REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Stalna služba u Belom Manastiru

Kralja Tomislava 53, 31300 Beli Manastir

P-1230/2021-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru, po sucu Robertu Gojević, u pravnoj stvari tužitelja SF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčić odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, OIB:14036333877, zastupana po OD Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate nakon glavne i javne rasprave, održane u prisutnosti punomoćnika stranaka, zaključene 12. studenog 2024., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, objavljene 10. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.4. toč. 4. Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu br. 51/2007-95026235 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 01.08.2007. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 03.08.2007. godine po javnom bilježniku Verici Rok iz Belog Manastira pod brojem OV-8159/2007, u dijelu odredbe koji glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti ugovorene valute, primjenom srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 15.696,56 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

- 4,59 eur tekućom od 15.9.2008.

- 635,99 eur tekućom od 15.3.2009.

- 440,25 eur tekućom od 15.9.2009.

- 579,07 eur tekućom od 15.3.2009.

- 1.187,20 eur tekućom od 15.9.2010.

- 1.366,57 eur tekućom od 15.3.2011

- 1.868,51 eur tekućom od 15.9.2011.

- 1.766,72 eur tekućom od 15.3.2012.

- 1.663,98 eur tekućom od 15.9.2012.

- 1.604,51 eur tekućom od 15.3.2013.

- 1.475,85 eur tekućom od 15.9.2013.

- 1.565,17 eur tekućom od 15.3.2014.

- 1.538,15 eur tekućom od 15.9.2014.

do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak 5.528,08 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa nadalje do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu u kojoj navodi da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d, odnosno Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Dana 1.8.2007. tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu br. 51/2007- 95026235-sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, potvrđen dana 3.8.2007. po javnom bilježniku Verici Rok iz Belog Manastira pod brojem Ov-8159/2007.prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti do 370.000,00 kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1.1.2004.-31.12.2008. to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Slijedom iznijetog tužitelj predlaže sudu da utvrdi da je ništetna odredba Ugovora o kreditu i obveze tuženu na isplatu zajedno sa pripadajućim kamatama od dana isplate svakog pojedinog iznosa.

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan i ističe prigovor zastare. Tuženik ističe da tužbeni zahtjev nije osnovan jer se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru. Iz samog Ugovora o kreditu vidljivo je kako je tužitelj koristio kredit kao nositelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva i za kupovinu poljoprivredne mehanizacije te predmetni kredit nije potrošački kredit. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Da u konkretnom predmetu sud nije vezan utvrđenjima iz kolektivnog postupka, odnosno da se pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka ne odnose na odredbe ugovora o kreditu sklopljenog sa Slavonskom bankom d.d. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi.Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj. Navodi kako je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Naime, tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. S druge strane, tužitelj je kao korisnik kredita bio ovlašten u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima je tuženik aktivno udovoljavao i odobravao ih, te se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome Naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu.

3. Sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu broj: br. 51/2007- 95026235 na listu 6.-14. spisa, pregled prometa na listu 129.-146. spisa, otplatni plan na listu 147. spisa, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu na listu 148. spisa, nalaz i mišljenje vještaka na listu 165.-167. spisa, dopuna nalaza i mišljenja na listu 190.-192. spisa i saslušao tužitelja na listu 212.-213. spisa.

4. Na temelju tako provedenih dokaza, ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza kao cjeline, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Predmet spora je isplata ukupnog iznosa od 15.696,56 eur zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose.

6. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.6.2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 6.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., da li su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne, kao i da li je osnovan prigovor zastare.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj br. 51/2007-95026235 kojim je banka odobrila tužitelju kredit u CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama na koji se zaračunavaju kamate od 5,0 % godišnje, te da su ugovorne strane suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.

8. Za navesti je da je Visoki trgovački sud RH u presudi posl. oznake Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv ovdje tužene banke i drugih, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđeno je u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno u točki 1. izreke preinačio navedenu presudu trgovačkog suda i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Nadalje za navesti je da je Vrhovni sud u svojoj odluci Revt-249/14 od 09. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1-7 među kojima i prvotužene Zagrebačke banke d.d., a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013.

10. Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

11. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt -575/16-5 od 03. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

12. VTSRH je donio novu presudu Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. godine kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom TS u Zagrebu.

13. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

14. Konačno VSRH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev- 2221/2018-11 03. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTSRH o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. U navedenom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da su tuženici u tom sporu pa i tužena prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena.

16. U obrazloženju navedene presude Visokog trgovačkog suda (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem prednika tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

17. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

18. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba iz članka kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a) o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

19. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

20. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

21. Ocjenjujući ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke je nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

22. Sukladno navedenim utvrđenjima valja zaključiti i da su odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu ništetne.

23. Tužitelj osobno saslušan navodi da je sporni kredit podigao da bi kupio traktor. U to vrijeme imao je registrirani OPG SF. U banci mu nisu dali nikakvo posebno upozorenje, samo su mu ponudili kredit u švicarcima. U banci su mu rekli da je švicarac stabilna valuta i da je to najsigurnija varijanta. Odlučio se za tadašnju Hypo Banku jer je tamo imao račune. Kredit je plaćao u dvije rate godišnje, prva rata mu je bila 40.000,00 kn a druga isto 40.000,00 kn, a kasnije su narasle. Kredit je otplaćivao 7 godina. Ne može se sjetiti za koliko su mu porasle rate ali su mu porasle drastično. Kredit je rastao zbog rasta kamata i tečaja CHF. Ne može se sjetiti da li im je banka dostavila obavijesti o povećanju kamata. Ne može se sjetiti ni da li se obraćao banci sa zahtjevom da se smanji rata. Ne može se sjetiti da bi mu banka nudila kredit u kunama, nudili su mu švicarac kao najbolju opciju. Ugovor za kredit mu je pregledao njegov knjigovođa i rekao mu je da je to dobra varijanta. Njemu su u banci ponudili gotov ugovor i nije vodio pregovore oko sastava ugovora. Ugovor mu je bio ponuđen po principu uzmi ili ostavi. Nije dobio upozorenja da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF. Navodi da je pročitao ugovor o kreditu a nije tražio dodatna pojašnjenja nekih odredbi ugovora. Nije posebno pregovarao u uvjetima kredita, kredit je bio po sistemu uzmi ili ostavi.

23.1. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti jer smatra da je isti životan i uvjerljiv. Na temelju iskaza tužitelja ovaj sud utvrđuje da tužena prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dala tužitelju sve potrebne informacije i upozorenja o opasnosti valutne klauzule u CHF i način promjene kamatne stope. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je u vrijeme podizanja kredita tužitelj imao registriran OPG Ilija SF. Stoga se na njega ne primjenjuju izravno utvrđenja iz naprijed navedenih presuda vezanih uz kolektivne tužbe. Međutim, kada se njegov iskaz usporedi s utvrđenjima iz kolektivne tužbe ovaj sud drži utvrđenim da je banka i u njegovom slučaju postupala kao i u slučaju sklapanja ugovora s potrošačima. Stoga je neovisno o utvrđenjima iz presuda povodom kolektivne tužbe i u ovom slučaju riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju se vezala glavnica švicarski franak a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

24. Na prijedlog tužitelja sud je odredio knjigovodstveno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku Domagoju Kovačiću koji je sačinio nalaz i mišljenje temeljem kojeg je sud utvrdio:

- da je razlika stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema prvom otplatnom planu od 15.696,56 eur.

25. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti jer je isti izrađen u skladu s pravilima struke a u njemu nema vidljivih logičkih ili matematičkih nedostataka. Prigovori koje na nalaz i mišljenje ističe tužena predstavljaju njegovo pravno shvaćanje spora i načina na koji je trebalo odrediti granice vještačenja što nije od utjecanja na valjanost provedenog vještačenja.

26.Glede primjedbi tuženika da je financijsko knjigovodstveni vještak u svom nalazu i mišljenju trebao uračunati i potplaćene iznose, valja istaći kako sud postupa i odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, pa kako je tužitelj tražio izračun visine preplaćenog dijela kredita po osnovi tečajne razlike nastale uslijed povećanja tečaja za CHF prema HRK radi valutne klauzule kredita vezane za CHF, to je dakle ovaj sud naložio vještačenje u skladu s traženim, odnosno predloženim, te odlučio u granicama tužbenog zahtjeva, dakle za preplaćene iznose. Za istaći je to da ukoliko bi se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika takva nije ni od kakvog značaja za ovaj postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima. Upravo je tuženik svojim postupanjem skrivio ništetnost odredbi o valuti pa ne može sada ostvarivati koristi na temelju svoga skrivljenog ponašanja.

27. Tužitelj je podneskom od 10. svibnja 2024. svoj tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka na iznos od 15.696,56 eur uz pripadajuće kamate. Budući je riječ o preinaci tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja povodom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tuženik se ne može protiviti takvoj preinaci.

28. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika u pogledu valutne klauzule jer isti drži neosnovanim. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da se na predmetno potraživanje primjenjuje zastarni rok od 5 godina. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. 01. 2020. godine donio je pravno shvaćanje Su-IV-47/2020-2 u kome navodi da u ovakvim slučajevima zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Stoga u pogledu potraživanja po osnovi promjene tečaja CHF u ovoj pravnoj stvari nije nastupila zastara.

29. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO (NN 35/05 i dr.).

30. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a tužitelju su u trošak priznati odvjetnički troškovi koji se odnose na sastav tužbe od 20.12.2021., sastav podneska od 16.2.2022., 23.4.2024. i 10.5.2024., zastupanje na ročištima od 25.4.2022., 19.3.2024., 17.9.2024. i 12.11.2024., sve po 500,00 eur, ročište za objavu presude 100,00 eur, pristojba na tužbu u iznosu 26,54 eur i na presudu 26,54 eur, što sve ukupno iznosi 5.528,08 eur.

Beli Manastir, 10. siječnja 2025.

S U D A C :

Robert Gojević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.

DNA:

-pun.tužitelja

-pun.tuženika