REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-993/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Berislava Devčića, kao predsjednika vijeća, Branimira Miljevića, kao izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, kao punomoćnicima, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P- 183/2022-13 od 18. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 10. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P-183/2022-13 od 18. srpnja 2024., u pobijanom dosuđujućem dijelu (točka I., II. i III. izreke), kao i u dijelu odluke o troškovima postupka (točka V. izreke).

II. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se da su ništetne odredba Ugovora o kreditu broj 148-50-338954895 sklopljenog 27. siječnja 2007. između tužitelja TM iz [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditora, sadržana u članku 7. predmetnog ugovora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69 da tužitelju TM iz [adresa] isplati iznos od 3.389,70 € (tri tisuće tristo osamdeset i devet eur i sedamdeset cent), sa zakonskom zateznom kamatom od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 2,49 € od 31.3.2008.,

- na iznos od 13,36 € od 31.10.2008.,

- na iznos od 1,93 € od 30.11.2008.,

- na iznos od 16,46 € od 31.12.2008.,

- na iznos od 18,70 € od 31.1.2009.,

- na iznos od 19,71 € od 28.2.2009.,

- na iznos od 16,93 € od 31.3.2009.,

- na iznos od 17,46 € od 30.4.2009.,

- na iznos od 13,20 € od 31.5.2009.,

- na iznos od 10,07 € od 30.6.2009.,

- na iznos od 10,90 € od 31.7.2009.,

- na iznos od 12,56 € od 31.8.2009.,

- na iznos od 12,41 € od 30.9.2009.,

- na iznos od 10,74 € od 31.10.2009.,

- na iznos od 13,87 € od 30.11.2009.,

- na iznos od 16,38 € od 31.12.2009.,

- na iznos od 19,96 € od 31.1.2010.,

- na iznos od 19,14 € od 28.2.2010.,

- na iznos od 23,98 € od 31.3.2010.,

- na iznos od 23,06 € od 30.4.2010.,

- na iznos od 24,86 € od 31.5.2010.,

- na iznos od 40,37 € od 30.6.2010.,

- na iznos od 37,17 € od 31.7.2010.,

- na iznos od 46,93 € od 31.8.2010.,

- na iznos od 43,56 € od 30.9.2010.,

- na iznos od 38,14 € od 31.10.2010.,

- na iznos od 49,58 € od 30.11.2010.,

- na iznos od 64,13 € od 31.12.2010.,

- na iznos od 53,82 € od 31.1.2011.,

- na iznos od 57,44 € od 28.2.2011.,

- na iznos od 52,84 € od 31.3.2011.,

- na iznos od 53,67 € od 30.4.2011.,

- na iznos od 73,17 € od 31.5.2011.,

- na iznos od 75,07 € od 30.6.2011.,

- na iznos od 91,37 € od 31.7.2011.,

- na iznos od 83,99 € od 31.8.2011.,

- na iznos od 73,84 € od 30.9.2011.,

- na iznos od 72,85 € od 31.10.2011. ,

- na iznos od 72,15 € od 30.11.2011.,

- na iznos od 76,52 € od 31.12.2011.,

- na iznos od 80,33 € od 31.1.2012.,

- na iznos od 80,84 € od 29.2.2012.,

- na iznos od 78,20 € od 31.3.2012.,

- na iznos od 79,98 € od 30.4.2012.,

- na iznos od 81,20 € od 31.5.2012.,

- na iznos od 79,15 € od 30.6.2012.,

- na iznos od 79,69 € od 31.7.2012.,

- na iznos od 78,15 € od 31.8.2012.,

- na iznos od 74,83 € od 30.9.2012.,

- na iznos od 78,37 € od 31.10.2012.,

- na iznos od 80,07 € od 30.11.2012.,

- na iznos od 78,88 € od 31.12.2012.,

- na iznos od 72,21 € od 31.1.2013.,

- na iznos od 77,88 € od 28.2.2013.,

- na iznos od 78,37 € od 31.3.2013.,

- na iznos od 76,15 € od 30.4.2013.

- na iznos od 69,24 € od 31.5.2013.,

- na iznos od 69,06 € od 30.6.2013.,

- na iznos od 70,76 € od 31.7.2013.,

- na iznos od 73,48 € od 31.8.2013.,

- na iznos od 77,25 € od 30.9.2013.,

- na iznos od 75,31 € od 31.10.2013.,

- na iznos od 76,68 € od 30.11.2013.,

- na iznos od 78,25 € od 31.12.2013.,

- na iznos od 79,91 € od 31.1.2014.,

- na iznos od 78,72 € od 13.12.2014. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 148-50-338954895 sklopljenog 27. siječnja 2007. između tužitelja TM iz [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditora, sadržana u članku 2. predmetnog ugovora u dijelu u kojem je ugovorena promjenljiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 5,20% godišnje.

IV. Za iznos od ukupno 1.116,20 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa računajući ovu od 30.11.2007. po članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate, tužbeni zahtjev se odbija.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 150,00 €, zajedno sa zakonskom zateznom računajući ovu od 18.7.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.“

2. Protiv točke I., II., III. i V. prvostupanjske presude žalbu je pravodobno podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i da tužitelja obveže naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka, kao i troškove sastava žalbe, sve sa pripadajućim zateznim kamatama ili da istu presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Tuženik prvenstveno u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP) jer da presuda u pobijanom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito da nema razloga o odlučnim činjenicama, te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zatim da je u potpunosti zanemario navode tuženika da su sporne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne i da se o njima pojedinačno pregovaralo, te da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja.

2.2. Osim navedenog da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da ugovorne strane nisu pregovarale o kamatnoj stopi uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu obzirom da je Općim uvjetima kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, propisan način određivanja visine kamatne stope, te način obračuna i plaćanja kamata pa da je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, da se ugovara u postotku u odnosu na glavnicu i da se izražava na godišnjoj razini, a da se može ugovoriti kao fiksna ili promjenljiva, kao i da je pogrešno zaključio da ugovorne strane nisu pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu jer da je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je od strane djelatnika tuženika upoznat sa svim okolnostima i rizicima različitih valuta koje je tuženik u to vrijeme nudio klijentima, samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF.

2.3. Nadalje se žalbenim navodima ukazuje da prvostupanjski sud ne navodi zašto bi tužitelju sporne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile nejasne, nerazumljive ili neuočljive imajući u vidu da tužitelj nikada nije prigovorio tako ugovorenim odredbama, niti se obratio djelatnicama banke da mu iste objasne, kao i da je Ugovor o kreditu ispunjen, a da tužitelj nikada nije prigovarao visini anuiteta, niti je koristio pravo da raskine ugovor, kao i da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP) jer da sud pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite, s tim da nije pravilno primijenio niti odredbe članka 96. stavka 1. i članka 99. ZZP-a. Zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari tuženik osporava i odluku o troškovima postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, kao i u dijelu kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te zahtjev za isplatom iznosa od 3.389,70 eura s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i iznosa od 1.116,20 eura s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

6. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući presuda u pobijanom dijelu sadrži valjano obrazložene razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se može ispitati. Ovaj sud, također, nije našao niti da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

7. Tijekom postupka nije bilo sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor-banka dana 27. siječnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu 148-50-3895845 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za kupnju novog vozila, i to u iznosu od 24.772,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja, da je u članku 2. ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja Ugovora iznosila 5,20% godišnje, te da je u članku 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu., i to na rok otplate od 84 mjeseca, kao i da je tužitelj kredit u cijelosti otplatio 13. veljače 2014.

8. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je pitanje da li je valutna klauzula sadržana u ugovoru o kreditu ništetna, kao i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, a posebno je sporno da li se na ovaj spor može direktno primijeniti intervencijski efekt presuda Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odnosno presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

9. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.) tako da se prvostupanjski sud pravilno pozvao na odredbu članka 502.c ZPP-a, i to unatoč tome što je predmetni kredit u cijelosti isplaćen. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

9.1. U tom smislu drugostupanjski sud naglašava da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

10. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud imao je u vidu zaključke Ustavnog suda iznesene u navedenom predmetu, te je izveo sve dokaze predložene po tuženiku, međutim tuženik je na ročištu od 12. veljače 2024. (list 136-137) povukao prijedlog da se saslušaju zaposlenici banke AM i SM, dok je tužitelj saslušan kao stranka na njegov prijedlog. Cijeneći iskaz tužitelja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je kredit realizirao radi kupnje osobnog vozila, da je postojao dogovor između auto kuće i banke za zaključenje ugovora, te da on nije mogao pregovarati o bilo kojoj ugovornoj odredbi nego da je potpisao unaprijed sastavljen Ugovor o kreditu, kao i da mu zaposlenici banke nisu ništa dodatno pojašnjavali što to znači valutna klauzula i koji su eventualni rizici zaključenja takvog ugovora.

11. Imajući u vidu da iz provedenog dokaznog postupka, a osobito iz iskaza tužitelja, proizlazi da tuženik, tijekom postupka koji je prethodio sklapanju ugovora, nije dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i utjecaju osporenih ugovornih odredaba na njegove novčane obveze, pa tako i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, te rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao i da se u konkretnom slučaju radi o standardnom (tipiziranom) ugovoru o kreditu, prvostupanjski sud je vodeći računa i o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. ZZP-a u vezi sa člankom 4. ZOO-a, pravilno utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a, zbog čega je valjalo žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I. i III. izreke potvrditi. Također je pravilno zaključeno da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 323. stavkom 1. ZOO-a.

12. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije Jasmine Fijačko iz Kutine, kojeg je prvostupanjski sud prihvatio kao stručan i objektivan, imajući pri tome u vidu da tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka nego da su njegove primjedbe bile pravne naravi, pa je tako pravilno utvrdio da zbog promjene kamatnih stopa ukupna preplata iznosi 1.116,43 eura, a s osnova promjene tečaja da ukupna preplata iznosi 3.389,70 eura, pri čemu se iznos od 3.476,04 eura odnosi na rast tečaja, a iznos od 86,34 eura na pad tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita.

13. Imajući u vidu navedena utvrđenja, kao i da tuženik žalbenim navodima na osporava zaključak prvostupanjskog suda o prihvaćanju nalaza i mišljenja vještaka, te o neosnovanosti istaknutog prigovora zastare u odnosu na isplatu s osnova ništetnosti valutne klauzule i dosuđene zatezne kamate, isti sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 3.389,70 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, te kada je odlučio kao u točki II. izreke pobijane presude, zbog čega je valjalo žalbu tuženika i u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu potvrditi.

14. Obzirom da tuženik žalbenim navodima osporava odluku o troškovima postupka (točka V. izreke) samo zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari, a da je tužitelj zatražio trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 200,00 eura, te da je uspio u parnici u omjeru od 70%, prvostupanjski sud je pravilno dosudio tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 150,00 eura temeljem članka 154. stavka 2. i članka 155. stavka 1. ZPP-a.

15. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer s istom nije uspio, a temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

16. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a kao u izreci.

U Požegi 10. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Berislav Devčić