Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
Osijek
Poslovni broj: P-880/2023-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja IP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Martini Furlan Marjanović, odvjetnici u Osijeku, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 4. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tužene BP, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Pisarnica u Osijeku, po objavi 10. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnima odredbe ugovora o kreditu broj: 528-50-3002146, sklopljenog 18. kolovoza 2005. između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao Kreditora, i tužitelja IP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao Korisnika kredita, koji je potvrđen 19. kolovoza 2005. kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, broj ovjere OU-1723/05, u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te kojima je ugovoreno plaćanje redovne kamate koja je po navedenom ugovoru promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, odnosno:
- dio odredbe članka 1. koji glasi: „Kunska protuvrijednost CHF…po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“
- dio odredbe članka 2. koji glasi: „…promjenljiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“ i „…promjenjiva…“
- dio odredbe članka 7. koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća..“
II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužitelju IP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime preplaćenih iznosa s osnove tečajne razlike iznos od 995,48 EUR (slovima: devetsto devedeset pet eura četrdeset osam centi) sa zateznom kamatom koja teče:
- na iznos od 23,81 EUR od 25. studenoga 2010.,
- na iznos od 39,88 EUR od 28. prosinca 2010.,
- na iznos od 32,46 EUR od 29. siječnja 2011.,
- na iznos od 35,06 EUR od 23. veljače 2011.,
- na iznos od 31,76 EUR od 25. ožujka 2011.,
- na iznos od 32,35 EUR od 29. travnja 2011.,
- na iznos od 46,39 EUR od 18. svibnja 2011.,
- na iznos od 47,76 EUR od 21. lipnja 2011.,
- na iznos od 59,40 EUR od 21. srpnja 2011.,
- na iznos od 53,38 EUR od 1. rujna 2011.,
- na iznos od 46,80 EUR od 29. rujna 2011.,
- na iznos od 45,92 EUR od 29. listopada 2011.,
- na iznos od 45,41 EUR od 22. studenoga 2011.,
- na iznos od 48,54 EUR od 31. prosinca 2011.,
- na iznos od 51,27 EUR od 11. siječnja 2012.,
- na iznos od 51,64 EUR od 24. veljače 2012.,
- na iznos od 49,75 EUR od 15. ožujka 2012.,
- na iznos od 51,03 EUR od 16. travnja 2012.,
- na iznos od 51,90 EUR od 12. svibnja 2012.,
- na iznos od 50,43 EUR od 25. lipnja 2012.,
- na iznos od 50,82 EUR od 31. srpnja 2012.,
- na iznos od 49,72 EUR od 18. kolovoza 2012.,
i to do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
„Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju IP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenih iznosa uslijed nezakonito povećane kamate isplati iznos od 353,36 EUR sa zateznom kamatom koja teče:
- na iznos od 6,14 EUR od 1. prosinca 2007.,
- na iznos od 6,07 EUR od 1. siječnja 2008.,
- na iznos od 5,99 EUR od 1. veljače 2008..,
- na iznos od 5,91 EUR od 1. ožujka 2008.,
- na iznos od 5,83 EUR od 1. travnja 2008.,
- na iznos od 5,75 EUR od 1. svibnja 2008.,
- na iznos od 7,43 EUR od 1. lipnja 2008.,
- na iznos od 7,32 EUR od 1. srpnja 2008.,
- na iznos od 7,21 EUR od 1. kolovoza 2008.,
- na iznos od 7,10 EUR od 1. rujna 2008.,
- na iznos od 6,99 EUR od 1. listopada 2008.,
- na iznos od 6,88 EUR od 1. studenoga 2008.,
- na iznos od 6,76 EUR od 1. prosinca 2008.,
- na iznos od 6,65 EUR od 1. siječnja 2009.,
- na iznos od 6,53 EUR od 1. veljače 2009.,
- na iznos od 6,41 EUR od 1. ožujka 2009.,
- na iznos od 11,18 EUR od 1. travnja 2009.,
- na iznos od 10,97 EUR od 1. svibnja 2009.,
- na iznos od 10,75 EUR od 1. lipnja 2009.,
- na iznos od 10,54 EUR od 1. srpnja 2009.,
- na iznos od 10,32 EUR od 1. kolovoza 2009.,
- na iznos od 10,10 EUR od 1. rujna 2009.,
- na iznos od 9,88 EUR od 1. listopada 2009.,
- na iznos od 9,65 EUR od 1. studenoga 2009.,
- na iznos od 9,43 EUR od 1. prosinca 2009.,
- na iznos od 9,20 EUR od 1. siječnja 2010.,
- na iznos od 8,96 EUR od 1. veljače 2010.,
- na iznos od 8,73 EUR od 1. ožujka 2010.,
- na iznos od 8,49 EUR od 1. travnja 2010.,
- na iznos od 8,25 EUR od 1. svibnja 2010.,
- na iznos od 8,01 EUR od 1. lipnja 2010.,
- na iznos od 7,76 EUR od 1. srpnja 2010.,
- na iznos od 7,51 EUR od 1. kolovoza 2010.,
- na iznos od 7,26 EUR od 1. rujna 2010.,
- na iznos od 7,01 EUR od 1. listopada 2010.,
- na iznos od 6,75 EUR od 1. studenoga 2010.,
- na iznos od 6,49 EUR od 1. prosinca 2010.,
- na iznos od 6,23 EUR od 1. siječnja 2011.,
- na iznos od 5,96 EUR od 1. veljače 2011.,
- na iznos od 5,69 EUR od 1. ožujka 2011.,
- na iznos od 5,42 EUR od 1. travnja 2011.,
- na iznos od 5,14 EUR od 1. svibnja 2011.,
- na iznos od 4,87 EUR od 1. lipnja 2011.,
- na iznos od 4,59 EUR od 1. srpnja 2011.,
- na iznos od 3,86 EUR od 1. kolovoza 2011.,
- na iznos od 3,60 EUR od 1. rujna 2011.,
- na iznos od 3,34 EUR od 1. listopada 2011.,
- na iznos od 2,02 EUR od 1. studenoga 2011.,
- na iznos od 1,85 EUR od 1. prosinca 2011.,
- na iznos od 1,67 EUR od 1. siječnja 2012.,
- na iznos od 1,49 EUR od 1. veljače 2012.,
- na iznos od 1,31 EUR od 1. ožujka 2012.,
- na iznos od 1,13 EUR od 1. travnja 2012.,
- na iznos od 0,94 EUR od 1. svibnja 2012.,
- na iznos od 0,76 EUR od 1. lipnja 2012.,
- na iznos od 0,57 EUR od 1. srpnja 2012.,
- na iznos od 0,38 EUR od 1. kolovoza 2012.,
- na iznos od 0,35 EUR od 1. rujna 2012.,
do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke,
kao i iznos od 160,88 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od 15 dana; "
kao neosnovan.
IV. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju IP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove postupka u iznosu 1.703,68 eura (slovima: tisuću sedamsto tri eura šezdeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki IV. izreke presude.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 13. lipnja 2023. navodi da je kao korisnik kredita 18. kolovoza 2005. sklopio Ugovor o kreditu (dalje u tekstu: Ugovor) broj: 528-50- 3002146 s tuženom kao kreditorom u podružnici tužene u Osijeku. Ugovor je solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka 19. kolovoza 2005. pod brojem: OU-1723/05. Predmetnim Ugovorom tužena je odobrila i potom isplatila tužitelju kredit za kupnju novog vozila marke Renault u iznosu od 16.870,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene na dan korištenja, dok se tužitelj obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Ugovorena visina anuiteta je bila 242,43 CHF, a ugovoreni rok otplate je bio 84 mjeseca. Tužitelj je kredit u cijelosti otplatio 2012. godine. Člankom 2. Ugovora je utvrđeno da je redovna kamatna stopa 5,50% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, odnosno tužene. Za vrijeme trajanja otplate kredita po Ugovoru, redovna kamatna stopa je sa početnih 5,20% godišnje više puta jednostranom odlukom tužene mijenjana, odnosno povećavana na štetu tužitelja, pa je tako kamatna stopa na dan 11. veljače 2009. iznosila 7,75%. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora tužitelj i tužena nisu pojedinačno pregovarali o odredbama kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom tužene, a niti je tužena tužitelju objasnila razloge i parametre zbog kojih će eventualno mijenjati visinu kamatne stope. Tužena je tijekom otplate kredita više puta jednostrano mijenjala početno ugovorenu kamatnu stopu na više, a time su rate kredita znatno porasle u odnosu na početni anuitet. Zbog izmjene kamatne stope mijenjala se i visina anuiteta otplate kredita, a što je utjecalo na visinu novčane obveze tužitelja u odnosu na početno ugovoreni anuitet te posljedično dovelo i do preplate u ovom ugovornom odnosu po navedenom osnovu. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VS) broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrđena su stajališta iz pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VTS) broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je u dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te je utvrđeno kako su tužene banke, pa i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita na način da su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te koje ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava zbog čega su takve ugovorne odredbe ocijenjene ništetnima.
Nadalje, predmetnim Ugovorom je ugovorena i valutna klauzula. Člankom 1. Ugovora je utvrđeno da će tužena isplatiti tužitelju iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 16.870,69 po srednjem tečaju tužene na dan korištenja kredita. Odredbom članka 7. Ugovora je utvrđeno da se iznos kredita otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Pravomoćnom presudom VTS broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koji su sadržavali ugovorne odredbe s dva promjenjiva elementa (tečaj valute švicarskog franka i promjenjiva kamatna stopa) o kojima ovisi visina obveze potrošača, a o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale u vrijeme zaključenja ugovora. Potvrđen je stav da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima, posljedično čemu je valutna klauzula ugovorena predmetnim Ugovorom ništetna. Citira odredbu članka 502.c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 80/22. i 114/22., dalje u tekstu: ZPP) i članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07. i 79/09.) sada članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14. i 110/15.). Obzirom su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovornih odredaba kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004.
- 31. prosinca 2008., to je tužena sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/11., 114/22. i 156/22., dalje u tekstu: ZOO), dužna vratiti sve što je primila na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s člankom 1111., člankom 1115. te člankom 1046. ZOO. Tužitelj zbog proteka vremena ne raspolaže pregledom uplata iz kojeg bi bilo vidljivo koliki dio uplaćenog iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, niti kolika je točno iznosila uplata u HRK i CHF, koliki je tečaj na dan uplate banka primjenjivala, niti kolika je u trenutku uplate bila kamatna stopa, te se u nekoliko navrata osobno i pisanim putem zatražio od tužene dostavu istih podataka, međutim do podnošenja ove tužbe, tužena nije dostavila tužitelju traženu dokumentaciju, stoga tužitelj nije u mogućnosti točno specificirati tužbeni zahtjev. Tužitelj predlaže sudu donijeti presudu:
„I. Utvrđuju se ništetnima odredbe ugovora o kreditu broj: 528-50-3002146, sklopljenog 18. kolovoza 2005. između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao Kreditora, i tužitelja IP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao Korisnika kredita, koji je potvrđen 19. kolovoza 2005. kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, broj ovjere OU-1723/05, u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te kojima je ugovoreno plaćanje redovne kamate koja je po navedenom ugovoru promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, odnosno:
- dio odredbe članka 1. koji glasi: „Kunska protuvrijednost CHF…po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“
- dio odredbe članka 2. koji glasi: „…promjenljiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“ i „…promjenjiva…“
- dio odredbe članka 7. koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća..“
II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju ukupan iznos koji bude utvrđen po dostavljenoj dokumentaciji i provedenom vještačenju zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom za svaki utvrđen iznos od dana stjecanja do dana isplate, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do konačne isplate, sve u roku od 15 dana.“
1.1. Tužitelj u podnesku od 1. prosinca 2023. obavještava sud da mu je tužena dostavila zatraženu dokumentaciju tek nakon podnošenja tužbe, pa naznačuje vrijednost predmeta spora iznosom od 1.509,72 EUR, te uređuje tužbeni zahtjev u točki II. tako da isti glasi: „Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime preplaćenih iznosa uslijed nezakonito povećane kamate isplati iznos od 401,03 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, te na ime preplaćenih iznosa s osnove tečajne razlike isplati iznos od 1.108,69 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku 15 dana.“
1.2. Tužitelj je u podnesku od 4. studenoga 2024. specificirao točku II. tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijsko-knjigovodstvene struke tako da isti sada glasi:
„Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju IP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenih iznosa uslijed nezakonito povećane kamate isplati iznos od 353,36 EUR sa zateznom kamatom koja teče:
- na iznos od 6,14 EUR od 1. prosinca 2007.,
- na iznos od 6,07 EUR od 1. siječnja 2008.,
- na iznos od 5,99 EUR od 1. veljače 2008..,
- na iznos od 5,91 EUR od 1. ožujka 2008.,
- na iznos od 5,83 EUR od 1. travnja 2008.,
- na iznos od 5,75 EUR od 1. svibnja 2008.,
- na iznos od 7,43 EUR od 1. lipnja 2008.,
- na iznos od 7,32 EUR od 1. srpnja 2008.,
- na iznos od 7,21 EUR od 1. kolovoza 2008.,
- na iznos od 7,10 EUR od 1. rujna 2008.,
- na iznos od 6,99 EUR od 1. listopada 2008.,
- na iznos od 6,88 EUR od 1. studenoga 2008.,
- na iznos od 6,76 EUR od 1. prosinca 2008.,
- na iznos od 6,65 EUR od 1. siječnja 2009.,
- na iznos od 6,53 EUR od 1. veljače 2009.,
- na iznos od 6,41 EUR od 1. ožujka 2009.,
- na iznos od 11,18 EUR od 1. travnja 2009.,
- na iznos od 10,97 EUR od 1. svibnja 2009.,
- na iznos od 10,75 EUR od 1. lipnja 2009.,
- na iznos od 10,54 EUR od 1. srpnja 2009.,
- na iznos od 10,32 EUR od 1. kolovoza 2009.,
- na iznos od 10,10 EUR od 1. rujna 2009.,
- na iznos od 9,88 EUR od 1. listopada 2009.,
- na iznos od 9,65 EUR od 1. studenoga 2009.,
- na iznos od 9,43 EUR od 1. prosinca 2009.,
- na iznos od 9,20 EUR od 1. siječnja 2010.,
- na iznos od 8,96 EUR od 1. veljače 2010.,
- na iznos od 8,73 EUR od 1. ožujka 2010.,
- na iznos od 8,49 EUR od 1. travnja 2010.,
- na iznos od 8,25 EUR od 1. svibnja 2010.,
- na iznos od 8,01 EUR od 1. lipnja 2010.,
- na iznos od 7,76 EUR od 1. srpnja 2010.,
- na iznos od 7,51 EUR od 1. kolovoza 2010.,
- na iznos od 7,26 EUR od 1. rujna 2010.,
- na iznos od 7,01 EUR od 1. listopada 2010.,
- na iznos od 6,75 EUR od 1. studenoga 2010.,
- na iznos od 6,49 EUR od 1. prosinca 2010.,
- na iznos od 6,23 EUR od 1. siječnja 2011.,
- na iznos od 5,96 EUR od 1. veljače 2011.,
- na iznos od 5,69 EUR od 1. ožujka 2011.,
- na iznos od 5,42 EUR od 1. travnja 2011.,
- na iznos od 5,14 EUR od 1. svibnja 2011.,
- na iznos od 4,87 EUR od 1. lipnja 2011.,
- na iznos od 4,59 EUR od 1. srpnja 2011.,
- na iznos od 3,86 EUR od 1. kolovoza 2011.,
- na iznos od 3,60 EUR od 1. rujna 2011.,
- na iznos od 3,34 EUR od 1. listopada 2011.,
- na iznos od 2,02 EUR od 1. studenoga 2011.,
- na iznos od 1,85 EUR od 1. prosinca 2011.,
- na iznos od 1,67 EUR od 1. siječnja 2012.,
- na iznos od 1,49 EUR od 1. veljače 2012.,
- na iznos od 1,31 EUR od 1. ožujka 2012.,
- na iznos od 1,13 EUR od 1. travnja 2012.,
- na iznos od 0,94 EUR od 1. svibnja 2012.,
- na iznos od 0,76 EUR od 1. lipnja 2012.,
- na iznos od 0,57 EUR od 1. srpnja 2012.,
- na iznos od 0,38 EUR od 1. kolovoza 2012.,
- na iznos od 0,35 EUR od 1. rujna 2012.,
do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana;
te na ime preplaćenih iznosa s osnove tečajne razlike isplati iznos od 995,48 EUR sa zateznom kamatom koja teče:
- na iznos od 23,81 EUR od 25. studenoga 2010.,
- na iznos od 39,88 EUR od 28. prosinca 2010.,
- na iznos od 32,46 EUR od 29. siječnja 2011.,
- na iznos od 35,06 EUR od 23. veljače 2011.,
- na iznos od 31,76 EUR od 25. ožujka 2011.,
- na iznos od 32,35 EUR od 29. travnja 2011.,
- na iznos od 46,39 EUR od 18. svibnja 2011.,
- na iznos od 47,76 EUR od 21. lipnja 2011.,
- na iznos od 59,40 EUR od 21. srpnja 2011.,
- na iznos od 53,38 EUR od 1. rujna 2011.,
- na iznos od 46,80 EUR od 29. rujna 2011.,
- na iznos od 45,92 EUR od 29. listopada 2011.,
- na iznos od 45,41 EUR od 22. studenoga 2011.,
- na iznos od 48,54 EUR od 31. prosinca 2011.,
- na iznos od 51,27 EUR od 11. siječnja 2012.,
- na iznos od 51,64 EUR od 24. veljače 2012.,
- na iznos od 49,75 EUR od 15. ožujka 2012.,
- na iznos od 51,03 EUR od 16. travnja 2012.,
- na iznos od 51,90 EUR od 12. svibnja 2012.,
- na iznos od 50,43 EUR od 25. lipnja 2012.,
- na iznos od 50,82 EUR od 31. srpnja 2012.,
- na iznos od 49,72 EUR od 18. kolovoza 2012.,
do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Ujedno tužitelj predlaže, da ukoliko sud ne prihvati tužbeni zahtjev kako je naprijed postavljen i prihvati tuženičin istaknuti prigovor zastare za potraživanje tužitelja s osnova preplaćenih iznosa uslijed nezakonito povećane kamate, pozivom na članak 188. stavak 2. Zakona o parničnom postupku prihvatiti supsidijarni tužbeni zahtjev koji tužitelj temelji na istom historijatu te postavlja zahtjev za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka. kao i zahtjev za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 995,48 EUR i naknadu parničnog troška.
2. Tužena u odgovoru na tužbu ne spori da je s tužiteljem 18. kolovoza 2005. zaključila Ugovor o kreditu broj 528-50-3002146 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je stavila tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 16.870,69, a da je ugovorena redovna kamata 5,50% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Nadalje navodi da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva. Tužitelj nije obrazložio koliko bi prema njegovom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tužene, a tužitelju je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i isti je njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003. Ističe prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 na koju se tužitelj poziva. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve s osnova promjenjive kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom je tužitelj podnio tužbu 13. lipnja 2023., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.
Tužena tvrdi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tužene da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tužena postupala isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tužena ugovaranjem valutne klauzule CHF bila nepoštena. Tužena je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestila tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tužena mogla procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik obzirom ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tužena postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (članak 81. Zakona o zaštiti potrošača „Narodne novine“ br. 96/03.): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tužena postupila u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
Osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Protivi se pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njegove imovine u imovinu tužene niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Slijedom navedenog, tužena predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 528-50-3002146 od 18. kolovoza 2005. (stranica 7-11 spisa), otplatni plan (stranica 13-16, 29-37 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (stranica 38-42 spisa), iskaz tužitelja (stranica 67-68 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Dubravke Herceg iz Osijeka od 23. listopada 2024. (stranica 74-88 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (članak 2.), valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka (članak 1. i 7.) kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu broj 528-50-3002146 od 18. kolovoza 2005. sklopljenom s tuženom.
5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:
- da su 18. kolovoza 2005. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-3002146 kojim je tužena stavila tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 16.870,69 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,
- da je kredit odobren za kupnju novog vozila,
- da je ugovorena kamatna stopa od 5,50% godišnje, redovna, te da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (članak 2.),
- da je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca,
- da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu (članak 7.),
- da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, time da prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31. prosinca 2005.,
- da je tužitelj cjelokupni kredit otplatio,
- da je tužena za trajanja otplate kredita povećavala kamatnu stopu,
- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.
6. Nadalje je nesporno:
- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,
- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,
- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te je s tim u vezi sporna i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.
8. Prije svega, neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku.
8.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
8.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)
– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
8.3. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
8.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
8.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
9. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu - za kupnju novog vozila, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je vozilo koje je kupio iz sredstava kredita bilo potrebno za osobne potrebe, za odlazak na posao, te da u vrijeme kupovine vozila nije bio vlasnik firme, niti vlasnik obrta, niti je vozilo koje je kupio sredstvima kredita unio u imovinu obrta odnosno tvrtke. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.
10. U odnosu na navod tužene da je odredba o valutnoj klauzuli dopuštena Zakonom o obveznim odnosima, pa da iz tog razloga ne može biti nepoštena, ovaj sud ukazuje da odredba ugovora o kreditu koja se odnose na valutnu klauzulu nije utvrđena ništetnom jer da valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već je utvrđena ništetnom iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.
11. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.
11.1. Tužena tvrdi da je o rizicima promjenjive kamatne stope i rizicima valutne klauzule informirala tužitelja prilikom sklapanja Ugovora odnosno da je tužitelj potpisujući Ugovor o kreditu prihvatio promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kao i da je tužitelj podnoseći Zahtjev za kredit samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF, pa takav odabir predstavlja pojedinačno pregovaranje.
11.2. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušan je tužitelj koji je iskazao da mu je bio potreban automobil za odlazak na posao, da nije imao dovoljno sredstava pa je odlučio podići kredit, da mu je od strane Raiffeisenbanke ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji. Oko uvjeta kreditiranja nije mogao pregovarati, banka je unaprijed priredila sam ugovor o kreditu. U početku mu je rata kredita iznosila 1.080,00 kn da bi narasla na 1.600,00 kn, da mu je prilikom podizanja kredita rečeno da će doći do takvog porasta rate kredita, ne bi taj kredit uzeo. Nije mu pojašnjeno koji elementi utječu na promjenu kamatne stope odnosno na tečaj CHF već mu je samo rečeno da je taj kredit za njega najpovoljniji. Ugovor o kreditu je pročitao i ono što mu je bilo bitno jest da dobije iznos koji mu je potreban da može kupiti auto, odnosno da je rata takva da ju može otplaćivati. Pročitao je i ostale odredbe kredita, ali ih nije baš sve razumio, po struci je agronom. U banci mu nije ponuđen kredit u drugim valutama osim u valuti CHF, time da nije tražio kredit u nekoj drugoj valuti. Ništa mu posebno nije objašnjeno što znači da je kredit sklopljen u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke sa promjenjivom kamatnom stopom.
11.3. Prema stavu ovoga suda sam izbor valute u kojoj je tužitelj želio podići kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, to tim više što iz iskaza tužitelja proizlazi da niti nije imao mogućnost izbora jer mu od strane banke nije ponuđen kredit u niti jednoj drugoj valuti, osim u CHF. Nadalje, tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužitelja odnosno da je prilikom pregovaranja s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu tužitelja informirala o rizicima promjenjive kamatne stope odnosno tečaja švicarskog franka, tu okolnost nije ničim dokazala. Naime, cijeneći iskaz tužitelja, na koji tužena nije imala primjedbi, ovaj sud zaključuje da tužitelju nije pojašnjeno koji elementi utječu na promjenu kamatne stope odnosno na tečaj CHF, niti mu je pojašnjeno da može doći do promjene porasta tečaja CHF u tako velikom iznosu, jer da jest, on ne bi uzeo takav kredit, kao i da nije mogao pregovarati oko uvjeta kreditiranja, odnosno da je banka sama sačinila ugovor.
12. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Dubravki Herceg iz Osijeka, a zadatak vještaka je bio utvrditi razliku između iznosa koji je tužitelj tuženoj uplatio na ime promjenjive ugovorene kamatne stope i iznosa koji bi tužitelj tuženoj uplatio na ime ugovorene kamatne stope da je ugovorena kamatna stopa ostala u visini kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, izraženo u eurima, po mjesecima i ukupno, kao i utvrditi razliku između iznosa koji je tužitelj tuženoj uplatio obzirom na promjenjivi tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužitelj tuženoj uplatio u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (prema prvom otplatnom planu), izraženo u eurima, po mjesecima i ukupno. Također je vještaku naloženo da u nalazu i mišljenju u obzir uzme i anuitete plaćene po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita i kamatnoj stopi nižoj od početno ugovorene.
12.1. Iz nalaza vještaka od 23. listopada 2024. proizlazi:
- da je korisnik kredita preplatio kamatu zbog promjenjive kamatne stope, koja je bila viša od početno ugovorene kamatne stope 5,50% u iznosu od 353,36 EUR-a (stupac 9. tablice broj 3.),
- da negativnih kamata po ovom kreditu nije bilo jer je kamatna stopa mijenjana pet puta i svaki put je bila veća od početne - ugovorene kamatne stope od 5,50%.,
- da tečajna razlika iznosi 995,48 EUR-a (stupac 5. tablice br. 5),
- da negativna tečajna razlika (kad je tečaj CHF-a kod plaćanja anuiteta bio manji od tečaja CHF-a na dan isplate kredita) iznosi -231,71 EUR-a (stupac 6. tablice br. 5.),
- da pretplata između iznosa koji je tužitelj tuženoj uplatio obzirom na promjenjiv tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužitelj uplatio u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, izraženo u eurima iznosi 1.227,19 EUR-a (stupac 7. tablice br. 5.),
- da su u tablici br. 5. u stupcu 3. upisani datumi uplate pojedinog mjesečnog anuiteta po kreditu od strane korisnika kredita.
12.2. Tužitelj je u podnesku od 4. studenoga 2024. sukladno nalazu vještaka postavio konačni tužbeni zahtjev, time da je na ročištu 4. prosinca 2024. pojasnio da je, što se tiče postavljenog tužbenog zahtjeva u odnosu na tečajne razlike, pozitivne tečajne razlike umanjio za ukupan iznos negativnih tečajnih razlika prema izračunu vještaka, i to tako da je prve dospjele iznose pozitivnih razlika umanjio za negativne tečajne razlike.
12.3. Tužena je na ročištu 4. prosinca 2024. iznijela da se ne protivi matematičkom izračunu sačinjenom po sudskom vještaku, ali da se protivi djelomičnom povlačenju tužbe.
12.4. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, a na koji niti stranke nisu imale primjedbi.
13. Prigovor zastare istaknut po tuženoj je djelomično osnovan. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
13.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 13. lipnja 2014. a ističe 13. lipnja 2019. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2023. ista je podnesena van općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope.
13.2. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa preplaćenih kamata s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018. a ističe 14. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 13. lipnja 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.
14. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.
15. Tužitelju zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa anuiteta, pa kako tužitelj potražuje zakonsku zateznu kamatu na svaki isplaćeni anuitet počevši od prvog dana nakon dana uplate svakog pojedinog iznosa, to mu je ista dosuđena sukladno traženju. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).
16. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (članak 2.), valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka (članak 1. i 7.) kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 995,48 EUR, dok je zahtjev tužitelja kojim potražuje povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u zastari, pa ga je s tim dijelom zahtjeva valjalo odbiti.
17. Tužitelj je u podnesku od 1. prosinca 2023. postavio zahtjev za isplatu u ukupnom iznosu 1.509,72 eura (401,03 + 1.108,69), zajedno s pripadajućom kamatom. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 4. studenoga 2024. uredio je zahtjev potražujući po osnovi istog iznos od 1.348,84 eura (353,36 + 995,48) uz zakonsku zateznu kamatu. Takvo smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja povlačenje tužbe za iznos od 160,88 eura, a kojem povlačenju se tužena usprotivila. Stoga je ovaj sud odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 160,88 eura.
18. Odlučujući o troškovima postupka ovaj sud je uzeo u obzir da se u predmetnom slučaju radi o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže između ugovornih stranaka. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev- 1014/18 od 20. listopada 2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19. prosinca 2017.).
18.1. Tužitelj je u konačnici uspio sa zahtjevima na utvrđenje i zahtjevom za isplatu iznosa od 995,48 eura, zbog zastare je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 353,36 eura (promjenjiva stopa redovne kamate), zbog tog dijela zahtjeva nisu nastali posebni troškovi, pa je za odluku o parničnim troškovima mjerodavna odredba članka 154. stavak 3. ZPP-a kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužitelju je odmjeren parnični trošak uzimajući u obzir vrijednost konačno postavljenog tužbenog zahtjeva sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:
- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)
- sastav obrazloženog podneska od 1. prosinca 2023. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),
- sastav obrazloženog podneska od 2. travnja 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),
- zastupanje na ročištu 13. rujna 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),
- zastupanje na ročištu 25. rujna 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),
- sastav obrazloženog podneska od 4. studenoga 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),
- zastupanje na ročištu 4. prosinca 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),
ukupno 1.400,00 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eura i plaćene pristojbe za tužbu u iznosu 38,23 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 1.703,68 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja pa do isplate, dok je s ostatkom zahtjeva na ime parničnog troška povrh dosuđenog tužitelj odbijen.
18.2. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 27. rujna 2024., budući isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka, istim tužitelj samo obavještava sud da je platio predujam za vještačenje. U smislu odredbe članka 11. stavak 1. točke 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) od plaćanja sudske pristojbe su oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe za presudu.
19. Slijedom svega naprijed iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci presude.
U Osijeku 10. siječnja 2025.
Sutkinja: Ljiljana Jakša
Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).
Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.
U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).
O žalbi odlučuje županijski sud.
Dostavljeno:
1. Martina Furlan Marjanović, odvjetnica u Osijeku
2. Odvjetničko društvo Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu
