošenja navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz euro, dok činjenica da su stranke zaključile dodatak tj. konkretno Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u euro i utvrđen iznos preplate ne znači kako je tužiteljici doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

35. Sud prigovor tuženika da tužiteljica Ugovor o kreditu nije sklopila kao potrošač, smatra neosnovanim. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi kako je ugovor sklopila radi kupnje motornog vozila kojeg je koristila za svoje osobne potrebe. Također iz iskaza tužiteljice proizlazi kako nije bila vlasnica obrta, niti trgovačkog društva od dana sklapanja ugovora, pa sve do danas. Na temelju iskaza tužiteljice, kao i dokumentacije koja se nalazi u spisu, vidljivo je kako je predmetni ugovor o kreditu tužiteljica sklopila kao potrošač, radi kupnje motornog vozila, te su navodi tuženika u tom dijelu neosnovani.

36. S obzirom na to kako je ugovorna odredba koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetna jer je nerazumljiva, tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, te je na strani tuženika prema mišljenju suda sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18) došlo do stjecanja bez osnove. U čl.1111. Zakona o obveznim odnosima je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

37. Na okolnost utvrđivanja razlike obračunatih kamata izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskoj vještakinji NS, temeljem ovosudnog rješenja broj P-625/23 od 26. ožujka 2024. na okolnost utvrđenja visine preplate s osnove ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak temeljem Ugovora o kreditu broj 59-001-00140-4 od 05. lipnja 2006., te Aneksa ugovora od 19. ožujka 2012. Vještakinja NS je dostavila svoj nalaz i mišljenje 22. svibnja 2024. u kojem navodi da temeljem izračuna proizlazi kako je tokom razdoblja otplate kredita korisnik uslijed promjena tečaja CHF/HRK prema kojem je vršio otplatu preplatio iznos od 1.969,90 eura u odnosu na iznos koji bi platio da navedenih promjena nije bilo, a vještakinja je datume nastanka pojedinih razlika specificirala po datumima uplata. Na isti nalaz i mišljenje tužiteljica nije stavila nikakav prigovor, dok je tuženik prigovorio na nalaz podnescima od 18. lipnja 2024. i 19. srpnja 2024. u kojima prigovara da li je sudska vještakinja prilikom izračuna isključila utjecaj promjene kamatne stope, odnosno jesu li u izračunu obuhvaćene tzv. negativne razlike kada je tečaj bio niži od ugovorenog. Na sve prigovore tuženika sudska vještakinja se očitovala podnescima od 21. lipnja 2024. i od 26. srpnja 2024. Navodi kako je u nalazu u potpunosti isključen utjecaj promjene kamatne stope, te kako su u izračunu uzeta i razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita. Stalna sudska vještakinja NS saslušana je i na glavnoj raspravi 10. prosinca 2024. na kojoj je izjavila kako u cijelosti ostaje kod svojeg nalaza i mišljenja, te očitovanja na podneske tuženika. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje NS jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještakinja dala sve odgovore na postavljena pitanja, te se dodatno očitovala i o prigovorima tuženika. Datumi nastanka pojedinih razlika specificirani su po datumima uplata, te su navedeni iznosi istovjetni iznosima kako su sada navedeni u izreci ove presude.

38. Nakon što je u predmetu provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje, tužbeni je zahtjev uređen sukladno nalazu i mišljenju vještaka, te sud smatra kako je isto svrsishodno radi donošenja odluke u ovom postupku. Također, tužiteljica i tuženik u postupku nisu prigovarali na matematički izračun iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka. Zbog svega iznijetog, odlučeno je kao pod točkom I ove presude.

39. Stoga je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 1.969,90 eura, a navedeni iznos tuženik je dužan temeljem čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti tužiteljici s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita do isplate i po stopi kamate sukladno čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Mjesečni iznosi u izreci presude navedeni su po datumima kako je tužiteljica plaćala pojedine anuitete, a kako je vještakinja i obrazložila u svom nalazu.

40. Temeljem svega iznijetog, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.969,90 eura, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama utvrđen je u cijelosti osnovanim i kao takav u cijelosti usvojen.

41. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem čl. 164. i čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23; dalje: Tarifa).

42. Prema čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku uspjeh u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a sa kojim je tužiteljica uspjela u cijelosti, slijedom čega pravo na naknadu troškova ovog postupka u cijelosti pripada tužiteljici.

43. Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe od 14. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 18. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 02. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 26. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 10. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu za objavu presude (Tbr.9. t. 3. Tarife) u iznosu od 100,00 eura, te trošak vještačenja u iznosu od 280,00 eura,

44. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove ovog postupka u iznosu od 1.380,00 eura.

45. Paricijski rok (rok za izvršenje) u ovom postupku iznosi petnaest dana, sukladno čl. 328. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

Čakovec, 10. siječnja 2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah - Stojan

Viša sudska savjetnica:

Irena Hoblaj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na nadležni Županijski sud pisanim podneskom u 3 primjerka.

O tom obavijest:

1. tužiteljica po punomoćniku

2. tuženik po punomoćnici