Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž Ovr-38/2023-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Osijeku, po sutkinji Sanji Sušilović, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Posojilnica Bank eGen, Republika Austrija, Klagenfurt, Paulitschgasse 5-7, [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marko Kallayu, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Kallay i partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv 1. ovršenice EA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. ovršenika ĆA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. ovršenika OA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 4. ovršenice IA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Franjo Šebijan, odvjetnik iz Varaždina, radi ovrhe na nekretnini 2. ovršenika i 4. ovršenika, te ovrhe na novčanim sredstvima na računima 1. do 4. ovršenika, rješavajući žalbu ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Ovr- 185/2020-40 od 10. listopada 2021., 10. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

Žalba se uvažava kao osnovana i ukida rješenje Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Ovr-185/2020-40 od 10. listopada 2021, te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je:

"Odgađa se ovrha određena rješenjem ovog suda br. Ovr-185/20-10 od 25. lipnja 2020. do pravomoćnog završetka postupka u predmetu ovog suda br. P- 537/18, pokrenutog povodom tužbe ovršenika za utvrđenje ništetnosti ovršne isprave - Ugovora o otplati kredita (jednokratni kredit) od 16. lipnja 2005., solemniziranog po javnom bilježniku Bojani Štimac iz Varaždina pod br. OU-851/2005-1 od 18. lipnja 2005.“

2. Ovo rješenje pravovremenom podnesenom žalbom pobija ovrhovoditelj zbog žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje u tekstu: ZPP) u svezi sa čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj:112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 - dalje: OZ) s prijedlogom da se prvostupanjsko rješenje preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Sud prvog stupnja svoju odluku temelji na odredbi čl. 65. st. 1. toč.4. Ovršnog zakona kojom je propisan jedan od dopuštenih, kumulativno nužnih uvjeta - da je podnesena tužba za stavljanje izvan snage nagodbe ili javnobilježničke isprave na temelju koje je dopuštena ovrha ili tužba za utvrđenje njezine ništavosti, pozivajući se i na presudu Suda Europske unije poslovni broj C-407/18 od 26. lipnja 2019., kojom je analizirano načelo djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, pa kako navedena presuda Suda Europske unije obvezuje i sud Republike Hrvatske, te kako se u ovom predmetu i u predmetu u odnosu na koji je Sud Europske unije donio navedenu presudu, radi o istovjetnoj činjeničnoj i materijalno-pravnoj situaciji (ovrhovoditelj banka inicirala je protiv korisnika kredita ovršni postupak na osnovu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta koji ovršenici smatraju ništetnim jer sadrži nepoštene ugovorne odredbe na štetu potrošača), smatra da su ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe, i to čak i neovisno o ispunjenju pretpostavke o teško nadoknadivoj ili nenadoknadivoj šteti.

6. Ovakav stav suda prvog stupnja se ne može prihvatiti, a na što osnovano ukazuje žalitelj.

7. U ovoj pravnoj stvari ovrha je određena na temelju ovršne isprave – Ugovora o otplati [broj kredita] solemniziranog od strane javnog bilježnika Bojane Štimac pod brojem OU-851/2005-1 od 18. lipnja 2005., s potvrdom ovršnosti na dan 30. lipnja 2015., a koji ugovor je sklopljen između ovrhovoditelja kao kreditora sa sjedištem u [adresa] i ovršenika, kao korisnika kredita, a kojim je odobren kredit u svrhu pokrića kredita/rekonstrukcije kuće u visini od 40.000,00 eura uz ugovorene redovne i zatezne kamate, na rok otplate od 120 mjesečnih anuiteta, te uz uknjižbu založnog prava na nekretnini 2. i 4. ovršenika.

7.1. S obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju se radi o ugovoru o kreditu između ovrhovoditelja kao strane (bankarske) pravne osobe i ovršenika kao hrvatskih fizičkih osoba (potrošača).

8. Sud Europske unije u predmetu C-630/17 (HARaiffeisenbank St. Stefan – Jagerberg – Wolfsberg eGen) 14. veljače 2019. donio je presudu kojom je utvrđeno da se pravu Europske unije protivi nacionalno zakonodavstvo na temelju kojeg su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi ništetni od dana svojeg sklapanja ako su sklopljeni s vjerovnikom koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici koja nije država članica primatelja usluge i koji ne raspolaže svim propisanim odobrenjima koja izdaju nadležna tijela te države članice. Također iz navedene presude Suda Europske unije proizlazi da su Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15) od 30. rujna 2015. o potrošačkom kreditiranju odnosno hrvatskim pravom izravno diskriminirani vjerovnici s poslovnim nastanom izvan Hrvatske i da se time ograničava ostvarivanje slobodnog pružanja usluga. Prema tome, kako su odluke Suda Europske unije obvezujuće za sve članice Europske unije pa tako i Republiku Hrvatsku, evidentno je kako u konkretnom slučaju sud ne može primijeniti odredbe Zakona koje su u protivnosti s pravom Europske unije.

8.1. Također, na sastanku predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 11. i 12 . travnja 2016. pod poslovnim brojem Su-IV-155/16 donesen je zaključak da, iako je sklapanje takvih ugovora zabranjeno stranim bankarskim institucijama koje nisu imale odobrenje za pružanje takvih usluga u Republici Hrvatskoj, takvi ugovori nisu ništetni jer ta posljedica nije propisana niti Zakonom o bankama niti Zakonom o kreditnim institucijama.

9. U odnosu na žalbene navode ovrhovoditelja da predmetna ovršna isprava ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe, valja odgovoriti da nisu od utjecaja jer su takvi navodi predmet parničnog postupka koji je u tijeku.

10. Nadalje, ovaj sud smatra i da je sud prvog stupnja trebao ispitati prigovor 2. i 4. ovršenika prava na dom. Naime, pravo na poštivanje doma je zajamčeno čl. 34. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 85/10 - pročišćeni tekst - dalje Ustav RH) prema kojem je dom nepovrediv, a koje pravo na dom je zaštićeno i čl. 8. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni [broj], 6/99 i 8/99 – pročišćeni tekst, 1/06), te se dopušta miješanje u ostvarivanje prava na poštivanje doma ako je to miješanje u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda i zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

11. Iz stanja spisa proizlazi da sud prvog stupnja nije proveo test razmjernosti, a kako bi sa sigurnošću mogao odlučiti o prigovoru 2. i 4. ovršenika o pravu na dom.

12. S obzirom na sve ranije izneseno, a uvažavajući žalbene navode ovrhovoditelja, ovaj sud smatra da prvostupanjski sud, zbog pogrešnog pravnog pristupa, nije pravilno postupio kada je odgodio ovrhu.

13. U nastavku postupka prvostupanjski sud će otkloniti ukazanu nepravilnost na način da će odlučiti o prijedlogu ovršenika za odgodu ovrhe cijeneći presudu Suda Europske unije u predmetu C-630/17 od 14. veljače 2019., te će provesti test razmjernosti između prava ovrhovoditelja na namirenje tražbine osigurane založnim pravom i prava 2. i 4. ovršenika na dom, utvrditi releventne činjenice i provesti eventualno predložene dokaze, te sa sigurnošću utvrditi bi li bilo povrijeđeno pravo 2. i 4. ovršenika na dom prodajom nekretnine za koju tvrde da je njihov jedini dom, pri čemu će voditi računa i o odredbi čl. 75. st. 5. OZ-a kojom je propisano da se smatra da je jedina nekretnina u kojoj stanuje ovršenik koji ne obavlja registriranu djelatnost, nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika, osim ako ovršenik u trenutku sklapanja pravnog posla kojim preuzima obavezu, izjavljuje da je suglasan da se radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine ovrha može provesti na njegovoj jedinoj nekretnini, pa će u tom pravcu ocijeniti i sadržaj zaključenog ugovora o kreditu sa sporazumom o zasnivanju založnog prava, kao i o odredbi čl. 65. st. 1. OZ-a.

14. Slijedom navedenog valjalo je temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP-a u svezi s čl. 21. st. 1. OZ-a, riješiti kao izreci rješenja.

Osijek, 10. siječnja 2025.

Sutkinja

Sanja Sušilović