REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj P-559/2023-18

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu Heleni Božović Sladaković kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik IŠK protiv tužene PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d, Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732 koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Leko i Partneri, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 3. prosinca 2024. održane u prisutnosti tužitelja uz punomoćnicu tužitelja i zamjenika punomoćnika tužene, 10. siječnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovor o kreditu broj ugovora 9012003241, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 2.889,33 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 5,63 eur od 30.11.2008.

-na iznos od 2,35 eur od 31.12.2008.

-na iznos od 3,49 eur od 31.01.2009.

-na iznos od 13,52 eur od 28.02.2009.

-na iznos od 16,90 eur od 31.03.2009.

-na iznos od 13,09 eur od 30.04.2009.

-na iznos od 11,03 eur od 31.05.2009.

-na iznos od 9,37 eur od 30.06.2009.

-na iznos od 9,79 eur od 31.07.2009.

-na iznos od 8,01 eur od 31.08.2009.

-na iznos od 9,31 eur od 30.09.2009.

-na iznos od 7,08 eur od 31.10.2009.

-na iznos od 8,69 eur od 30.11.2009.

-na iznos od 8,17 eur od 31.12.2009.

-na iznos od 14,09 eur od 12.02.2010.

-na iznos od 16,60 eur od 12.03.2010.

-na iznos od 16,80 eur od 13.04.2010.

-na iznos od 19,34 eur od 13.05.2010.

-na iznos od 25,09 eur od 14.06.2010.

-na iznos od 27,61 eur od 13.07.2010.

-na iznos od 34,81 eur od 31.07.2010.

-na iznos od 33,97 eur od 13.09.2010.

-na iznos od 44,47 eur od 13.10.2010.

-na iznos od 41,45 eur od 12.11.2010.

-na iznos od 41,09 eur od 30.11.2010.

-na iznos od 50,40 eur od 13.01.2011.

-na iznos od 55,27 eur od 14.02.2011.

-na iznos od 47,01 eur od 28.02.2011.

-na iznos od 48,95 eur od 31.03.2011.

-na iznos od 51,53 eur od 30.04.2011.

-na iznos od 51,46 eur od 31.05.2011.

-na iznos od 62,71 eur od 30.06.2011.

-na iznos od 78,09 eur od 31.07.2011.

-na iznos od 104,63 eur od 13.09.2011.

-na iznos od 71,67 eur od 13.10.2011.

-na iznos od 66,66 eur od 14.11.2011.

-na iznos od 67,41 eur od 13.12.2011.

-na iznos od 74,43 eur od 21.01.2012.

-na iznos od 77,37 eur od 17.02.2012.

-na iznos od 76,64 eur od 14.03.2012.

-na iznos od 74,72 eur od 16.04.2012.

-na iznos od 76,57 eur od 18.05.2012.

-na iznos od 78,17 eur od 14.06.2012.

-na iznos od 75,98 eur od 20.07.2012.

-na iznos od 75,43 eur od 20.08.2012.

-na iznos od 70,33 eur od 18.09.2012.

-na iznos od 74,59 eur od 15.10.2012.

-na iznos od 76,42 eur od 13.11.2012.

-na iznos od 74,89 eur od 17.12.2012.

-na iznos od 75,56 eur od 22.01.2013.

-na iznos od 71,64 eur od 18.02.2013.

-na iznos od 71,68 eur od 14.03.2013.

-na iznos od 76,24 eur od 20.04.2013.

-na iznos od 68,80 eur od 15.05.2013.

-na iznos od 67,97 eur od 13.06.2013.

-na iznos od 67,97 eur od 16.07.2013.

-na iznos od 69,54 eur od 20.08.2013.

-na iznos od 70,90 eur od 19.09.2013.

-na iznos od 72,80 eur od 14.10.2013.

-na iznos od 73,15 eur od 18.11.2013.

pa sve do isplate po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007.,a od 1. siječnja 2008. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015.,a od 1.kolovoza 2015. po stopi koja određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.200,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 10. siječnja 2025. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužene za naknadom parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 5. lipnja 2023. navodi da su on i tužena sklopili Ugovor o kreditu, broj 9012003241 prema kojemu je tužena kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.571,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Poziva se na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., kojom je pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Sve opisane odredbe ugovora o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio za iznos od 2.916,48 eur zajedno sa zakonskim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, a počevši od 13.11.2013.

1.1. Nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, tužitelj je podneskom od dana 7. studenoga 2024. uredio tužbeni zahtjev za isplatom zahtijevajući isplatu iznosa od 2.889,33 eura na način kako je to specificirano u točki II izreke presude čemu se tužena nije protivila.

2. Tuženica u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. U bitnome navodi da je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Navodi da sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača interes za podizanje tužbe iz odredbe članka 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti. Ističe kako iz odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača te članka 502. Zakona o parničnom postupku, kao temelja po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, a u konkretnom slučaju ne radi se o takvoj parnici već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tužene u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Tužena ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

2.1. U odnosu na zahtjev za isplatom, ističe da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tužena zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Osporava visinu utuženog potraživanja i ističe prigovor zastare.

3. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu broj 9012003241, otplatni plan, pregled uplata, proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću vl. [obrt], te je saslušan tužitelj.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja kao korisnika kredita i tužene kao kreditora 4. listopada 2006., te zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 2.889,33 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku od njihova dospijeća do isplate, na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tužene kao kreditora 4. listopada 2006. sklopljen Ugovor o kreditu, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 23.571,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju tužene na dan isplate kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca. Nesporno je među strankama ugovoreno da se kredit sklapa uz valutnu klauzulu, jer je određeno da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, odnosno da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja.

6.1. Nije sporno da se tijekom otplate kredita tečaj švicarskog franka mijenjao i da je kredit otplaćen prije podnošenja tužbe.

7. Sporno je radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tužena od njega naplatila na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je li tužena u predugovornoj fazi pregovarala s tužiteljem i pružila joj odgovarajuće obavijesti o mogućem riziku i posljedicama osporenih ugovornih odredaba. Osim toga, sporna je osnovanost prigovora zastare, tužiteljevo svojstvo potrošača, te osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

8. Radi utvrđenja je li tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svojstvu potrošača, kao i radi utvrđenja na koji način su tekli pregovori tužitelja i tužene u predugovornoj fazi, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

8.1. U svom iskazu tužitelj je naveo da je kredit uzeo za kupnju automobila za vlastite potrebe. Tuženoj se obratio jer ga je autokuća u kojoj je kupovao automobil uputila na istu te da su mu pobudili kredit u chf jer su naveli da rade isključivo kredite u chf. To mu je bio prvi kredit koji je uzeo i u banci mu ništa posebno nisu objašnjavali. Bilo mu je jasno da bi se rata mogla povećati za iznos od 1 do 5 eura ali ne tako puno koliko mu se povećala na kraju. Rata je na početku bila 1.500,00 kuna a narasla je na 2.00,00 ili 2.300,00 kuna. Ugovor je pripremila banka, nije imao mogućnost pregovaranja već po principu uzmi ili ostavi. Njegova se supruga obratila tuženoj kada su rate počele rasti ali bez nekakvog rezultata.

8.2. Sud je iskaz tužitelja ocijenio istinitim u cijelosti, jer je iskazivao logično i uvjerljivo, u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a ni tužena nije osporila istinitost njegovog iskaza. Na temelju tužiteljevog iskaza utvrđeno je da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu radi kupnje novog motornog vozila.

8.3. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03 (koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između tužitelja i tužene - "Narodne novine" broj 6/03, 46/07 i 79/07, dalje u tekstu: ZZP/03), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Na bitno istovjetan način pojam potrošač definiran je i u čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje u tekstu: ZZP/07), zatim u čl. 4. toč. 21. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 19/22, dalje u tekstu: ZZP), kao i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

8.4. U konkretnom slučaju radilo se o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila, koji je tužitelj kao fizička osoba sklopio s tuženom, pri čemu nema nikakve naznake da je kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno da se uopće bavi poduzetničkom djelatnošću. Teret dokaza da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu tužiteljevom zanimanju, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno da tužitelj nema svojstvo potrošača, bio je na tuženoj, a ona, nije u tom smislu isticala odlučne činjenice niti predlagala dokaze. Stoga, stav je ovoga suda da tužena nije dokazala okolnosti koje dovode u pitanje tužiteljevo svojstvo potrošača.

9. Nije osnovan ni navod tužene u dijelu kojim negira učinak presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

9.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženih (PBZ d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima, promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također, da je u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača.

9.2. Navedena je presuda, u odnosu na tuženu, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. Pritom se ukazuje da preplata po osnovi promjenjive kamatne stope nije predmet ovoga postupka.

9.3. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tužene, a koji sadrži upravo sporne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

9.4. U odnosu na navode tužene da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Međutim, rukovodeći se shvaćanjima Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. sud je tužitelja saslušao.

10.1. Na temelju ranije predočenog i ocijenjenog iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti ocijenio istinitim, utvrđeno je da on u predugovornoj fazi nije dobio potrebna objašnjenja o djelovanju i mogućim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, već mu je kredit s valutnom klauzulom u CHF prikazan kao najpovoljniji, bez predočenja mogućih rizika ugovaranja valutne klauzule, a on je, postupajući s povjerenjem u banku, to prihvatio. Sve navedeno upućuje na zaključak da komunikacija tužitelja s tuženom u predugovornoj fazi nema značaj pojedinačnog pregovaranja, točnije tužitelj nije ni pregovarao s tuženom, već je dobio na potpis gotov i unaprijed pripremljen ugovor o kreditu.

10.2. Ni okolnost da je ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku ne upućuje na zaključak da su tužitelju pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, kao i rizici vezani uz valutnu klauzulu. Naime, pri solemnizaciji ugovora o kreditu javni bilježnik nije mogao tužitelju - potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru.

10.3. Slijedom navedenog, tužena (na kojoj je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača) nije dokazala da je tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi predočila informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjem i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Drugim riječima, tužena nije dokazala postojanje okolnosti zbog kojih pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu ne bi bile primjenjive u konkretnom slučaju.

11. Također, odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u spornom ugovoru o kreditu sklopljenom između parničnih stranaka sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tužene koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

11.1. Glede valutne klauzule, njezino ugovaranje jest dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje u tekstu: ZOO/05). Međutim, tužena neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak. Stoga, radi se o ništetnim odredbama.

12. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke presude.

13. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tužene kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tužena na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatila više od onoga što je stvarno mogla naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tužena nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogla znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da joj, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primila, ne pripada.

13.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

14. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru nepoštene a time i ništetne, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je uzeti u obzir tečaj na dan isplate kredita, kao jedini tužitelju poznat, a time i valjano određen te pošten.

14.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, koji je u svom nalazu i mišljenju, prema uputi suda, utvrdio preplatu nastalu na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila tužitelja kao korisnika kredita i koje je iznose tužitelj platio, u odnosu na visinu anuiteta ugovorenu prema početnom otplatnom planu i tečaju koji je bio važeći na dan isplate kredita.

14.2. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 23,571,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti 109.315,20 kuna, da je početna kamatna stopa bila 5,17 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita bio 1 CHF = 4,637699 kuna. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je izračunao da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj, iznosi 2.889,33 eura (pojedinačni iznosi preplaćenog tečaja specificirani su po mjesecima u Tablici 5 Nalaza i mišljenja – list 50 spisa). Nadalje, vještak je u nalazu i mišljenju izračunao i tzv. „negativnu razliku“, odnosno razliku u anuitetima kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog tečaja, koja razlika iznosi 153,07 eura (pojedinačni iznosi specificirani su po mjesecima u Tablici 6 nalaza i mišljenja – list 51 spisa).

14.3. Tužitelj nije prigovorio nalazu i mišljenju vještaka, već je nakon zaprimljenog vještačkog nalaza i u skladu s istim uredio tužbeni zahtjev, zahtijevajući od tužene, pored utvrđenja ništetnosti, isplatu iznosa od 2.889,33 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku od njihova dospijeća (kako je to naznačeno u izreci) do isplate.

14.4. Očitujući se na nalaz i mišljenje, tužena je prigovorila nalazu i mišljenju vještaka navodeći kako je isti baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka fiksirani tečaj CHF, što niti je bila ugovorna volja stranaka niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu.

14.5. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i stručnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda.

14.6. U odnosu na navod tužene da tražbinu tužitelja valja umanjiti za manje uplaćeno od onog što je tužitelj bio dužan platiti po početnom tečaju CHF (dakle za iznos od 153,07 eura valja reći sljedeće. Prije svega, sud u parničnom postupku odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koje je preplatio uslijed povećanja tečaja, dok preostali anuiteti u kojima nije došlo do preplate nisu predmet njegovog konačno postavljenog zahtjeva, a niti je tužena u tijeku postupka u tom smislu postavila odgovarajući zahtjev (u obliku prigovora radi prebijanja ili protutužbe) o kojem bi sud bio dužan donijeti odluku. Međutim, po stavu ovoga suda, takav zahtjev tužene ne bi ni bio osnovan. Naime, Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača (ovdje tužitelja), ali ne ukoliko takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist. Ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima. Upravo zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga nema osnova da se tražbina tužitelja umanji za tzv. negativne razlike.

15. Slijedom navedenog, kako je tužitelj uredio svoj zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem, istog je valjalo prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05 odlučiti kao u točki II izreke presude, nalaganjem tuženoj da tužitelju isplati iznos od 2.889,33 eura na ime razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka, sve s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tužene kao nepoštenog stjecatelja.

16. Konačno, prigovor zastare nije osnovan.

16.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

16.2. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli okončan je (u odnosu na tuženu) donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj poslovni broj: Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (5. lipnja 2023.), nije protekao opći zastarni rok od pet godina za taj dio restitucijskog zahtjeva tužitelja.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23, dalje: Tarifa). Tužitelj je s tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti pa mu je tužena dužna naknaditi trošak.

17.1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu pripada iznos od 100 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife), sastav podnesaka od 7. studenog 2024. (Tbr. 8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 7. veljače 2024. i 3. prosinca 2024. po 100 bodova (Tbr. 9.1. Tarife), ukupno 300 bodova, što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 600,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 750,00 eura.

17.2. Također, tužitelju je priznat trošak plaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 450 eura.

17.3. Stoga, ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužitelju iznosi 1.200,00 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

17.4. Naime, tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 27. veljače 2024. jer sastav istoga nije bio nužan za vođenje postupka.

17.5. Tužena nije uspjela u sporu pa je njezin zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli, 10. siječnja 2025.

S u d a c

Helena Božović Sladaković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženoj po punomoćnicima