Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-769/2024-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja IČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. Orjani Makovac, odvjetnici u Bujama-Buie, protiv tuženika FČ, iz [adresa], zastupanog p.p. Goranu Čaliću, odvjetniku u Puli-Pola, radi utvrđenja prava osobne služnosti stanovanja i činidbe, nakon glavne rasprave zaključene dana 09. prosinca 2024. u prisutnosti stranaka i njihovih punomoćnika, dana 09. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

IOdbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da u korist tužitelja postoji doživotno pravo stanovanja na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel u Poreču, označena kao k. č. br. [katastarska čestica] zgr., šupa i prolaz, upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], što su tuženici dužni priznati i trpjeti da se neposredno temeljem ove presude, po njezinoj pravomoćnosti, tužitelj može upisati u zemljišne knjige, kao ovlaštenik prava osobne služnosti doživotnog stanovanja."

IIOdbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova.

IIINalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove u iznosu od 1.000,00 eur, sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

Obrazloženje

1.U tužbi podnesenoj 14. travnja 2023. tužitelj tvrdi da je tuženik vlasnik nekretnine u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel u Poreču, označene kao k. č. br. [katastarska čestica] zgr., šupa i prolaz, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Tužitelj da stanuje u predmetnoj nekretnini, koju da smatra svojim domom, a na temelju usmenog sporazuma sklopljenog između tužitelja i danas pokojnog ZČ, punca tužitelja. Naime, tužitelj da je 1981.g. sklopio brak s pokojnom ĐČ. Tada da se doselio u Istru, te da od prvog dana, a temeljem usmenog sporazuma sklopljenog sa svojim pokojnim puncem ZČ, isti stanuje u predmetnoj nekretnini, na kojoj da je za njegovu korist, kao i za korist njegove pokojne supruge, ZČ osnovao osobnu služnost stanovanja. Tako da je ZČ, a temeljem sklopljenog sporazuma s ovdje tužiteljem, istome odmah dao prebivalište na svojoj, naprijed navedenoj, nekretnini, koja da se nalazi na adresi [adresa]. Temeljem tako osnovane služnosti prava stanovanja tužitelj i njegova pokojna supruga ĐČ stanovali da su u zajedničkom domaćinstvu s njezinim roditeljima EČ i EČ ZČ. EČ preminula da je dana 19.10.2004. godine. Nakon njezine smrti u predmetnoj kući nastavili da su živjeti tužitelj, njegova pokojna supruga i njezin otac. Međutim, supruga tužitelja umrla da je nepune dvije godine nakon svoje majke, točnije 02.01.2006. godine, a da bi nakon toga ZČ preminuo **.**.2006. godine. Nakon smrti ZČ, ovdje tužitelj kao njegov zet, da nije bio njegov zakonski nasljednik, pa da su između ostalog i predmetnu nekretninu naslijedili GČ, JČ, ČČ i IČR (braća i nećaci ostavitelja). U trenutku nasljeđivanja svi naprijed navedeni nasljednici, kao i nasljednik i JČ GČ, otac i pravni prednik tuženika, znali da su da je predmetna nekretnina opterećena osobnom služnošću prava stanovanja osnovanom u korist ovdje tužitelja, a temeljem njegovog usmenog dogovora sklopljenog s vlasnikom nekretnine još početkom 80-tih godina prošlog stoljeća. Jednako tako, ta činjenica da nije mogla ostati nepoznata niti tuženiku koji da je nećak pokojnog ZČ. Sukladno odredbi članka 99. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, osobna služnost da je stvarno pravo koje da ovlašćuje pojedinačno određenu osobu da se na određeni način služi tuđom stvari (poslužna stvar), a čiji svagdašnji vlasnik da to mora trpjeti. Temeljem članka 217. st. 1. ZVDSP, pravo stanovanja da je osobna služnost koja da svojega nositelja (stanovatelja) ovlašćuje da se služi nečijom stambenom zgradom ili njezinim djelom namijenjenim stanovanju (poslužna stvar) u skladu s tom namjenom, a čuvajući njezino sućanstvo. Iako da je u članku 219. st. 4. ZVDSP-a, propisano da pravni posao kojemu je cilj osnutak služnosti, osim što mora zadovoljavati opće pretpostavke za valjanost, treba biti u pisanom obliku ako je poslužna stvar nekretnina, sukladno članku 294. Zakona o obveznim odnosima, ugovor za čije se sklapanje zahtjeva pisani oblik smatra da se valjanim iako nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja radi kojeg je oblik propisan očito ne proizlazi što drugo. U skladu sa naprijed navedenom odredbom ZOO-a, zauzeta da su i mnogobrojna pravna stajališta i sudska praksa. U konkretnom slučaju, ugovorne strane, odnosno tužitelj i pokojni ZČ u cijelosti da su izvršili ugovorne obveze, slijedom čega da je predmetni ugovor o osnutku prava služnosti u korist ovdje tužitelja u cijelosti pravovaljan sukladno odredbi 294. ZOO-a. Napominje se da tužitelj u predmetnoj nekretnini stanuje neprekidno od 1981. godine, da u predmetnu nekretninu nije ušao niti silom niti potajno niti prijevarno, već isključivo na temelju usmenog sporazuma sklopljenog sa tadašnjim vlasnikom predmetne nekretnine, a da tužitelj svo ovo vrijeme stanuje u predmetnoj nekretnini kao i temeljem čega tamo stanuje, tuženicima da nije moglo ostati nepoznato. S obzirom na sve naprijed navedeno, tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: " Utvrđuje se da u korist tužitelja postoji doživotno pravo stanovanja na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel u Poreču, označena kao k. č. br. [katastarska čestica] zgr., šupa i prolaz, upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], što su tuženici dužni priznati i trpjeti da se neposredno temeljem ove presude, po njezinoj pravomoćnosti, tužitelj može upisati u zemljišne knjige, kao ovlaštenik prava osobne služnosti doživotnog stanovanja."

2.U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu u cijelosti (osim da je tuženik vlasnik predmetne nekretnine i da tužitelj predmetnu nekretninu drži u posjedu, ali protupravno), te se protivi tužbenom zahtjevu. Pok. ZČ da nije nikada sklopio nikakav sporazum o služnosti stanovanja na predmetnoj nekretnini s tužiteljem. Da je vlasnik nekretnine pok. ZČ doista imao volju i namjeru osnovati služnost stanovanja u korist tužitelja, to da bi očito i učinio, ako ništa barem da bi tužitelj na tome ustrajavao radi vlastite pravne sigurnosti. I takvu služnost da bi onda i upisao u zemljišne knjige. Prebivalište da nije dokaz o osnovanoj služnosti, jer da se prebivališta prijavljuju po raznim osnovama. Pa zašto da nije vlasnik nekretnine u vrijeme prijave prebivališta tužitelja, već tada osnovao služnost u korist tužitelja, već da ga je očito prijavio po nekoj drugoj osnovi. Tužitelj da u tužbi tvrdi kako su "svi nasljednici, kao i nasljednik ZČ GČ, znali da su predmetne nekretnine opterećene osobnom služnošću stanovanja u korist tužitelja, a da ta činjenica nije mogla ostati nepoznata niti tuženiku." To da je potpuno neistinito. Tuženiku da je osobno poznato da pok. punac tužitelja nikada nije želio tužitelju dati nikakav pravni status na predmetnim nekretninama, a zajedničkim poznanicima stranaka (uključujući i nasljednike predmetne nekretnine) da su poznate okolnosti koje da potvrđuju da je odnos tužitelja i njegovog punca bio upravo takav da punac nikad ne bi ni na koji način raspolagao predmetnom nekretninom u korist tužitelja. Da je tuženik znao (kako da se navodi u tužbi) da postoji bilo kakva forma ugovora o služnosti na predmetnoj nekretnini, nikada da ne bi prihvatio stjecanje takve nekretnine. Naprotiv, znao da je upravo suprotno, a što da je zapravo bilo poznato svim osobama u okruženju parničnih stranaka, da nekretnina nije opterećena nikakvim upisanim ili neupisanim teretima. To da dokazuje i darovni ugovor između tuženika, kao daroprimatelja, i njegovog oca AČ, kao darodavatelja, koji da za predmet ima ovu nekretninu, gdje da je u čl. III ugovora darovatelj jamčio da darovana nekretnina nije opterećena neuknjiženim teretima. Osim tog ugovora, GČ, na kojeg da tužitelj posebno upire kao osobu koja je "znala da je predmetna nekretnina opterećena osobnom služnošću stanovanja u korist tužitelja", da je u drugom sudskom postupku između istih parničnih stranaka, dao iskaz kojim da dodatno potvrđuje odredbu iz darovnog ugovora, a negira navode tužitelja iz ove tužbe. Konačno, tužitelj da je u tužbi prešutio sljedeću činjenicu: pravomoćnom i ovršnom presudom Općinskog suda u Puli, Stalne službe u Pazinu br. P-597/2018 od 21.01.2019. da je naloženo tužitelju da tuženiku preda u posjed k. č. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te svim ostalim suvlasnicima k. č. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Kako da tužitelj odbija postupiti po navedenoj pravomoćnoj i ovršnoj presudi, to da je tuženik prisiljen protiv njega voditi ovršni postupak radi predaje u posjed i ispražnjenja nekretnine. Predmet da se vodi pred ovim sudom pod br. Ovr-1532/2019. Osim što da je citirana presuda P-597/2018 sui generis res iudicata, tuženik ističe i da se u tim postupcima tužitelja ama baš nikad nije pozvao na bilo kakve dogovore i ugovore s vlasnikom ZČ u vezi navodne služnosti stanovanja, niti isticao procesne zahtjevu u tom smislu (niti posebne tužbe niti protutužbe niti bilo kakvih prigovora s tim u vezi). Podnesci tužitelja u tim postupcima da tako nešto ne sadržavaju. Tužitelj da se napose nije odazvao na ročište radi saslušanja stranaka, a sve što da je izjavio, na upit suca, da je da se "stranke ne mogu dogovoriti, nema šanse i da ga se ostavi na miru u kući i oko kuće" (ročište od 13. prosinca 2018. u predmetu P-597/2018). Posebno da se ističu iskazi svjedoka u postupku P-597/2018. Svjedok GČ (prethodno spomenut u ovom podnesku kao darovatelj iz navedenog darovnog ugovora) izričito da iskazuje: "Moj brat (op. punac ovdje tužitelja) i tuženik (op. ovdje tužitelj) su se svađali, ja sam savjetovao bratu da napravi testament da se zna kome ostavlja svoju imovinu, a brat mi je rekao: ni sad ni ikad više I neće imati moju zemlju. Nikakvog dogovora ni sporazuma ni usmenog ni pisanog između mene i tuženika ni mog pok. brata i tuženika pa ni mog sina FČ i tuženika nema u smislu da bi IČ mogao živjeti i biti u toj kući." Svjedok ŽČ da iskazuje: "Ne bih znao detalje odnosa između i njegovog punca ŽČ, znam samo da se nisu slagali." Nadalje, osim što da tužitelj nije intervenirao u smislu služnosti stanovanja u gore navedenom postupku P-597/18 i Ovr-1532/2019, on da to nije učinio niti za vrijeme ostavinskih postupaka na koje se poziva u tužbi, niti kasnije. Tužitelj da se prvi put na to poziva u ovoj tužbi, podnesenoj neposredno pred ročište u predmetu Ovr-532/2019 zakazano na licu mjesta za dan 17. travnja 2023. radi predaje u posjed i ispražnjenja nekretnine. To da je zapravo i jedina svrha ove tužbe, pravni manevar radi održavanja status quoa što duljeg nezakonitog posjedovanja nekretnine tuženika od strane tužitelja. Zbog nezakonitog posjedovanja nekretnine tužitelj da je već pravomoćno obvezan tuženiku isplatiti određeni novčani iznos, presudom ovog suda br. P-108/2021 od 22. ožujka 2021. Također, pred istim sudom da se vodi i daljnji parnični postupak između parničnih stranaka u kojem da tuženik od tužitelja potražuje daljnje novčane iznose zbog neosnovanog posjedovanja nekretnine (P-352/2022). Kao i prethodno navedenim postupcima, tužitelj da se niti u ovim postupcima nije pozivao niti poziva na služnost stanovanja i usmeni ugovor s tim u vezi. Zaključno, tuženik predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.

3. U svojoj replici tužitelj navodi da su potpuno neutemeljeni navodi iz odgovora na tužbu, koji da se poriču u cijelosti, a da je tužba tužitelja osnovana, da proizlazi prije svega iz slijedećeg: Tužitelj da je u predmetnoj kući stanovao od ženidbe 1980. godine do smrti pok. ZČ, njegovog punca. Da su istiniti navodi tuženika iz odgovora na tužbu, da za korist tužitelja nije zasnovana nikakva služnost i da se on sa svojim pok. puncem ZČ nikad nije slagao, tada da je pok. ZČ u gotovo 30 godina zajedničkog života sa tužiteljem, imao čitavu lepezu pravnih mogućnosti, kako da tužitelja „izbaci“ iz svoje kuće. To pogotovo nakon smrti kćeri pok. ZČ, a supruge tužitelja, međutim indikativno pok. ZČ da to nikada nije učinio. Jednako tako, osporavaju se navodi da tužitelj nije bio u dobrim odnosima sa svojim pok. puncem, upravo suprotno pok. ZČ, punac tužitelja, a stric tuženika da nije bio u dobrim odnosima sa svojim bratom GČ, pa da je stoga i notorna laž da bi mu pok. ZČ govorio kako nije dobar sa svojim zetom i kako da mu neće ostaviti nikakvu nekretninu. Upravo suprotno, zbog konstantnih nategnutih odnosa sa familijom s te strane pok. ZČ da je bio primoran od njih otkupiti jednu gospodarsku zgradu, kako bi postigao mir u dvorištu, a tada da je tu nekretninu odmah stavio na ime tužitelja. Činjenica da je da je tužitelj osoba jako lošeg imovnog stanja i narušenog zdravlja, pa da je zbog toga u dosadašnjim postupcima sa tuženikom bio primoran uvijek koristiti besplatnu pravnu pomoć, kao što da to koristi i u ovom postupku, a dovoljno da govori činjenica da je tuženik, kojem da ova nekretnina nije ni po čemu neophodna, upravo zahvaljujući istoj i sudskim postupcima „osigurao“ dovoljnu količinu novaca kako bi tužitelju putem javne dražbe oduzeo i naprijed spomenutu gospodarsku zgradu. Tužitelj da je stoga faktički ostao na ulici, a da ga nitko nikada nije niti upitao temeljem čega on u predmetnoj nekretnini stanuje. Tužitelj da je sa svojim pok. puncem dogovorio da u predmetnoj kući može živjeti koliko je god to potrebno, odnosno do tužiteljeve smrti, a s obzirom da su i tužitelj i njegov pok. punac bili pošteni i dobronamjerni, smatrali da su da o tome nije potrebno ništa posebno zapisivati pogotovo s obzirom na činjenicu da je kćerka pok. ZČ supruga tužitelja, te da je ona po redovitom tijeku stvari trebala biti njegova jedina nasljednica. Međutim, život da piše čudne priče, pa da je tako kćerka umrla prije svog oca, a da su bilo koji navodi iz tuženikovog odgovora na tužbu točni tada da bi pok. punac tužitelja zasigurno odmah reagirao i zatražio od tužitelja da napusti njegovu nekretninu.

Međutim, naravno da tome nije bilo tako, već upravo suprotno, tužitelj da se za svoga pok. punca brinuo i poslije smrti svoje supruge, a nakon smrti pok. ZČ razgovarao da je sa svim nasljednicima o njegovom pravu stanovanja što da je i ocu tuženika, a i tuženiku samom jako dobro poznato. Tužitelj da želi još dodatno istaknuti da smatra nehumanim da ga se sada kada je star i bolestan želi izbaciti iz njegovog doma, jer da je ono što da je tuženikov otac naslijedio, a tuženik stekao darovanjem od svoga oca tužiteljev dom.

4.U svojoj replici tuženik navodi da navodi tužitelja nisu ništa drugo do zamjena teza, niz paušalnih i nategnutih konstrukcija sa posve nelogičnom podlogom, bez pravne osnove i mnoštvom socijalnih/emotivnih momenata potpuno nerelevantnim za predmet. Konstrukcije da su samo konstrukcije (kakve god), njima da se bavimo kada nemamo činjenice i dokaze. Kao i socijalnim momentima /emocijama. Kako da je već tuženik ranije istaknuo, ovaj predmet da treba poslužiti samo jednoj svrsi - što duljem statusu quo (držanje nekretnine u posjedu od strane tužitelja i sabotiranje ovršnog postupka Ovr-1532/2019 kod ovog suda). Tako da će i konstrukcije i razni irelevantni momenti poslužiti svrsi (već da služe). Tužitelj da nameće i tezu kako da je njegov pok. punac ZČ u 30 godina zajedničkog života sa tužiteljem imao „čitavu lepezu“ pravnih mogućnosti kako da tužitelja izbaci iz svoje kuće, a pogotovo nakon smrti kćeri (supruge tužitelja). Obzirom na stvarni odnos tužitelja i njegovog punca (loš), jasno da je bi li tužitelj živio u punčevoj kući da u istoj nije i živjela njegova kćer, supruga tužitelja (NČ). A nakon Mirjanine smrti odnos tužitelj / punac potrajao da je samo mjesec i pol jer da je odmah nakon smrti TČ preminuo i ZČ (NČ da je umrla **.**.2006.god, a ZČ 15.02. iste godine). Star i bolestan kakav da je pred kraj bio, punac ZČ sigurno da nije imao ni snage ni volje baviti se tužiteljem. U spis da se dostavlja zapisnik iz predmeta ovog suda P-352/2022 od dana 03.08.2023.god. gdje da su na licu mjesta saslušane parnične stranke (predlaže da se kao dokaz na okolnost nedosljednosti, kontradiktornosti i neistinosti navoda tužitelja iz dosadašnjih podnesaka). Primjer školske zamjene teza od strane tužitelja da je sljedeći. U ovom predmetu tužitelj da navodi slijedeće: „ …tuženik, kojem ova nekretnina nije ni po čemu neophodna, je upravo zahvaljujući istoj i sudskim postupcima osigurao dovoljnu količinu novaca…tužitelj je stoga faktički ostao na ulici…“. A na ročištu (P-352/2022) dana 03.08.2023.god. tužitelj da izjavljuje: „točno je ovo što je tužitelj govorio da koristim nekretnine kojih je on vlasnik. Meni su potrebne SVE OVE KUĆE za život iako živim sam.“ (op.pun.tuženika - brojkom i slovima: 4 /četiri/ kuće u nizu !!! i sve su potrebne ovdje tužitelju za život !!!). I još da tužitelj u ovopredmetnom podnesku na kraju navodi kako „smatra nehumanim da ga se sada želi izbaciti iz njegovog doma“. Nema da potrebe ništa dalje opservirati (samo za navesti kako da je tužitelj u tolikoj mjeri zapustio predmetnu kuću na svaki način da zasigurno se prema njoj ne odnosi kao prema domu). To da su bili „socijalni“ momenti, nametnuti po tužitelju (o lirskim da nema potrebe- „život piše čudne priče“). Zdravlje također. Kakvog je tko zdravlja, za ovaj postupak da je potpuno irelevantno (tuženik da će samo navesti kako da nije primijetio navedeno loše zdravlje tužitelja niti da ono proizlazi iz njegovih postupaka, niti da se ičim dokazuje). Međutim, kada da govorimo o momentima relevantnima za ovaj predmet, onda da ukazujemo i na činjenicu da tužitelj u navedenom iskazu (zapisnik P-352/2022 od 03.08.2023.god.) govori i slijedeće: „ Ja u toj kući (ovopredmetna op.a) živim 40 godina i mislim da sam ju zaslužio“. To da je dodatna istina za ovaj predmet: tužitelj da opet ne spominje nikakvu služnost stanovanja već, po njemu, on da činjenicom stanovanja zaslužuje ni manje ni više nego vlasništvo predmetne kuće.

5.U svojoj replici tužitelj navodi da koristi samo jednu od nekretnina, a ne četiri kako da to navodi tuženik, i to onu koja je predmet postupka. Tuženik da nije bio savjestan kod sklapanja ugovora o darovanju kojim je stekao predmetnu nekretninu.

6.U svojoj replici tuženik navodi da je iste godine kada je sklopio s ocem ugovor o darovanju predmetne nekretnine stekao i vlasništvo te nekretnine. Kod stjecanja prava vlasništva, kada postoji neupisana služnost, ista da prestaje uknjižbom prava vlasništva. Kada se tužitelj uknjižio na predmetnu nekretninu služnost da nije bila upisana. Posljedično tome, čak i da je postojala, ista da je prestala.

7.Prema čl. 2. st. 1. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Dakle, sud je vezan sadržajem tužbenog zahtjeva.

Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (tako i VS, Rev 2790/91 od 11. ožujka 1992.).

U parničnom postupku se činjenice utvrđuju sa stupnjem izvjesnosti, u smislu da uvjerenje suda o njima mora biti takvo da isključuje svaku razumnu sumnju u njegovu pravilnost i istinitost.

8.U dokaznom postupku je izvršen uvid u: izvadak iz zemljišne knjige (7), darovni ugovor (45-49), presudu Općinskog suda u Puli-Pola posl.br. P-597/2018-17 od 21. siječnja 2019. (51-57), zapisnike Općinskog suda u Puli-Pola posl.br. P-597/2018-9 od 26. listopada 2018. i P-597/2018-13 od 13. prosinca 2018. (59-75), prijedlog za ovrhu i ovosudno rješenje o ovrsi Ovr-1532/2019-2 od 27. srpnja 2019. (77-81), ovosudnu presudu posl.br. P-108/2021-3 od 22. ožujka 2021. (83-89), tužbu, odgovor na tužbu, podnesak od 02. svibnja 2023. i ovosudni zapisnik posl.br. P-352/2022-15 od 03. kolovoza 2023. (97-109 i 121-123). Saslušani su svjedoci GČ, BČ i KČ, predloženi po tužitelju i ŽČ i MČ, predloženi po tuženiku. Saslušane su parnične stranke.

9.Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige utvrđeno je da je tužitelj vlasnik k. č. br. zgr. [katastarska čestica], označene kao šupa i prolaz, iz z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. To je među strankama i nesporno.

Nesporno je da je vlasnik ove nekretnine bio pok. ZČ koji je umro **.**.2006.

Nesporno je da su pok. ZČ, u pogledu predmetne nekretnine, naslijedili GČ (otac tuženika), brat pok. ZČ, u 7/12 dijela, JČ i ČČ, nećaci pok. ZČ, svaki u 1/12 dijela i FČR, sestra pok. ZČ, u 3/12 dijela.

Nesporno je da je temeljem ugovora o diobi vlasnik predmetne nekretnine postao GČ.

Nesporno je da je tuženik vlasništvo predmetne nekretnine stekao temeljem ugovora o darovanju od 15. veljače 2018. sklopljenog sa GČ, te da se sa 16. veljače 2018. uknjižio kao vlasnik.

Uvidom u ugovor o darovanju od 15. veljače 2018. utvrđeno je da tim ugovorom darovatelj jamči daroprimatelju da je darovana nekretnina njegovo isključivo vlasništvo, te da nije opterećena nikakvim uknjižbama ni neuknjiženim teretima.

Nesporno je da je tužitelj bio u braku sa NČ, te da je taj brak sklopljen početkom 80-tih godina prošlog stoljeća.

Nesporno je da su od tada u predmetnoj nekretnini živjeli tužitelj, njegova supruga NČ, njen otac ZČ i njena majka EČ. Nesporno je da je EČ umrla **.**.2004., NČ **.**.2006., a ZČ **.**.2006.

Nesporno je da tužitelj stanuje u predmetnoj nekretnini.

Uvidom u zapisnike Općinskog suda u Puli-Pola posl.br. P-597/2018-9 od 26. listopada 2018., P-597/2018-13 od 13. prosinca 2018. i presudu istog suda posl.br. P-597/2018-17 od 21. siječnja 2019., utvrđeno je da je kod navedenog suda pod posl.br. P-597/2018 tekla parnica po tužbi tuženika, kao tužitelja, protiv tužitelja kao tuženika, radi predaje posjeda, uz ostalo k. č. br. zgr. [katastarska čestica] iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], dakle, predmetne nekretine. Citiranom presudom je, uz ostalo, naloženo tužitelju da tuženiku preda u posjed predmetnu nekretninu slobodnu od osoba i stvari. Iz ovih isprava proizlazi da se tužitelj u tom postupku nije pozivao na to da je sa pok. ZČ sklopio usmeni sporazum o doživotnom pravu stanovanja na predmetnoj nekretnini.

Uvidom u prijedlog za ovrhu i ovosudno rješenje o ovrsi posl.br. Ovr-1532/2019-2 od 27. srpnja 2019., utvrđeno je da je po prijedlogu za ovrhu tuženika, kao ovrhovoditelja, protiv tužitelja, kao ovršenika, citiranim rješenjem o ovrsi, a temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Puli-Pola, posl.br. P-597/2018, određena ovrha ispražnjenjem i predajom u posjed tuženiku predmetne nekretnine.

Uvidom u ovosudnu presudu zbog ogluhe posl.br. P-108/2021-3 od 22. ožujka 2021., utvrđeno je da je kod ovog suda vođena parnica po tužbi tuženika, kao tužitelja, protiv tužitelja, kao tuženika, radi isplate zbog stjecanja bez osnove nastalog korištenjem predmetne nekretnine. Citiranom presudom je naloženo tužitelju da tuženiku isplati iznos od 95.700,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Presuda je stekla svojstvo pravomoćnosti. Iz ove isprave proizlazi da se tužitelj u tom postupku nije pozivao na to da je sa pok. ZČ sklopio usmeni sporazum o doživotnom pravu stanovanja na predmetnoj nekretnini.

Uvidom u tužbu, odgovor na tužbu, podnesak od 02. svibnja 2023. i ovosudni zapisnik posl.br. P-352/2022-15 od 03. kolovoza 2023., utvrđeno je da kod ovog suda teče parnica po tužbi tuženika, kao tužitelja, protiv tužitelja, kao tuženika. Tuženik od tužitelja potražuje iznos od 9.675,49 eur, zbog tužiteljevog korištenja predmetne nekretnine. Iz ovih isprava proizlazi da se tužitelj u tom postupku nije pozivao na to da je sa pok. ZČ sklopio usmeni sporazum o doživotnom pravu stanovanja na predmetnoj nekretnini.

Prema iskazu svjedoka AČ ( oca tuženika), u bitnom, nikakvog dogovora između tužitelja i pok. ZČ, a vezano za stanovanje u predmetnoj nekretnini nije bilo. Da je bilo kakvog dogovora, svjedok bi to znao, jer bi mu brat pok. ZČ to rekao. Jednom prilikom, svjedok je rekao pok. ZČ da bi trebali napisati testament, jer da će mu zemlja ostati rascjepkana, da zemlju može ostaviti tužitelju, ili nekom drugom, da je to njegova stvar, na što mu je ovaj rekao " I neću ostaviti ni sad ni nikad".

Prema iskazu svjedoka VČ (koji je imao sudske sporove s tuženikom i njegovim ocem), u bitnom, isti ne zna da li su tužitelj i pok. ZČ sklopili nekakav ugovor vezano za stanovanje u predmetnoj nekretnini. Pok. ZČ je govorio da bi nakon smrti sve pustio tužitelju, čak je trebao ići i kod javnog bilježnika u Poreč, ali to nikada nije učinjeno. Tužitelj je pokazivao svjedoku nekakav papir da mu je rodbina pok. ZČ dopustila da živi u predmetnoj nekretnini.

Prema iskazu svjedoka DČ (koji je vodio sudske sporove protiv tuženika i njegovog oca i koji ne razgovara ni s jednim od njih), u bitnom, isti ne zna za nikakav ugovor između tužitelja i pok. ZČ. Pok. ZČ je govorio svjedoku da će po njegovoj smrti sva njegova imovina biti od tužitelja, a to mu je govorio još dok su tužiteljeva supruga i kći bile žive, kao i poslije toga. Svjedok je vidio neki papir, koji mu je pokazao tužitelj, da su tužitelju GČ, ČČ i JČ potpisali da može živjeti u predmetnoj kući.

Prema iskazu svjedoka ŽČ (šogora tuženika), u bitnom, pok. ZČ je, nakon što su mu umrli žena i kćer, govorio da će svoju imovinu ostaviti bilo kome, samo ne tužitelju. Svjedok to nije osobno čuo, ali takve su u selu bile glasine.

Prema iskazu svjedokinje OČ (majke tuženika), u bitnom, pok. ZČ nije sklopio nikakav sporazum sa tužiteljem vezano za stanovanje u predmetnoj nekretnini. Da je to učinio, svjedokinja bi to znala, jer bi joj pok. ZČ to rekao. Svjedokinja se sjeća da je jednom prilikom pok. ZČ bio upitan od strane njenog supruga kome će pustiti imovinu, na što je on rekao da tužitelju neće pustiti imovinu "ni sad, ni nikad". Kada se rodbina nakon smrti pok. ZČ dogovarala o njegovoj imovini, došao je i tužitelj, koji je htio da dobije dio imovine kao i drugi. Tužitelj tada nije spominjao da ima s pok. ZČ ugovor o tome da može doživotno stanovati u predmetnoj nekretnini. Svjedokinja za to nikada nije čula.

Prema iskazu tužitelja, u bitnom, isti je čim je došao u njihovu kuću sklopio sa puncem i punicom usmeni sporazum. S njima se tada dogovorio da može živjeti s njima. To su dogovorili tužitelj i njegova pok. supruga. Prije dogovora je puncu i punici tužitelj rekao da on i supruga mogu ići živjeti u [adresa], na što su mu ovi rekli da zašto bi išli živjeti u [adresa] kada mogu živjeti s njima dok su živi. U periodu od 1981. tužitelj je imao prilike odseliti, jer je tada je firma u kojoj je radio dijelila stanove i stambene kredite, te je puncu i punici rekao da ima priliku ići živjeti u [adresa], na što su mu oni rekli da zašto bi išao tamo živjeti kada do smrti može živjeti s njima. Tužitelj i punac su bili u "super" odnosima.

Prema iskazu tuženika, u bitnom, tužitelj nikada nije sa pok. ZČ sklopio usmeni sporazum o pravu stanovanja na predmetnoj nekretnini. Da su tužitelj i pok. ZČ sklopili sporazum o stanovanju, tužiteljevi roditelji bi to sigurno znali. Zadnjih godinu dana prije smrti pok. ZČ je češće dolazio kod tužiteljeve familije i na pitanje tužiteljevog oca kome misli ostaviti imovinu, izričito je odgovorio " I ne". To je tužitelj osobno čuo. U početku odnosi tužitelja i pok. ZČ nisu bili loši, ali s vremenom su se pogoršavali, da bi to pogoršavanje nakon smrti, najprije HČ, a potom TČ, eskalirali, u smislu da su se stalno svađali, psovali se i među njima nije bilo nikakvog razgovora. Na sastanak održan otprilike deset godina nakon smrti pok. ZČ, na kojem se skupila familija radi podjele imovine, došao je i tužitelj i rekao da bi htio da se njemu da kuća, malo njive, malo šume i malo zemlje. Tužitelj tada ni jednom riječju nije spomenuo da je sa pok. ZČ sklopio sporazum o pravu stanovanja na predmetnoj nekretnini.

Iz izloženog je vidljivo da iskaz tužitelja upućuje na to da je tužitelj sa pok. ZČ sklopio usmeni ugovor (sporazum) o osnivanju prava doživotnog stanovanja na predmetnoj nekretnini, dok iskazi svjedoka AČ i OČ, te tuženika to demantiraju. Iskazi svjedoka VČ, PČ i ŽČ ne pružaju osnovu za utvrđenje te činjenice.

Pojedini svjedoci su u srodstvu s tuženikom, a pojedini su s tuženikom vodili sudske sporove. No, to, samo po sebi, ne upućuje automatizmom na neistinitost njihovih iskaza.

Sve su saslušane osobe pred sudom dale neposredno uvjerljive iskaze.

Tužitelj je bio taj koji je trebao dokazati činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev, pa tako i činjenicu da je s pok. ZČ sklopio usmeni ugovor o osnivanju prava doživotnog stanovanja na predmetnoj nekretnini. Kod iznesenog stanja stvari, a imajući u vidu i činjenicu da se tužitelj, u drugim parničnim postupcima koje su stranke vodile vezano za predmetnu nekretninu, nije pozivao na to da je s pok. ZČ sklopio takav ugovor, sud nije mogao sa stupnjem izvjesnosti (o čemu je ranije bilo govora), formirati uvjerenje o toj činjenici, pa je o njenom postojanju, a temeljem čl. 221.a ZPP-a, zaključeno primjenom pravila o teretu dokazivanja. U svjetlu ovog instituta, sud je stava da tužitelj nije dokazao da je s pok. ZČ sklopio usmeni ugovor o osnivanju prava doživotnog stanovanja na predmetnoj nekretnini.

S druge strane, sve i da je tužitelj sa pok. ZČ sklopio takav ugovor, tužbeni zahtjev, kako ga je tužitelj postavio, nije osnovan.

Naime, prema čl. 199. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96 i dr., dalje: ZV, koji je stupio na snagu 01. siječnja 1997.) osobna služnost je stvarno pravo koje ovlašćuje pojedinačno određenu osobu da se na određeni način služi tuđom stvari (poslužna stvar), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti. Prema st. 2. istog članka osobne služnosti su: pravo plodouživanja, pravo uporabe i pravo stanovanja.

Prema čl. 218. st. 2. ZV-a na temelju pravnog posla vlasnika poslužne nekretnine osniva se pravo osobne služnosti u korist određene osobe na teret određene stvari kao poslužne, a isto vrijedi i za osnivanje nepravilnih služnosti. Dakle, pravo osobne služnosti se ne može steći temeljem zakona.

Prema čl. 220. st. 1. ZV-a pravo služnosti na nekretnini osniva se uknjižbom tog prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini, osim ako zakon omogućuje da se služnost osnuje drukčije.

Dakle, za stjecanje osobne služnosti na nekretnini potrebne su dvije pretpostavke – pravni temelj (titulus) stjecanja, a to je pravni posao, te način (modus) stjecanja, a to je upis u zemljišnu knjigu.

Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91, dalje: ZOVO, koji je bio na snazi od 01. rujna 1980. do stupanja na snagu ZV-a) je u čl. 60., kao osobne služnosti, navodio pravo plodouživanja, pravo upotrebe i pravo stanovanja i prepuštao njihovo uređivanje posebnim zakonima. Do donošenja tih propisa primjenjivana su pravna pravila predratnih zakona. Nije bilo predviđeno stjecanje osobne služnosti dosjelošću, kao što to nije bilo predviđeno ni OGZ-om, što znači da se ista mogla steći samo temeljem pravnog posla, na isti način kao i po ZV-u.

Samo na temelju (usmenog) sporazuma, na koji se tužitelj poziva, neovisno je li taj sporazum izvršen, bez upisa u zemljišnu knjigu, tužitelj nije mogao steći osobnu služnost prava stanovanja na predmetnoj nekretnini. Posljedično, postojanje takvog prava se ne može ni utvrditi, pa onda niti naložiti tuženiku da to prizna i trpi da se tužitelj upiše u zemljišne knjige kao ovlaštenik tog prava.

Posebno se ističe da je, kao što je rečeno, sud vezan sadržajem tužbenog zahtjeva. Tužitelj tužbom ne zahtjeva nalaganje tuženiku da mu izda tabularnu ispravu za upis predmetnog prava služnosti u zemljišnu knjigu, na što bi imao pravo da je sa pok. ZČ sklopio sporazum na koji se poziva. On zahtijeva utvrđenje da u njegovu korist postoji doživotno pravo stanovanja na predmetnoj nekretnini, te nalaganje tuženiku da to prizna i trpi da se kao ovlaštenik spomenute služnosti upiše u zemljišnoj knjizi, a takav je zahtjev, iz rečenih razloga, neosnovan.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I dispozitiva.

10.Obje stranke su zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

Tuženik nije izgubio ovu parnicu, pa nije dužan naknaditi tužitelju parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. II dispozitiva.

Tužitelj je izgubio ovu parnicu, pa je dužan naknaditi tuženiku parnične troškove.

Tuženiku su priznati sljedeći parnični troškovi: za zastupanje u prvom prvostupanjskom postupku 500,00 eur i za zastupanje u drugom prvostupanjskom postupku 500,00 eur (Tbr. 7. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 138/23), ili ukupno 1.000,00 eur.

Nisu mu priznati troškovi svjedoka, jer te troškove nema, budući da nisu nastali (položeni predujam biti će mu vraćen).

Tuženiku, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, pripadaju zatražene zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od dana donošenja odluke do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. III dispozitiva.

U Poreču-Parenzo, 09. siječnja 2025.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.