REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-285/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Berislava Devčića, kao predsjednika vijeća, Branimira Miljevića, kao izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Ani Sokal, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Poldan, Gatara, Vižintin, Komorski i Primorac iz Rijeke, kao punomoćnicima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-1686/2019-31 od 31. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se uvažava žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., te se preinačava presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-1686/2019-31 od 31. siječnja 2024., u točki III. izreke, i sudi:

„1. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude isplati tužitelju iznos od 6.126,66 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

2. Tužitelj se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva kojim je zatražio isplatu iznosa od 2.601,82 eura sa pripadajućim zateznim kamatama.“

II. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-1686/2019-31 od 31. siječnja 2024., u preostalom pobijanom dosuđujućem dijelu (točka I., II., IV., V. i VI. izreke), kao i u odluci o troškovima postupka (točka VII. izreke).

III. Nalaže se tužitelju EB naknaditi tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. troškove žalbenog postupka u iznosu od 85,53 eura, u roku od 15 dana, dok se tuženik odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 628-50-2843316 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, dana 23.05.2005.g. kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u čl. 2. Ugovora u dijelu koji glasi: „…promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora“, te se nalaže tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude, isplati tužitelju, iznos od 2.287,08 EUR (17.231,93 kn) sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže označenim u ovoj točki izreke.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 628-50-2843316 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 23.05.2005.g. kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak tako što je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, te se nalaže tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju iznos od 10.747,48 EUR (80.976,24 kn) sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže označenim u ovoj točki izreke.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju iznos od 8.728,48 EUR (65.764,74 kn) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućoj od dana 29.04.2016.g. pa do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023.godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 069-50-3744237 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 25.10.2006.g. kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u čl. 2. Ugovora u dijelu koji glasi: „…promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora“, te se nalaže tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju, iznos od 2.131,31 EUR (16.058,26 kn) sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže označenim u ovoj točki izreke.

V. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 069-50-3744237 sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 25.10.2006.g. kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak tako što je određeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, te se nalaže tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju iznos od 3.387,53 EUR (25.523,06 kn) sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže označenim u ovoj točki izreke.

VI. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplati tužitelju iznos od 1.534,43 EUR (11.561,20 kn) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućoj od dana 29.04.2016.g. pa do 31.12.2022.g.po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023.godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u visini od 5.828,22 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je pravodobno podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, kao i troškove žalbenog postupka, sve sa pripadajućim zateznim kamatama ili da istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Tuženik u žalbi ističe da u ovom postupku nije sporno da je konverzija provedena zakonito u odnosu na oba ugovora o kreditu odnosno temeljem odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZID ZPK), da je tužitelj slobodnom voljom pristao na zaključenje konverzije, te da je konverzija valjana i proizvodi pravne učinke, a da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos–1/2019-36 zauzet obvezujući pravni stav da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle, da Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija nesporno ima pravni učinak i nesporno je valjan neovisno o eventualnoj ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno da predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenim suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske pa da iz navedenog proizlazi zaključak da potrošač nakon provedene konverzije nema pravni interes i ne može postavljati nikakav daljnji kondemnatorni zahtjev iz osnovnog ugovora o kreditu.

2.2. Osim navedenog tuženik nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 154. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) iz razloga što u obrazloženju pobijane presude nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, te da su navedeni razlozi nejasni i proturječni,a osobito da je zaključak istog suda da tužitelju nikakve ranije preplate izvršene po kreditnoj partiji u CHF nisu priznate, proturječan stanju spisa i materijalnoj dokumentaciji iz koje proizlazi da su se sve uplate tužitelja prema tuženiku (pa tako i navodne preplate) pretvorile u uplate obveze po Aneksu ugovora o kreditu sukladno odredbi članka 19. c. ZPK-a, kao i da je presuda nerazumljiva i iz razloga što iz nalaza i mišljenja vještaka Dijane Tomljanović-Butković, kojeg je sud u cijelosti prihvatio, na proizlazi zaključak da i nakon sklopljenog Dodatka postoji potraživanje po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te s osnova uvećanja neotplaćene glavnice kredita na dan izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama. Također da je u svakom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo, i to prije svega odredbe članaka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO).

2.3. Nadalje se žalbenim navodima ukazuje da je u konkretnom slučaju ispunjeno načelo konverzije sadržano u članku 19. b. ZID ZPK, te da je konverzija provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR-ima, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-ima, čime su tužitelj i tuženik retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka i stvorili novu pravnu osnovu za zadržavanje svih izvršenih uplata.

2.4. Osim navedenog tuženik ističe da je za ovaj predmet značajna i odluka Europskog suda C-81/19 od 09. srpnja 2020. u kojoj je sud zaključio da se odredbe Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe koje su odraz prisilnih normi nacionalnog zakonodavstva, a iz čega proizlazi se navedene odredbe Direktive 93/13 ne primjenjuju niti na Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija, te se poziva i na sudsku praksu drugostupanjskih sudova u kojoj je zauzet suprotan stav od onog izraženog u pobijanoj prvostupanjskoj presudi.

2.5. Tuženik nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje iz razloga što je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio da postoji razlika između plaćenih iznosa anuiteta i anuiteta koji bi bili plaćeni da se tečaj valute CHF nije mijenjao i da se kamatna stopa nije mijenjala i to u obračunskom razdoblju od početka otplate do 30. rujna 2015., ali da nije utvrdio da to potraživanje postoji i nakon zaključenja Dodatka Ugovora o kreditu, s tim da niti iz odredbe članka 19. c. stavka 4. ZID ZPK-a ne proizlazi da bi tužitelj imao potraživanje po osnovi ništetnih odredbi i nakon sklopljenog Dodatka. Tuženik posebno osporava zaključak prvostupanjskog suda da tuženik ima pravo i na isplatu iznosa od 8.728,48 eura i iznosa od 1.534,43 eura na ime razlike obračunate preostale glavnice na dan 30. rujna 2015. za oba Ugovora o kreditu, a s osnove uvećanja neotplaćene glavnice kredita na dan izračuna konverzije, iz razloga što vještak smatra da nema osnove da se ova razlika u nedospjeloj glavnici uključi u preplatu, obzirom da se preplata odnosi samo na plaćene iznose, a da ono što nije plaćeno ne može biti preplaćeno, te da se osim toga glavnica ne može preplatiti, nego da se može preplatiti samo kamata i tečaj jer kad bi se glavnica mogla preplatiti da bi to značilo da je plaćeno više glavnice nego što iznosi kredit, odnosno da se radi o utvrđenju nove glavnice kredita koja se s ugovorenim kamatama plaća sukladno novom ispostavljenom otplatnom planu i uvjetima iz Dodatka Ugovora o kreditu.

2.6. Također se žalbi navodi da je vještak zbog pogrešnog zadatka koji mu je dao prvostupanjski sud u svom nalazu i mišljenju pogrešno utvrdio samo pozitivne razlike koje su nastale zbog povećanja kamatne stope ili povećanja tečaja valute CHF obzirom da je tužitelj kod oba Ugovora o kreditu zbog smanjenja kamatne stope i smanjenja tečaja valute CHF manje platio iznos od preko 1.670,00 eura pa da je vještak trebao uzeti u obzir i manje uplaćene iznose imajući u vidu da se u ovoj pravnoj stvari ne radi o klasičnom prigovoru radi prijeboja nego o utvrđenju koliko je zaista tužitelj tijekom cijelog ugovornog odnosa platio više zbog hipotetske ništetnosti valutne klauzule i klauzule o promjenjivoj kamatnoj stopi, a da je takav stav zauzeo i Vrhovni sud RH u rješenju poslovni broj: Rev-1277/2022-2 od 8. ožujka 2023., kao i da je u odnosu na kredit broj 069-50-3744237 tuženik priznao tužitelju preplatu u iznosu od 638,07 eura (4.869,81 kn) koju je isto tako bilo potrebno uračunati prilikom obračuna visine preplate.

2.7. Tuženik žalbenim navodima osporava i odluku o zateznim kamatama smatrajući da on nije nepošten stjecatelj jer da je sukladno važećim nacionalnim odredbama i u skladu s pravnom stečevinom EU kamatnu stopu mijenjao sukladno promjenama na tržištu koje nisu ovisile o njegovoj volji niti ih je on imao pod nadzorom, s tim da nije sporno da je valutna klauzula izričito dopuštena odredbama ZOO-a i da tuženik nije mogao predvidjeti hoće li i koliko rasti tečaj valute CHF rasti, a pogrešnom smatra i primjenu materijalnog prava u pogledu istaknutog prigovora zastare, kao i pozivanje na odredbu članka 502.c ZPP-a jer da se u ovoj pravnoj stvari ne radi o parnici za naknadu štete. Zaključno ističe da je tužitelj podneskom od 5. prosinca 2023. preinačio tužbeni zahtjev koji je prvostupanjski sud pobijanom presudom prihvatio iako tijekom postupka nije dopustio navedenu preinaku tužbenog zahtjeva, a zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari osporava i odluku o troškovima postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi Ugovora o kreditu od 23. svibnja 2005. i Ugovora o kreditu od 25. listopada 2006., koji su zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, u dijelovima u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i u dijelu kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te zahtjevi za isplatom odgovarajućih iznosa sa pripadajućim zateznim kamatama s osnova ništetnosti navedenih odredbi.

6. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući su u obrazloženju pobijane presude navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se ista presuda može ispitati. Ovaj sud, također, nije našao niti da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

7. Prvostupanjski sud je pobijanom presudom pravilno prihvatio preinačeni tužbeni zahtjev imajući u vidu da je tužitelj preinačio tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, i to na način da je zahtijevao iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu, te da se tuženik navedenoj preinaci nije protivio pa se u smislu članka 190. stavka 4. ZPP-a smatra da postoji pristanak tuženika na tu preinaku tužbe, s tim da se sukladno članku 191. stavku 2. ZPP-a takvoj preinaci tuženik nije niti mogao protiviti,.

8. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 23. svibnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu br. 628- 50-2843316 kojim je u članku 1. tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 154.400,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da je predmetni kredit odobren tužitelju namjenski (članak 6.) za kupnju stana, te da je u članku 2. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 4,95% godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o banke o kreditiranju građana, zatim da se tužitelj u članku 4. obvezao predmetni kredit otplatiti u roku od 240 mjeseci, i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke-kreditora za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Nadalje nije sporno da su stranke 27. siječnja 2014. sklopile Dodatak br. I. Ugovoru o kreditu br. 628-50-2843316 kojim je utvrđen moratorij u trajanju od 12 mjeseci, te da su 16. veljače 2016. sklopile Dodatak br. Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 628-50-2843316 temeljem ZID ZPK kojim je utvrđeno da neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. iznosi 100.896,39 CHF odnosno 92.286,10 eura, da je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju na dan uplate manji od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom u EUR računajući do 30. rujna 2015. pa da ta razlika od 2.308,20 eura (17.391,13 kn) predstavlja manjak koji se pridodaje glavnici.

8.1. U postupku također nije bilo sporno da su da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 25. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu br. 069-50- 3744237 kojim je u članku 1. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunama u protuvrijednosti 47.715,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da je namjena kredita stambeni kredit (članak 6.), te da je u članku 2. ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti redovnu kamatu od 3,95% godišnje koja da je promjenjiva u skladu s Odlukom o banke o kreditiranju građana, zatim da se tužitelj u članku 7. obvezao predmetni kredit otplatiti u roku od 228 mjeseci, i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke-kreditora za CHF važećim na nad dospijeća, a prema otplatnom planu. Također nije sporno da su stranke 16. veljače 2016. sklopile Dodatak br. Konv-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-3744237 temeljem ZID ZPK kojim je utvrđeno da neotplaćena glavnica na dan 30. rujna 2015. iznosi 32.816,38 CHF odnosno 30.015,90 eura, da je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju na dan uplate veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom u EUR računajući do 30. rujna 2015. pa da ta razlika predstavlja preplatu u visini od 646,33 eura (4.869,81 kn).

9. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je pitanje da li su valutne klauzule sadržane u predmetnim ugovorima o kreditu ništetne, kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da li nakon sklapanja Dodataka Ugovorima, kojima je izvršena konverzija valutne klauzule CHF u eure, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem djelomične ništetnosti osnovnih Ugovora o kreditu i u kojim iznosima, zatim da li je nastupila zastara tražbine i od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate. Također je sporno da li se na ovaj spor može direktno primijeniti intervencijski efekt presuda Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odnosno presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

10. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.) tako da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbu članka 502.c ZPP-a. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

10.1. U tom smislu drugostupanjski sud naglašava da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

11. Iako prvostupanjski sud nije imao u vidu zaključke Ustavnog suda iznesene u navedenom predmetu, ipak je izveo sve dokaze predložene po tuženiku, pa je tako saslušao i predloženu svjedokinju VB, dok je tužitelj saslušan na njegov prijedlog. Imajući u vidu da iz njihovih iskaza nedvojbeno proizlazi da tuženik, tijekom postupka koji je prethodio sklapanju predmetnih Ugovora o kreditu, nije dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i utjecaju osporenih ugovornih odredaba na njegove novčane obveze, pa tako i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, te rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, s tim da se u konkretnom slučaju radi o standardnim (tipiziranim) ugovorima o kreditu, te da je banka nametnutim ugovornim odredbama tužitelja stavila u neravnopravni položaj, kao i da je na navedeni način postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja vodeći računa samo o svom interesu i ne uvažavajući interes potrošača, tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je u predugovornoj fazi sklapanja predmetnih ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o parametrima promjene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, te da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iako je teret dokaza bio na njemu. Zbog iznesenog prvostupanjski sud je primjenom odredbi članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP) u vezi sa člankom 4. ZOO-a, pravilno utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnih ugovora o kreditu, a sve sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a, zbog čega je valjalo žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu potvrditi u dijelu koji se odnosi na deklaratorne tužbene zahtjeve navedene u točki I., II., IV. i V. izreke.

12. Nadalje, iako je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO-a, a što osnovano ističe i tuženik u žalbi, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016.

13. Prihvaćajući tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je na temelju članka 326. stavka 1. ZOO-a pravilno zaključio da u situaciji kada su ugovorne odredbe ništetne po samom zakonu iste ne mogu postati valjane niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, kako to tvrdi tuženik pozivajući se na činjenicu sklapanja Dodataka ugovoru. Nadalje, iako Dodatak ugovora o kreditu predstavlja akt kojeg su banke bile dužne sklopiti na temelju zakona odnosno odredbe članka 19. b. ZID ZPK, a sve u cilju da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit demoliran u valuti EUR, to ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove zbog ništetnih ugovornih odredbi ukoliko se u postupku utvrdi da Sporazumom o konverziji tužitelj nije u cijelosti obeštećen, odnosno da sklapanjem Dodataka ugovoru nisu sanirane posljedice ništetnosti predmetnih Ugovora o kreditu.

14. U postupku je utvrđeno da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno odredbama ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima.

15. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović- Butković iz Rijeke, kojeg je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio nalazeći da je isti izrađen sukladno pravilima struke i dokumentaciji priloženoj u spisu, utvrđeno je, i to u odnosu na Ugovor o kreditu broj 628-50-2843316 od 23. svibnja 2005., da zbog promjene kamatnih stopa ukupna preplata iznosi 2.287,08 eura (17.231,93 kn) s tim da je tužitelj manje platio iznos od 586,57 eura (4.419,38 kn) u razdoblju kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, a s osnova promjene tečaja da ukupna preplata iznosi 10.747,48 eura (80.976,24 kn) s tim da je tužitelj manje platio iznos od 877,53 eura (6.611.62 kn) u razdoblju kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog, te da razlika nedospjele glavnice u CHF po početnom tečaju i konvertirane glavnice u EUR po tekućem tečaju iznosi 6.126,66 eura (46.161,29 kn).

15.1. Nadalje je na temelju navedenog nalaza i mišljenja utvrđeno da u odnosu na Ugovor o kreditu broj 069-50-3744237 od 25. listopada 2006. utvrđeno da zbog promjene kamatnih stopa ukupna preplata iznosi 2.131,31 eura (16.058,26 kn) s tim da je tužitelj manje platio iznos od 70,13 eura (528,39 kn) u razdoblju kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, a s osnova promjene tečaja da ukupna preplata iznosi 3.387,53 eura (25.523,06 kn) s tim da je tužitelj manje platio iznos od 136,46 eura 877,53 eura (1.028,13 kn) u razdoblju kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog, te da razlika nedospjele glavnice u CHF po početnom tečaju i konvertirane glavnice u EUR po tekućem tečaju iznosi 1.543,43 eura (11.561,20 kn), s tim da vještak u odnosu na utvrđene nedospjele glavnice iz oba Ugovora o kreditu smatra da nema osnove da se ta razlika uključi u preplatu jer da se glavnica ne može preplatiti nego da se može preplatiti samo kamata i tečaj.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u smislu članka 1115. ZOO-a tuženik nepošteni stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate tekuće od dana plaćanja anuiteta jer je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

17. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao i prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

17.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi od 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019., ista je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

18. Prvostupanjski sud je, nadalje, pravilno zaključio da tužitelj ima pravo i na utvrđene razlike obračunate preostale glavnice na dan 30. rujna 2015. za oba Ugovora o kreditu, i to iz razloga što je tuženik obračun preostale glavnice u CHF izvršio prema tečaju CHF na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj se ne može primijeniti zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF nego se može primijeniti samo početno ugovoreni tečaj CHF-a.

19. Imajući u vidu sve izneseno prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je sukladno odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a u cijelosti usvojio kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na Ugovor o kreditu broj 069-50-3744237 od 25. listopada 2006. (točka IV., V. i VI. izreke), te u dijelu koji se odnosi na Ugovor o kreditu broj 628-50-2843316 od 23. svibnja 2005., a na temelju kojeg Ugovora je tužitelj zatražio isplatu iznosa od 2.287,08 eura s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplatu iznosa od 10.747,48 eura s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli (točka I. i II. izreke), imajući pri tome u vidu da su ti tužbeni zahtjevi postavljeni u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka. Prvostupanjski sud, nadalje, prilikom donošenja odluke pravilno nije uzeo u obzir i tzv. negativne razlike kada je tužitelj plaćao manji iznos od onog tečaja koji je ugovoren prilikom sklapanja ugovora o kreditu i kada je plaćao nižu kamatnu stopu od početno ugovorene, budući je tuženik samo općenito stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, odnosno nije postavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, tako da u ovom slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, a što je u skladu i s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

20. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio isplatu iznosa od 8.728,48 eura na ime razlike obračunate preostale glavnice kod Ugovora o kreditu broj 628-50- 2843316 od 23. svibnja 2005., budući iz nalaza i mišljenja vještaka, kojeg je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio, proizlazi da kod navedenog kredita razlika nedospjele glavnice u CHF po početnom tečaju i konvertirane glavnice u EUR po tekućem tečaju iznosi 6.126,66 eura, zbog čega je valjalo pobijanu presudu u točki III. izreke djelomično preinačiti i dosuditi tužitelju s tog osnova iznos od 6.126,66 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, a u preostalom dijelu, koji se odnosi na isplatu iznosa od 2.601,82 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, te odlučiti kao u točki II. izreke.

21. Iako je ovaj sud preinačio pobijanu presudu i djelomično odbio tužitelja s tužbenim zahtjevom, tužitelj i nadalje ima pravo na cjelokupne troškove postupka budući je i nakon preinačenja presude uspio sa 95,00% svog tužbenog zahtjeva, te da iz presude Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 proizlazi da se odredba članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, tako da tužitelju kao potrošaču u konkretnom slučaju pripadaju troškovi parničnog postupka u cijelosti.

22. Imajući u vidu da je tuženik uspio u žalbenom postupku u omjeru od 9%, te da je sukladno Tbr. 10. toč.1. i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) zatražio troškove sastava žalbe s PDV-om i sudskom pristojbom na žalbu u iznosu od 950,28 eura, ovaj sud je tuženiku dosudio troškove žalbenog postupka u iznosu od 85,53 eura, dok ga je odbio s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka.

23. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. i članka 373. točka 3. ZPP-a kao u izreci.

U Požegi 10. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Berislav Devčić