REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Stalna Služba u Belom Manastiru

Kralja Tomislava 53, 31300 Beli Manastir

P-512/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Robertu Gojević, u pravnoj stvari tužitelja GT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Damiru Ratkoviću odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po OD Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, zaključene 26. studenog 2024., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, objavljene 10. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005 sklopljenog dana 30. ožujka 2005. godine ovjerenog kod javnog bilježnika Verice Rok pod brojem OV-2721/2005 dana 31.03..2005. god., između tužitelja JT iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] i Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, a koja u čl. 2. glasi: „CHF... odnosno u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita"; u čl. 3. toč. 2. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti...CHF“, toč. 3.:“... obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. za devize na dan plaćanja", toč. 4.:“Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja.“; u čl. 4. glasi: „ Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru."; u čl. 6. glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga...."; u čl. 11. glasi: „Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredita se odriče prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).“; a u čl. 15. glasi: „Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.“.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 5.131,28 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa preplaćenog anuiteta od 1. siječnja 2010. do do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29.12.2023. te od 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate, sve to u roku 15 dana,

– na iznos 12,64 EUR od 01.01.2010. do isplate,

– na iznos 14,90 EUR od 01.02.2010. do isplate,

– na iznos 14,49 EUR od 01.03.2010. do isplate,

– na iznos 17,33 EUR od 01.04.2010. do isplate,

– na iznos 16,45 EUR od 01.05.2010. do isplate,

– na iznos 17,67 EUR od 01.06.2010. do isplate,

– na iznos 25,15 EUR od 01.07.2010. do isplate,

– na iznos 23,38 EUR od 01.08.2010. do isplate,

– na iznos 29,52 EUR od 01.09.2010. do isplate,

– na iznos 26,30 EUR od 01.10.2010. do isplate,

– na iznos 23,85 EUR od 01.11.2010. do isplate,

– na iznos 31,48 EUR od 01.12.2010. do isplate,

– na iznos 34,60 EUR od 01.01.2011. do isplate,

– na iznos 31,14 EUR od 01.02.2011. do isplate,

– na iznos 31,60 EUR od 01.03.2011. do isplate,

– na iznos 29,78 EUR od 01.04.2011. do isplate,

– na iznos 30,32 EUR od 01.05.2011. do isplate,

– na iznos 38,32 EUR od 01.06.2011. do isplate,

– na iznos 39,46 EUR od 01.07.2011. do isplate,

– na iznos 48,67 EUR od 01.08.2011. do isplate,

– na iznos 45,90 EUR od 01.09.2011. do isplate,

– na iznos 40,11 EUR od 01.10.2011. do isplate,

– na iznos 38,87 EUR od 01.11.2011. do isplate,

– na iznos 38,32 EUR od 01.12.2011. do isplate,

– na iznos 40,33 EUR od 01.01.2012. do isplate,

-na iznos 42,19 EUR od 01.02.2012. do isplate,

– na iznos 42,25 EUR od 01.03.2012. do isplate,

– na iznos 41,14 EUR od 01.04.2012. do isplate,

– na iznos 41,49 EUR od 01.05.2012. do isplate,

– na iznos 42,25 EUR od 01.06.2012. do isplate,

– na iznos 41,60 EUR od 01.07.2012. do isplate,

– na iznos 41,50 EUR od 01.08.2012. do isplate,

– na iznos 40,75 EUR od 01.09.2012. do isplate,

– na iznos 39,54 EUR od 01.10.2012. do isplate,

– na iznos 40,98 EUR od 01.11.2012. do isplate,

– na iznos 41,67 EUR od 01.12.2012. do isplate,

– na iznos 41,43 EUR od 01.01.2013. do isplate,

– na iznos 38,87 EUR od 01.02.2013. do isplate,

– na iznos 40,59 EUR od 01.03.2013. do isplate,

– na iznos 41,22 EUR od 01.04.2013. do isplate,

– na iznos 40,28 EUR od 01.05.2013. do isplate,

– na iznos 37,99 EUR od 01.06.2013. do isplate,

– na iznos 36,73 EUR od 01.07.2013. do isplate,

– na iznos 37,65 EUR od 02.08.2013. do isplate,

– na iznos 38,94 EUR od 03.09.2013. do isplate,

– na iznos 40,48 EUR od 04.10.2013. do isplate,

– na iznos 39,80 EUR od 05.11.2013. do isplate,

– na iznos 40,40 EUR od 04.12.2013. do isplate,

– na iznos 39,49 EUR od 08.01.2014. do isplate,

– na iznos 28,96 EUR od 03.02.2014. do isplate,

– na iznos 29,72 EUR od 03.03.2014. do isplate,

– na iznos 29,36 EUR od 01.04.2014. do isplate,

– na iznos 28,48 EUR od 02.05.2014. do isplate,

– na iznos 28,33 EUR od 02.06.2014. do isplate,

– na iznos 28,34 EUR od 01.07.2014. do isplate,

– na iznos 29,36 EUR od 01.08.2014 do isplate,

– na iznos 30,56 EUR od 01.09.2014. do isplate,

– na iznos 30,32 EUR od 01.10.2014. do isplate,

– na iznos 30,84 EUR od 01.11.2014. do isplate,

– na iznos 31,75 EUR od 01.12.2014. do isplate,

– na iznos 31,29 EUR od 01.01.2015. do isplate,

– na iznos 31,51 EUR od 01.02.2015. do isplate,

– na iznos 31,51 EUR od 01.03.2015. do isplate,

– na iznos 31,51 EUR od 01.04.2015. do isplate,

– na iznos 31,51 EUR od 01.05.2015. do isplate,

– na iznos 2.938,12 EUR od 18.05.2015. do isplate

sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak 4.121,98 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi od 30.12.2023. koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate, sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je dana 30. ožujka. 2005. godine sa pravnim prednikom tužene sklopio Ugovor o kreditu broj 5140060242-69500016965/2005 kojim ugovorom se tužena kao kreditor obvezuje staviti tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.000,00 CHF, obračunatoj prema srednjem tečaju za CHF kreditora na dan korištenja kredita, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj se obvezao tuženoj iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima, uz redovnu kamatu koja je člankom predmetnog ugovora, određena kao promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,90 % godišnje. Tužena je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala ugovorenu kamatnu stopu, umjesto prvotno ugovorenoj od 4,90 %, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe članka predmetnog Ugovora, koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, ništetan. Uslijed navedene promjene tužena je temeljem razlike u kamati po svakom mjesečnom anuitetu, neosnovan stekao ukupno iznos od 38.661,00 kuna. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se mijenjala bez tužitelju jasnih parametara odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Isto tako tužena nije prilikom zaključenja ugovora tužitelju pružila dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim za zaključenje ugovor o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Tužitelj navodi da je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017-10 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da nije upoznao potrošače o svim potrebnim parametrima za donošenjem valjane odluke. Kako su odredbe o valuti i kamati ništetne tužena je dužna vratiti sve što je primila na temelju takvih odredbi ugovora. Slijedom iznijetog tužitelj uređuje tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja i predlaže sudu da svojom presudom obveze tuženu na isplatu 38.661,00 kuna zajedno sa pripadajućim kamatama od dana isplate svakog pojedinog iznosa.

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan i ističe prigovor zastare na sva potraživanja. Smatra da je valutna klauzula dozvoljena i uobičajena i ne može biti ništetna zbog kretanja tečaja. Banka nije znala niti je mogla znati za rast tečaja CHF. Tečaj CHF je dugo godina bio stabilan te je bilo za očekivati da će se takvo kretanje i nastaviti. Stoga predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Tužena smatra da nije mogla svoje klijente informirati o nečemu o čemu ni sama nije imala saznanja odnosno o budućem smjeru kretanja tečaja franka. Valutna klauzula je dopuštena temeljem čl. 22. ZOO-a i samo se tako smije primjenjivati što znači da je ista zakonita i dopuštena. U pogledu kamatne stope ističe da je ista nezakonita jedino ukoliko ugovorena kamatna stopa prelazi visinu zakonom dopuštene visine kamatne stope. Tužena tvrdi da njeno postupanje u pogledu kamatnih stopa bilo sukladno regulatornim propisima HNB i očito da u tom smislu nama protupravnosti u postupanju. Ugovorna odredba da je kamatna stopa promjenjiva je jasna i razumljiva i nije sama po sebi nepoštena. Tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope. Visina kamatna stope se mijenja sukladno tržišnim kriterijima na koje tužena nije mogla utjecati. Tužena tvrdi da je u pregovorima jasno poučila tužitelja o svim značajkama ugovora pa tako i o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule. Stoga predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. Sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj: 5140060242- 69500016965/2005, otplatnog plana, Tablice kamatne stope, izračuna efektivne kamate stope, specifikacije uplata, vještačenjem po vještakinji Tonki Vulić i saslušao tužitelja GT i svjedokinju DT.

4. Na temelju tako provedenih dokaza, ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza kao cjeline, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5. Predmet spora je isplata ukupnog iznosa od 5.131,28 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

6. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., da li su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kreditor sklopili ugovor o kreditu broj 5140060242-69500016965/2005, kojim je banka odobrila tužitelju kredit u CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama na koji se zaračunavaju kamate od 4,90 % godišnje, te da su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.

8. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. oznake Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tužene banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i prvotužene Zagrebačke banke d.d., a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

10. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

11. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

12. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom TS u Zagrebu.

13. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

14. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. U navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da su tuženici u tom sporu pa i tužena prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena.

16. U obrazloženju navedene presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem prednika tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

17. Polazeći od navedenih utvrđenja ovaj sud zaključuje da odredba članka kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke o kreditima građana prema kojoj visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tužene i koja ne sadrži kriterij koje će tuženik pri donošenju takve odluke primijeniti nerazumljiva je i nepoštena i kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača(NN 96/2003).

18. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

19. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud zaključuje da je isti unaprijed formuliran od strane tužene i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj i ako tužena tvrdi suprotno na njoj je da to dokaže shodno odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača. Tužena je više puta mijenjala ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz predmetnog ugovora, a kreditor tužitelju u obavijesti nije naznačio razloge za donošenje odluke o povišenju kamatne stope. Iako tužena povišenjem kamatne stope nije prekoračila gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa NN 153 od 03.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena.

20. Shodno navedenom, a u skladu s odredbom čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima valjalo je prihvatiti i zahtjev da je tužena dužan vratiti tužitelju iznos koji je primila po promijenjenim kamatnim stopama.

21. Ovakav način utvrđivanja načina promjene kamatne stope navedenim presudama je utvrđen kao nepoštena ugovorna odredba zbog čega je taj dio ugovora po navedenim presudama utvrđen ništetnim pravnim poslom sve u skladu sa odredbom čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača. Takva presuda prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Šteta koju tužitelj trpi u ovom slučaju čini iznos koji je uplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o načinu utvrđivanja promjenjive kamatne stope odnosno razlika iznosa kojeg je platio za kamatu od ugovorene kamatne stope.

22. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba iz članka kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

23. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

24. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

25. Ocjenjujući ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

26. Sukladno navedenim utvrđenjima valja zaključiti i da su odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu ništetne temeljem odredbe čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača.

27. Tužitelj GT osobno saslušan u svom iskazu navodi da je taj kredit podigao 2005. radi kupnje kuće i cjelokupni iznos kredita je potrošio za kupnju kuće. Odlučio se za Slavonsku banku jerje već tamo imao tekući račun. Odlučio se za kredit u CHF jer mu je tako ponuđeno u banci, kredit u eurima mu nisu nudili. Rekli su mu da je CHF povoljna kamata. Rata mu je u početku iznosila 600,00 kn, na kraju je narasla duplo, misli na 1.200,00 kn. Nije imao mogućnosti da zatvori taj kredit pa ga je otplatio u cijelosti. Kada su mu rate počele rasti jednom je prilikom pitao u banci koliko ima za otplatiti rekli su mu da ima još oko 60.000,00 kn. Navodi da je mislio prodati neke dionice i zatvoriti kredit ali se predomislio. Kada je iduće godine ponovno pitao u banci koliko ima za otplatiti rekli su mu da ima još više od 60.000,00 kn što mu uopće bilo jasno. Misli da je zatvorio taj kredit, daje podigao drugi kredit i zatvorio taj kredit. Kuća koju je kupio služila mu je isključivo za stanovanje s obitelji, a nije otvarao nikakvu gospodarsku djelatnosti. Kredit je otplaćivao na način da mu se skidalo sa plaće.

27.1.Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti jer smatra da je isti životan i uvjerljiv.

28. Svjedok DT osobno saslušana, u svom iskazu navodi da su taj kredit podigli ona i njen suprugu ovdje tužitelj za kupnju kuće. Ona je išla s njim u banku. Rekli su joj da imaju kredit u CHF i da je povoljna kamatna stopa. Nisu upozoravani da bi se ta kamatna stopa mogla promijeniti i nisu ih ništa upozoravali niti u vezi tečaja. Ne može se sjetiti gdje je imala tekući račun u to vrijeme ali suprug je imao u Slavonskoj banci. Navodi da niti kod javnog bilježnika nisu dobili neka posebna upozorenja a ne može se sjetiti kod koga javnog bilježnika su bili. Ne može se sjetiti koliko je rata bila u početku, niti koliko je narasla. Kredit je otplaćivan sa suprugove plaće tako da se može izjasniti o nekim detaljima. U cijelosti su otplatiti taj kredit. Niti prilikom sklapanja ugovora, niti kasnije nisu vodili nikakve pregovore s bankom, oni su mijenjali ratu uvijek na više. Samo su mijenjali iznos rate.

28.1. I iskaz svjedokinje sud prihvaća u cijelosti unatoč činjenici da je riječ o supruzi tužitelja. Uspoređeni zajedno oba iskaza upućuju na to da tužitelju nisu date jasne upute upozorenja u vezi promjenjive kamatne stope i tečaja CHF. To potvrđuje zaključke sudova u presudama donesenih povodom kolektivne tužbe.

29. Na prijedlog tužitelja sud je odredio knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Tonki Vulić koja je sačinila nalaz i mišljenje temeljem kojeg je sud utvrdio:

- da je razlika stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu od 5.131,28 eur.

30. Sud je nalaz i mišljenje vještakinje prihvatio u cijelosti jer je isti izrađen u skladu s pravilima struke a u njemu nema vidljivih logičkih ili matematičkih nedostataka. Prigovori koje na nalaz i mišljenje ističe tužena predstavljaju njegovo pravno shvaćanje spora i načina na koji je trebalo odrediti granice vještačenja što nije od utjecanja na valjanost provedenog vještačenja.

31. Tužitelj je podneskom od 03. 04. 2022. godine svoj tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještakinje na iznos od 38.661,00 kuna uz pripadajuće kamate.

31.1. Tužitelj se već u tužbi pozvao na članak 186b ZPP-a navodeći da će konačni tužbeni zahtjev specificirati po provedenom vještačenju jer ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificiran tužbeni zahtjev niti raspolaže cjelokupnom dokumentacijom o kreditu. Stoga njegovo uređenje od 03. 04. 2022. godine ne predstavljanja povišenje tužbenog zahtjeva jer se visina tužbenog zahtjeva mogla utvrditi tek nakon što je tužena na zahtjev suda dostavila u spis traženu dokumentaciju i nakon što je vještačenjem utvrđena razlika između ugovorenih i stvarno plaćenih anuiteta kredita. Za napomenuti je stranke tijekom postupka nisu činile spornim sljedništvo između Slavonske banke d.d. s kojom je sklopljen kredit i Addiko banke kojoj je prema otplatnom planu vraćen kredit.

32. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 13. lipnja 2014. Prema ustaljen sudskoj praksi VSRH rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje VSRH je izrazio u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017., a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.

33. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 04. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje, te su potraživanja tužitelja zastarjela ona koja su dospjela do 04.04.2007., a kako tužitelj tužbom potražuje isplatu od 01. 01. 2010. očigledno je da je prigovor zastare neosnovan. Za navesti je i da je zastarijevanje ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkog suda postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio 12. lipnja 2019. godine razvidno je da nije protekao petogodišnji rok do podnošenja tužbe tako da je prigovor zastare u cijelosti neosnovan. Pored navedenog Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. 01. 2020. godine donio je pravno shvaćanje Su-IV-47/2020-2 u kome navodi da u ovakvim slučajevima zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

34. Glede pravnog sljedništva između Slavonske banke d.d. Osijek s kojom je sklopljen ugovor o kreditu i tuženika Addiko banke d.d. ovaj sud smatra da je nesporno i notorno da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. a što proizlazi i iz javnih sudskih registara.

35. Imajući u vidu navedeno sud je naložio tuženoj da tužitelju isplati ukupan iznos od 38.661,00 kuna sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose počev od dana dospijeća svake pojedine uplate.

36. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio primjenom odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača.

37. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO (NN 35/05 i dr.).

38. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju su u trošak priznati odvjetnički troškovi koji se odnose na sastav tužbe, podneska od 14.8.2020., ročišta od 15.9.2020., ročišta od 7.4. 2021., podneska od 13.9.2021., ročišta od 14.9.2021., ročišta od 3.11.2021., ročišta od 24.1.2022., ročišta od 2.3. 2022., podneska od 3.4.2022., ročište od 4.4.2022., ročište od 8.10.2024., 26. 11.2024., podneska od 8.10.2024., sve po 200,00 eur, ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 eur, ročište za objavu presude 10.1.2025. u iznosu 100,00 eur, troškovi vještačenja u iznosu 265,80 eur, sudske pristojbe na tužbu i presudu 106,18 eur.

Beli Manastir, 10. siječnja 2025.

S U D A C :

Robert Gojević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

-pun. tužitelja

-pun. tuženika