REPUBLIKA HRVATSKA
P-2733/2024
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva 27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĆP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Martina Radić Šunjić odvj. u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po pun. Hrvoje Matić odvj. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 17. listopada 2024. god., u prisustvu zamj. pun. tužitelja Mario Skejić odvj. u Splitu, i zamj. pun. tuženika Ana Jurić odvj. u Splitu, dana 09. siječnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e :
I Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF, isplatiti tužitelju ukupan iznos od 5.225,40 EUR-a / 39.370,81 kuna (fiksni tečaj konverzije: 1 EUR=7,53450 kuna) i to sa kamatama na pojedine mjesečne iznose od:
- 0,50 € / 3,75 kuna koja teče od dana 2. prosinac 2008.
- 9,16 € / 68,98 kuna koja teče od dana 30. siječanj 2009.
- 16,71 € / 125,89 kuna koja teče od dana 31. siječanj 2009.
- 20,70 € / 155,99 kuna koja teče od dana 6. ožujak 2009.
- 13,59 € / 102,39 kuna koja teče od dana 1. travanj 2009.
- 16,20 € / 122,06 kuna koja teče od dana 4. svibanj 2009.
- 4,74 € / 35,73 kuna koja teče od dana 2. lipanj 2009.
- 0,06 € / 0,42 kuna koja teče od dana 1. kolovoz 2009.
- 5,99 € / 45,16 kuna koja teče od dana 7. rujan 2009.
- 6,64 € / 50,06 kuna koja teče od dana 6. listopad 2009.
- 15,93 € / 120,05 kuna koja teče od dana 7. prosinac 2009.
- 21,75 € / 163,84 kuna koja teče od dana 4. siječanj 2010.
- 33,52 € / 252,58 kuna koja teče od dana 9. veljača 2010.
- 32,23 € / 242,85 kuna koja teče od dana 2. ožujak 2010.
- 47,90 € / 360,90 kuna koja teče od dana 12. travanj 2010.
- 46,34 € / 349,13 kuna koja teče od dana 3. svibanj 2010.
- 52,92 € / 398,70 kuna koja teče od dana 1. lipanj 2010.
- 87,51 € / 659,38 kuna koja teče od dana 7. srpanj 2010.
- 215,70 € / 1.625,21 kuna koja teče od dana 4. rujan 2010.
- 114,40 € / 861,96 kuna koja teče od dana 4. listopad 2010.
- 238,01 € / 1.793,30 kuna koja teče od dana 2. prosinac 2010.
- 182,55 € / 1.375,42 kuna koja teče od dana 20. siječanj 2011.
- 152,48 € / 1.148,85 kuna koja teče od dana 2. veljača 2011.
- 165,90 € / 1.249,96 kuna koja teče od dana 11. ožujak 2011.
- 153,16 € / 1.154,00 kuna koja teče od dana 1. travanj 2011.
- 151,50 € / 1.141,47 kuna koja teče od dana 2. svibanj 2011.
- 215,63 € / 1.624,67 kuna koja teče od dana 2. lipanj 2011.
- 223,27 € / 1.682,26 kuna koja teče od dana 1. srpanj 2011.
- 275,13 € / 2.072,97 kuna koja teče od dana 1. kolovoz 2011.
- 251,37 € / 1.893,93 kuna koja teče od dana 1. rujan 2011.
- 226,54 € / 1.706,84 kuna koja teče od dana 11. listopad 2011.
- 224,50 € / 1.691,51 kuna koja teče od dana 14. studeni 2011.
- 224,08 € / 1.688,33 kuna koja teče od dana 1. prosinac 2011.
- 239,41 € / 1.803,82 kuna koja teče od dana 9. siječanj 2012.
- 253,07 € / 1.906,73 kuna koja teče od dana 1. veljača 2012.
- 256,51 € / 1.932,68 kuna koja teče od dana 2. ožujak 2012.
- 250,16 € / 1.884,80 kuna koja teče od dana 24. travanj 2012.
- 257,59 € / 1.940,82 kuna koja teče od dana 2. svibanj 2012.
- 263,30 € / 1.983,80 kuna koja teče od dana 1. lipanj 2012.
- 258,76 € / 1.949,62 kuna koja teče od dana 11. srpanj 2012., sve do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.07.2015.god,. obračunava po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. 08. 2025. god., do 31.12.2022. god., obračunava po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. 01. 2023. god., do 29. 12. 2023. god., obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. 12. 2023. god., obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.
IV Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.849,92 Eur.
Obrazloženje
Pravni prednik tužiteljice pok. ZP iz [adresa] je dana 24. rujna 2020. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 216-217/2005 u Splitu. Temeljem tog ugovora tužena je odobrila stambeni kredit u iznosu od 77.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Ugovoreno je da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.
Protivno ugovoru i otplatnom planu, tužitelju su povećani anuiteti, te je tužena naplatila veći iznos od onog kojeg je bila ovlaštena naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama.
Tužitelj i tuženik su u ovoj situaciji u realno različitom položaju, s obzirom na znanje, iskustvo i snalaženje u materiji. Tužena je kreditorska ustanova čiji je zadatak bio putem svojih zaposlenika informirati korisnika kredita u ovom slučaju tužitelja, o sadržaju i značenju ovakvih ugovornih odredbi. Međutim tužena je napravila upravo suprotno, jednostrano je odredila obvezu tužitelja, koji promjenu obveze nije mogao predvidjeti niti izračunati pravilnost izvršene promjene.
Presudom Europskog suda u predmetu C-186/16, Ruxandra Paula Andriciuc i dr./Banca Românească SA, Sud je utvrdio da je sporna ugovorna odredba dio glavnog predmeta ugovora o kreditu, tako da se njezina nepoštenost može ispitivati s obzirom na Direktivu samo ako nije sastavljena jasno i razumljivo. Naime, obveza vraćanja kredita u određenoj valuti bitan je element ugovora o kreditu s obzirom na to da se ne odnosi na akcesoran način plaćanja, nego na samu narav dužnikove obveze.
U tom smislu Sud podsjeća na to da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti sastavljena jasno i razumljivo također nalaže da ugovor transparentno izloži konkretno funkcioniranje mehanizma na koji upućuje dotična odredba. Prema potrebi, ugovor također mora objasniti odnos između tog mehanizma i onog utvrđenog drugim odredbama, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To pitanje mora ispitati rumunjski sud s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, uključujući oglašavanje i informacije koje je zajmodavac učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu.
Konkretno, na nacionalnom sudu je da provjeri jesu li potrošaču bili priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaja na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti ukupan trošak svojega kredita.
U tom kontekstu Sud je pojasnio da financijske institucije zajmoprimcima moraju pružiti dovoljno informacija kako bi im se omogućilo donošenje razboritih i informiranih odluka. Te se informacije tako moraju odnositi ne samo na mogućnost aprecijacije ili deprecijacije valute kredita nego i na utjecaj koji promjene tečaja i povećanje kamatne stope u valuti kredita mogu imati na vraćanje kredita.
Stoga, s jedne strane, zajmoprimac mora biti jasno obaviješten o činjenici da se sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti izlaže određenom tečajnom riziku koji će ekonomski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak. S druge strane, banka mora izložiti moguće promjene tečaja i rizike svojstvene uzimanju kredita u stranoj valuti, osobito ako zajmoprimac ne ostvaruje svoj dohodak u toj valuti.
Naposljetku, Sud ističe da je u slučaju u kojem banka nije ispunila te obveze, pa se posljedično može ispitivati nepoštenost sporne ugovorne odredbe, na nacionalnom sudu da provjeri, s jedne strane, moguće kreditorovo nepoštovanje zahtjeva postupanja u dobroj vjeri i, s druge strane, postojanje moguće znatne neravnoteže između ugovornih stranaka. Tu ocjenu treba provesti s obzirom na trenutak sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja banke u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o kreditu u stranoj valuti. U tom smislu Sud naglašava da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu među strankama koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora.
Sud EU je potvrdio utvrđenja u postupku kolektivne pravne zašite kojom je valutna klauzula u švicarskim francima oglašena nepoštenom i ništetnom, te je potvrdio presudu Ustavnog suda koji je stao na stranu dužnika u švicarskim francima.
Sud EU-a u bitnom je utvrdio da valutna klauzula u švicarskim francima mora biti podložna utvrđenju nepoštenom i ništetnom, te je potvrdio da su financijske institucije, poslovne banke, bile dužne potrošače obavijestiti o svim ekonomskim posljedicama i rizicima u vrijeme kada su takve kredite nudili na tržištu, a što one nisu učinile.
U konkretnom slučaju, radi se o presudi čija izreka i obrazloženje je obvezujuća i za sudove u RH. Naime sudska praksa Europskog suda, predstavlja sekundarni izvor prava Europske unije, njena izreka je obvezujuća i djeluje erga omnes. Obrazloženje presude Europskog suda kojim se rješava neki pravni problem i u kojem se izražava mišljenje suda kroz koje sud pojašnjava i interpretira pojednine pravne norme time im zapravo određujući smisao i dajući im značenje koje od tog trena na dalje, postaje obvezujuće za sam sud, dakle služi mu kao presedan jer će stoga sud na takav način koji je izrazio u presudi suditi i u svim budućim postupcima. Pojašnjenje je obvezujuće i za sve države članice i njihove građane, dakle djeluje kao pravna norma, iz kojeg je razloga sudska praksa suda EU jedan od izvora prava EU, dakle i za RH.
Korisnici kredita, potrošači u pojedinačnim sporovima ovlašteni su radi ostvarivanja svojih individualnih interesa temeljem odredbe čl.131.st.1. u vezi s čl.138.a. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer ta odluka obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava.
U prilog tvrdnjama tužitelja govori i najnovija sudska praksa naslovnog suda koja se predlaže sudu pregledati, i to presudu Trgovačkog suda u Zagrebu 26 P- 1401/2012 od 04.srpnja 2013.g., presudu Visokog trgovačkog suda RH broj 43 Pž- 7129/13-4 od 13.lipnja 2014.g., presudu Europskog suda C-186/16 od 20.rujna 2017.g., Pripoćenja za medije Suda Europske unije br.103/17 od 20.rujna 2017.g., Mišljenje nezavisnog odvjetnika Nilsa Wahla od 27.travnja 2017.g., Zahtjev za prethodnu odluku koju je uptio Courtea de Apel Oradea (Rumunjska) od 1.travnja 2016.g., Direktivu 93/13 EEZ, presuda Općinskog suda u Splitu posl.br. P-174/18, Županijskog suda u Zadru posl.br. Gž-1365/2016-2 od 16. ožujka 2018.godine.
Odredbom iz čl.104.st.1. i 3. ZOO-a/91, odnosno odredbom iz čl.323.st.1.i2. ZOO-a/96, propisane su posljedice ništetnosti, pa je temeljem ove pravne osnove u slučaju ništetnosti pravnog posla ili djelomične ništetnosti pravnog posla kojeg su stranke sklopile svaka strana dužna vratiti ono što je temeljem ništetnog posla primila. Ako se radi o novčanoj obvezi i ako se radi o tome da je jedna ugovorna strana nesavjesna, osim obveze vraćanja primljenog, nesavjesna strana je dužna nadoknaditi štetu protivnoj strani.
U postupku kolektivne zaštite, te u presudi Europskog suda, utvrđeno je da su banke nesavjesne stranke u ovom slučaju pa korisnici kredita imaju pravo i na naknadu štete kao i na kamatu koja teče od dana stjecanja do isplate sukladno odredbi iz čl.214.ZOO-a/91 odnosno odredbi čl.1115.ZOO-a/96.
Prema Ugovoru o kreditu i prvom otplatnom planu, stranke su ugovorile mjesečne anuitete u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene na dan plaćanja. Temeljem valutne klauzule u švicarskim francima, a koja je nepoštena i ništetna, tužitelj je bio prisiljen plaćati u razdoblju od ________.g. do 31. prosinca 2012.g. bitno veće iznose od ugovorenih, te je iz te osnove oštećena za iznos od kuna na dan 31. prosinca 2012.godine.
Obzirom da tužena raspolaže sa svim otplatnim planovima koji su različiti od prvotno ugovorenog, tužitelj nije u mogućnosti postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, pa sukladno odredbama članka 186.b. ZPP-a, pa je predlaže da sud donese slijedeće rješenje:
„Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana u spis dostaviti prijepise knjigovodstvenih kartica i sve otplatne planove po predmetnom kreditu za razdoblje od dana sklapanja kredita do 31. prosinca 2012.godine.“
Tužitelj nadalje navodio da će sukladno odredbama iz članka 186.b. ZPP-a, po pribavi navedene dokumentacije i provedenog vještačenja urediti tužbeni zahtjev, psa je predložio sudu da donese slijedeću presudu:
„Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe ovrhe na ime tečajne razlike po početnom otplatnom planu uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF odnosno za povećanje anuiteta isplatiti tužiteljici ukupan iznos od kuna i to sa kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose do 31.srpnja 2015.g. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od 01.kolovoza.2015.g. do isplate sa zakonskom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena sve do konačne isplate.„
U podnesku od 12. listopada 2022. god., tužiteljica navodi kako je predmetni kredit nekonvertiran i ranije otplaćen.
Prilikom predaje tužbe tuženik nije tužiteljici dostavio traženu dokumentaciju. Obzirom da je tužiteljici učinjena dostupna dokumentacija po kreditu tužiteljica sukladno dokumentaciji uređuje tužbeni zahtjev.
Nadalje navodi da sukladno dostavljenoj dokumentaciji, tužitelj precizira tužbeni zahtjev na način da glasi:
„Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF, isplatiti tužitelju ukupan iznos od 40.357,46 kn (5.356,36 EUR-a) i to sa kamatom na pojedine mjesečne iznose od po:
- 36,11 kn 4,79 EUR-a koja teče od dana 31.8.2005
- 47,59 kn 6,32 EUR-a koja teče od dana 30.9.2005
- 48,09 kn 6,38 EUR-a koja teče od dana 31.10.2005
- 58,42 kn 7,75 EUR-a koja teče od dana 30.11.2005
- 25,19 kn 3,34 EUR-a koja teče od dana 31.12.2005
- 21,30 kn 2,83 EUR-a koja teče od dana 31.10.2008
- 87,09 kn 11,56 EUR-a koja teče od dana 31.12.2008
- 144,04 kn 19,12 EUR-a koja teče od dana 31.1.2009
- 174,16 kn 23,11 EUR-a koja teče od dana 28.2.2009
- 120,51 kn 15,99 EUR-a koja teče od dana 31.3.2009
- 140,19 kn 18,61 EUR-a koja teče od dana 30.4.2009
- 53,76 kn 7,14 EUR-a koja teče od dana 31.5.2009
- 18,42 kn 2,44 EUR-a koja teče od dana 31.7.2009
- 63,19 kn 8,39 EUR-a koja teče od dana 31.8.2009
- 68,08 kn 9,04 EUR-a koja teče od dana 30.9.2009
- 38,87 kn 5,16 EUR-a koja teče od dana 31.10.2009
- 117,21 kn 15,56 EUR-a koja teče od dana 30.11.2009
- 181,94 kn 24,15 EUR-a koja teče od dana 31.12.2009
- 270,75 kn 35,93 EUR-a koja teče od dana 31.1.2010
- 261,01 kn 34,64 EUR-a koja teče od dana 28.2.2010
- 379,16 kn 50,32 EUR-a koja teče od dana 31.3.2010
- 367,37 kn 48,76 EUR-a koja teče od dana 30.4.2010
- 416,97 kn 55,34 EUR-a koja teče od dana 31.5.2010
- 777,97 kn 103,25 EUR-a koja teče od dana 30.6.2010
- 715,30 kn 94,94 EUR-a koja teče od dana 31.7.2010
- 947,15 kn 125,71 EUR-a koja teče od dana 31.8.2010
- 880,62 kn 116,88 EUR-a koja teče od dana 30.9.2010
- 767,07 kn 101,81 EUR-a koja teče od dana 31.10.2010
- 1050,18 kn 139,38 EUR-a koja teče od dana 30.11.2010
- 1393,80 kn 184,99 EUR-a koja teče od dana 31.12.2010
- 1167,06 kn 154,90 EUR-a koja teče od dana 31.1.2011
- 1268,23 kn 168,32 EUR-a koja teče od dana 28.2.2011
- 1172,19 kn 155,58 EUR-a koja teče od dana 31.3.2011
- 1182,55 kn 156,95 EUR-a koja teče od dana 30.4.2011
- 1644,74 kn 218,29 EUR-a koja teče od dana 31.5.2011
- 1563,55 kn 207,52 EUR-a koja teče od dana 30.6.2011
- 2093,44 kn 277,85 EUR-a koja teče od dana 31.7.2011
- 1914,21 kn 254,06 EUR-a koja teče od dana 31.8.2011
- 1720,74 kn 228,38 EUR-a koja teče od dana 30.9.2011
- 1711,05 kn 227,09 EUR-a koja teče od dana 31.10.2011
- 1707,84 kn 226,67 EUR-a koja teče od dana 30.11.2011
- 1823,45 kn 242,01 EUR-a koja teče od dana 31.12.2011
- 1926,43 kn 255,68 EUR-a koja teče od dana 31.1.2012
- 1952,39 kn 259,13 EUR-a koja teče od dana 29.2.2012
- 1904,44 kn 252,76 EUR-a koja teče od dana 31.3.2012
- 1960,51 kn 260,20 EUR-a koja teče od dana 30.4.2012
- 2003,58 kn 265,92 EUR-a koja teče od dana 31.5.2012
- 1969,54 kn 261,40 EUR-a koja teče od dana 30.6.2012.g. do 31.srpnja 2015.g. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od 01.kolovoza 2015.g. do isplate sa zakonskom kamatom po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.“
U odgovoru na tužbu od 08. studenog 2022. god., tuženik navodi da ne spori da je s pravnim prednikom tužitelja (dalje: tužitelj) sklopio Ugovor o kreditu br. 216- 217/2005 dana 13. lipnja 2005. (dalje: ugovor o kreditu).
Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini.
Nadalje, kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. i) pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama
Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji.
Odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Životno je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora.
Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem CHF valute obveze, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja.
Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelja u cijelosti informira o svim bitnim parametrima.
Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom, pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.
Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 7 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF.
Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 7 godina, a valutnu je klauzulu ponudio tužitelju upravo kao zaštitnu vrijednosnu klauzulu za budući slučaj potrebe očuvanja kupovne moći kune.
Tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o valuti obveze. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu.
Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu dostavlja izjavu djelatnice tuženika koja je provodila navedene edukacije, a podredno predlaže njezino saslušanje.
Nadalje, tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. Navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1021., koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita.
Navedenim člankom određeno je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
Tuženik u cijelosti osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije niti bila ugovorena. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO- a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo.
Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule.
Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora.
Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.
Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Tuženik smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Navedeni stav potvrdio je i Općinski sud u Splitu u presudama posl. broj P-2563/18 od 23. listopada 2020. i u presudi posl. br. P- 1798/19 od 23. travnja 2021. gdje se navodi:
„Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužiteljima stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 21. srpnja 2015. godine do isplate. Tužitelji, odnosno njihova prednica, su tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuli svoj zahtjev i ukazali na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sami tužitelji, ni njihova prednica, nisu ukazivali na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“
Tuženik, opreza radi ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi.
U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P- 1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a.
Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu.
Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske.
Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. U konačnici, čak i kad bi sud prihvatio stav o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, zastara za ona potraživanja koja su već zastarjela prije podnošenja kolektivne tužbe ne može ponovno početi teći ispočetka.
Tuženik smatra da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule.
Pored toga, pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Međutim, ovdje tužitelj ne navodi nikakve činjenice niti dokaze da je tužitelju povrijeđeno neko pravo nego se samo paušalno poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. To međutim ne znači da je u ovoj konkretnoj situaciji doista povrijeđeno tužiteljevo pravo. Naime, svrha tzv. individualnih parnica je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju. To, međutim, tužitelj ovdje ne dokazuje.
Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.
Tužiteljica u podnesku od 16. studenog 2022. god., ističe kako su navodi iznijeti u odgovoru na tužbu i postupanje tuženika u konkretnom slučaju u suprotnosti s odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZPK-a), te stavu VSRH kao i odlukama Europskog suda za ljudska prava koje su sudovi država članica dužni uzimati u obzir i koje predstavljaju indirektan izvor prava.
Tužiteljica još jednom napominje da predmetni kredit nije konvertiran, već je otplaćen u cijelosti.
U odnosu na istaknute navode i prigovore tužiteljica se očituje kako slijedi: a) Odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu su ništetne;
U odnosu nepoštene ugovorne odredbe vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem je pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH, posl.br.Pž-6632/2017-10, od 14.lipnja 2018.g., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
Odredbama čl.502.c.ZPP-a i čl.118.ZZP-a, propisan je direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. (tako i Županijski sud u Zagrebu posl.br.Gž-2828/2021 od 25.siječnja 2022.g., Županijski sud u Zagrebu posl.br.Gž- 2000/2021 od 06.srpnja 2021.g.,).
Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud RH u svojoj presudi poslovni posl.br.Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.g., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača, te suprotno odredbama ZPP i ZZP. Stoga su u tom pogledu neodlučna razmatranja tuženika, jer predstavljaju samo drugačije i to pogrešno, viđenje primjene navedenih odredbi.
Konačno, Vrhovni sud RH kroz odluku posl.br.Rev-18/2018-2 od 26.svibnja 2020.g. izrazio slijedeća pravna shvaćanja koja su od odlučne važnosti za donošenje ispravne odluke u ovom predmetu:
- Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF su ništavne navodeći: „treba uzeti u obzir da je da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorne odredba kojom je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka…Ovaj sud je svojim odlukama broj Revt-249/14-2 od 9.travnja 2015. i broj Revt-2221/18-11 od 3.rujna 2019. odbio revizije banaka u odnosu na utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka“;
- Utvrđenja iz kolektivnog spora su obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima navodeći: „te je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl.502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti…Drugostupanjski sud također treba imati u vidu da je ovaj sud u svojoj odluci Rev-3142/2018-2 od 19.ožujka 2019.g. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl.502.c ZPP, a isto tako i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14 i 110/15-dalje:ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106.st.1.ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor“;
- Teret dokaza o posebnim okolnostima koje isključuju primjenu odluke iz kolektivnog spora leži na tuženoj navodeći: „…Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (napr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru…“.
Osim toga, između pravnog prednika tužitelja i tuženika, povodom istog Ugovora o kreditu, pred Općinskim sudom u Splitu pod posl.br.P-716/2020, već vođen parnični postupak u pogledu valjanosti promjenjive kamatne stope, koji je okončan u korist tužitelja pravomoćnom odlukom Županijskog suda u Zagrebu posl.br.Gž- 2194/2021 od 24.lipnja 2021.g., u kojem je utvrđeno da nije bilo pojedinačnog pregovaranja između stranaka, slijedom čega nema potrebe za izvođenjem personalnih dokaza predloženih od strane tuženika na okolnost koja je pravomoćno utvrđena u drugom postupku.
b) Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa;
Obzirom na ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi valutnu klauzulu (bez obzira što se ne traži deklaratorno utvrđenje ove ništetnosti, jer je ništetnost prethodno pitanje u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev), sukladno odredbama ZOO-a, tužitelj ima pravo na povrat onoga što je tužena primila s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu zajedno s pripadajućim kamatama, odnosno na punu restituciju.
Prethodno iznijeti stav prihvaćen je i kroz najnoviju sudsku praksu:
- Županijskog suda u Varaždinu posl.br.Gž-1226/2020-2 od 03.ožujka 2021.g. „ imajući u vidu i nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema uniciranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.“.
- Županijskog suda u Splitu posl.br.Gž-912/2021-2 od 02.lipnja 2021.g. „ Kako je tužitelj istaknutim zahtjevima zatražio isplatu upravo novčanih iznosa koje je tuženiku isplatio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati tražene novčane iznose sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od isplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. ZOO-a koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.“.
- Županijskog suda u Puli-Pola posl.br.Gž-1397/2021-2 od 08.veljače 2022.g. „ Odluka o zateznim kamatama također je pravilna i zakonita u pogledu tijeka (čl.1115. ZOO-a) i visine stope (čl.29.st.2.ZOO-a), budući da je tuženik nepošteni stjecatelj pa je stoga na primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl.1115.ZOO-a), jer je već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i posljedično tome ništetna.“
c) Prigovor zastare nije osnovan;
Postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl.323.st.1.ZOO-a, pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare).
Sukladno stavu izraženom u objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.siječnja 2022.g. broj: Su-IV-33/2022-2 , zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare, te je zastara počela teći iz početka.
Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c.ZPP-a i čl.118.ZZP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi.
Budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa nije u zastari, jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli presudom Visokog Trgovačkog suda RH, posl.br.Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018.g. Radi izloženog, tužiteljica ustraje u prijedlogu da sud provede predloženo financijsko-knjigovodstveno vještačenje uz ovlaštenje vještaka da može od tuženika zatražiti nužnu kreditnu dokumentaciju vezanu za predmetni Ugovor o kreditu broj:216- 217/2005 (prvog otplatnog plana, sve promjene otplatne planove, sve promjene tečaja za vrijeme trajanja ugovora o kreditu, evidenciju uplata po predmetnom kreditu – konto karticu).
Stalni sudski vještak za računovodstva i financije Darka Cecić dipl. oec., u vještvu od 07. ožujka 2023. god., navodi da je rješenjem ovog suda u Splitu, od 14. prosinca 2022. godine imenovana vještakom u predmetu broj P-3565/22, u kojem je odlučeno izvesti dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem u pogledu iznosa u svezi s tužbenim zahtjevom.
Dana 24. rujna 2020. godine pokojni ZP je (kao Korisnik kredita) podnio tužbu protiv tuženika (kao Kreditora) zbog više plaćenih anuiteta uslijed povećanja kamatne stope i tečaja švicarskog franka u vrijeme otplate kredita. Točnije, ovom tužbom postavlja zahtjev radi povrata iznosa naplaćenih temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u odnosu na svaku ratu naplaćenog kredita.
Zbog činjenice smrti tužitelja ZP, a sukladno Rješenju o nasljeđivanju pod poslovnim brojem O-4115/2020 UPP/OS-114/2020 od 20. listopada 2020. godine nasljednica tužitelja je njegova supruga ĆP.
Za potrebe ovog vještačenja koristit će se dokumentacija iz spisa opsega 87 listova, i to:
- Prvostupanjska presuda Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P- 716/20 od
dana 18.09.2020. godine (listovi 68-77),
- Drugostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Gž- 2194/21 od 24. lipnja 2021. godine (listovi 62-67).
Ostala potrebna dokumentacija bez koje nije bilo moguće izvršiti vještačenje pribavljena je od punomoćnika tuženika i tužitelja te se prilaže u spis uz ovo vještvo, i to:
- Ugovor o kreditu broj 216-217/2005 sklopljen dana 13.06.2005. godine,
- Početni otplatni plan s prikazom efektivne kamatne stope 3,99%,
- Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu,
- Otplatni plan za kredit (izvršeni otplatni plan s promjenjivom kamatnom stopom),
- Specifikacija uplata,
- Pregled prometa za klijenta za razdoblje od 31.07.2005. do 01.08.2012. godine s pregledima zaduženja u valuti i kunskoj protuvrijednosti za CHF.
Na temelju navedene dokumentacije koja je predmet analize i podloga za izračun visine tužbenog zahtjeva, izvršeno je vještačenje o čemu se daje nalaz i mišljenje.
Pokojni ZP je 24. rujna 2020. godine podnio tužbu protiv tuženika navodeći da je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima nepoštena i ništetna, te da je zbog iste tužitelj bio prisiljen plaćati bitno veće iznose od ugovorenih. Stoga, pokojni tužitelj tužbom je potraživao isplatu novčanog iznosa na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene valutne klauzule u CHF.
Pregledom dokumentacije u spisu utvrđeno je da su dana 13. lipnja 2005. godine pokojni tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, podružnica Split, Poljička cesta 39 (kao Kreditor) zaključili Ugovor o kreditu broj 216-217/2005. Kako je u podnesku tužiteljice od 31. ožujka 2021. godine navedeno Korisnik kredita je preminuo, te je njegovom nasljednicom imenovana njegova supruga ĆP.
Kredit je odobren namjenski za adaptaciju stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF HAAB-a važećem na dan korištenja kredita. Ugovorena je otplata u jednakim mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.052,14 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF HAAB-a na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.
Prvi anuitet dospijeva 31.07.2005. godine, a dospijeće svakog sljedećeg anuiteta je svakog posljednjeg dana u mjesecu.
Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 3,99% dekurzivno godišnje. Kamate se obračunavaju u CHF mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu, i uključene su u anuitete. Visinu kamatne stope određuje Banka sukladno Odluci o kamatnim stopama HAAB-a ili drugog akta Banke.
Za vrijeme otplate kredita, kamatna stopa je mijenjana na više od ugovorene i u utuženom razdoblju kretala se u rasponu od 3,99% do 6,50%. Promjene kamatnih stopa imale su za posljedicu povećanje anuiteta po osnovi viših kamata kao i usporavanje otplate glavnice kredita.
Tečaj kune prema CHF mijenjan je sukladno tržišnim uvjetima valute i utvrđivan je tečajnim listama Banke koje su primjenjivane prilikom dospijeća anuiteta što je utjecalo na povećanje iznosa anuiteta te duga glavnice.
Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P- 716/20 od 18.rujna 2020. godine, uvažavajući zastarni rok za dio tražbina, presuđen je iznos od 3.094,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene koji vrijedi na dan anuitetnih plaćanja, a temeljem ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.
Presuđeni iznosi razlike kamata uzeti će se u obzir prilikom izračuna razlike zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli koja se daje u nastavku.
Vještak je potom dao pregled zaduženja i otplate kredita od 31.07.2005. do 01.08.2012. godine.
Navodi da su u Tablici 1 prikazani: početni otplatni plan s početnom kamatnom stopom, otplatni plan koji je primjenjivala banka u CHF s promjenjivom kamatnom stopom, uplate u kunama prema datumu, razlike po anuitetima u HRK, presuđeni iznosi kamata kao i razlike u kunama po anuitetima zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK za cijelo razdoblje otplate kredita do dana potpune otplate kredita. U stupcima 3-7 nalazi se početni otplatni plan u CHF s početnom kamatnom stopom.
U stupcima 8-12 nalazi se izvršeni otplatni plan u CHF s promjenjivom kamatnom stopom.
U stupcima 13-14 nalaze se podaci o datumu uplate i plaćenim iznosima u kunama preuzeti iz Pregleda prometa po računu.
U stupcu 15 nalazi se srednji tečaj HAAB za CHF na dan korištenja kredita. Datum korištenja kredita preuzet je iz Izvršenog otplatnog plana, a srednji tečaj iz arhive tečajne liste Banke.
U stupcu 16 nalazi se iznos početnog anuiteta s ugovorenom kamatnom stopom i prema početnom tečaju, a dobije se množenjem iznosa anuiteta u CHF iz stupca 4 i početnog tečaja Banke iz stupca 15.
U stupcu 17 nalazi se razlika anuiteta u HRK kakvi su trebali biti prema početnom otplatnom planu i stvarno naplaćenih iznosa anuiteta, a dobiju se razlikom iznosa iz stupca 14 i 16.
U stupcu 18 su prikazani iznosi preplate kamate koji su priznati presudom P- 716/20.
Budući da razlika anuiteta odražava promjene kamate i promjene tečaja potrebno je od tog iznosa (iz stupca 17) oduzeti već dosuđenu razliku kamata priznatu presudom P-716/20 iz stupca 18 da bi se dobio utjecaj promjene tečaja CHF u odnosu na HRK, i to je prikazano u stupcu 19.
Vještak napominje:
- U stupcu 15 – Plaćeni iznosi u HRK iz prikazanog iznosa izuzete su zatezne kamate. Iznos zatezne kamate preuzet je iz Pregled prometa za klijenta.
- U Tablici 1. su iskazane sve razlike, pozitivne i negativne, koje su nastale zbog promjene valute.
Međuzbrojem 1 odijeljeni su preplaćeni iznosi razlike po anuitetima koji su presudom ovog suda posl. broj Pr-2899/19 od 13. travnja 2021. godine utvrđeni da su u zastari, dok je razlika po valuti obuhvaćena Međuzbrojem 2 predmet daljnjeg razmatranja i u obliku rekapitulacije iskazati će se u zasebnoj Tablici 2.
Nadalje navodi da je iz Tablice 1. vidljivo je da u razdoblju otplate od 30.04.2007. do dana konačne otplate kredita 11.07.2012. godine (uvažavajući zastarni rok utvrđen u prethodnom postupku), razlika po osnovi više plaćenih anuiteta zbog valutnih promjena iznosi ukupno 32.021,28 kn, što proizlazi iz razlike pozitivnih iznosa od ukupno 39.370,81 kn i negativnih od 7.349,53 kn a kako je pojedinačno po mjesecima prikazano i zbrojeno u stupcu 20 pod oznakom Međuzbroj 2.
Na osnovu izračuna prikazanih u Tablici 1., u nastavku je vještak dao rekapitulaciju pozitivnih razlika u kunama, a prema datumu uplate pojedine preplate, uz prikaz utvrđenih iznosa u valuti EUR sukladno fiksnom tečaju konverzije 1 Eur = 7,53450 kn.
Vještak je mišljenja da je vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva napravljeno sukladno tužbenom zahtjevu i zadatku suda naloženog Rješenjem ovog suda u Splitu, od 14. prosinca 2022. godine, a na temelju dostavljene dokumentacije u spisu i naknadno dostavljene dokumentacije.
Uvidom u dokumentaciju nesporno je da su prednik tužiteljice i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 216-217/2005 dana 13. lipnja 2005. godine u iznosu od 77.000,00 CHF isplaćenog 17. lipnja 2005. godine u kunskoj protuvrijednosti po tečaju 4,740905 te da je u razdoblju od 31. srpnja 2005. do konačne otplate kredita 11. srpnja 2012. godine tuženik obračunavao mjesečne anuitete temeljem kunske protuvrijednosti CHF valute.
Budući da je glavnica kredita vezana za švicarski franak, a kredit je otplaćivan u kunskoj protuvrijednosti, uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK, tijekom vremena povećavali su se i iznosi anuiteta izraženi u kunama.
Na osnovi analize podataka i izračuna prikazanih u Nalazu, uvažavajući zastarni rok i dosuđene iznose po osnovi ništetnosti kamatne stope utvrđene presudom ovog suda posl. broj P-716/20 od 18. rujna 2020. godine, utvrdila sam da preplata u kunama uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj HRK primijenjen na dan isplate kredita (početni tečaj) iznosi ukupno 39.370,81 kn (5.225,40 EUR), a sve kako je po datumima i pojedinačnim iznosima vidljivo u Tablici 2.
Tužiteljica u podnesku od 27. ožujka 2023. god., navodi da je stalni sudski vještak za računovodstvo i financije izradio je vještvo od 07. ožujka 2023.g., na koje tužiteljica nema primjedbi.
U svom zaključnom mišljenju sudski vještak navodi: „Na osnovi analize podataka i izračuna prikazanih u Nalazu, uvažavajući zastarni rok i dosuđene iznose po osnovi ništetnosti kamatne stope utvrđene presudom ovog suda posl. broj P-716/20 od 18. rujna 2020. godine, utvrdila sam da preplata u kunama uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj HRK primijenjen na dan isplate kredita (početni tečaj) iznosi ukupno 39.370,81 kn (5.225,40 EUR) .“
Sukladno provedenom vještačenju, tužiteljica navodi da precizira tužbeni zahtjev na način da sada glasi kao u izreci presude:
„Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF, isplatiti tužitelju ukupan iznos od 5.225,40 EUR-a / 39.370,81 kuna (fiksni tečaj konverzije: 1 EUR=7,53450 kuna) i to sa kamatama na pojedine mjesečne iznose od:
- 0,50 € / 3,75 kuna koja teče od dana 2. prosinac 2008.
- 9,16 € / 68,98 kuna koja teče od dana 30. siječanj 2009.
- 16,71 € / 125,89 kuna koja teče od dana 31. siječanj 2009.
- 20,70 € / 155,99 kuna koja teče od dana 6. ožujak 2009.
- 13,59 € / 102,39 kuna koja teče od dana 1. travanj 2009.
- 16,20 € / 122,06 kuna koja teče od dana 4. svibanj 2009.
- 4,74 € / 35,73 kuna koja teče od dana 2. lipanj 2009.
- 0,06 € / 0,42 kuna koja teče od dana 1. kolovoz 2009.
- 5,99 € / 45,16 kuna koja teče od dana 7. rujan 2009.
- 6,64 € / 50,06 kuna koja teče od dana 6. listopad 2009.
- 15,93 € / 120,05 kuna koja teče od dana 7. prosinac 2009.
- 21,75 € / 163,84 kuna koja teče od dana 4. siječanj 2010.
- 33,52 € / 252,58 kuna koja teče od dana 9. veljača 2010.
- 32,23 € / 242,85 kuna koja teče od dana 2. ožujak 2010.
- 47,90 € / 360,90 kuna koja teče od dana 12. travanj 2010.
- 46,34 € / 349,13 kuna koja teče od dana 3. svibanj 2010.
- 52,92 € / 398,70 kuna koja teče od dana 1. lipanj 2010.
- 87,51 € / 659,38 kuna koja teče od dana 7. srpanj 2010.
- 215,70 € / 1.625,21 kuna koja teče od dana 4. rujan 2010.
- 114,40 € / 861,96 kuna koja teče od dana 4. listopad 2010.
- 238,01 € / 1.793,30 kuna koja teče od dana 2. prosinac 2010.
- 182,55 € / 1.375,42 kuna koja teče od dana 20. siječanj 2011.
- 152,48 € / 1.148,85 kuna koja teče od dana 2. veljača 2011.
- 165,90 € / 1.249,96 kuna koja teče od dana 11. ožujak 2011.
- 153,16 € / 1.154,00 kuna koja teče od dana 1. travanj 2011.
- 151,50 € / 1.141,47 kuna koja teče od dana 2. svibanj 2011.
- 215,63 € / 1.624,67 kuna koja teče od dana 2. lipanj 2011.
- 223,27 € / 1.682,26 kuna koja teče od dana 1. srpanj 2011.
- 275,13 € / 2.072,97 kuna koja teče od dana 1. kolovoz 2011.
- 251,37 € / 1.893,93 kuna koja teče od dana 1. rujan 2011.
- 226,54 € / 1.706,84 kuna koja teče od dana 11. listopad 2011.
- 224,50 € / 1.691,51 kuna koja teče od dana 14. studeni 2011.
- 224,08 € / 1.688,33 kuna koja teče od dana 1. prosinac 2011.
- 239,41 € / 1.803,82 kuna koja teče od dana 9. siječanj 2012.
- 253,07 € / 1.906,73 kuna koja teče od dana 1. veljača 2012.
- 256,51 € / 1.932,68 kuna koja teče od dana 2. ožujak 2012.
- 250,16 € / 1.884,80 kuna koja teče od dana 24. travanj 2012.
- 257,59 € / 1.940,82 kuna koja teče od dana 2. svibanj 2012.
- 263,30 € / 1.983,80 kuna koja teče od dana 1. lipanj 2012.
- 258,76 € / 1.949,62 kuna koja teče od dana 11. srpanj 2012., sve do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena“
U podnesku od 09. svibnja 2023. god., tuženik navodi da je primio nalaz i mišljenje vještakinje Darke Cecić iz Forum revizija d.o.o., te se na isti kao i na dosadašnji tijek postupka očituje kako slijedi.
Tuženik prvenstveno osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit. Tuženik ističe da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule.
U odnosu na matematički izračun, tuženik prigovara da je vještak pogriješio u koloni 14 Tablice jer u njoj nisu navedeni svi iznosi koje je klijent doista uplatio niti iznosi naplaćenoga anuiteta. Pored toga, nije ispravan ni ukupan iznos kolone 16 (ukoliko početni iznos anuiteta od 14.988,10 hrk pomnožimo sa 84, koliko je broj anuiteta dobijemo iznos od 419.000,40 hrk).
Prema simulaciji tuženika ukupan iznos razlike zbog promjene tečaja iznosi 31.209,73 kn/4.142,24 EUR, od čega je 39.422,15 kn/ 5.232,22 EUR više plaćeno, a iznos od 8.212,42 kn/ 1.089,98 EUR je manje plaćeno odnosno predstavlja tzv. negativne razlike.
Naime, tuženik ističe da ukoliko je ništetna odredba kojom je ugovoreno da su određeni parametri promjenjivi (u ovom slučaju valutna klauzula), a čemu se tuženik izričito protivi, onda je ništetna promjena tih parametara i kad se isti smanjuju u odnosu na početno ugovorene, jer i smanjenje predstavlja promjenu.
Stoga je vještak prilikom izračuna trebao uzeti u obzir i tzv. negativne razlike.
U tom smislu ukazuje se na presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, posl. br. Gž-1077/2020 od 2. veljače 2021. gdje se navodi: „Suprotno mišljenju prvostupanjskog suda da je tuženik trebao takav zahtjev prema tužiteljici postaviti kao protutužbeni zahtjev ili istaknuti prigovor prijeboja, drugostupanjski sud smatra da je i istu negativnu razliku valutnog tečaja trebalo uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita, a to stoga jer se tuženik tijekom postupka protivio tužbenom zahtjevu u cijelosti te stoga što članak 323. stavak 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.“
Županijski sud u Bjelovaru u presudi posl. broj Gž-476/2020 od 29. travnja 2021. ističe stav kako: „je u situaciji kada on tužbom zahtijeva ono što je uslijed tečajnih razlika preplatio pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo ukupno preplaćeni iznos umanjiti za manje plaćeni iznos anuiteta.“
Također, Županijski sud u Bjelovaru u presudi od 15. lipnja 2021. ističe: „ugovorni odnos stranaka po sklopljenom ugovoru o kreditu treba sagledavati kao jedan cjeloviti odnos sa pravima i obvezama obiju ugovornih strana, pa se slijedom toga tužitelju, kao korisniku kredita, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne može dosuditi ništa više od onog što je on stvarno preplatio tuženiku temeljem ništetnih ugovornih odredbi.“
Stoga ostaje kod svih dokaznih prijedloga za saslušanjem svjedoka, kao i saslušanjem tužitelja na okolnost saznanja o ništetnim ugovornim odredbama koje su predmetom ovog postupka.
Tuženik prigovara zahtjevu tužitelja za plaćanjem kamatne stope od dana dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate.
Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora.
Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.
Tuženik smatra da je ovdje riječ o identičnoj pravnoj situaciji te da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Navedeni stav potvrdio je i Općinski sud u Splitu u presudi posl. broj P-2563/18 od 23. listopada 2020 gdje se navodi:
„Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužiteljima stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 21. srpnja 2015. godine do isplate. Tužitelji, odnosno njihova prednica, su tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuli svoj zahtjev i ukazali na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sami tužitelji, ni njihova prednica, nisu ukazivali na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“
Tuženik ponovno ističe kako je zastarni rok radi stjecanja bez osnove pet godina te su eventualna potraživanja tužitelja u zastari.
Tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te da naloži tužitelju da naknadi parnične troškove tuženiku.
Na raspravnom ročištu dana 12. svibnja 2023. god., tuženik predlaže saslušati tužiteljicu i svjedoka BP, te predlaže pozvati vještaka radi očitovanja u odnosu na iznesene primjedbe na vještvo (kolona 14 i 16) tablice sadržane u vještvu od 07. ožujka 2023. godine.
Tužiteljica u podnesku od 15. svibnja 2023. god., navodi da tuženik u bitnome svojim podneskom prigovara nalazu i mišljenju vještaka u pogledu primjene metodologije izračuna, navodeći da je vještak trebao uzeti u obzir niže vrijednosti tečaja CHF-a tzv. “negativne razlike“, a što prvenstveno predstavlja pravno pitanje.
Tužiteljica prije svega ističe da je stalni sudski vještak proveo vještačenje sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu koji se odnosi na izračun razlike uvećanja anuiteta zbog primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u CHF-u.
Tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije isticao da ima potraživanje prema tužitelju s naslova razlike zbog primjene niže vrijednosti tečaja, niti je istakao određeni prigovor građansko pravnog prijeboja ili prigovor radi prebijanja, a niti je predlagao izvođenje dokaza na okolnost utvrđenja visine negativne razlike.
Odredba iz čl.299.st.1.ZPP-a propisuje da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke.
Odredba čl.299.st.2. ZPP-a propisuje stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez volje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.
Odredba čl.299.st.3. ZPP-a propisuje nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.
Prema tome, tuženik pokušava nakon zaključenja prethodnog postupka po primitku nalaza i mišljenja, iznošenjem novih činjenica i dokaznih prijedloga protivno odredbama čl.299.ZPP-a dovesti u pitanje valjanost provedenog vještačenja.
Nadalje, sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka, pa u situaciji kada tuženik nije postavio konkretan zahtjev o nepostavljenom zahtjevu sud i ne može odlučivati. Prethodno iznijeti stav prihvaćen je i kroz citiranu sudsku praksu u odlukama:
Županijskog suda u Dubrovniku posl.br.Gž-694/2020 od 17.02.2021.g., Županijskog suda u Zagrebu posl.br.Gž-2000/2021 od 06.07.2021.g., posl.br.Gž-2828/2021 od 25.01.2022.g., Županijskog suda u Dubrovniku posl.br.Gž-753/2021 od 30.11.2022.g., Županijskog suda u Zagrebu posl.br.Gž-4023/2022 od 13.12.2022.g. i posl.br.Gž- 3978/2022 od 13.12.2022.g., Županijskog suda u Zagrebu posl.br.Gž-2266/2022 od 12.12.2022. godine.
Nadalje, tuženik nema pravo na isplatu razlike zbog primjene smanjenog tečaja zbog nepostojanja pravne osnove.
Naime, odredbom čl.1112.st.1. ZOO-a je propisano da se ne može zahtijevati vraćanje kada je netko izvršio isplatu znajući da nije dužan.
Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.
U postupku zaštite kolektivnih interesa je utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu, tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.
Dakle, tužiteljica se od početka ugovornog odnosa nalazila u neravnopravnom položaju u odnosu na tuženika kao banku, jer je formulacija ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao koliki je tečaj kune u odnosu na CHF u trenutku sklapanja ugovora, dok on ni približno nije mogao imati saznanja o izglednoj deprecijaciji kune u odnosu na CHF, slijedom čega je tuženik kao nesavjesna ugovora strana koristila nepoštene ugovorne odredbe.
To što je tuženik koristeći nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u određenom razdoblju primjenjivao manji valutni tečaj od početnog, ne može ići na štetu tužitelja primjenom odredbe iz čl.1112. ZOO-a, jer se radi o svjesnom postupanju tuženika.
Razliku koja je nastala zbog svjesne primjene smanjenog tečaja, niti u kojem slučaju ne bi trebali snositi klijenti banke, koji za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, za razliku od tuženika, nisu postupali protivno načelu savjesnosti i poštenja.
Osim toga, odredbama ZIDZPK-a kao i u postupku zaštite kolektivnih interesa nije utvrđena (niti je to tuženik zahtijevao) obveza plaćanja razlike zbog primjene smanjenog tečaja u odnosu na početni.
Prethodno iznijeti stav prihvaćen je i kroz citiranu sudsku praksu u odlukama:
Županijskog suda u Vukovaru posl.br.P-589/2020 od 04.11.2020.g., Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi posl.br.Gž-1429/2021 od 24.02.2022.g., Županijskog suda u Varaždinu posl.br.Gž-533/2022 od 11.05.2022.g., Županijskog suda u Varaždinu posl.br.Gž-627/2022 od 19.05.2022.g., Županijskog suda u Osijeku posl.br.Gž-2805/2021 od 23.05.2022.g., Županijskog suda u Zagrebu posl.br.Gž- 1771/2022 od 13.09.2022.g., Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br.Gž-427/2022 od 06.10.2022.g., Županijskog suda u Varaždinu posl.br.Gž-790/2022-2 od 22.02.2023.godine.
Nadalje, sve da je u konkretnom slučaju tuženik i podnio protutužbu ili prigovor radi prebijanja protutražbine, te da postoji pravna osnova za isplatom negativnih tečajnih razlika, takav zahtjev bi bio u zastari zbog proteka općeg zastarnog roka od 5 godina propisanog čl.225 ZOO-a, koji rok zastarijevanja nije prekinut donošenjem odluke u kolektivnom sporu u odnosu na tuženika, koji ima status trgovca, a ne potrošača.
Prethodno iznijeti stav prihvaćen je kroz odluku Općinskog suda u Sisku posl.br.P-155/2020 od 14.06.2021.g., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl.br.Gž-1072/2021 od 16.12.2021.g., a ona odlukom Ustavnog suda RH posl.br.U-III-1068/2022 od 08.12.2022. godine.
Nadalje, obzirom na ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi valutnu klauzulu (bez obzira što se ne traži deklaratorno utvrđenje ove ništetnosti, jer je ništetnost prethodno pitanje u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev), sukladno odredbama ZOO-a, tužiteljica ima pravo na povrat onoga što je tužena primila s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu zajedno s pripadajućim kamatama, odnosno na punu restituciju.
Prethodno iznijeti stav prihvaćen je i kroz najnoviju citiranu sudsku praksu:
Županijskog suda u Varaždinu posl.br.Gž-1226/2020-2 od 03.ožujka 2021.g., Županijskog suda u Splitu posl.br.Gž-912/2021-2 od 02.lipnja 2021.g., Županijskog suda u Puli-Pola posl.br.Gž-1397/2021-2 od 08.veljače 2022.godine.
Radi izloženog, tužiteljica u cijelosti ustraje u tužbi i tužbenom zahtjevu.
Stalni sudski vještak za računovodstva i financije Darka Cecić dipl. oec., u dopuni vještva – očitovanju od 29. svibnja 2023. god., navodi da je dana 7. ožujka 2023. godine izradila i u spis dostavila Nalaz i mišljenje vještaka u ovom predmetu broj P-3656/22 u kojem je tužitelj (kao Korisnik kredita) podnio tužbu protiv tuženika (kao Kreditora) zbog više plaćenih anuiteta uslijed povećanja švicarskog franka u vrijeme otplate kredita.
Podneskom od 9. svibnja 2023. godine tuženik iskazuje prigovor u odnosu na matematički izračun, točnije da je vještak pogriješio u koloni 14 Tablice jer u njoj nisu navedeni svi iznosi koje je klijent doista uplatio niti iznosi naplaćenog anuiteta te da nije ispravan ni ukupan iznos kolone 16 (ukoliko se početi iznos anuiteta od 14.988,10 kuna pomnoži s 84, koliki je broj anuiteta, dobije se iznos od 419.000,40 kuna). Pored navedenog, tuženik smatra da je vještak prilikom izračuna trebao uzeti u obzir i tzv. negativne razlike.
Na glavnoj raspravi od 12. svibnja 2023. godine naloženo mi je očitovati se na iznesene primjedbe na vještvo iz podneska tuženika od 9. svibnja 2023. godine.
U pogledu prigovora da kolona 14 Tablice ne sadrži sve iznose koje je klijent doista uplatio, ističe da je podatke preuzimala iz dokumentacije banke Pregled prometa, koji se podaci razlikuju od iznosa na dokumentu banke Specifikaciju uplata.
Naime, Specifikacija uplata sadrži stvarno uplaćeni iznos u kunama po danima iz kojeg se ne može razaznati koji dio se odnosi na redovnu kamatu, koji na glavnicu, a koji na možebitne uplate zateznih kamata, troškova opomena i drugih naknada koje se obračunavaju kod neredovitih uplata.
S druge strane, u dokumentu Pregledu prometa banka je svaku uplatu raščlanila na kamatu, glavnicu, zateznu kamatu i druge troškove i prema tim iznosima zatvarala sam pojedine anuitete.
Budući da zatezne kamate i drugi troškovi nisu predmet spora, isti se ne mogu se uzeti u obzir prilikom izračuna preplate stoga je logično da je ukupni zbroj u stupcu 14 niži od iznosa stvarnih uplata obzirom da sadrži samo plaćanja redovne kamate i glavnice tj. otplatu anuiteta.
Što se tiče prigovora da nije ispravan ukupan iznos stupca 16 Tablice 1. koji iznosi 418.986,87 kuna, a trebao je iznositi 419.000,40 kuna (početni anuitet po početnom tečaju od 4.988,10 kuna pomnožen sa ukupno 84 anuiteta), tuženikova primjedba je točna.
Omaškom sam kod anuiteta br. 12 od 30.06.2006. godine umjesto početnog iznosa od 4.988,10 kuna u stupcu 16 pogrešno upisala iznos od 4.974,57 kuna.
Na osnovu izračuna prikazanih u Tablici 1. te ispravljenog 12. anuiteta u nastavku je vještak dao rekapitulacija negativnih i pozitivnih razlika u kunama, a prema datumu uplate pojedine preplate, uz prikaz utvrđenih iznosa u valuti EUR sukladno fiksnom tečaju konverzije 1 Eur = 7,53450 kn.
Vještak napominje:
-Međuzbrojem 1 odijeljeni su preplaćeni iznosi razlike po anuitetima koji su presudom ovog suda posl. broj P-716/20 od 18. rujan 2020. godine utvrđeni da su u zastari, dok je razlika po valuti obuhvaćena Međuzbrojem 2 predmet daljnjeg razmatranja.
Nadalje navodi da je prema dokumentu Pregled prometa tuženik zatvorio ukupno 465.745,25 kuna na ime plaćenja anuiteta, dok je u dostavljenoj simulaciji tuženik evidentirao 465.652,13 kuna tj. 93,12 kuna manje.
Navedeno ima utjecaj da je izvještačena razlika po valutnoj klauzuli od 31.303,34 kuna za cijelo vrijeme otplate kredita veća od razlike iz simulacije tuženika utvrđene u vidino do 31.209,73 kuna.
Međutim, budući da je sud po presudi P-716/20 od 18. rujna 2020. godine utvrdio zastarni rok za dio tražbina (zaključno s anuitetom br. 21 od 03. 04. 2007. godine) onda je i ovdje utvrđene iznose razlika po valutnoj klauzuli do tog datuma bilo potrebno isključiti, što je i napravljen u Međuzbroju 1 Tablice.
Nesporna razlika valutne klauzule nastala od 09. 05. 2007. do 11. 07. 2012. godine iznosi 32. 021,28 kuna (4. 249,95 Eura) od čega je 39.370,81 kuna (5.225,40 Eura) više plaćeno, dok je iznos od 7.349,53 kune (975,45 Eura) manje plaćen, odnosno predstavlja tzv. negativne razlike, a kako je već utvrđeno u samom nalazu i mišljenju.
Zaključno, sve navedene primjedbe tuženika nisu bile od utjecaja da bi nalaz i mišljenje koje je dala 07. ožujka 2023. godine bilo matematički drugačije izračunato, pri čemu je tužbeni zahtjev obuhvaćao samo pozitivne razlike, dok je odluka o uzimanju u obzir negativnih razlika u nadležnosti suda.
Na raspravnom ročištu dana 08. rujna 2023. god., tuženik navodi da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva budući ga je tužiteljica povećala nakon nalaza vještak ali nije umanjila za negativne razlike. Tuženik ostaje kod prigovora iz podneska toč. 4 u kojem dokazuje da su krivo zbrojene kolone i točka 5 (negativne razlike). Ustraje u prijedlogu da se izvede dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka BP.
Presudom ovog suda posl. br. P-3656/2022 od 15. rujna 2023. god., tužbeni zahtjev je prihvaćen u cijelosti.
Rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Gž-859/2023-3 od 09. srpnja 2024. god., prihvaćena je žalba tuženika i ukinuta presuda ovog suda posl. br. P-3656/2022 od 15. rujna 2023. god., i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.
Stranke su zatražile parnični trošak.
U dokazne svrhe sud je pregledao Rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Ante Šuško iz Splita kao povjerenika ovog suda posl. br. O-4115/2020, UPP/OS114/2020 od 15. 12. 2020. god., Izjavu svjedoka od 24. kolovoza 2020. god., Presudu ovog suda posl. br. P-716/20 od 18. rujna 2020. god., Presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. 34 Gž-2194/2021-2 od 24. lipnja 2021. god., Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Darka Cecić dipl. oec. od 07. ožujka 2023. god., Specifikaciju uplata po Ugovoru 216-217/2005, br. partije 0053115215, Pregled prometa od 27. listopada 2022. god., Otplatni plan od 27. listopada 2022. god., Otplatni plan od 17. lipnja 2005. god., Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 27. 10. 2022. god., Ugovor o kreditu br. 216-217/2005 od 13. 06. 2005. god., simulaciju izračuna tuženika, Presudu Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-476/2020 od 29. travnja 2021. god., Izvod iz Zapisnika Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-222/04 od 05. ožujka 2004. god., Presudu i rješenje Županijskog suda u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi posl. br. 15 Gž- 1077/2020- 3 od 02. veljače 2021. god., Presudu ovog suda posl. br. P-2563/18 od 23. listopada 2020. god., Presudu Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-476/2020-2 od 29. travnja 2021. god., te dopunu vještva – očitovanje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Darka Cecić dipl. oec. od 29. svibnja 2023. godine.
Tužbeni zahtjev je osnovan.
Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).
U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).
Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu br. 216-217/2005 od 13. 06. 2005. godine.
Nadalje, među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika (ex. Hypo Alpe-Adria bank d.d. Zagreb), na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.
Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.
Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i tuženik (ex. Hypo Alpe-Adria bank d.d. Zagreb) u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.
Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je tuženik (ex. Hypo Alpe- Adria bank d.d. Zagreb) u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.
Zakon o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), propisuje u odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2, da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).
U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.
Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje prednika tuženika Hypo Alpe-Adria bank d.d. Zagreb.
Osim toga, nema nikakve dvojbe da predmetni Ugovor o kreditu br. 216- 217/2005 od 13. 06. 2005. god., može opstati bez spornih ništetnih odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve u smislu citirane odredbe 324 st. 1 ZOO-a.
Osim toga, tuženik i sam tijekom postupka ističe da je u trenutku sklapanja ugovora predniku tužiteljice bila poznata visina kamatne stope, kao i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita (a i sama tužiteljica se poziva na te ”poznate” parametre), pa bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika imali primijeniti početno ugovoreni parametri (početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita).
U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).
Ovaj sud cijeni da je neosnovan i istaknuti prigovor zastare potraživanja, a kako to proizlazi iz ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. godine.
Prednik tužiteljice je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznao za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznao donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnio dana 24. rujna 2020. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedenih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan.
Osim toga, tužiteljica je svakako u mogućnosti preinačiti tužbu nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u svrhu konačnog utvrđenja visine tužbenog zahtjeva od strane ovlaštenog sudskog vještaka koji u tu svrhu raspolaže potrebnim stručnim znanjem, a koji dokaz se i provodi tijekom dokaznog postupka nakon zaključenja pripremnog ročišta, pa tuženik nije u mogućnosti s uspjehom se protiviti preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva pisanim podneskom od 27. ožujka 2023. godine.
Nadalje, a neovisno o svemu naprijed navedenom, ovaj sud cijeni da je predloženi svjedok, radnik tuženika BP na okolnost da su stranke pojedinačno pregovarale o odredbama predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valuti u CHF, ovlašteni službenik tuženika koji je dobio radni zadatak da na sudu svjedoči na okolnosti koje tijekom postupka iznosi ovaj punomoćnik tuženika, te da se stoga svakako radi o pristranom svjedoku koji nedvojbeno ima interes da tuženik uspije u predmetnom sporu.
Što reći o prijedlogu tuženika da se u dokazne svrhe sasluša tužiteljica koja nije ugovorna strana predmetnog Ugovora o kreditu, već njen pravni prednik pok. ZP.
Uostalom, nije jasno niti na koje sporne okolnosti bi ovaj svjedok mogao posvjedočiti pred sudom, a ovo stoga što među strankama nije niti sporno da odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF, nisu rezultat pojedinačnog pregovaranja među strankama, već su rezultat interne odluke tuženika, a o kojim odredbama je ovlašteni službenik tuženika nedvojbeno upoznao prednika tužiteljice kao poslovno sposobnu osobu prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
Prednik tužiteljice (cijenjeni psihijatar i dugogodišnji sudski vještak) je dakle, kao poslovno sposobna osoba nedvojbeno bio upoznat i znao što znači mogućnost promjene ugovorene kamatne stope od strane tuženika (promjenjiva kamatna stopa), kao i mogućnost promjene visine anuiteta otplate kredita ovisno o kretanju tečaju švicarskog franka (valutna klauzula).
Međutim, među strankama je nesporna još jedna činjenica, a ta činjenica je da ovlašteni službenik tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije upoznao tužitelja o mogućem ovakvom obimu rizika fluktuacije ugovorene kamatne stope i tečaja švicarskog franka tijekom razdoblja otplate kredita, a kakav se je u konkretnom slučaju dogodio.
Naime, ova naprijed navedena činjenica je među stankama nesporna jer i sam tuženik tijekom postupka tvrdi da mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bila poznata, pa stoga ovlašteni službenik tuženika zacijelo nije niti mogao priopćiti tužitelju nešto što niti njemu nije poznato.
No, upravo na ovoj nespornoj činjenici da tuženik kao ovlaštena banka, prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nije prednika tužiteljice kao laika obavijestio o mogućem obimu rizika fluktuacije ugovorene kamatne stope i tečaja švicarskog franka tijekom razdoblja otplate kredita, odnosno o mogućem obimu promjene ugovorene kamatne stope (promjenjiva kamatna stopa), kao i obimu promjene tečaja švicarskog franka, a time i visine anuiteta otplate kredita tijekom razdoblja otplate predmetnog kredita (valutna klauzula), temelji se pravomoćna presuda donesena u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje tuženika ex. Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. Zagreb.
Naime, ovdje valja imati u vidu sadržaj kogentne odredbe čl. 10. st. 2 ZOO-a, koja propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).
Stoga Trgovački sud u Zagrebu i ovaj sud cijene da upravljačkim strukturama tuženika kao ovlaštene poslovne banke, odnosno stručnjaku u smislu citirane odredbe čl. 10 st. 2 ZOO-a, naprosto nije mogla ostati nepoznata činjenica o mogućnostima takvog obima promjene ugovorene kamatne stope, kao i obima promjene tečaja švicarskog franka, a time i visine anuiteta otplate kredita tijekom razdoblja otplate predmetnog kredita, kakav se je u konkretnom slučaju dogodio.
Slijedom navedenog, neosnovan je i istaknuti prigovor tuženika u odnosu na zatraženi tijek pripadajućih zakonskih zateznih kamata.
Osim toga, tuženik neosnovano ističe da je imenovani vještak dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je prednik tužiteljice plaćao manje anuitete jer su tečaj CHF ili kamatna stopa bili niži od početnih, a što bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, i to sve iz razloga što je tijekom otplate kredita prednik tužiteljice plaćao i anuitete po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen. Naime, novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF, nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku, dok tuženik tijekom postupka nije isticao protutužbeni zahtjev, a niti prigovor radi prebijanja, i to zacijelo zbog svojega pogrešnog pravnog stajališta da je predmetni Ugovor o kreditu br. 216-217/2005 od 13. 06. 2005. god., pravovaljan u cijelosti.
U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.
U odredbi čl. 261 st. 2 ZPP-a, propisano je da će se ukoliko je nalaz vještaka nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, vještačenje obnoviti s istim ili drugim vještacima, dok je u odredbi st.3 istog članka, propisano da će se u slučaju ako u mišljenju vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnje ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražiti mišljenje drugih vještaka.
Imajući u vidu naprijed navedene Zakonske odredbe, razvidno je da će sud obnoviti vještačenje sa drugim vještacima ili pak zatražiti mišljenje drugih vještaka, jedino u slučaju kada smatra da je nalaz vještaka nejasan, nepotpun ili proturječan sa izviđenim okolnostima, ili ako se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a nikako samim time što jedna od parničnih stranaka ustraje u iznesenim prigovorima na vještvo, a još k tome bez prijedloga da se provede novo vještačenje.
Stalni sudski vještak Darka Cecić dipl. oec. u svom vještvu navodi da je utvrdila da preplata u kunama uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj HRK primijenjen na dan isplate kredita (početni tečaj) iznosi ukupno 39.370,81 kn (5.225,40 EUR), a sve kako je po datumima i pojedinačnim iznosima vidljivo u Tablici 2 vještva, dok u dopuni vještva navodi da sve primjedbe na vještvo tuženika nisu bile od utjecaja da bi nalaz i mišljenje koje je dala 07. ožujka 2023. godine bilo matematički drugačije izračunato, pri čemu je tužbeni zahtjev obuhvaćao samo pozitivne razlike, dok je odluka o uzimanju u obzir negativnih razlika u nadležnosti suda.
Ovaj sud cijeni da su vještvo i dopuna vještva – očitovanje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Darka Cecić dipl. oec., logični, uvjerljivi i lišeni bilo kakvih proturječnosti, pa je valjalo odbiti prigovore tuženika na kojima je ustrajao tijekom postupka.
Kako je već navedeno, presudom ovog suda posl. br. P-3656/2022 od 15. rujna 2023. god., tužbeni zahtjev je prihvaćen u cijelosti, ali je rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu posl. br. Gž-859/2023-3 od 09. srpnja 2024. god., prihvaćena je žalba tuženika i ukinuta presuda ovog suda posl. br. P-3656/2022 od 15. rujna 2023. god., i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.
U obrazloženju ukidne odluke suda drugog stupnja se navodi kako slijedi;.
5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 5.225,40 eura (39.370,81 kn) sa pripadajućim zateznim kamatama, a s osnova ništetnosti valutne klauzule.
6. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), budući presuda nema takvih nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.
6.1. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 260. stavka 1. ZPP-a, na koju žalbom ukazuje tuženik, budući se vještak podneskom od 7. lipnja 2023. očitovao na sve primjedbe tuženika iz podneska od 9. svibnja 2023., te je ispravio ukupan iznos stupca 16 Tablice 1., a tuženik na ročištu od 8. rujna 2023., na kojem je zaključena glavna rasprava, nije imao primjedbi na očitovanje vještaka, niti je predložio da vještak svoj nalaz i mišljenje iznese i usmeno na raspravi.
7. Međutim, tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka predlagao saslušanje svoje zaposlenice BP na okolnost da se sa tužiteljicom pregovaralo o spornim odredbama konkretnog ugovora o kreditu i da su tužiteljici sve odredbe ugovora pojašnjene i obrazložene pa tako i odredbe o valuti obveze, ali prvostupanjski sud je ovaj dokazni prijedlog odbio smatrajući da su personalni dokazi predloženi po tuženiku nepotrebni, jer je mišljenja da pravno relevantne činjenice proizlaze iz utvrđenja i odluka donesenih povodom kolektivne tužbe, uz to što je zaključio i da se radi o pristranom svjedoku koji nedvojbeno ima interes da tuženik uspije u sporu.
8. Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio je pravno shvaćanje u odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. koji glasi: "Slijedom navedenoga, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (...).
Ako tuženoj banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj (i očito jedinoj) s obzirom na tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku presuda iz kolektivnog spora) okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenih zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu) temeljila na pravnoj presumpciji koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženim bankama nije omogućeno dokazivanje o protivnom. Drugim riječima, temeljile bi se na odlučnoj okolnosti o kojoj bankama ni u jednom sudskom postupku koji je bio proveden na razini redovnih sudova nije omogućeno dokazivanje, što bi bilo u suprotnosti s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu."
9. Imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske, po ocjeni ovoga suda, odbijanjem dokaznog prijedloga tuženika da se sasluša svjedokinja BP, zaposlenica tuženika, koja je sudjelovala u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu, odnosno koja je pregovarala sa tužiteljicom prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na okolnosti obavještavanja tužiteljice o spornim odredbama Ugovora o kreditu, te o posljedicama i rizicima vezanja kredita uz tečaj CHF, činjenično stanje ostalo je nepotpuno utvrđeno.
10. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će, imajući u vidu utvrđenja iz ovog drugostupanjskog rješenja, kao i izloženo pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske, saslušati svjedokinju BP, zaposlenicu tuženika, te će pri donošenju odluke imati u vidu pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske u naprijed navedenoj odluci iznio u odnosu na sudsku praksu i načelna stajališta o dokazanoj vrijednosti iskaza zaposlenika banaka i drugih svjedoka, te sukladnosti primjene pravila o teretu dokazivanja u pojedinačnim potrošačkim sporovima s pravom na pravično suđenje.
11. Nakon što utvrdi odlučne činjenice i raspravi iznesene prigovore tuženika, prvostupanjski sud će pravilnom primjenom materijalnog prava odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao i o cjelokupnim troškovima postupka.
12. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 370. ZPP-a kao u izreci.
Tijekom ponovno provedenog postupka , na raspravnom ročištu održanom dana 17. prosinca 2024. god., tuženik je izvijestio sud da odustaje od prijedloga da se u dokazne svrhe sasluša u svojstvu svjedoka njegova zaposlenica BP.
Radi svega navedenog, tužbeni zahtjev je iz istih razloga ponovno prihvaćen u cijelosti, i donijeta odluka kao u izreci presude.
Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 100 bod., sastav dva podneska po 100 bod., pristup na pet ročišta po 100 bod., pristup na tri ročišta po 25 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 437,50 Eur, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici su osim toga priznati i troškovi knjigovodstveno - financijskog vještačenja u iznosu od 465,00 Eur / 3.503,54 kn, kao i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe tužbe u iznosu od 98,71 Eur / 743,70 Kn, i pristojbe presude u iznosu od 98,71 Eur / 743,70 Kn, sve sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 37/23), pa tako ukupan parnični trošak tužiteljice iznosi 2.849,92 Eur.
U Splitu, 09. siječnja 2025. godine
S U D A C
Živomir Topić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka rješenja i presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.
DNA: -pun. tužitelja
-pun. tuženika
