REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU

STALNA SLUŽBA U NAŠICAMA

Trg dr. F. Tuđmana 14

31500 NAŠICE

Broj: P-293/2023-16

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, Stalna služba u Našicama po sutkinji Anici Wolf kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja 1. ĐU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 2. ZU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 3. JU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Jelenje svi zastupani po punomoćnici Vlasti Šteher, odvjetnici iz Našica protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb zastupan po punomoćniku Goranu Gložinić, odvjetniku iz Varaždina radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove, naknade štete, isplate-povrat preplaćenog iznosa i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 10. siječnja 2025. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 518-50-2644918 koji ugovor je zaključen dana 28.01.2005 i potvrđen po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka, Jakova Gotovca 13 pod brojem OU-128/05 dana 02.02.2005 između prednika tužitelja sada pok. ŠU kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. , OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditora, koja glasi :

- u članku 7. . stavak 1. „… kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. ,OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 da tužiteljima ĐU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], ZU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], JU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 518-50-2644918 koji ugovor je zaključen dana 28.01.2005 i potvrđen po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka, Jakova Gotovca 13 pod brojem OU-128/05 dana 02.02.2005.g. između prednika tužitelja sada pok. ŠU kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. , OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kao kreditora, o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak isplati iznos od 460,94 eura , na ime iznosa razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule, sve sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog uplaćenog iznosa do isplate i to do 31. srpnja 2015.g. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2018.g. do isplate sa zateznom kamatom za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, koje teku kako slijedi na :

- iznos od 5,22 eura počev od 31.10.2008.g.,

- iznos od 5,19 eura počev od 30.12.2008.g.,

- iznos od 9,05 eura počev od 28.01.2009.g.,

- iznos od 4,43 eura počev od 26.02.2009.g.,

- iznos od 1,56 eura počev od 30.03.2009.g.,

- iznos od 2,32 eura počev od 28.04.2009.g.,

- iznos od 0,56 eura počev od 31.08.2009.g.,

- iznos od 1,87 eura počev od 27.10.2009.g.,

- iznos od 0,26 eura počev od 30.11.2009.g.,

- iznos od 3,43 eura počev od 04.02.2010.g.,

- iznos od 3,36 eura počev od 01.03.2010.g.,

- iznos od 12,76 eura počev od 23.04.2010.g.,

- iznos od 5,49 eura počev od 25.05.2010.g.,

- iznos od 12,37 eura počev od 24.06.2010.g.,

- iznos od 14,05 eura počev od 22.07.2010.g.,

- iznos od 19,85 eura počev od 27.08.2010.g.,

- iznos od 17,87 eura počev od 23.09.2010.g.,

- iznos od 15,56 eura počev od 27.10.2010.g.,

- iznos od 20,23 eura počev od 25.11.2010.g.,

- iznos od 26,59 eura počev od 28.12.2010.g.,

- iznos od 24,51 eura počev od 26.01.2011.g.,

- iznos od 25,87 eura počev od 28.02.2011.g.,

- iznos od 23,85 eura počev od 29.03.2011.g.,

- iznos od 25,34 eura počev od 28.04.2011.g.,

- iznos od 31,58 eura počev od 25.05.2011.g.,

- iznos od 36,78 eura počev od 27.06.2011.g.,

- iznos od 43,05 eura počev od 28.07.2011.g.,

- iznos od 67,94 eura počev od 22.09.2011.g.,sve u roku petnaest dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. ,OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužiteljima ĐU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], ZU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], JU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.197,50 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 10. siječnja 2025.g. do isplate, u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u nastavku ZOO) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji kao pravni sljednici pokojne ŠU zastupani po punomoćnici odvjetnici Vlasti Šteher iz Našica su podnijeli tužbu protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove, naknade štete, isplate i povrata preplaćenog iznosa.

2. Iz tužbe proizlazi da su prednik tužitelja ŠU kao korisnik kredita s jedne strane i tuženik kao kreditor s druge strane dana 28. siječnja 2005.g. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju novog vozila broj ugovora 518-50-2644918 koji ugovor je potvrđen po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka, Jakova Gotovca 13 pod brojem OU-128/05 dana 02. veljače 2005.g.. Tužitelji su temeljem rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Borisa Godžirov poslovni broj O-819/2020-5, UPP/OS- 169/2020-5 od dana 20. studenog 2020.g. proglašeni nasljednicima iza pokojne ŠU.

3. U članku 4. Ugovora ugovoren je rok otplate od 84 (osamdesetčetiri) mjeseci. Temeljem navedenog ugovora tuženik kao kreditor daje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 14.110,78 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. U članku 7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Prednica tužitelja je temeljem ugovorene valutne klauzule plaćala mjesečno anuitet sukladno promjeni tečaja tuženika za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta.

4. Tužitelji se pozivaju na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu povodom kolektivne tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. i to u dijelu koji je vezan za odredbe o ugovaranju valutne klauzule CHF. U ugovorima o kreditima, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći se u svojim ugovorima o kreditima nepoštenim, a time i ništetnim odredbama o ugovaranju valutne klauzule CHF. Prema obrazloženjima iz navedenih presuda predmetne odredbe o ugovaranju valutne klauzule CHF u ugovorima o kreditima su nepoštene a samim time i ništetne. Navedene odredbe, same za sebe, protivne su načelima obveznog prava savjesnosti i poštenja, zbog čega navedene odredbe od trenutka zaključenja takvih ugovora o kreditu uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. Navedena presuda obvezujuća je za sve niže sudove, sukladno odredbama čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/2014, 110/2015, 14/2019) i sukladno odredbama čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014).

5. Tužitelji se pozivaju i na presudu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. Visokog trgovačkog suda RH kojom je utvrđeno da su tužene banke, pa tako i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

6. S obzirom na obvezujući učinak spomenute sudske odluke u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača tužitelj smatra da je i u ovom sporu sud vezan za pravna utvrđenja iz te presude. Na ovu tužbu imaju se primjenjivati odredbe čl. 502. c ZPP-a koji propisuje: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presuda kojom će biti prihvaćen zahtjev iz tužbe iz članka 502. c stavka 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi . U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.“ Slično navodi i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača : „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača …. Obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.“ (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/115) Presuda suda u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana ponašanjem koje je proglašeno nepoštenim.

7. Tužitelji se pozivaju na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2221/18 kojom je prihvatio obrazloženje presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese potrošača tako što je u ugovorima koristio nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je time tuženik postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP, a od 7. kolovoza pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), jer nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi, te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer je predmetni ugovor unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa je slijedom toga zaključeno da to nije moguće tumačiti kao pojedinačno pregovaranje.

8. Prednica tužitelja u vrijeme kada je ugovarala kredit nije znala ništa o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Tuženik je morao informirati tužitelja o rizicima i karakteristikama konkretne valutne klauzule, te o mogućim pojavama tijekom otplate kredita koje su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a što tuženik nije učinio. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli CHF je nepoštena i time ništetna u svim dijelovima Ugovora o kreditu.

9. Tužitelji u skladu s odredbama čl.1111. ZOO-a smatraju da se radi o stjecanju bez osnove na strani tuženika jer je prednica tužitelja pretplatila iznos kredita, a što joj je tuženik dužan vratiti s kamatama.

10. Obzirom na sve do sada izneseno, kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koja pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelji drže početni anuitet mjerodavnim ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita, jer je prednica tužitelja na dan puštanja kredita nesporno primila točno određeni iznos kuna (CHF u kunskoj protuvrijednosti) obračunat upravo po tom početnom tečaju.

11. Tužitelji su se pozvali na odredbe čl. 186.b ZPP-a te postavili stupnjevit tužbeni zahtjev sve do provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a tužbeni zahtjev su uredili nakon što je provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

12. Tužitelji su uz tužbu dostavili Rješenje o nasljeđivanju iza pokojne ŠU broj O-819/2020-5, UPP-OS-169/2020 od 9. listopada 2020.g. Iz Rješenja o nasljeđivanju je vidljivo da su nasljednicima proglašeni FU, ZU i RU, dakle tužitelji. Također su dostavili Ugovor o kreditu zaključen između tuženika i ŠU dana **.**.2005. u [adresa]. Dostavili su otplatni plan od 3. veljače 2005.g. koji je sačinio tuženik u vrijeme zaključenja ugovora.

13. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem ne spori zaključenje ugovora sa pokojnom ŠU, pravnom prednicom tužitelja.

14. Tuženik je istakao prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, navodeći kako činjenica smrti korisnika kredita, ŠU ne dokazuje da su tužitelji nasljednici svog prednika u pogledu nasljeđivanja prava i obveza iz ugovora o kreditu sklopljenog između prednika tužitelja i tuženika. Da bi nasljednik mogao potraživati neku tražbinu, prvo ju mora naslijediti, a tužitelji takvu tražbinu nisu naslijedili. Tuženik ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije jer tuženik i tužitelji nisu bili ni u kakvom ugovornom odnosu.

15. Tuženik se pozivao na odredbe Zakona o obveznim odnosima prema kojima je dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom, pa tužitelji neosnovano ističu da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio prednika tužitelja pri sklapanju Ugovora te je isticao da je prednik tužitelja u zahtjevu za kredit samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF između više ponuđenih. Tuženik je isticao da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute.

16. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, prednik tužitelja je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

17. Tuženik je isticao kako nisu bili ispunjeni uvjeti protivno načelu savjesnosti i poštenja jer se o odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Prednik tužitelja je bio upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno potpisao i pristao na odabir valutne klauzule CHF, što znači da je tuženik postupao u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

18. Tuženik je isticao prigovor zastare jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

19. Tuženik se protivio pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelji nisu dokazali da je došlo do prijelaza njihove imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje.

20. Tuženik se protivio pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati.

21. Tijekom postupka provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji Dajani Vuković stalnom sudskom vještaku. Iz nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka proizlazi da kredit nije uredno otplaćivan pa su u nekim mjesecima plaćena pod dva anuiteta dok u nekim mjesecima nije izvršeno plaćanje obveze. Vještakinja je navela da se kroz razdoblje otplate kredita kamatna stopa mijenjala u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu od 5,85% godišnje pa do 7,75% godišnje i to kroz razdoblje od 2007.g. pa do 2012.g. Vještakinja je izračunala pozitivnu tečajnu razliku od 584,32 EUR koji iznos je umanjila za izvršen povrat više plaćenih iznosa u visini od 123,38 EUR, pa pozitivna tečajna razlika prema nalazu vještaka iznosi 460,94 EUR.

Sud je u cijelosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju financijsko-knjigovodstvenog vještaka jer smatra da je nalaz dan u skladu sa strukom, zakonom, nepristrano i objektivno, te je vještakinja svoj izračun prikazala tabelarno kroz razdoblje otplate kredita.

22. Tijekom postupka sud je saslušao 1. tužitelja ĐU koji je izjavio da je zajedno sa djecom, to jest 2. tužiteljicom i 3. tužiteljem i zajedno sa pokojnom suprugom ŠU išao kupiti osobni automobil koji im je trebao za vlastite potrebe. Pokojna supruga je imala bolje uvjete za podizanje kredita pa je zaključila Ugovor o kreditu koji je glasio na njezino ime, ali on je bio cijelo vrijeme prisutan sa njom u banci prilikom zaključenja ugovora. Automobil su došli kupiti u auto kuću Laus u Osijeku koja ih je poslala kod tuženika radi podizanja kredita. Tuženik je odmah kredit ponudio u CHF valuti, u drugim valutama nije ni nuđen kredit, pa nisu ni znali da bi eventualno kredit mogli podignuti u nekoj drugoj valuti osim CHF. U banci je ugovor bio unaprijed pripremljen na način da nisu ni on ni supruga mogli utjecati na pojedine odredbe ugovora, nego je o svemu odlučivala banka. Nitko u banci nije pojasnio što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Pokojna supruga i on su bili laici u pogledu bankarskog poslovanja pa im odredbe ugovora nisu bile potpuno jasne ni razumljive, ali unatoč toga supruga je potpisala ugovor jer im je kredit bio potreban za kupnju osobnog automobila. Pokojna supruga ŠU je otplaćivala kredit osobno od svoje plaće i otplatila ga je prije isteka roka. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu 1. tužitelja koji je bio nazočan prilikom potpisivanja ugovora sa pokojnom suprugom ŠU i bio je upućen u cijeli postupak podizanja kredita i ugovaranja pa ima saznanja na koji način je tuženik pristupio ovom pravnom poslu, te da nije bilo mogućnosti od strane pokojne supruge da utječe na bilo koju stavku predmetnog ugovora, a niti je od strane banke dobila bilo kakvu informaciju zašto baš je predložen kredit u CHF valuti, a ne u nekoj drugoj valuti. Sud je cijenio iskaz 1. tužitelja kao vjerodostojan, istinit, objektivan i životan.

23. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 13. travnja 2024.g. uredila tužbu na način kako je to opisano u izreci presude.

24. Tužitelji su se očitovali na prigovor tuženika u pogledu aktivne legitimacije u ovom sporu, jer iz rješenja o nasljeđivanju iza pokojne ŠU poslovni broj O- 819/2020-5 proizlazi da je istim rješenjem utvrđena ostavinska imovina ostaviteljice, a njezinim nasljednicima na temelju zakona i sporazuma su proglašeni tužitelji. Tužitelji se pozivaju na odredbu čl. 5. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (dalje ZN) kojim je propisano ako je netko naslijedio neku osobu, njezin je sveopći pravni sljednik. Stavkom 2. navedenog članka propisano je kako ostaviteljevom smrću prelazi njegova ostavina na nasljednike, čime postaje njegovo nasljedstvo. Tužitelji kao nasljednici ostaviteljice aktivno su legitimirani u ovom postupku temeljem navedene zakonske odredbe. Kako predmetno potraživanje tužitelja nije utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom u trenutku smrti ostavitelja, o njemu se raspravlja u ovom postupku. Nasljednik je univerzalni sukcesor pa kao takav stupa u pravni položaj svoga prednika u pogledu njegovih prava i obveza i to u trenutku njegove smrti, a ne u trenutku donošenja rješenja o nasljeđivanju. Stoga je prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan.

25. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od dana 04.07.2013.g. pod poslovnim brojem P-1401/2012, u toč. 4. utvrđeno je da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. do 31.12.2008.godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 75/09, 79/09, 9/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

26. Prema odredbama čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, u posebnim parnicama tužitelji se mogu pozvati na pravna utvrđenja iz parnica (radi zaštite kolektivnog interesa) u kojima je presuđeno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba. U tom slučaju, u posebnim parnicama, sudovi su vezani za utvrđenja iz presude radi zaštite kolektivnog interesa. Predmetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sastavni su dio unaprijed formuliranog i standardnog ugovora tuženika o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

27. Slijedom naprijed navedenog odredbe ugovora o kreditu su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Predmetne odredbe ugovora su nerazumljive obzirom tužitelji, odnosno prednica istih iz njih nije mogla utvrditi promjene tečaja, a niti je bila upozorena o značenju iste ugovorne odredbe i rizicima koji su uz njih vezani. Pokojna prednica tužitelja nije imala potpunu predodžbu o stvarnom značaju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a s druge strane, tuženik nije na primjeren način objasnio niti je informirao o značenju i posljedicama predmetnih ugovornih odredbi. Tako tuženik drugu ugovornu stranu nije upozorio da valutna klauzula švicarski franak nije isto što i valutna klauzula u EUR, te da je daleko rizičnije ugovoriti valutnu klauzulu CHF. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj EUR, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na bilo koju drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga takva valuta nije pogodna odnosno, vrlo je rizična za dužnike.

28. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.07.2013.g., proizlazi da je Međunarodni monetarni fond višekratno upozoravao sve banke, pa je tako i tuženik znao, o izvjesnosti rasta tečaja CHF u odnosu na EUR. Slijedom naprijed navedenog, riječ je o nepoštenim odnosno ništetnim odredbama u smislu čl. 81. i 82. i 84. mjerodavnog ZZP. U konkretnom slučaju riječ je o neodređenoj i neodredivoj činidbi, kao i činidbi ugovorenoj protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, to su iste ugovorne odredbe ništetne u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 270. ZOO-a. U ovom slučaju radi se o ugovornim odredbama koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 40. ZOO-a, a to posebno imajući u vidu činjenicu da je tužitelj potrošač, slabija ugovorna strana, za razliku od tuženika, koji je jača ugovorna strana, ali unatoč tome nije tužitelja informirao i upozorio na prethodno navedene okolnosti. Također, jasno je da je uslijed opisanog došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

29. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom je slučaju sud vezan uz takva utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. S obzirom da se tužitelji pozivaju na pravna utvrđenja iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku sud je vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

30. Prema odredbama članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača.

31. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona, da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

32. Tužitelji u svojoj tužbi od tuženika traže isplatu, smatrajući da je tužiteljima postupanjem tuženika (banke) šteta nastala pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018.g. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3.9.2019.g. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.g. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

33. Prednica tužitelja prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije bila posebno upozorena da bi se rata kredita mogla mijenjati, nije bila upozorena što to znači da je kredit vezan za švicarski franak. Kod sklapanja ugovora nije joj bilo rečeno da HNB štiti tečaj eura, ali ne i švicarskog franka, i nisu joj bili ponuđeni krediti u nekim drugim valutama.

34. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i prednica tužitelja nije bila u dovoljnoj mjeri informirana o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno tuženik s prednicom tužitelja nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti su je u cijelosti informirali o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu. Tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, prednika tužitelja je morao u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

35. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

36. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Iz svega navedenog, proizlazi da je tuženik prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik prednika tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost. 37. Tuženik je bio dužan prednika tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik nije učinio, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

38. Jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg je prednik tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 ) - stjecanje bez osnove - u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

39. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da se na predmetno potraživanje primjenjuje zastarni rok od 5 godina. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. 01. 2020.g. donio je pravno shvaćanje Su-IV47/2020-2 u kome navodi da u ovakvim slučajevima zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Stoga u pogledu potraživanja po osnovi promjene tečaja CHF u ovoj pravnoj stvari nije nastupila zastara.

40. U odnosu na prigovor zastare, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

41. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012.g. i prekinula je tijek zastare za tužitelja, te je zastara počela teći iznova (čl. 245. st.1. ZOO) od dana pravomoćnosti tog dijela presude broj P- 1401/12,dakle nakon 13. lipnja 2014.g. a tužba u ovom predmetu je podnijeta je 24.05.2023.g. , s napomenom da je u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018.g.(Pž- 6632/2017), pa s obzirom na navedeno prigovor zastare zahtjeva za isplatu tečajne razlike zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije osnovan (VSRH Revd - 3538/2020-2 od 09. ožujka 2021.g., VSRH Građanski odjel, Objedinjeno pravno shvaćanje broj:Su-IV-33/2022-2 od 31.siječnja 2022.g.).

42. Dio Ugovora koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule je ništetan, te je nerazumljiv, to tužiteljima pripada pravo da im tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa slijedom toga tuženik tužiteljima treba vratiti iznos koji predstavlja razliku u anuitetima koji su nastali zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužiteljima u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

43. Analizirajući sve dokaze kako pojedinačno tako u međusobnoj povezanosti ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu čl. 8. ZPP-a sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u potpunosti.

44. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. ZPP-a, a isti se sastoje od troškova zastupanja kao i troškova vještačenja koji iznose 1.197,50 EUR. Troškovi se sastoje od troška tužbe u iznosu od 100,00 EUR, sastava dva obrazložen podneska svaki po 100,00 EUR, dvije rasprave svaka po 100,00 EUR i ročišta za objavu presude u iznosu 50,00 EUR, što čini troškove od 550,00 EUR uz povećanje od 20% prema tarifnom broju 40- zastupanje više osoba u iznosu od 110,00 EUR, pripadajući PDV-a u iznosu od 137,50 EUR, kao i troškova vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, što sve ukupno čini troškove 1.197,50 EUR. Kako su tužitelji sa tužbom u cijelosti uspjeli u postupku sud im je dosudio i zatražene parnične troškove u naprijed navedenom iznosu u skladu s odvjetničkom tarifom i odredbama ZPP-a.

45. Slijedom naprijed navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Našice, 10. siječnja 2025. godine

S U T K I NJ A

Anica Wolf

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude. Ista se podnosi putem ovoga suda, a odlučuje nadležni Županijski sud.

Presuda je javno objavljena 10. siječnja 2025. godine.

Dostaviti:

1. Punomoćnici tužitelja

2. Punomoćniku tuženika