REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br: P-1299/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužiteljice LA (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HPB d.d. (OIB 87939104217), Zagreb, Jurišićeva 4, koju zastupa generalni punomoćnik Mihovil Granić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. prosinca 2024. godine u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 9. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o j e:

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu br. 210601 koju su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 21.4.2008. godine u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s važećim Odlukama tuženika ili drugim aktima tuženika, te su nezakonite odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa koje je donio tuženik, pa ta odredba u tom dijelu ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 385,02 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

5,66 eura od dana 1.6.2008. godine do isplate,

6,74 eura od dana 1.8.2008. godine do isplate,

6,07 eura od dana 1.9.2008. godine do isplate,

12,82 eura od dana 1.12.2008. godine do isplate,

8,74 eura od dana 1.4.2009. godine do isplate,

10,68 eura od dana 1.5.2009. godine do isplate,

12,30 eura od dana 1.6.2009. godine do isplate,

13,57 eura od dana 1.7.2009. godine do isplate,

9,32 eura od dana 1.8.2009. godine do isplate,

13,70 eura od dana 1.9.2009. godine do isplate,

12,64 eura od dana 1.10.2009. godine do isplate,

14,02 eura od dana 1.11.2009. godine do isplate,

15,02 eura od dana 1.12.2009. godine do isplate,

12,52 eura od dana 1.1.2010. godine do isplate,

11,29 eura od dana 1.2.2010. godine do isplate,

6,09 eura od dana 1.3.2010. godine do isplate,

5,16 eura od dana 1.5.2010. godine do isplate,

4,26 eura od dana 1.10.2010. godine do isplate,

6,01 eura od dana 1.11.2010. godine do isplate,

9,90 eura od dana 1.9.2011. godine do isplate,

12,69 eura od dana 1.10.2011. godine do isplate,

29,80 eura od dana 1.11.2011. godine do isplate,

11,63 eura od dana 1.12.2011. godine do isplate,

6,32 eura od dana 1.1.2012. godine do isplate,

13,09 eura od dana 1.4.2012. godine do isplate,

3,28 eura od dana 1.5.2021. godine do isplate,

7,65 eura od dana 1.7.2012. godine do isplate,

9,58 eura od dana 1.8.2012. godine do isplate,

6,39 eura od dana 1.9.2012. godine do isplate,

7,47 eura od dana 1.10.2012. godine do isplate,

3,28 eura od dana 1.11.2012. godine do isplate,

4,05 eura od dana 1.12.2012. godine do isplate,

6,30 eura od dana 1.1.2013. godine do isplate,

1,72 eura od dana 1.2.2013. godine do isplate,

4,77 eura od dana 1.3.2012. godine do isplate,

6,84 eura od dana 1.4.2013. godine do isplate i

53,65 eura od dana 1.5.2013. godine do isplate, sve kamate do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 6.1. Ugovora o kreditu 216601 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 21.4.2008. godine, a koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,00 % (jedancijelanulaposto) od iznosa kredita, minimalno 200,00 (dvjestokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“, pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovorenih strana.

IV Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici iznos od 83,85 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2.12.2010. godine do isplate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 388,27 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (9.1.25.) do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Nije među strankama sporno:

- da je tužiteljice (u daljnjem tekstu: tužitelj), kao korisnik kredita, i tuženik (tj. njegov pravni prednik, Volksbank d.d.), kao kreditor, dana 21.41.2008. godine zaključili ugovor o kreditu broj 216601 za iznos od 14.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s otplatom u 84 mjesečna anuiteta;

- da su stranke ugovorile kamatu s promjenjivom stopom koja je u trenutku ugovaranja iznosila 7,20% godišnje;

- da su se stranke suglasile da je redovna kamata promjenjiva, u skladu s Odlukom tuženika o kamatama i naknadama;

- da je tijekom ugovornog odnosa došlo do povišenja redovne kamatne stope.

2. Tužitelj tvrdi da je takva odredba ugovora (o promjenjivoj kamatnoj stopi) ništetna i da je tijekom ugovornog odnosa došlo do preplate, a koje iznose sa kamatom od dana plaćanja potražuje od tuženika.

2.1. Tužitelj dalje tvrdi da je tuženik temeljem ništetne odredbe ugovora čl. 6.1. tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita pa uz utvrđenje ništetnosti te odredbe ugovora traži i povrat plaćene naknade u iznosu od 83,85 eura (631,81 kn) i to sa kamatom od 2.12.2010. godine do isplate, a uz sve tužitelj potražuje naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome osporava sve navode tužitelja, koji se odnose na osnov zahtjeva, ističe prigovor zastare i osporava tužitelju svojstvo potrošača. Međutim, tuženik visinu zahtjeva u dijelu potraživanja tužitelja ne osporava. Predlaže zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, otplatni plan, visinu kamatnih stopa, isplatni nalog, knjigovodstvenu karticu

5. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđenu u cijelosti.

6. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

7. U odnosu nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je pravomoćno okončan i kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7.1. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdobljima u kojima je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne o promjenjivoj stopi redovne kamate.

8. Temeljem odredbe čl. 502 c Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjeni kamatne stope. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu o promjenjivoj stopi redovne kamate to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15 - u daljnjem tekstu ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.

9. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu (točka 7.), zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.1. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i VS RH u odluci Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača.

9.2. Citirana odluka VS RH bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10.06.2020. godine u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

9.3. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (tako i VS RH, broj Rev-18/2018).

9.4. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30.06.2022. godine iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora."

9.5. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

9.6. Također je stajalište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

9.7. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

9.8. U ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svojih djelatnika već je predlagao saslušanje tužitelja. Tuženik punu obaviještenost tužitelja ne može dokazivati kroz saslušanje tužitelja, jer se tužitelj činjenično poziva na utvrđenje koje je identično onome utvrđenom u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, već kroz saslušanje svojeg, konkretnog zaposlenika (9.7.), a koji dokazni prijedlog tuženik nije imao tijekom postupka. Time sud utvrđuje da tuženik nije tvrdio niti učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Stoga se izvođenje predloženih dokaza ocjenjuje odugovlačećim i protivno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača te je odbijen dokazni prijedlozi za saslušanjem tužitelja.

9.9. Pri tome sud ističe da je tužitelj svoju tužbe činjenično vezao uz isto postupanja tuženika kakvo postupanje je bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštiti kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Prema stavu ovog suda, tuženik drugačije postupanja u ovom individualnom sporu ne može dokazivati, samo, saslušanjem tužitelja. Navedeno upravo iz razloga što tužitelj svoju tužbu činjenično veže iz kolektivni spor pa nije niti logično niti životno da će pred sudom iskazati da je, baš on, u potpuno usporedivoj situaciji, bio izuzet iz postupanja opisanog pod 6. Stav je ovog suda da tek, ako, osoba koja je neposredno pregovarala s tužiteljem prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, sudu pruži dovoljno uvjerljive razloge da je u odnosu na konkretnog tužitelja bilo postupanja suprotnom onome iz 7. da tek tada sud dolazi u situaciju kada, radi utvrđenja činjeničnog stanja, mora saslušati tužitelja. U ovakvom dokazivanju odlučnih činjenica, a u kojem je izostalo saslušanje osobe koja je neposredno pregovarala s tužiteljem, saslušanje tužitelja je usmjereno na odugovlačenje postupka i povećanje troškova postupka. Radi se o povredi načela suprotnim odredbama ZPP-a.

9.10. Puka tvrdnja tuženika da tužitelj nema status potrošača ne može se niti razmotriti u ovom postupku niti smatrati dokazanom, a niti dokazivati. Iz sadržaja ugovora proizlazi da je prednik tužitelj, fizička osoba, zaključio ugovor zbog kupnje automobila, da je tuženiku temeljem ugovora bio dužan dostaviti Suglasnost o zapljeni plaće i suglasnost o zapljeni računa fizičkih osoba (zadužnica), kako je navedeno u čl. 9.1. i 9.2. Ugovora. Kada se cijeni sve utvrđeno uvidom u ugovor zaključen među strankama, tada sve zajedno čini logičnu i uvjerljivu cjelinu koja dovodi do zaključka da je tužitelj u spornom pravnom odnosu bio potrošač. Puka tvrdnja tuženika da isti nije potrošač niti ne utješe na odluku suda da jest niti nalaže provođenje daljnjih dokaza na tu okolnost, jer tuženik uopće nije izazvao sumnju kod suda da prednik tužitelja ne bi bio potrošač.

10. Imajući u vidu navedeno pod točkama 7.-9.10. presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača ima direktan učinak i na tužitelja, što znači da je ništetna i odredba zaključena među strankama o načinu mijenjanja visine kamate pa je odlučne kao pod točkom I izreke presude.

10.1. Nastavno na utvrđeno, dolazi od primjene odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO-a.

11. Neosnovan je prigovor zastare, jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača, a to je za tuženika u odnosu na promjenjivu kamatu dan 14.06.2018. godine (7.).

11.1. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31.01.2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

11.2. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, a to je za tuženika 14.06.2018. godine.

11.4. Tužitelj je tužbu podnio dana 24.2.2023. godine pa njegov zahtjev nije u zastari.

12. Odlučujući o revizije protiv odluke Visokog trgovačkog suda (Revt-249/14) Vrhovni je sud na stranici 36. svoje odluke naveo: "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP te ugovorne odredbe ništetne… U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene, a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom."

12.1. Iz navedenog proizlazi da prilikom odlučivanja o visini zahtjeva valja provesti financijsko vještačenje na način da će početni parametar biti naznačena visina kamatne stope (7,20%) na dan sklapanja ugovora o kreditu koja nije nepoštena, a time ni ništetna.

12.2. Polazeći od takvog stava tužitelj je i postavio svoj tužbeni zahtjev u visini, u odnosu na koju visinu tuženik nije imao prigovora i primjedbi. Tuženik je prigovarao metodi izračuna. Takav prigovor tuženika nije osnovan, jer tužitelj postavlja zahtjev uprava u skladu s onim što je sud utvrdio pod točkama 12. i 12.1. Dakle, nije se ugovor promatralo na način da je isti zaključen uz fiksnu kamatnu stopu, već se primijenila početno ugovorena kamatna stopa, koja nije ništetana.

12.3. Kako tuženik ne prigovora visini to sud nije prihvatio prijedlog tužitelja da se provede dokaz financijskim vještačenjem, jer bi sud od vještaka tražio da prilikom utvrđivanja visine zahtjeva nalaz sačini upravo na način na koji je tužitelj, prije pokretanja spora utvrdio visinu zahtjeva, tako da bi nominalni (brojčani) iznosi bili jednaki. Pitanje početne kamate je pravno, a ne financijsko pitanje.

12.4. Na temelju iznesenog valjalo je zahtjev usvojiti i tužitelju temeljem ništetnih odredaba u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu dosuditi iznos od zatraženih 385,02 eura i odlučiti kao pod točkom II izreke ove presude.

13. Imajući u vidu izreku presude iz postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača sud nalazi da je tuženik bio nesavjestan i da na glavno potraživanje mora platiti kamatu od dana stjecanja, a ne od dana kada je tužitelj podnio ovu tužbu.

14. Sporna odredba čl. 6. ugovora glasi:

6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:

Jednokratno 1,00% od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.

14.1. Bitno je za odluku o daljnjem zahtjevu tužiteljica citirati i čl. 6.2. ugovora koji nosi naslov Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva; jednokratna uplata po premijskoj stopi od 2,50% na iznos glavnice uvećane za 20%.

14.2. Iz potvrde tuženika proizlazi da je osiguranje naplaćeno 1.912,51 kn, a naknada 631,81 kn. S tim u vezi sud utvrđuje da je tužitelj po čl. 9.3. Ugovora bio u obvezi zaključiti i policu osiguranja, što je, nesporno, i učinjeno i za koje osiguranje je tužitelj platio 1.912,51 kn, pa se radi o stvarnom trošku.

15. Međutim, u odnosu na 631,81 kn potpuno je drugačija pravna situacija, jer je čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

15.1. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15.2. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, jer nije predložio adekvatne dokaze, od kojih bi svakako bilo saslušanje djelatnika tuženika koji je pregovarao s tužiteljem. Sud ponovno ističe da tužitelj u činjeničnim navodima tužbe tvrdi da se radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, da u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena baš u tom iznosu. Svi su ti navodi tužitelja točni, jer proizlaze iz samog teksta ugovora, a i prihvaćaju se kao točni, jer tuženik nije ponudio dokaz da se ne bi radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora.

15.3. U takvoj situaciji sud, ponovno, utvrđuje da se okolnosti iz čl. 81. ZZP-a, a koje bi išle u korist tuženika, ne mogu dokazivati samo saslušanjem tužitelja. Prvo iz razloga što nije niti logično niti životno da će pred sudom tužitelj iskazivati suprotno od svojih činjeničnih navoda (15.2.) i iskazati da se o ulaznoj naknadi pregovaralo, da je mu rečeno na što se odnosi. Ovo i iz razloga što ni sam tuženik ne objašnjava na što se točno ulazna naknada odnosi tj. kakve troškove tužitelj tom naknadom plaća. Drugi je razlog taj da sud ima stav da tek, ako, osoba koja je neposredno pregovarala s tužiteljem prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, sudu pruži dovoljno uvjerljive razloge da je u odnosu na konkretnog tužitelja bilo postupanja suprotnom činjeničnim navodima tužbe vezanima za ulaznu naknadu da tek tada sud dolazi u situaciju kada, radi utvrđenja činjeničnog stanja, mora saslušati tužitelja. U ovakvom dokazivanju odlučnih činjenica, a u kojem je izostalo saslušanje osobe koja je neposredno pregovarala s tužiteljem i u kojem je izostao barem pokušaja tuženika da objasni koji su troškovi plaćeni ulaznom naknadom, saslušanje tužitelja je usmjereno na odugovlačenje postupka i povećanje troškova postupka. Radi se o povredi načela suprotnim odredbama ZPP-a.

15.4. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao. Nadalje, utvrđeno je da iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,00% kredita.

16. Sud nastavno utvrđuje da tužitelju tuženik nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi tj. nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade (koji troškovi i usluge tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), iako je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade.

16.1. Čl. 10 Ugovora proizlazi da s na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju opći akti tuženika, a na iste se tijekom postupka poziva i tuženik navodeći da je naknada bila propisana Odlukom tuženika o naknadama i kamatama.

16.2. Nastavno na utvrđeno, a prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 - u daljnjem tekstu ZOO), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

16.2. Zbog toga sud zaključuje da se o odredbama akata tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora niti su u konkretnom slučaju tužitelju omogućilo da uopće dođe do pozicije da pregovara. Uz to, tuženik nije niti učinio vjerojatnim da je bilo drugačijeg postupanja.

17. Ima se zaključiti da se o odredbama o naknadi nije pojedinačno pregovaralo, a kako je tužitelj temeljem čl. 6.1. ugovora platila tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP.

17.1. Zbog toga je sud u točki III izreke utvrdio ništetnost tog članka, a nastavno na navedeno dolazi do primjene odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO-a.

17.2. Tijekom postupka je utvrđeno da je jednokratna naknada naplaćena u iznosu od 83,85 eura (631,81 kn) pa je tuženik u točki IV izreke presude obvezan taj iznos tužiteljici platiti s kamatom, ali ne od dana plaćanja što je bilo 2.4.2008. godine prema potvrdi tuženika, već od dana 2.12.2010. godine, kako to tužitelj potražuje, sa kojim zahtjevom je sud u smislu odredbe čl. 2 ZPP-a vezna. I u odnosu na ovaj dio zahtjeva sud nalazi tuženika nesavjesnim što znači da se prigovor tuženika prema kojem bi kamatu trebao platiti od dana podnošenja tužbe ne može usvojiti.

18. Ni odluka o zahtjevu 17.2. nije u zastari, jer je čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 6.1. Ugovora.

18.1. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

19. Oduka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužitelja putem odvjetnika.

19.1. Trošak se odnosi na trošak sastava tužbe, jednog obrazloženog podneska i pristupa na jedno ročište po 100,00 eura ili ukupno 300,00 eura, što je uvećano za 75,00 eura PDV-a i 13,27 eura plaćene sudske pristojbe na tužbu.

19.2. Ukupan troška iznosi 388,27 eura, na koji temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a teče kamata od dana donošenja ove presude.

U Zagrebu, 9. siječnja 2025. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

1.tužitelju po pun.

2.tuženiku po pun.