REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6072/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ani Santini Gazilj, u pravnoj stvari tužitelja JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Štefičić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koje zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu ĆURKOVIĆ I ŠANJUG d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 28. studenog 2024., u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja CC - odvjetničkog vježbenika i zamjenice punomoćnika tuženika AC - odvjetničke vježbenice, dana 10. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.755,38 eur s zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 8,62 eur od dana 5.1.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,10 eur od dana 3.2.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,82 eur od dana 4.3.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,40 eur od dana 3.4.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,99 eur od dana 4.6.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,12 eur od dana 2.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,93 eur od dana 2.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,89 eur od dana 2.12.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,26 eur od dana 5.1.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,06 eur od dana 3.2.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,96 eur od dana 4.3.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,47 eur od dana 2.4.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,23 eur od dana 5.5.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 17,64 eur od dana 2.6.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 38,47 eur od dana 9.7.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 34,18 eur od dana 10.8.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 47,29 eur od dana 10.9.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 42,76 eur od dana 11.10.2010. godine pa do isplate

- na iznos od 35,48 eur od dana 10.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,84 eur od dana 10.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 70,02 eur od dana 12.1.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 56,25 eur od dana 4.2.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 51,85 eur od dana 11.2.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 57,53 eur od dana 14.3.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 49,73 eur od dana 11.4.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 66,42 eur od dana 13.5.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 79,20 eur od dana 13.6.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 2.956,87 eur od dana 5.7.2011. godine pa do isplate,

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 447,93 eur s zateznom kamatom tekućom od 5. srpnja 2011. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 447,93 eur za razdoblje od 10. studenog 2006. do 4. srpnja 2011.

IV Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate iznosa od 555,82 eur s pripadajućom zateznom kamatom.

V Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika radi prebijanja.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 28. listopada 2024.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 naknaditi tužitelju JC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 1.600,00 eur sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 10. siječnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i u tijeku prethodnog postupka navodi da je s tuženikom dana 1. ožujka 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 016-381/2005, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit za stan te je tuženik ugovorom obuhvatio i valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu, otplatu u mjesečnim anuitetima, troškove-ulaznu naknadu, zateznu kamatu, raskid ugovora, interkalarnu kamatu, a što utječe na valjanost ugovora te je proglašeno ništetnim. Tužitelj navodi da je odredbom čl. 2. i čl. 3. Ugovora određena valutna klauzula kojom je povrijeđeno načelo jednake vrijednosti činidbi i to zato jer ista nije ugovorena sa ciljem i svrhom koju u suštini ima valutna klauzula te da iz svega proizlazi da je tuženik svjesno sastavio ugovor koji sadrži nepoštene i neodređene odredbe, kao i štetne klauzule za tužitelja, a da mu je iste pritom i prešutio, odnosno nije mu ih obrazložio. Tužitelj navodi da je valutna klauzula navedena u predmetnom ugovoru protivna načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. i 4. ZOO-a, načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a te načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a, a navedene odredbe da su sankcionirane ništetnošću odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača – presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. godine, poslovni broj: Pž-6632/17 i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u predmetu poslovni broj: Rev-2221/18. Tužitelj dalje navodi da je odredba o troškovima („Ulazna naknada“ jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% od iznosa kredita), propisana čl. 5. ugovora, da je istom određeno da se prije isplate kredita odbija od kredita jednokratni trošak obrade („Ulazna naknada“), u iznosu od 0,90 % od iznosa kredita, da banka-tuženik ne bi sklopila ugovor sa tužiteljem ako tužitelj ne bi pristao na odredbu o ulaznoj naknadi po principu „uzmi ili ostavi“. Tužitelj navodi da u Ugovoru nije navedeno od čega se sastoje jednokratni troškovi obrade kredita, da u ugovoru nije navedeno što su jednokratni troškovi, a niti koliko iznose troškovi kredita te da su takve odredbe uzrokovale neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača i upravo su zato ništetne. Tužitelj navodi da ulazna naknada, kao i ostale naknade i troškovi, koji su tužitelju naplaćeni u iznosu od kredita, naplaćeni su prije isplate kredita i također su sadržani u anuitetima. Tužitelj navodi da ulazna naknada, kao i nedefinirani troškovi i naknade ništetni su, pa je onda i ništetan i sam iznos anuitetne otplate, budući je ulazna naknada, sadržana u svim anuitetima, što posljedično dovodi do ništetnosti i cijelog ugovora o kreditu, jer anuitetna otplata određuje način i vrijeme otplate kredita, sukladno odredbi čl. 1021. i 1022. ZOO-a. Tužitelj navodi da je način otplate kredita u mjesečnim anuitetima sadržan u članku 3. ugovora, da valutna klauzula, visina kamatne stope i ulazna naknada određuje iznos mjesečnih anuiteta, a samim time i visinu otplate ukupnog kredita, da primjenom valutne klauzule, a bez upozorenja tužitelja o očekivanom rastu iste, tuženik je stvorio složen mehanizam na koji tužitelj ne može utjecati, niti pretpostaviti visinu sljedećeg anuiteta, a tuženik može isti podizati koliko god i kada god želi. Tužitelj navodi da je tuženik također, mijenjajući jednostranom odlukom kamatnu stopu, jednostrano mijenjao anuitetnu otplatu, pri čemu se kako promjenjiva kamatna stopa, tako i anuitetna otplata kontinuirano mijenjala, odnosno povećavala, a sve bez jasne i nedvosmislene informiranosti tužitelja o istom i bez mogućnosti pregovaranja o istom. Zbog navedenog, tužitelj navodi da ima pravni interes predložiti sudu da se Ugovor koji je sklopio sa tuženikom utvrdi ništetnim. Tužitelj navodi da je odredba o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita sadržana u čl. 18. Ugovora, da je istom utvrđeno da tužitelj (korisnik kredita) može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o naknadama za usluge kreditora, da je naknada za prijevremenu otplatu kredita-izlazna naknada ugovorena na netransparentan način i nije utemeljena na troškovima koje banke imaju zbog prijevremene otplate kredita, nego je to unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača. Tužitelj navodi da izlazna naknada, koja je tužitelju naplaćena u iznosu od 252,33 EUR, naplaćena je radi prijevremene otplate kredita i ista određena nepoštenom i ništetnom sudskom praksom. Imajući u vidu sve prethodno navedeno tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do kraja otplate, za cijelo vrijeme, primjenjivala otplata bez gore navedenih ništetnih odredbi koje uključuju valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu i ulazne naknadu. Tužitelj ističe kako se u ovoj pravoj stvari radi o stjecanju bez osnove u kojemu je zastarni rok 5 godina, međutim prigovor zastare je neosnovan budući da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa („slučaj Franak“) prekinut tijek zastare dok je pravomoćnim okončanjem spora 14. lipnja 2018. godine zastara počela teći iznova. Slijedom navedenog tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da temeljem odredbi o valutnoj klauzuli isplatu tužitelju iznos od 4.311,20 eur s zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate te da temeljem odredbe o troškovima i naknadama obrade-temeljem neosnovano naplaćene Izlazne naknade - naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati tužitelju iznos od 252,33 eur s zateznom kamatom tekućom od 10. studenog 2006. do isplate uz naknadu troška parničnom postupka s pripadajućom zateznom kamatom.

1.1. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom podneskom od 28. listopada 2024., nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem, tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku isplatiti tužitelju po osnovi odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 3.755,38 eur s zateznim kamatama tekućom na svaki pojedinačni iznos od dospijeća do isplate, kojom će se naložiti tuženiku isplatiti tužitelju temeljem neosnovano naplaćene izlazne naknade - naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 447,93 eur s zateznom kamatom od 10. studenog 2006. do isplate uz naknadu troška parničnog postupka s pripadajućom zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužbom trebalo obuhvatiti i sudužnika JCD iz [adresa], ističe prigovor zastare navodeći da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 10. lipnja 2018. godine je nastupila zastara potraživanja, da tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne i da su neprihvatljiva tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara. Tuženik dalje navodi da osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, osporava tijek zatezne kamate, ukazuje da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost, navodi da u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete pa da slijedom navedenog pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF te da je tužitelj donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Tuženik navodi da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno tuženik navodi da se tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, da je tuženik u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF, pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti, da je Ugovor o kreditu imao vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik napominje kako je u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Navodi da je sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Tužitelj navodi da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja, da je tuženik oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i da u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, takva odredba se temelji na članku 1024. Zakona o obveznim odnosima, da je takva ugovorna odredba uobičajena u kreditnom poslovanju banaka, svaki korisnik kredita je upoznat s tzv. izlaznom naknadom, da je tužitelj bio ovlašten prijevremeno otplatiti kredit, dok je uz konzumaciju tog svog prava dužan naknaditi banci time prouzročene troškove. Tužitelj navodi da je tumačenje te obveze na bilo kakav način, osim kao odraz načela ekvilibrija u dvostranim pravnim odnosima, a pogotovo kao nepoštenu predstavlja puko nerazumijevanje činjenice da je vjerovnik ovlašten maksimalno nastojati umanjiti štetu po sebe i svoju imovinu kada dužnik koristi svoje zakonske i ugovorne mogućnosti da u svoju korist okonča svoju novčanu obvezu, na što ga ovlašćuje i zakonska odredba. Tuženik navodi da Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja, da sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik navodi da je ugovor o kreditu solemniziran, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

2.1. U podnesku od od 8. studenog 2024. tuženik je naveo da je tužbom od 10. lipnja 2023. tužitelj potraživao u toč. I. isplatu iznosa na ime preplate valute od 4.311,20 eur, a podneskom od dana 28. listopada 2024. da je tužbeni zahtjev uređen na način da tužitelj potražuje preplatu s osnove valutne klauzule u iznosu od 3.755,38 eur pa tuženik ističe da je riječ o povlačenju dijela tužbenog zahtjeva, a kojem djelomičnom povlačenju se tuženik usprotivio.

3. U odnosu na preinaku tužbe podneskom tužitelja od 28. listopada 2024. valja istaknuti da je tužitelj tim podneskom preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva u dijelu radi isplate po osnovi odredbe o valutnoj klauzuli, nakon izvedenog dokaza financijskim vještačenjem pa se radi o situaciji koja je propisana odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu ZPP) i stoga je preinaka tužbe dopuštena radi čega je odlučeno kao pod točkom I izreke rješenja.

4. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: brisovno očitovanje od 15. srpnja 2011. (list 33 spisa), potvrdu o prestanku obveza po kreditu (list 34 spisa), obavijest o prijevremenom zatvaranju od 4. srpnja 2011. (list 35 spisa), tečajnu listu na dan 1. srpnja 2011. (list 36 spisa), otplatni plan (list 37-39 spisa), obavijest o ukupnoj plaćenoj glavnici, redovnoj kamati i troškovima za razdoblje od 1. travnja 2005. do 5. srpnja 2011. (list 41 spisa), specifikaciju uplata (list 43-44 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 45 spisa, list 47 spisa), ugovor o kreditu broj 016-381/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (list 49-57 spisa), Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-bank d.d. (list 226-227 spisa), izjavu CCD (list 228-231 spisa), brošure i letke tuženika (list 374-378 spisa), izveo dokaz saslušanjem tužitelja te izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. 5. Preostalu dokumentaciju dostavljenu u spis sud nije posebno razmatrao i cijenio jer istu ne nalazi odlučnom za predmet spora.

6. Tuženik je u tijeku postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje djelatnika banke.

7. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

8. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno proizlazi kako slijedi:

- iz ugovora o kreditu broj 016-381/2005 proizlazi da je isti zaključen između tuženika (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) i tužitelja kao korisnika kredita dana 1. ožujka 2005. s namjenom kupovine stana, u iznosu od 42.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita (čl. 2.), uz rok otplate kredita do 31. ožujka 2015. (čl. 3.), u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan plaćanja (čl. 3), da je čl. 8. (troškovi) ugovoreno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe Adria Bank d.d., da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku u Zagrebu Ilinki Lisonek pod brojem OU-542/2005 dana 4. ožujka 2005. te da je tužitelj upozoren da potvrđena privatna isprava ima snagu javnobilježničkog akta i ovršnog javnobilježničkog akta,

- da su u otplatnom planu navedeni anuiteti, datum dospijeća istih,

- da su u specifikaciji uplata prikazane uplate po kreditu i datum istih,

- da iz potvrde tuženika od 6.7.2011. proizlazi da je kredit u cijelosti podmiren,

- da je u obavijesti tuženika od 19. travnja 2021. naveden iznos ukupno plaćene glavnice, redovne kamate, troškova i zatezne kamate,

- da je u obavijesti tuženika o prijevremenom zatvaranju od 4. srpnja 2011. prikazano nedospjelo dugovanje po kreditu te da naknada za prijevremeno zatvaranje iznosi 561,89 CHF,

- da su u obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu prikazane promjene kamatne stope za razdoblje od 2005. do 2010.,

- da je u Metodologiji promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama navedeno da se istom definiraju parametri koji formiraju kamatnu stopu te se utvrđuju pretpostavke pod kojima se mogu mijenjati kamatne stope na kredite i depozite u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama te da je ista donesena temeljem Odluke o kamatnim stopama banke te da se njome dodatno utvrđuju i definiraju pretpostavke za promjenu kamatnih stopa u odnosu na klijente fizičke osobe.

9. Uvidom u izjavu CCD od 24. kolovoza 2020. utvrđeno je da ju je ista dala kao zaposlenik tuženika, a vezano za ugovore o kreditu u kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a koje je banka imala u ponudi od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.

9.1. Obzirom odredbama čl. 235. -249. ZPP-a, kojima je propisano izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, nije propisana mogućnost da svjedok iskaz daje u pisanoj izjavi, već se svjedoci saslušavaju neposredno pred sudom, to navedenu izjavu CCD sud nije posebno cijenio.

10. U svom iskazu kojeg je sud ocijenio kao iskren, životan i uvjerljiv tužitelj je iskazao da mu je kredit trebao za kupovinu stana za život, da je stan kupio od Hoto kuće d.o.o. u čije poslovne prostorije je išao vezano za ugovor o kreditu i da je većinu dokumentacije potpisao u prostorijama te pravne osobe pri čemu je tužitelj napomenuo da je jedan dio dokumentacije potpisan u samim Hoto vilama, u Svetoj Nedelji, da je sve organizirano u prostorijama Hoto kuće ili Hoto vile, a u ured javnog bilježnika da nije išao, da se ne sjeća da je išao u banku radi ugovora o kreditu te da se razgovora glede kredita i uvjeta kredita ne sjeća. Tužitelj je iskazao da nije znao što je valutna klauzula, a glede prijevremene otplate kredita iskazao je da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao da će prijevremeno zatvarati ugovor o kreditu i tad da je išao u poslovnicu banke radi prijevremenog zatvaranja kredita te su mu rekli da će morati platiti naknadu.

11. Sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 14/14, 110/15, 14/19) sud je vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Dakle, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen je postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pod posl. brojem P-1401/12. Iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da je utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača-korisnika kredita, koristeći u Ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva, a tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali o odredbi odnosno parametrima koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamatne stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača. Dakle iz istih u bitnome proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci niti koju će cijenu u vidu kamate za to platiti, to jednostrano određivanje kamate uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a isto tako je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

12. Iz dokumentacije koja prileži spisu te iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP) obzirom je predmetni ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o kreditu s namjenom za kupnju stana, a i tužitelj je u svom iskazu naveo da mu je kredit bio potreban za kupnju stana za život.

13. U odnosu na prigovor tuženika da je tužbom trebao biti obuhvaćen i sudužnik valja istaknuti da iz ugovora o kreditu proizlazi da je upravo tužitelj bio korisnik kredita po predmetnom ugovoru o kreditu i da kao takav ima pravo tražiti pravnu zaštitu sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. i odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) u vezi s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a odnosno da je tužitelj kako korisnik kredita aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Stoga navedeni prigovor tuženika nije osnovan. 14. U odnosu na prigovor tuženika da je ugovor solemniziran valja istaknuti da je navedeni prigovor neosnovan obzirom da tužitelj unatoč navedenoj okolnosti ima pravo tražiti pravnu zaštitu sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. i odredbi čl. 1115. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a kao i da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužitelju objasniti rizik promjene tečaja švicarskog franka koji nije bio naveden u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti.

15. U odnosu na prigovor tuženika da je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF valja istaknuti da tužitelj kao potrošač iz istih nije mogao shvatiti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovornih odredbi kojima se glavnica i otplata kredita veže uz valutu švicarski franak.

16. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se o pojedinim odredbama ugovora o kreditu nije pregovaralo, a i iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru pa se po prirodi stvari o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

17. Obzirom na navedeno te kako je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje u svojstvu svjedoka djelatnika banke to tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu.

18. Obzirom je sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, kako je naprijed navedeno, to nisu osnovani prigovori tuženika da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo, da su tužitelju tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF na koje je tužitelj pristao, da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

19. Odredbom čl. 269. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) propisano je da se ugovorna obveza može sastojati u davanju, činjenju, ne činjenju ili trpljenju, dok je st. 2. navedenog čl. propisano da ona mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva. Odredbom čl. 270. ZOO propisano da, kad je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv da je ugovor ništav.

19.1. Odredbom čl. 272. st. 2. ZOO-a je propisano da ako treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu da je ugovor ništetan.

19.2. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

Odredbom čl. 84. ZZP-a propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Iz sporne odredbe čl. 8. ugovora o kreditu proizlazi da je tom odredbom ugovoreno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe Adria Bank d.d., a koja odredba je sama po sebi lako uočljiva i jasna.

No valja istaknuti da je ugovorena naknada u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. i čl. 272. ZOO-a naknada kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

20.1. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je odredba čl. 8. predmetnog ugovora određena odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi.

20.2. Nadalje iz samog Uugovora o kreditu kao i iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa po prirodi stvari se o odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati.

20.3. Sud nalazi da općenita formulacija glede naknade iz sporne odredbe čl. 8. ugovora o kreditu nije u skladu s načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, s obzirom da je na temelju takve formulacije tužitelj mogao znati samo kolika je naknada u postotku ali nije mogla ocijeniti zašto, kako i temeljem čega je dužan naknadu platiti.

20.4. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe i nedostatka jasno definiranih parametara za naknadu, koji bi pritom bili razumljivi tužitelju kao prosječnom potrošaču, proizlazi da naknada nije bila određena, a niti odrediva, slijedom čega sud nalazi utvrđenim da sadržaj takve ugovorne odredbe nije jasan niti razumljiv bilo kojem prosječnom potrošaču, pa tako niti tužitelju.

20.5. S obzirom na utvrđeno očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njihove obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužitelju nerazumljiva.

Dakle, tužitelju su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužitelj samo općenito znao da je dužan platiti naknadu. Kako je odredba ugovora o naknadama od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

21. Kako je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba nije određena niti odrediva to je ista u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a ništava. Nadalje utvrđeno je da je sporna odredba prouzročila i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a.

22. No slijedom naprijed navedenog sud nalazi da tužitelj nije u pravu kada tvrdi da je cijeli ugovor ništetan zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Posljedica ništetnosti cijelog ugovora je da svaka ugovorna strana mora vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima). Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te o naknadi za prijevremenu otplatu kredita koje su nepoštene i ništetne nisu takvog značaja da bi ništetnošću opteretile čitav ugovor pri čemu valja nadodati i da se dosuđeni iznos u stavku I izreke presude temelji na valjanosti odredbi ugovora o kreditu jer je vještak nalaz i mišljenje, a na kojem se i temelji zahtjev za isplatu, izradio smatrajući valjanim iznos kredita, vraćanje kredita u jednakim anuitetima te valutnu obvezu prema tečaju na dan korištenja kredita.

22.1. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

23. Obzirom je činjenično stanje dovoljno utvrđeno izvedenim dokazima to se kao nepotrebno ukazalo izvođenje dokaza saslušanjem sudužnika.

24. Na okolnost visine potraživanja izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

24.1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 28.294,67 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.755,38 eur pri čemu su pojedinačni preplaćeni iznosi i datum uplate istih navedeni u točki 1. Zaključka nalaza i mišljenja te da je tužitelj dana 5. srpnja 2011. godine izvršio prijevremenu otplatu kredita, da je na glavnicu kredita (18.729,56 CHF) obračunata naknada u visini 3% u iznosu 561,89 CHF kunske protuvrijednosti 3.374,92 HRK što je i razvidno prema dodatno dostavljenoj dokumentaciji, pregled prometa za klijenta (na zadnjoj stranici istoga), a eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju iznosi 447,93 EUR.

24.2. U odnosu na prigovor tuženika iz podneska od 8. studenog 2024. - da je vještak nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom te fiksnim tečajem valja istaknuti da se radi o prigovorima pravne naravi i da je sud, a kako je to obrazloženo, vezan s utvrđenjima iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača radi čega navedeni prigovori nisu relevantni.

24.3. Slijedom navedenog nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka sud je u cijelosti prihvatio jer je izrađen nepristrano, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije.

25. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

25.1. Obzirom u ovoj pravnoj stvari najstarija tražbina po osnovi valutne klauzule dospijeva 5. siječnja 2009. da je dana 4. travnja 2012. podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, čime je prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, a odluka donesena u tom postupku je postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. po pitanju valutne klauzule dok je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. lipnja 2023. to prigovor zastare nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

26. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva u svakom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

26.1. Obzirom je u ovoj pravnoj stvari kao prethodno pravno pitanje s učinkom u ovoj parnici utvrđena ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, kada je zastara ponovno počela teći po pitanju naknade, to prigovor zastare u tom dijelu nije osnovan u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

27. Slijedom navedenog, tuženik je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužitelju što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim odnosno bez osnove sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva po osnovi odredbe o valutnoj klauzuli kao i dani kada su učinjene uplate od kojeg teku zatezne kamate na iznos svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa te po osnovi plaćene naknade za prijevremenu otplatu i datum uplate iste, kako je to navedeno u točki I i II izreke presude, proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka.

27.1. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115., čl. 29. ZOO-a i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22) odlučiti kao pod točkom I i II izreke presude.

28. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizlazi da je naknada za prijevremenu otplatu kreditu plaćena dana 5. srpnja 2011. pa kamata na plaćeni iznos naknade sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a ne može teći prije navedenog datuma.

28.1. Stoga je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 447,93 eur za razdoblje od 10. studenog 2006. do 4. srpnja 2011. te odlučiti kao pod točkom III izreke presude.

29. Tužitelj je podneskom od 28. listopada 2024. smanjio tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate po osnovi valutne klauzule za iznos od 555,82 eur te time djelomično povukao tužbu, čemu se tuženik usprotivio. Stoga je u tom dijelu valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, obzirom osnovanost navedenog potraživanja ne proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka te odlučiti kao u točki IV izreke presude.

30. U nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka utvrđene su i negativne razlike kod plaćanja kredita u onim razdobljima kada je tužitelj plaćao manje od onog što je predviđeno početnim otplatnim planom, kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog.

30.1. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta tzv. negativnih razlika u iznosu od 915,00 eur. 30.2. Valja istaknuti da tuženik svoju tražbinu zasniva na ništetnosti dijela odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

30.3. Sud je stava da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz odredbe članka 323. ZOO-a, a to stoga što plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije primio, odnosno stekao bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran je za štetu suugovaratelju koju trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji tuženik nije pregovarao sa tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim uz rizičnost valutne klauzule u CHF-u pa je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na strani tuženika.

30.4. Radi navedenog, valjalo je odbiti tuženikov prigovor radi prebijanja i odlučiti kao pod točkom V izreke presude.

31. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, obzirom tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, i na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a.

31.1. Tužitelju je trošak postupka odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu OT) i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (tbr.7.tč.1.OT), za sastav podneska od 14. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 eur (tbr.8.tč.1.OT), za sastav podneska od 28. listopada 2024. u iznosu od 200,00 eur (tbr.8.tč.1.OT), trošak zastupanja na ročištima dana 24. svibnja 2024., dana 29. kolovoza 2024., dana 28. studenog 2024. u iznosu od po 200,00 eur za svako (tbr.9.tč.1.OT), sve uvećano za 25% PDV-a što ukupno iznosi 1.500,00 eur. Tužitelju je dosuđen trošak financijskog vještačenja u iznosu od 100,00 eur. Slijedom navedenog tužitelju je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 1.600,00 eur.

31.2. Tužitelju u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak sastava podneska od 28. prosinca 2023. jer isti nije potreban za vođenje parnice (dostavljen dokaz o uplati pristojbe za što nije potreban sastav podneska), sastava podneska od 6. rujna 2024. jer isti nije potreban za vođenje parnice (dostavljen dokaz o uplati predujma za što nije potreban sastav podneska), trošak pristupa ročištu za objavu presude obzirom isto nije potrebno za vođenje parnice te obzirom da se presuda po objavi ističe na internetskoj stranici e-oglasna ploča suda te je uredno pozvane stranke mogu preuzeti i neposredno u sudu (čl. 335. st. 9. i 10. ZPP-a) te trošak pribave pravomoćne i ovršne sudske odluke. Tužitelju nije dosuđen trošak sudskih pristojbi obzirom tužitelj nije dužan platiti sudsku pristojbu jer je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenuo kao potrošač pozivom na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa je u skladu s odredbom čl. 11. tč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18, 51/23) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi.

31.3. Odluka o kamati na dosuđeni trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

31.4. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II izreke rješenja.

U Zagrebu, dana 10. siječnja 2025.

Sudac:

Ana Santini Gazilj

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.