REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: PR-1034/2023-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Moniki Ferić, u pravnoj stvari tužitelja SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Domagoju Kovaču, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. studenog 2024., u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja PB, odvjetničkog vježbenika i punomoćnice tuženika ĐB, dipl. pravnice, Su-189/23, 10. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, da isplati tužitelju SB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 292,43 eura bruto te zatezne kamate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, tekuće:

- na iznos od 46,53 eura od 16. kolovoza 2018. do isplate,

- na iznos od 124,25 eura od 16. rujna 2018. do isplate,

- na iznos od 121,64 eura od 16. listopada 2018. do isplate,

kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 265,62 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. siječnja 2025. do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaposlenik društva Zagrebački električni tramvaj d.o.o. na radnom mjestu Vozač autobusa. U odnosu na radno mjesto tužitelja, ističe se kako je tužitelj zaposlen temeljem Ugovora o radu na radnom mjestu „Vozač autobusa I“ koeficijent složenosti poslova 2,20, nakon čega je s poslodavcem sklopio još dva ugovora o radu, za isto radno mjesto. Posljednji sklopljeni ugovor o radu na neodređeno vrijeme je sklopljen za radno mjesto „Vozač autobusa III“, koeficijent složenosti poslova 2,40, međutim, u naravi se radi o istom radnom mjestu te tužitelj od kada je zasnovao radni odnos do danas, radi na istom radnom mjestu s identičnim radnim zadacima. U skladu sa odredbama sklopljenih Ugovora o radu određeno je kako će se radniku, ovdje tužitelju, obračunavati i isplaćivati plaća sukladno Kolektivnom ugovoru te je istovremeno određeno kako će se tužitelju obračunavati i isplaćivati plaća prema koeficijentu složenosti poslova 2,20, a sukladno kasnijem Ugovoru prema koeficijentu 2,40. Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. od 31. prosinca 2019. u članku 67. uređuje osnovnu plaću radnika definirajući da osnovnu plaću radnika za puno radno vrijeme čini zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je radnik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na radni staž. Kako je već istaknuto u točki I. tužbe, tužitelj je sa tuženikom zasnovao radni odnos na radnom mjestu vozač autobusa I. Od trenutka zasnivanja radnog odnosa za radno mjesto vozača autobusa, pa do danas, tužitelj prometuje redovnim autobusnim linijama tuženika. Tužitelju se sukladno ugovorima o radu za radno mjesto vozača autobusa I, obračunavala plaća prema koeficijentu 2,20. Obračunavanjem plaće prema koeficijentu 2.20 tužitelj je u periodu od sklapanja Ugovora o radu za radno mjesto VOZAČA I do sklapanja ugovora o radu za radno mjesto VOZAČA III bio diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženika koji obavljaju isti posao. Nakon sklapanja ugovora o radu za radno mjesto „Vozač autobusa III“ dana 14. svibnja 2021. godine, tužitelju se plaća, jednako kao i drugim vozačima, započela obračunavati primjenom koeficijenta 2,40 iako su njegovi radni zadaci bili i ostali nepromijenjeni. Diskriminacijski učinak nižeg koeficijenta još je jasniji ako se uzme u obzir da se u konkretnom slučaju radi o radnom mjestu koje je organizirano kao rad u smjenama, pri čemu je nerijetko slučaj da nakon odrađene radne smjene pojedinog vozača zamjenjuje drugo vozač koji nastavlja voziti isti autobus na istoj relaciji do završetka svoje smjene, obavljajući iste radne zadatke, ali pritom dobiva veću plaću od vozača kojeg je prethodno zamijenio jer mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40, a ne 2,20. Radnici tuženika koji su zaposleni na radnom mjestu vozača autobusa, prilikom uzajamne primopredaje autobusa potpisuju tzv. putne naloge. Iz putnih naloga se vidi, među ostalim, koji je od vozača upravljao autobusom, kojim su autobusom upravljali, te u kojem vremenu. Obzirom da tužitelj ne raspolaže putnim nalozima, predlaže sudu pribaviti iste od tuženika kao i saslušati svjedoke na okolnost činjenice obavljanja potpuno istovjetnih poslova. Također, predlaže se sudu naložiti tuženiku dostavu platnih listi imenovanih radnika radi utvrđivanja koeficijenta po kojem se tim radnicima obračunavaju plaće odnosno dostaviti drugi dokaz o primijenjenom koeficijentu radi usporedbe sa tužiteljevim. Tužitelj ističe kako je Poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnicima za jednak rad i rad jednake vrijednosti. Odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane u čl.90. i 91. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZR) se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito na jednakost plaća istih radnih mjesta. U smislu odredbe čl. 91. ZR-a dvoje osobe obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti ako: Obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju; Je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti; Je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi. Dakle, tužitelj ističe, imajući u vidu citirane odredbe Zakona o radu, rad koji su obavljali vozači autobusa kojima se plaća obračunavala po koeficijentu 2,40 jednak je radu samog tužitelja kojemu se plaća obračunavala po koeficijentu složenosti 2,20 u razdoblju od srpnja 2018. pa do travnja 2021. Unatoč tome što je Ugovorom o radu određeno da se tužitelju plaća obračunava i isplaćuje po koeficijentu 2,20, tuženik je bio dužan, s obzirom na sve ranije navedeno, obračunavati i isplaćivati plaću tužitelju po koeficijentu 2,40. Posljedično tome, tužitelju je pogrešno obračunata naknada za korištenje godišnjeg odmora i privremena nesposobnost za rad. Plaća se, u skladu s Kolektivnim ugovorom te ugovorima o radu, isplaćuje najkasnije do desetog dana u mjesecu za rad u prethodnom obračunskom razdoblju. Kako se podaci o radu tužitelja i sva radno pravna dokumentacija nalazi kod tuženika, pribavom istih podataka, podredno nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj će moći urediti tužbeni zahtjev. Tužitelj se mailom obraćao tuženiku dana 26.06.2023.godine radi dostave i pribave radno pravne dokumentacije, međutim tuženik se na isti zahtjev nije očitovao. Slijedom navedenog, tužbenim zahtjevom preciziranim u podnesku od 17.5.2024. zahtijeva da mu tuženik isplati razliku plaće u iznosu od 292,43 eura i parnični trošak sve sa pripadajućim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. Prvenstveno, tuženik ističe da u ovom predmetu nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenjem tužbe, jer je prije podnošenja tužbe tužitelj, ako je već smatrao da je njegovo pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, morao uputiti zahtjev poslodavcu za zaštitu prava radnika, što je tužitelj propustio učiniti. Sukladno čl. 133. Zakona o radu (NN 93/17, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23), radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Dakle, ako je tužitelj smatrao da mu je povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa, trebao je podnijeti zahtjev za zaštitu prava u roku propisanom u čl. 133. Zakona o radu. S obzirom da nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje predmetne tužbe, tuženik predlaže sudu da tužbu i tužbeni zahtjev odbaci. Nadalje, u slučaju da sud ne odbaci tužbu, tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neutemeljeni te tužitelj ničim ne dokazuje opravdanost svog tužbenog zahtjeva. Tužitelj je kod Naslovnog suda ustao tužbom radi isplate iznosa od 5.196,36 eura bruto, a koji iznos predstavlja razliku plaće za koju smatra da mu je trebala biti obračunata i isplaćena po koeficijentu 2,40 i plaća koje su mu obračunate po koeficijentu 2,20. Nastavno na navode iz tužbe nesporno je da je tužitelj radnik kod tuženika na radnom mjestu „Vozač autobusa III“ u Autobusnom prometu Dubrava. U utuženom razdoblju, temeljem zaključenih ugovora o radu, radniku je bio utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač autobusa I“. Sukladno Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova-GRUPA SLOŽENOSTI POSLOVA V. (VKV,SSS) 2,11-2,40, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET –a iz 2015. godine utvrđena su slijedeća radna mjesta: - VOZAČ AUTOBUSA I – koeficijent složenosti poslova 2,20, - VOZAČ AUTOBUSA II – koeficijent složenosti poslova 2,30, - VOZAČ AUTOBUSA III – koeficijent složenosti poslova 2,40;Navedeni raspon koef.slož.posl. u skladu je s čl.71 TKU-a, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,11 – 2,40. Navedeni raspon koef.slož.posl. u skladu je s čl.70 KU-a iz 2019.g. koji je trenutno na snazi, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u II. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,01 – 3,00. Dakle, plaća tužitelja je određena ugovorom o radu u skladu s važećim aktima koje je donio poslodavac (Kolektivnim ugovorom). Prema odredbi čl.90. važećeg Zakonu o radu poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom ugovorom o radu. Prema tome, tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu. Tužitelj je mogao odbiti ponudu ugovora o radu tj. ne potpisati isti ukoliko nije bio zadovoljan ponuđenim koef. slož. poslova 2,20 za radno mjesto VOZAČ AUTOBUSA I za koje je zaključio ugovor o radu. Tuženik se protivi prijedlogu tužitelja radi pribave platnih lista i putnih naloga predloženih usporednih radnika koji su u utuženom razdoblju navodno obavljali isti posao kao i tužitelj jer iz platnih lista i putnih naloga neće biti vidljiv podatak o vrsti i sadržaju poslova koje isti obavljaju. Tuženik se protivi prijedlogu tužitelja da sud obveže tuženika na dostavu popisa vozača autobusa koji rade u AP Dubrava i AP Podsused, te podatak o tome po kojem im se koeficijentu obračunava plaća jer se radi o vrlo opsežnim podacima, a osim toga takav podatak u ovom postupku ne može biti dokaz da tužitelj i ostali vozači koji primaju plaću prema koef. 2,40 rade identične poslove, te da je s te osnove tužitelj diskriminiran. Zaključno, navodi tužitelja da tuženik neosnovano vrši korekciju koeficijenta za 0,20 neistiniti su jer tužitelj prima plaću u skladu s koeficijentom radnog mjesta za koje je potpisao ugovor o radu. Ispis podataka za radnika na isplatnim listama automatski se prenosi iz evidencije radnika preko objekta Kadrovski resursi. Obzirom da se u sustavu Argosy disponira (raspoređuje) prometne radnike automatskim putem, podaci za radnika prenose se također iz evidencije radnika, odnosno organizacijskih jedinica. Netočni su navodi tužitelja da predloženi svjedoci, kao i svi ostali vozači autobusa kod tuženika kojima se obračunava plaća po koef. 2,40 obavljaju isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj, te da među njima nema razlike jer imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete u kojima obavljaju rad. Upravo suprotno navodima tužitelja postoje razlike između svih vozača prema radnom iskustvu, vještinama i radu koji obavljaju obzirom da voze različite autobusne linije. Upravo zbog tog razloga je tuženik razvrstao vozače u tri skupine (vozač I, vozač II i vozač III) i za sva navedena radna mjesta je utvrdio da im pripada različit koef. složenosti poslova (2,20, 2,30 i 2,40). Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva jer tužitelj nije priložio valjane dokaze na kojima temelji razlike plaće koje potražuje tužbom. Tužitelj nema pravo potraživati zakonske zatezne kamate na porez na dobit i na prirez kao sastavni dio bruto plaće radnika, jer prema čl. 22. st. 3. važećeg Zakona o porezu na dohodak, zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koje potražuje tužitelj, a ukoliko isti budu dosuđeni te koji se budu isplaćivali po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće. Slijedom navedenog, treba odbiti zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu. Predloženim dokazima tužitelj nije dokazao osnovanost, niti visinu tužbenog zahtjeva, te predlaže da sud donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u e-mailove, Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženika iz 2015., Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova, Izvadak iz Temeljnog kolektivnog ugovora od veljače 2002., Kolektivni ugovor za radnike tuženika iz veljače 2023., sudsku praksu, karte radnih mjesta Vozač autobusa I i Vozač autobusa III, Ugovore o radu, platne liste, izračun potraživanja, te su saslušani svjedoci BB, OB i tužitelj. 4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 23/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće između one koju je primio po koeficijentu 2,20 i one po koeficijentu 2,40. za utuženo razdoblje.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika, te

- iz Ugovora o radu od 13.1.2017. proizlazi da je tužitelj od 16.1.2017. bio zaposlen na određeno vrijeme na radnom mjestu „Vozač autobusa I“, šifra radnog mjesta ZS182, sa koeficijentom složenosti poslova 2,20 prema Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu,

- iz Ugovora o radu od 5.10.2018. proizlazi da je tužitelj od 1.10.2018. bio zaposlen na neodređeno vrijeme na radnom mjestu „Vozač autobusa III“, šifra radnog mjesta ZS184, sa koeficijentom složenosti poslova 2,40 prema Kolektivnom ugovoru.

7. Iz Pravilnika o radu Zagrebačkog holdinga d.o.o. iz studenoga 2016. proizlazi da su sva radna mjesta razvrstana u deset grupa složenosti poslova, a kao vozač autobusa tužitelj je razvrstan u V. grupu koja se odnosi na radnike koji imaju potrebna znanja i vještine u rukovanju strojevima, opremom i raznim alatima, te je tu većina zanimanja majstora i specijaliziranih mehaničara, montera, strojara, vozača, rukovatelja te manjim dijelom uslužna i službenička zvanja, za koje je predviđen raspon koeficijenta složenosti poslova 2,11-2,40. I prema KU za radnike ZET-a tužitelj je kao vozač razvrstan u V. grupu složenosti poslova.

8. Prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice Zagrebački električni tramvaj, Prilogu 3., Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova, pod V. grupu složenosti poslova navedeni su:

Vozač autobusa I s koeficijentom složenosti poslova 2,20, Vozač autobusa II s koeficijentom složenosti poslova 2,30 i Vozač autobusa III s koeficijentom složenosti poslova 2,40, čime je prednik tuženika odredio različitu visinu plaće za ove kategorije vozača.

9. Tužitelj je u svom iskazu izjavio da je u spornom razdoblju radio kod tuženika kao vozač autobusa, te je obavljao posao jednako kao i drugi vozači autobusa, ali je imao manju plaću.

10. Svjedoci BB i OB su izjavili da su u spornom razdoblju bili vozači autobusa isto kao i tužitelj, te su obavljali potpuno iste poslove, te su se međusobno mijenjali.

11. Sud je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja, budući su jasni i logični, te su međusobno suglasne, te iz istih nedvojbeno proizlazi kako se radi o radnicima tuženika koji svi rade na radnom mjestu vozača autobusa, te cijelo vrijeme primaju plaću prema koeficijentu od 2,40, dok jedini tužitelj iskazuje da je njegov koeficijent iznosio 2,20, a da je tek od potpisivanja zadnjeg Ugovora o radu (od 1.8.2022.) plaću ostvarivao prema koeficijentu složenosti poslova od 2,40. Iz svih iskaza svjedoka i tužitelja proizlazi da ne postoji nikakva razlika u obavljanju poslova u odnosu na vozača autobusa I, vozača autobusa II i vozača autobusa III, već da se radi o potpuno istim poslovima vozača autobusa među kojima nema nikakve razlike u pogledu poslova koji obavljaju u okviru tih radnih mjesta, te su se vozači u svom radu (pa tako i tužitelj) često znali međusobno izmjenjivati, odnosno vozili su istu autobusnu liniju u različitim smjenama. Iz iskaza citiranih svjedoka, a niti iz drugih izvedenih dokaza ne proizlazi da navedeni svjedoci obavljaju i poslove mentora i da zbog toga dobivaju veću plaću od tužitelja, pa su navodi tuženika u tom dijelu neosnovani.

12. Odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane su u čl. 90. ZR-a, koji u st. 4. određuje da se primjerenom plaćom smatra plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad, te u čl. 91. ZR-a koji propisuje da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, a da dvije osobe različitog spola obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti: ako obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju, ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti ili ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi.

13. Po ocjeni ovog suda, odredbe o jednakosti plaća imaju se tumačiti ekstenzivno, što znači da se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito i na jednakost plaća radnika koji neovisno od imenovanog radnog mjesta obavljaju iste poslove u istim uvjetima rada, kao što je ovdje slučaj, u odnosu na tužitelja i sve ostale radnike koji obavljaju kod tuženika poslove vozača.

14. Stoga su i sve odredbe Ugovora o radu koje je tužitelj sklapao sa tuženikom i kojima je koeficijent za obračun plaće utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40 ništetne, imajući u vidu odredbu čl. 91.st. 4. ZR-a. Slijedom navedenog, nisu odlučni navodi tuženika na koji način Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova, utvrđuje radna mjesta vozača autobusa, te da li je navedeni raspon koeficijenta u skladu s čl. 71. TKU, jer je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao u istim uvjetima te je mogao zamijeniti bilo kojeg vozača autobusa koji je u tom razdoblju primao plaću prema većem koeficijentu za obračun plaće (2,40). Tuženik pak ničim nije dokazao da postoji razlika u poslovima ili propisanim kvalifikacijama za vozača autobusa I., vozača autobusa II. i vozača autobusa III. a niti je predložio daljnje dokazne prijedloge na te okolnosti, a ovaj sud smatra da je jedina razlika u plaći, a što je protivno čl. 91. ZR-a.

15. Ovakvo stajalište je zauzeto i u presudama Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-432/2020 od 12. rujna 2022., Županijskog suda u Puli broj Gž R-73/2022 od 11. listopada 2022. i Županijskog suda u Splitu broj Gž R-754/2020 od 24. svibnja 2021.

16. Tuženik je dostavio izračun razlike plaće između plaće koju je tužitelj ostvario na radnom mjestu vozač autobusa 1. po koeficijentu 2,20 i plaće koju bi ostvario na radnom mjestu vozač autobusa III. po koeficijentu 2,40 za utuženo razdoblje, te ista prema izračunu tuženika na listu 115 spisa iznosi 292,43 eura bruto. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev sukladno izračunu tuženika, a koja visina među strankama nije sporna, pa je valjalo obvezati tuženika da tužitelju isplati razliku plaće u iznosu od 292,43 eura bruto, kao u izreci presude.

17. Tužitelju su na pojedinačne mjesečne iznose dosuđene zatezne kamate tekuće od 16-og u mjesecu za prethodni mjesec, sukladno čl. 92. st. 3. ZR i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO), a s obzirom na odredbu čl. 45. st. 1. i 2., u vezi sa čl. 14. Zakona o porezu na dohodak (NN, 177/04 i dr.) te čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (NN, 95/05 i dr.) plaćanje poreza i prireza dospijeva s isplatom primitka od nesamostalnog rada, tako da tužitelj ne može ostvariti pravo na zatezne kamate za razdoblje kroz koje isto kao sastavni dio bruto plaće nije dospjelo. Odluka o stopi zatezne kamate temelji se na čl. 29. ZOO, te Uredbi o izmjenama Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj: 156/22), kao u izreci presude.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1 ZPP, te su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), a prema vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva. Tako je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe po Tbr. 7/1 - 25 bodova, podnesak od 11.10.2023. po Tbr. 8/1 - 25 bodova, podnesak od 17.5.2024. po Tbr. 8/4 - 6,25 bodova, ročište 19.12.2023. i 6.4.2024. po Tbr. 9/1 - po 25 bodova za svako, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi ukupno 212,50 eura, a uvećano za trošak PDV-a iznosi 265,62 eura. Valja reći da tužitelju nije priznat trošak podneska od 5.9.2023., 19.12>2023. i 6.3.2024. jer isti nisu bili nužni za vođenje parnice sukladno čl. 155. ZPP-a te ih je tužitelj sam skrivio sukladno čl. 156. ZPP-a, budući je tužitelj već u tužbi bio dužan dostaviti svu potrebnu dokumentaciju i navesti sve navode na kojima temelji tužbeni zahtjev pa tako i navesti koje je zapravo utuženo razdoblje, te također, tužitelj je mogao na ročištu dostaviti zamjeničku punomoć za zastupanje na tom ročištu. Također, tužitelju nije priznat trošak ročišta za objavu presude budući isti nije dospio u vrijeme zaključenja glavne rasprave kada je isti zatražen, a nije izvjesno da li će punomoćnik na isto pristupiti ili ne. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 151 st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 10. siječnja 2025.

Sudac:

Monika Ferić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, a o žalbi odlučuje Županijski sud. Žalba se podnosi ovom sudu, u pet primjeraka. Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. (članak 467. st. 1. ZPP-a).

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Tuženiku