REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: PR-901/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Moniki Ferić, u pravnoj stvari tužitelja ĐĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Gracinu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. studenog 2024., u prisutnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tužitelja AĆ, odvjetničkog vježbenika i punomoćnice tuženika OĆ, dipl. pravnice, Su-189/23, 10. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I./ Nalaže se tuženiku Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, da isplati tužitelju MĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.989,00 eura bruto te zatezne kamate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, tekuće:

- na iznos od 92,17 eura od 11. prosinca 2018. do isplate,

- na iznos od 110,12 eura od 11. siječnja 2019. do isplate,

- na iznos od 111,20 eura od 11. veljače 2019. do isplate,

- na iznos od 91,52 eura od 11. ožujka 2019. do isplate,

- na iznos od 97,31 eura od 11. travnja 2019. do isplate,

- na iznos od 100,86 eura od 11. svibnja 2019. do isplate,

- na iznos od 105,48 eura od 11. lipnja 2019. do isplate,

- na iznos od 98,36 eura od 11. srpnja 2019. do isplate,

- na iznos od 103,24 eura od 11. kolovoza 2019. do isplate,

- na iznos od 113,03 eura od 11. rujna 2019. do isplate,

- na iznos od 95,19 eura od 11. listopada 2019. do isplate,

- na iznos od 115,33 eura od 11. studenog 2019. do isplate,

- na iznos od 104,21 eura od 11. prosinca 2019. do isplate,

- na iznos od 101,41 eura od 11. siječnja 2020. do isplate,

- na iznos od 127,59 eura od 11. veljače 2020. do isplate,

- na iznos od 105,12 eura od 11. ožujka 2020. do isplate,

- na iznos od 99,99 eura od 11. travnja 2020. do isplate,

- na iznos od 88,67 eura od 11. svibnja 2020. do isplate,

- na iznos od 98,25 eura od 11. lipnja 2020. do isplate,

- na iznos od 103,26 eura od 11. srpnja 2020. do isplate,

- na iznos od 111,24 eura od 11. kolovoza 2020. do isplate,

- na iznos od 119,98 eura od 11. rujna 2020. do isplate,

- na iznos od 108,81 eura od 11. listopada 2020. do isplate,

- na iznos od 114,03 eura od 11. studenog 2020. do isplate,

- na iznos od 132,69 eura od 11. prosinca 2020. do isplate,

- na iznos od 136,01 eura od 11. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos od 109,19 eura od 11. veljače 2021. do isplate,

- na iznos od 97,47 eura od 11. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 126,08 eura od 11. travnja 2021. do isplate,

- na iznos od 122,83 eura od 11. svibnja 2021. do isplate,

- na iznos od 120,10 eura od 11. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 120,81 eura od 11. srpnja 2021. do isplate,

- na iznos od 131,38 eura od 11. kolovoza 2021. do isplate,

- na iznos od 121,53 eura od 11. rujna 2021. do isplate,

- na iznos od 116,64 eura od 11. listopada 2021. do isplate,

- na iznos od 121,65 eura od 11. studenog 2021. do isplate,

- na iznos od 119,36 eura od 11. prosinca 2021. do isplate,

- na iznos od 121,09 eura od 11. siječnja 2022. do isplate,

- na iznos od 112,93 eura od 11. veljače 2022. do isplate,

- na iznos od 102,98 eura od 11. ožujka 2022. do isplate,

- na iznos od 113,02 eura od 11. travnja 2022. do isplate,

- na iznos od 99,75 eura od 11. svibnja 2022. do isplate,

- na iznos od 109,54 eura od 11. lipnja 2022. do isplate,

- na iznos od 122,04 eura od 11. srpnja 2022. do isplate,

- na iznos od 115,54 eura od 11. kolovoza 2022. do isplate,

kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.062,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. siječnja 2025. do isplate sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

II./ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je od 2. studenoga 2018. godine zaposlenik društva Zagrebački električni tramvaj d.o.o. U odnosu na radno mjesto tužitelja, ističe se kako je tužitelj s tuženikom 29. listopada 2018. sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme za radno mjesto „Vozač tramvaja I“, šifra radnog mjesta ZS191, Tramvajski promet Dubrava, nadalje 15. listopada 2019. sklopili su drugi Ugovor o radu na određeno vrijeme za gore navedeno radno mjesto. Dana 11. studenoga 2019. tužitelj je sklopio novi ugovor o radu na neodređeno za radno mjesto „Vozač tramvaja I“, šifra radnog mjesta ZS191, Tramvajski promet Dubrava, a 22. srpnja 2022. tužitelj sklapa ugovor na neodređeno za radno mjesto „Vozač tramvaja III“, šifra radnog mjesta ZS193, Tramvajski promet Dubrava, međutim, u naravi se radi o istom radnom mjestu te tužitelj od kada je zasnovao radni odnos do danas, radi na istom radnom mjestu s identičnim radnim zadacima. U skladu s odredbom čl. 6. i 7. Ugovora o radu sklopljenih 29. listopada 2018., 15. listopada 2019. te 11. studenoga 2019. određeno je kako će se radniku, ovdje tužitelju, obračunavati i isplaćivati plaća sukladno Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu, i to prema koeficijentu složenosti poslova 2,20. Odredbom čl. 6. Ugovora o radu od 22. srpnja 2022. određeno je kako će se radniku isplaćivati plaća prema koeficijentu složenosti poslova 2,40. Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o., Dodatkom V. Temeljnog kolektivnog ugovora te Pravilnikom o radu za društvo Zagrebački holding d.o.o. određeno je da osnovnu plaću radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak čini zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je radnik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na radni staž. Kako je već istaknuto u historijatu tužbe Ad 1, tužitelj je s tuženikom zasnovao radni odnos na radnom mjestu „Vozač tramvaja“. Od trenutka zasnivanja radnog odnosa za radno mjesto vozača tramvaja pa do danas, tužitelj prometuje redovnim tramvajskim linijama tuženika koje su organizacijski raspoređene pod Tramvajski promet Dubrava. Obračunavanjem plaće prema koeficijentu 2,20 tužitelj je u periodu od 2. studenoga 2018., kao dana početka rada na radnom mjestu „Vozač tramvaja I“ do 1. kolovoza 2022., kao dana početka rada na radnom mjestu „Vozač tramvaja III“, diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženika koji obavljaju isti posao. Nakon sklapanja ugovora o radu za radno mjesto „Vozač tramvaja III“ tužitelju se plaća također obračunavala primjenom koeficijenta 2,40 iako su njegovi radni zadaci bili nepromijenjeni. Dakle, tužitelj je temeljem svih sklopljenih ugovora o radu obavljao u naravi isti posao slijedom čega mu se temeljem ranije sklopljenih ugovora o radu plaća neosnovano obračunavala primjenom koeficijenta 2,20. Naime, drugim tuženikovim radnicima, koji su u naravi obavljali iste poslove kao tužitelj, mjesečna plaća je već tada obračunavana primjenom koeficijenta 2,40, čime su u konačnici ostvarivali bitno višu osnovnu plaću od tužitelja. Diskriminacijski učinak još je jasniji ako se uzme u obzir da se u konkretnom slučaju radilo o radnom mjestu koje je organizirano kao rad u smjenama, pri čemu je nerijetko bio slučaj da nakon odrađene radne smjene pojedinog vozača zamjenjuje drugi vozač koji nastavlja voziti isti tramvaj na istoj relaciji do završetka svoje smjene, obavljajući iste radne zadatke, ali pritom dobiva veću plaću od vozača kojeg je prethodno zamijenio jer mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40, a ne 2,20. Radnici tuženika koji su zaposleni na radnom mjestu vozača tramvaja vrše primopredaju smjena sukladno rasporedu kojega tuženik objavljuje svakoga petka na svojim internim stranicama, a jedino iz kojega rasporeda je vidljivo koji je od vozača upravljao tramvajem, kojim tramvajem je upravljao te u kojem vremenu. Ono što je, također, bitno za istaknuti, iz samih platnih lista tužitelja koju sastavlja poslodavac – tuženik, razvidno je da se za radno mjesto vozača tramvaja na koje je tužitelj bio raspoređen, ima primjenjivati koeficijent 2,40. Naime, sam tuženik na svakoj tužiteljevoj platnoj listi naznačuje koeficijent za radno mjesto vozač tramvaja AP Dubrava 2,40, da bi zatim kao posebnu stavku iskazao korekciju koeficijenta za - 0,20. Tužitelj ističe kako je Poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnicima za jednak rad i rad jednake vrijednosti. Odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane u čl. 90. i 91. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZR) se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito na jednakost plaća istih radnih mjesta. U smislu odredbe čl. 91. ZR – a dvije osobe obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti ako:

- obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju;

- je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti.

- je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kvalifikaciju stečenu određenom razinom obrazovanja i narav posla određenu prema objektivnim kriterijima kao što su potrebna znanja, vještine, odgovornost i samostalnost te uvjeti u kojima se rad obavlja. Ranije predloženi svjedoci, kao i svi ostali vozači tramvaja tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu 2,40, obavljali su isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj, imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete u kojima se rad obavlja te bi sve navedene osobe, kao vozači tramvaja, mogli zamijeniti jedan drugoga u odnosu na posao koji obavljaju. Dakle, tužitelj ponavlja, imajući u vidu citirane odredbe Zakona o radu, rad koji su obavljali vozači tramvaja kojima se plaća obračunavala po koeficijentu 2,40 jednak je radu samog tužitelja u vrijeme kada mu je plaća obračunavana po koeficijentu složenosti 2,20 te radu kojeg isti obavlja sada kada mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40. Unatoč tome što je Ugovorom o radu određeno da se tužitelju plaća obračunava i isplaćuje po koeficijentu 2,20, tuženik je bio dužan, s obzirom na sve ranije navedeno, već tada obračunavati i isplaćivati plaću tužitelju po koeficijentu 2,40 jer je u skladu s člankom 91. stavkom 1. Zakona o radu poslodavac dužan radnicima isplaćivati jednaku plaću za jednak rad i rad jednake vrijednosti dok je sukladno stavku 5. istoga članka svaka odredba suprotna tome ništetna. Temeljem izračuna razlike plaće primjenom koeficijenta 2,40 u skladu s podacima sadržanima u priloženim platnim listama, proizlazi kako je tužitelj za period od kada je zasnovao radni odnos, pa do zaključno sa srpnjem 2022., uskraćen za 6.006,15 eura bruto, a koji iznos predstavlja razliku plaća koje su mu morale biti obračunate i isplaćene po koeficijentu 2,40 i plaća koje su mu obračunate i isplaćene po koeficijentu 2,20. Plaća se, u skladu s Kolektivnim ugovorima te ugovorima o radu, isplaćuje najkasnije do desetog dana u mjesecu za rad u prethodnom obračunskom razdoblju. Slijedom navedenog, tužbenim zahtjevom preciziranim u podnesku od 23.2.2024. zahtijeva da mu tuženik isplati razliku plaće u iznosu od 4.989,00 eura i parnični trošak sve sa pripadajućim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. Prvenstveno, tuženik ističe da u ovom predmetu nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenjem tužbe, jer je prije podnošenja tužbe tužitelj, ako je već smatrao da je njegovo pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, morao uputiti zahtjev poslodavcu za zaštitu prava radnika, što je tužitelj propustio učiniti. Sukladno čl. 133. Zakona o radu (NN 93/17, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23), radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Dakle, ako je tužitelj smatrao da mu je povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa, trebao je podnijeti zahtjev za zaštitu prava u roku propisanom u čl. 133. Zakona o radu. S obzirom da nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje predmetne tužbe, tuženik predlaže Naslovljenom sudu da tužbu i tužbeni zahtjev odbaci. Nadalje, u slučaju da sud ne odbaci tužbu, tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neutemeljeni te tužitelj ničim ne dokazuje opravdanost svog tužbenog zahtjeva. Tužitelj je kod suda ustao tužbom radi isplate iznosa od 6.006,15 eura bruto, a koji iznos predstavlja razliku plaće za koju smatra da mu je trebala biti obračunata i isplaćena po koeficijentu 2,40 i plaća koje su mu obračunate po koeficijentu 2,20. Nastavno na navode iz tužbe nesporno je da je tužitelj radnik kod tuženika od 29.10.2018. kada je sklopljen prvi Ugovor o radu na određeno vrijeme. Prije zaključenja prvog ugovora o radu tužitelj je završio program prekvalifikacije za zanimanje vozač tramvaja. Nakon položenog završnog ispita i uspješno okončanog uvođenja u rad tužitelj je s tuženikom zaključio Ugovor o radu na određeno vrijeme od 29.10.2018.g. na radnom mjestu „Vozač tramvaja I“ s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20. Nakon toga, s tužiteljem je dana 15.10.2019.g. zaključen Ugovor o radu na određeno vrijeme za radno mjesto „Vozač tramvaja I“ s koeficijentom 2,20 te 11.11.2019.g. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu „Vozač tramvaja I“ s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 u Tramvajskom prometu Dubrava. Potom je tužitelj s tuženikom dana 22.07.2022.g. sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu „Vozač tramvaja III“ s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,40 u Tramvajskom prometu Dubrava. U programu prekvalifikacije za vozača tramvaja tužitelj je bio obvezan pohađati nastavu, izvršavati ostale predviđene obveze utvrđene programom prekvalifikacije te položiti završni ispit. Nakon položenog završnog ispita za zanimanje vozač tramvaja tužitelj se upućuje na uvođenje u rad uz nadzor vozača –mentora u trajanju od 30 dana. Uvođenje u rad sastavni je dio prekvalifikacije. Nakon položenog završnog ispita i uspješno okončanog uvođenja u rad, tužitelj i tuženik sklapaju Ugovor o radu kojim će kandidat zasnovati radni odnos kod naručitelja za obavljanje poslova vozača tramvaja. Tek nakon provedene prekvalifikacije za zanimanje vozač/vozačica tramvaja s tužiteljem je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme s pripadajućim koeficijentom složenosti poslova radnog mjesta „Vozač tramvaj I“ – 2,20, uz probni rad od dva mjeseca. Iz navedenog se može jasno zaključiti da je temeljem prvog ugovora o radu tužitelj obavljao posao vozača tramvaja kao pripravnik odnosno isti je prvi puta obavljao posao za koji je bio osposobljen temeljem navedenog programa prekvalifikacije i iz tog razloga je potpuno netočan navod tužitelja da je obavljao isti posao kao primjerice ostali vozači tramvaja koji godinama rade kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Dakle, iz navedenih razloga tužitelju je ponuđen ugovor s nižom plaćom, odnosno s nižim koeficijentom 2,20, a tek kasnije nakon više godina obavljanja poslova vozača tramvaja tužitelju je ponuđen ugovor o radu s koeficijentom 2,40 sukladno njegovim sposobnostima, vještinama, radnom iskustvu u tome zanimanju i vrednovanju njegovog rada od strane tuženika. Upravo suprotno navodima tužitelja, vozači tramvaja koji primaju plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,20 kao što je u određenom razdoblju primao tužitelj i vozači tramvaja koji primaju plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,40 ne obavljaju jednak rad odnosno rad jednake vrijednosti a posebice uzimajući u obzir kriterije kao što su vještine radnika i njihova odgovornost. Sukladno Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova – Grupa složenosti poslova V. (VKV, SSS) 2,11 – 2,40, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET-a iz 2015. godine, utvrđena su slijedeća radna mjesta: -VOZAČ TRAMVAJA I – koeficijent složenosti poslova 2,20, -VOZAČ TRAMVAJA II – koeficijent složenosti poslova 2,30, -VOZAČ TRAMVAJA III – koeficijent složenosti poslova 2,40. Sukladno Prilogu 3. – Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova, sa tužiteljem je zaključen ugovor o radu u kojem je određena plaća prema koeficijentu složenosti poslova 2,20 i u tom slučaju radnik nakon obavljenog rada ima pravo na isplatu ugovorene i određene plaće. Ujedno se ističe da su 22.08.2019.g. donesene izmjene i dopune Pravilnika iz 2015.g. kojima je u određenom dijelu izmijenjena organizacijska struktura te usklađeni nazivi sukladno statusnoj promjeni tuženika. Navedeni raspon koeficijenta složenosti poslova u skladu je s čl. 71. temeljenog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,11- 2,40. Također, čl. 70. KU iz 2019.g. i KU iz 2023.g. koji je trenutno na snazi, predviđen je raspon koeficijenta za KV, VK i SSS od 2,01 – 3,00, što znači da je radnik i po novom općem aktu poslodavca unutar predviđene grupe raspona koeficijenta. Dakle, plaća tužitelja je određena ugovorom o radu, u skladu s važećim aktima koje je donio poslodavac (Kolektivnim ugovorom). Prema odredbi čl. 90 važećeg Zakona o radu, poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom ugovorom o radu. Prema tome, tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu. Obzirom na sadržaj tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja, tuženik navodi da sudska praksa ističe kako je poslodavac dužan isplatiti plaću sukladno zaključenom Ugovorom o radu s radnikom, što je vidljivo iz presude Županijskog suda u Zagrebu od 07.01.2020., Gž R- 1627/2017 koja navodi; „…tuženik je tužitelju plaću obračunavao i isplaćivao sukladno sklopljenom Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme. Iz navedenog proizlazi da je tuženik izvršio svoju ugovornu obvezu, a ugovor poslodavca i radnika o radnom mjestu i visini plaće nije protivan niti jednoj kogentnoj normi koja bi bila temelj za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traže da sud naloži tuženiku da mu isplati plaću različitu od one koja je između njih ugovorena.“ Da tuženik ima pravo na plaću koju je ugovorio potvrđuje dodatno i sljedeća odluka Vrhovnog suda od 25.4.2007. godine (Revr-225/2007): „Radnik u osnovi ima pravo na plaću koja je ugovorena između njega i poslodavca neovisno o ugovornom odnosu između poslodavca i drugih radnika. Pravilo sadržano u odredbi čl. 148. st. 1. ZOO/91 da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane može se, uz uvjete iz čl. 6. ZR/95, primijeniti i na ugovor o radu. Za ishod ovog spora bilo je pravno odlučno (relevantno) odgovoriti na pitanje je li tuženik kao poslodavac tužiteljici kao radnici isplatio plaću u skladu s onim što je među njima ugovoreno, odnosno je li tuženik postupio sukladno ugovoru o radu, pravilniku o radu i odredbama čl. 88. do 95. ZR/95 kojima se uređuje plaća, a nije od značenja odnos između tuženika i drugih radnika.“ Potpuno su netočni navodi tužitelja u kojima navodi da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove složenosti koeficijenta 2,40 te da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike koji obavljaju iste poslove i radne zadatke te za isti rad i posao primaju plaću koeficijenta složenosti poslova 2,40. Tužitelju, kao i ostalim novozaposlenim vozačima tramvaja kod tuženika prvim ponuđenim ugovorom o radu na određeno vrijeme (koef. Složenosti 2,20) određena je plaća kojom je u potpunosti vrednovan njihov rad. Tijekom selekcijskog postupka i prilikom potpisivanja ugovora o radu tužitelj je bio upoznat sa visinom plaće koju će primati (koeficijent složenosti poslova 2,20). Tužitelj je mogao odbiti ponudu ugovora o radu tj. Ne potpisati isti ukoliko nije bio zadovoljan ponuđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač tramvaja I“ za koje je zaključio ugovor o radu. Tuženik ukazuje da je ugovor o radu dvostranoobvezni pravni posao koji nastaje suglasnošću volja poslodavca i radnika. Tužitelju su već u vrijeme sklapanja ugovora o radu bile poznate sve činjenice i okolnosti vezane uz navedeno radno mjesto pa tako i odredbe vezane za određivanje plaće. Samim time tužitelj je znao i pristao da mu plaća bude određena sukladno koeficijentu koji je određen za navedeno radno mjesto odnosno 2,20. Odredbom čl.7.st.1. važećeg Zakona o radu propisano je da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću dok je radnik obvezan prema uputama poslodavca danima u skladu s naravi i vrstom posla, osobno obavljati preuzeti posao. Prema odredbi čl.15. st.1.t.8. Zakona o radu ugovor o radu mora sadržavati podatak o brutoplaći, a što u konkretnom slučaju je, dakle, poslodavac je dužan radniku dati posao i radnik nakon obavljenog rada ima pravo na isplatu tako ugovorene i određene plaće. Dakle, tuženik je tužitelju plaću obračunavao i isplaćivao sukladno sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme. Tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu, a ugovor poslodavca i radnika o radnom mjestu i visini plaće nije protivan niti jednoj kogentnoj normi koja bi bila temelj za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja kojim isti traži da sud naloži tuženiku da mu isplati plaću različitu od one koja je između njih dogovorena. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, jer tužitelj nije dokazao da bi upravo zatraženi iznosi predstavljali razliku plaće koju isti potražuje. Zaključno, navodi tužitelja da tuženik neosnovano vrši korekciju koeficijenta za 0,20 su neistiniti, jer tužitelj prima plaću u skladu s koeficijentom radnog mjesta za koje je potpisao ugovor o radu. Podaci na isplatnim listama radnika automatski se ispisuju temeljem podataka koji se povlače iz sustava odnosno programa Argosy kojeg poslodavac, ovdje tuženik, koristi za vođenje elektronske evidencije svih potrebnih osobnih podataka o radniku i podataka relevantnih za njegov radno pravni status i odnos kod poslodavca. Zbog ograničenosti mogućnosti akcija u sustavu i mogućnosti programa, a obzirom na komplekse izmjene svih dosadašnjih organizacija i sistematizacija radnih mjesta koje je sa šiframa svih radnih mjesta potrebno evidentirati u samom sustavu, ovo pitanje je isključivo tehničke naravi i ne utječe na isplatu plaće koja je isplaćena sukladno ugovoru o radu kojeg je radnik sklopio. Netočni su navodi tužitelja da predloženi svjedoci kao i svi ostali vozači tramvaja kod tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu složenosti 2,40 obavljaju isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj te da među njima nema razlike, jer imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete u kojima obavljaju rad. Upravo suprotno navodima tužitelja, postoje razlike između svih vozača prema radnom iskustvu, vještinama i radu koji obavljaju. Iz priloženih ugovora o radu za radno mjesto „ GĆ“ u članku 2. u opisu poslova tog radnog mjesta, vidljivo je da između ostalog „ GĆ“ obavlja poslove mentora u okviru svog radnog mjesta, dok takav posao nije u opisu poslova radnog mjesta „Vozač I“. Zbog svega navedenog tuženik je razvrstao vozače u tri skupine (vozač I, vozač II i vozač III) i za sva navedena radna mjesta je utvrdio da im pripada različit koeficijent složenosti poslova (2,20 2,30 i 2,40). Slijedom navedenog, tužitelj neosnovano potražuje isplatu razlike plaće u iznosu od 6.006,15 EUR bruto, zbog čega se tužba i tužbeni zahtjev tužitelja ukazuju u cijelosti neosnovanima, a zbog čega se predlaže da sud tužbu odbaci, odnosno podredno donese presudu kojom će tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Izvadak iz Temeljnog kolektivnog ugovora iz veljače 2002., Dodatak V. temeljnom kolektivnom ugovoru, Izvadak iz Pravilnika o radu iz studenog 2016., Kolektivni ugovor za radnike tuženika iz prosinca 2019., Ugovore o radu na određeno vrijeme, Ugovore o radu na neodređeno vrijeme, platne liste, Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženika iz 2015., sudsku praksu, Izmjenu i dopunu Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženika od 22.8.2019. uz Shematski prikaz organizacijske strukture, Kolektivni ugovor za radnike tuženika iz veljače 2023., isplatnu listu vozač autobusa III, izračun potraživanja, saslušan je tužitelj i svjedoci DĆ i FĆ.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 23/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće između one koju je primio po koeficijentu 2,20 i one po koeficijentu 2,40. za utuženo razdoblje.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika, te

- iz priloženih Ugovora o radu proizlazi da je tužitelj od 23.10.2018. bio zaposlen najprije na određeno vrijeme, a zatim na neodređeno vrijeme na radnom mjestu „Vozač tramvaja I“, šifra radnog mjesta ZS191, sa koeficijentom složenosti poslova 2,20 prema Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu,

- iz Ugovora o radu od 21.7.2022. proizlazi da je tužitelj od 1.8.2022. bio zaposlen na neodređeno vrijeme na radnom mjestu „Vozač tramvaja III“, šifra radnog mjesta ZS193, sa koeficijentom složenosti poslova 2,40 prema Kolektivnom ugovoru.

7. Iz Pravilnika o radu Zagrebačkog holdinga d.o.o. iz studenoga 2016. proizlazi da su sva radna mjesta razvrstana u deset grupa složenosti poslova, a kao vozač tramvaja tužitelj je razvrstan u V. grupu koja se odnosi na radnike koji imaju potrebna znanja i vještine u rukovanju strojevima, opremom i raznim alatima, te je tu većina zanimanja majstora i specijaliziranih mehaničara, montera, strojara, vozača, rukovatelja te manjim dijelom uslužna i službenička zvanja, za koje je predviđen raspon koeficijenta složenosti poslova 2,11-2,40. I prema KU za radnike ZET-a tužitelj je kao vozač razvrstan u V. grupu složenosti poslova.

8. Prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice Zagrebački električni tramvaj, Prilogu 3., Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova, pod V. grupu složenosti poslova navedeni su:

Vozač tramvaja I s koeficijentom složenosti poslova 2,20, Vozač tramvaja II s koeficijentom složenosti poslova 2,30 i Vozač tramvaja III s koeficijentom složenosti poslova 2,40, čime je prednik tuženika odredio različitu visinu plaće za ove kategorije vozača.

9. Tužitelj je u svom iskazu izjavio da radi kod tuženika kao vozač tramvaja od 2018. godine te je prema ugovoru imao koeficijent plaće 2,20, dok su drugi vozači tramvaja imali koeficijent 2,40, a ne zna zbog čega, te su svi obavljali iste poslove, a tek nedavno je dobio novi ugovor o radu sa koeficijentom 2,40. Svakodnevno je preuzimao smjenu od vozača tramvaja koji je imao koeficijent 2,40, a to su npr DĆ i FĆ. Obavljali su potpuno iste poslove te nije bilo nikakvih razlika, osim u koeficijentu plaće. Nakon što je dobio novi ugovor o radu sa koeficijentom 2,40, i dalje je nastavio obavljati potpuno iste poslove kao i prije, te se ništa nije promijenilo.

10. Svjedoci DĆ i FĆ su izjavili da su u spornom razdoblju bili vozači tramvaja kod tuženika, kao i tužitelj, te su oni obavljali iste poslove.

11. Sud je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja, budući su jasni i logični, te su međusobno suglasne, te iz istih nedvojbeno proizlazi kako se radi o radnicima tuženika koji svi rade na radnom mjestu vozača tramvaja, te cijelo vrijeme primaju plaću prema koeficijentu od 2,40, dok jedini tužitelj iskazuje da je njegov koeficijent iznosio 2,20, a da je tek od potpisivanja zadnjeg Ugovora o radu (od 1.8.2022.) plaću ostvarivao prema koeficijentu složenosti poslova od 2,40. Iz svih iskaza svjedoka i tužitelja proizlazi da ne postoji nikakva razlika u obavljanju poslova u odnosu na vozača tramvaja I, vozača tramvaja II i vozača tramvaja III, već da se radi o potpuno istim poslovima vozača tramvaja među kojima nema nikakve razlike u pogledu poslova koji obavljaju u okviru tih radnih mjesta, te su se vozači u svom radu (pa tako i tužitelj) često znali međusobno izmjenjivati, odnosno vozili su istu liniju u različitim smjenama. Iz iskaza citiranih svjedoka, a niti iz drugih izvedenih dokaza ne proizlazi da navedeni svjedoci obavljaju i poslove mentora i da zbog toga dobivaju veću plaću od tužitelja, pa su navodi tuženika u tom dijelu neosnovani.

12. Odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane su u čl. 90. ZR-a, koji u st. 4. određuje da se primjerenom plaćom smatra plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad, te u čl. 91. ZR-a koji propisuje da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, a da dvije osobe različitog spola obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti: ako obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju, ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti ili ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi.

13. Po ocjeni ovog suda, odredbe o jednakosti plaća imaju se tumačiti ekstenzivno, što znači da se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito i na jednakost plaća radnika koji neovisno od imenovanog radnog mjesta obavljaju iste poslove u istim uvjetima rada, kao što je ovdje slučaj, u odnosu na tužitelja i sve ostale radnike koji obavljaju kod tuženika poslove vozača.

14. Stoga su i sve odredbe Ugovora o radu koje je tužitelj sklapao sa tuženikom i kojima je koeficijent za obračun plaće utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40 ništetne, imajući u vidu odredbu čl. 91.st. 4. ZR-a. Slijedom navedenog, nisu odlučni navodi tuženika na koji način Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova, utvrđuje radna mjesta vozača tramvaja, te da li je navedeni raspon koeficijenta u skladu s čl. 71. TKU, jer je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao u istim uvjetima te je mogao zamijeniti bilo kojeg vozača tramvaja koji je u tom razdoblju primao plaću prema većem koeficijentu za obračun plaće (2,40). Tuženik pak ničim nije dokazao da postoji razlika u poslovima ili propisanim kvalifikacijama za vozača tramvaja I., vozača tramvaja II. i vozača tramvaja III. a niti je predložio daljnje dokazne prijedloge na te okolnosti, a ovaj sud smatra da je jedina razlika u plaći, a što je protivno čl. 91. ZR-a.

15. Ovakvo stajalište je zauzeto i u presudama Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-432/2020 od 12. rujna 2022., Županijskog suda u Puli broj Gž R-73/2022 od 11. listopada 2022. i Županijskog suda u Splitu broj Gž R-754/2020 od 24. svibnja 2021.

16. Tuženik je dostavio izračun razlike plaće između plaće koju je tužitelj ostvario na radnom mjestu vozač tramvaja 1. po koeficijentu 2,20 i plaće koju bi ostvario na radnom mjestu vozač tramvaja III. po koeficijentu 2,40 za utuženo razdoblje, te ista prema izračunu tuženika na listu 254 spisa iznosi 4.989,00 eura bruto. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev sukladno izračunu tuženika, a koja visina među strankama nije sporna, pa je valjalo obvezati tuženika da tužitelju isplati razliku plaće u iznosu od 4.989,00 eura bruto, kao u izreci presude.

17. Tužitelju su na pojedinačne mjesečne iznose dosuđene zatezne kamate tekuće od 11-og u mjesecu za prethodni mjesec, a koji tijek među strankama niej sporan, sukladno sklopljenim ugovorima o radu kojim je propisano da se plaća isplaćuje do desetog dana u mjesecu za prethodni mjesec, te sukladno čl. 92. st. 3. ZR i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO), a s obzirom na odredbu čl. 45. st. 1. i 2., u vezi sa čl. 14. Zakona o porezu na dohodak (NN, 177/04 i dr.) te čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (NN, 95/05 i dr.) plaćanje poreza i prireza dospijeva s isplatom primitka od nesamostalnog rada, tako da tužitelj ne može ostvariti pravo na zatezne kamate za razdoblje kroz koje isto kao sastavni dio bruto plaće nije dospjelo. Odluka o stopi zatezne kamate temelji se na čl. 29. ZOO, te Uredbi o izmjenama Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj: 156/22), kao u izreci presude.

18. Prema čl. 133. st. 3. ZR-a zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka (zahtjev za zaštitu prava), osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa. Kako se u ovom predmetu radi o sporu radi isplate novčanog potraživanja, to sukladno citiranom članku, podnošenje zahtjeva za zaštitu prava u zakonskom roku nije bila procesna pretpostavka za podnošenje tužbe u ovom predmetu.

19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1 ZPP, te su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), a prema vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva. Tako je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe po Tbr. 7/1 - 100 bodova, podnesak od 21.9.2023. po Tbr. 8/1 - 100 bodova, podnesak od 23.2.2024. po Tbr. 8/4 - 25 bodova, ročište 6.12.2023. i 26.11.2024. po Tbr. 9/1 - po 100 bodova za svako, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi ukupno 850,00 eura, a uvećano za trošak PDV-a iznosi 1.062,50 eura. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 151 st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 10. siječnja 2025.

Sudac:

Monika Ferić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno u 5 primjeraka putem ovog suda u roku od 15 dana.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Tuženiku