REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2126/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Maji Praljak, na prijedlog više sudske savjetnice Teodore Gregurić Šoštarić, u pravnoj stvari tužitelja Visina DIR d.o.o., OIB: 69154724516, Savska cesta 1a, Bestovje, kojega zastupa punomoćnik Maro Ogresta, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Mostarčić & Ogresta u Zagrebu, Amruševa 13, protiv tuženika AEROTEH d.o.o., OIB: 06219431693, Zagrebačka cesta 145 A, Zagreb, kojega zastupa punomoćnik Silvije Čipčić- Bragadin, odvjetnik u Zagrebu, Masarykova 15, radi naknade štete u iznosu od 11.579,15 eura, nakon javne glavne rasprave zaključene 26. studenog 2024., održane u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 9. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev:

„Nalaže se tuženiku s osnova naknade štete platiti tužitelju iznos od 87.248,08 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate po referentnoj stopi uvećanoj za osam postotnih poena, u roku od osam dana.ˮ

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 eura u roku od 15 (petnaest) dana, dok se tuženik odbija u odnosu na razliku do zatraženih 3.000,00 eura uvećanih za trošak sudske pristojbe.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 4.380,87 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi zaprimljenoj 9. ožujka 2017. na ovome sudu naveo da su stranke 10. ožujka 2016. sklopile Ugovor o poslovnoj suradnji na temelju kojeg je tužitelj tuženiku dao u najam hidraulične platforme za radove na visini pri čemu su stranke u članku 2. predmetnog Ugovora ugovorile da će pored tog ugovora, za svaki pojedinačni najam, potpisati i zaseban ugovor o najmu uz ugovorenu najamninu prema cjeniku u prilogu ugovora. Stranke da su 29. travnja 2016. sklopile Ugovor o najmu: 0248/2016 kojim je tužitelj dao u najam tuženiku viličar DIECI ICARUS 40.17, iako se zapravo radilo o ugovoru o podnajmu jer da je vlasnik predmetnog viličara društvo MLAKAR VILIČARI d.o.o. s kojim je tužitelj imao sklopljen ugovor o najmu te kojim je tužitelju dana suglasnost da ga može dati u podnajam tuženiku. Nadalje, da je na predmetnom viličaru tog istog dana nastala šteta kada je tuženikov zaposlenik VR prilikom izvođenja manevra prijevoza tereta, prednjim lijevim kotačem upao u rupu, uslijed čega se viličar prevrnuo na lijevi bok, čime mu je oštećena kabina, zadnja lijeva guma i lijevi retrovizor. Ovdje valja istaknuti da je tužitelj tijekom postupka učinio nespornim da je zaposlenik tuženika VR pravo upravljanja vozilima G kategorije stekao 23. siječnja 2007., iako je u tužbi tvrdio suprotno te naveo da je upravo to razlog zašto nije mogao ostvariti svoja prava po osnovi police osiguranja automobilskog kaska. Stoga, budući da je predmetni viličar oštećen za vrijeme trajanja tuženikovog podnajma, a štetni događaj skrivio tuženikov zaposlenik, tužitelj od tuženika potražuje naknadu štete nastale nabavkom oštećenih dijelova i njihovom ugradnjom, prema priloženom računu broj 497-07-1 od 20. veljače 2017., u iznosu od 11. 579,81 euro (ranije: 87.248,08 kn).

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenom na ovome sudu 28. travnja 2017. osporio valjanost ugovora o najmu broj 0248/2016 od 29. travnja 2016. istaknuvši kako je tuženik putem svojeg voditelja gradilišta HR telefonski nazvao tužitelja i pitao ga može li mu iznajmiti i dostaviti neki stroj na gradilište u Koprivnicu, kako bi rasporedio kolute kablova na gradilištu na način da ne smetaju, kojom prilikom da su stranke sklopile usmeni ugovor o najmu. Zaposlenik tuženika VR je preuzeo stroj i 29. travnja 2016. potpisao dokument za koji je mislio da je zapisnik o preuzimanju, ali da tuženiku nisu dostavljeni opći uvjeti najma ni bilo kakve upute o rukovanju strojem. Također se ističe da g. VR nije ovlaštena osoba tuženika da bi mogla na bilo koji način obvezati tuženika, ali da kao zaposlenik tuženika može preuzeti opremu i potpisati zapisnik o preuzimanju. Nadalje, tuženik je istaknuo da njegov radnik VR ima vozačku dozvolu G kategorije, ali da ta činjenica nije odlučna jer tužitelj tuženika nije upozorio na to da bi radnik trebao imati dozvolu ili neko posebno odobrenje za upravljanje strojem te da ne postoji uzročno posljedična veza između nastanka štetnog događaja i činjenice ima li određena osoba dozvolu za radne strojeve, a sve stoga što do štetnog događaja nije došlo krivnjom ili nepažnjom radnika tuženika. Zaključno, tuženik je osporio visinu štete istaknuvši da izvid štete nije potpisan od strane osiguravajućeg društva te je predložio odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova.

3. Tužitelj je u podnesku od 18. svibnja 2017. naveo da, sve i da tuženiku nisu uručeni Opći uvjeti najma uz ugovor o najmu predmetnog viličara, da je tuženik bio upoznat s njihovim sadržajem budući da je zastupnik po zakonu tuženika kod sklapanja Ugovora o najmu broj: 0241/2016 od 25. travnja 2016. potpisao Opće uvjete najma koji su po svom sadržaju identični Općim uvjetima najma za koje tuženik tvrdi da mu ih tužitelj nikada nije uručio. Tužitelj je dostavio niz drugih ugovora o najmu sklopljenih na temelju Ugovora o poslovnoj suradnji, a koje je sve potpisao zaposlenik tuženika VR te da je stoga tuženik vrlo dobro znao da ono što je VR potpisao 29. travnja 2016. predstavlja ugovor o najmu predmetnog viličara. Nadalje, navodi da je nebitno jesu li tuženiku bili uručeni Opći uvjeti te je li mu bilo poznato da se radilo o podnajmu ili najmu jer da tužitelj potražuje naknadu štete od tuženika po osnovi članka 561. Zakona o obveznim odnosima u vezi s člancima 1045., 1049., 1061., 1085. i 1086. ZOO-a te da stoga tuženik odgovara tužitelju za nastalu štetu jer je on, odnosno njegov zaposlenik rabio predmetni viličar protivno ugovoru i njegovoj namjeni i da je isključivo svojom nepažnjom uzrokovao njegovo prevrtanje i oštećivanje.

4. Podneskom zaprimljenim na ovome sudu 3. srpnja 2017. tuženik je prije svega istaknuo da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Ugovora o poslovnoj suradnji od 10. ožujka 2016. iz razloga što se prema članku 1. njegove odredbe mogu primijeniti isključivo na hidraulične platforme za radove na visini, a ne i na druge strojeve, opremu ili uređaje te da stoga isti nije relevantan za ovaj predmet. Nadalje, da su "Opći uvjeti najma- prilog ugovoru 0241/2016" upravo prilog samo Ugovora o najmu broj: 0241/2016, a da isti nije predmet ovog spora. Također, tuženik je ponovio da VR nije ovlaštena osoba tuženika već je to samo g. IR. Tuženik je istaknuo i prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije budući da je društvo Mlakar viličari d.o.o. kao vlasnik stroja trebao pokrenuti spor protiv svog osiguravajućeg društva jer je navedeni stroj bio osiguran policom kasko osiguranja, a što da je tužitelj potvrdio tuženiku prilikom telefonske narudžbe, jer da u protivnom tuženiku ne bi naručio navedeni stroj te je u tom smislu istaknuo i prigovor promašene pasivne legitimacije.

5. Tijekom dokaznog postupka pred prvostupanjskim sudom sud je izveo dokaz saslušanjem svjedoka VR i HR te je izveo dokaz vještačenjem po vještaku Nevenu Erešu, dipl. ing. koji je svoj nalaz i mišljenje i usmeno iznio na ročištu za glavnu raspravu održanom 1. ožujka 2019.

6. Prvostupanjski sud je presudom, poslovni broj: P-577/17-36 od 12. srpnja 2019. odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 87.248,08 kuna sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan u ovoj pravnoj stvari (t. I. izreke) te je naložio tužitelju da nadoknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 kuna (t. II. izreke).

7. Povodom žalbe tužitelja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske rješenjem, poslovni broj: Pž- 3842/2020-2 od 19. rujna 2022. ukinuo je presudu ovog suda poslovni broj: P-577/17-36 od od 12. srpnja 2019. te je predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju predmetnog rješenja se navodi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi što su tužitelj i tuženik sve ugovorili prilikom najma stroja DIECI ICARUS 40.17, odnosno jesu li ugovorili i primjenu Općih uvjeta ugovora o najmu te da je time ova činjenica o kojoj ovisi odluka o tužbenom zahtjevu ostala neutvrđena. Također, prvostupanjski sud je zaključio da bi tužitelj bio u obvezi naknade štete na predmetnom stroju ocjenom Ugovora o najmu broj 0035-NK-2016 i Općih uvjeta najma- prilog ugovoru broj 0035-NK-2016, međutim u predmetnom Rješenju je navedeno da je taj Ugovor tužitelj kao najmoprimac sklopio s društvom Mlakar viličari d.o.o. kao najmodavcem te se stoga radi o drugom poslovnom odnosu između tužitelja i treće osobe. U ponovljenom postupku ovaj je sud trebao pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje na način da se utvrdi jesu li tužitelj i tuženik prilikom sklapanja ugovora o najmu stroja DIECI ICARUS 40.17 ugovorili i primjenu Općih uvjeta o najmu te pravilno primijeniti materijalno pravo.

8. S obzirom na odluku drugostupanjskog suda, na temelju članka 377. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14., dalje u tekstu: ZPP) sud je proveo novu glavnu raspravu, a glavna rasprava morala je početi iznova i sukladno članku 315. stavku 3. ZPP-a budući da je ročište održano pred sudom u izmijenjenom sastavu.

9. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica, te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je izveo dokaze čitanjem sljedećih isprava: Ugovora o poslovnoj suradnji od 10. ožujka 2016. u prilogu kojega je cjenik (listovi 5-7 spisa), Ugovora o najmu broj: 0248/2016 od 29. travnja 2016. s općim uvjetima najma (listovi 8-9 spisa), otpremnice broj: NR-0248-16 (list 10 spisa), Ugovora o najmu broj 0035-NK-2016 s općim uvjetima (listovi 11-12 spisa), izjave o podnajmu od 29. travnja 2016. (list 13 spisa), preslike prometne dozvole broj: [broj prometne dozvole] (listovi 14-15 spisa), uvjerenja o ispitivanju stroja ili uređaja s povećanim opasnostima od 19. studenoga 2015. (list 16 spisa), zapisnika o pregledu i ispitivanju stroja/uređaja s povećanim opasnostima od 18. studenoga 2015. (listovi 17-19 spisa), police osiguranja automobilskog kaska (list 20 spisa), Uvjeta za kasko osiguranje cestovnih vozila (listovi 21-24 spisa), prijave kasko štete od 13. lipnja 2016. (list 25 spisa), izvida štete broj AK-367/16 (list 40 spisa), dopisa odnosno odgovora osiguratelja od 16. lipnja 2016. (list 41 spisa), računa broj: 497-07-1 od 20. veljače 2017. (list 42 spisa), dopisa tužitelja od 20. srpnja 2016. radi rješavanja spora mirnim putem (list 52 spisa), ponude broj: 07-0021-16 od 23. svibnja 2016. (list 53 spisa), kategorizacije vozila koja se upisuju u vozačku dozvolu (listovi 54-55 spisa), vozačke dozvole za VR (list 56 spisa), sudske prakse (/Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 28. prosinca 2011./, listovi 57-59 spisa), Ugovora o najmu broj: 0241/2016 s općim uvjetima (listovi 63-64 spisa), zapisnika o Ugovorima o najmu broj: 0162/2016, 0143/2016 i 0122/2016 (listovi 65-67 spisa), Ugovora o najmu br. 0398/2022 uz opće uvjete najma od 10. ožujka 2022. (listovi 147-148 spisa), Ugovora o najmu br. 1821/2022 od 7. prosinca 2022. (listovi 149-150 spisa) i Ugovora o najmu br. 0523/2023 od 31. ožujka 2023. (listovi 151-152 spisa) te je izvršio uvid u fotografije oštećenih dijelova vozila tužitelja (listovi 26-39 spisa).

9.1. Ovaj je sud sukladno odredbi članka 315. stavka 3. ZPP-a pročitao i zapisnike o saslušanju svjedoka VR (listovi 76-77 spisa i 107-108 spisa) i HR (listovi 77-78). Nadalje, pročitao je nalaz i mišljenje sačinjen po po stalnom sudskom vještaku Nevenu Erešu, dipl. ing. (listovi 87-89 i 96 spisa) te zapisnik o usmenom saslušanju vještaka na na ročištu za glavnu raspravu od 1. ožujka 2019. (listovi 98-99 spisa).

9.2. Također, sud je proveo dokaze saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja ČR (list 161 spisa) i zastupnika po zakonu tuženika RR (listovi 161-162 spisa) i svjedoka FR (listovi 158-159 i 174 spisa).

10. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 11.579,15 eura nastale na viličaru za vrijeme dok je stroj bio u podnajmu kod tuženika. Do štetnog događaja je došlo kada je strojem upravljao djelatnik tuženika VR te tužitelj tvrdi da je tuženik odgovoran za nastalu štetu sukladno članku 561. Zakona o obveznim odnosima i članku 7. i 11. Općih uvjeta najma koji čine prilog Ugovoru broj: 0248/2016.

12. Između stranaka nije sporno da su 10. ožujka 2016. sklopile Ugovor o poslovnoj suradnji kojim se tužitelj obvezao tuženiku dati u najam hidraulične platforme za radove na visini pri čemu se za svaki pojedinačni najam potpisuje ugovor prema cjeniku koji je prilog ugovoru te da su stranke i prije razmatranog ugovornog odnosa u pisanom obliku sklopile ugovor o najmu uz koji su bili vezani opću uvjeti najma, pri čemu su bili potpisani i pečatirani od strane zastupnika po zakonu tužitelja i tuženika. Također, nije sporno ni da je sklopljen ugovor o najmu stroja DIECI ICARUS 40.17., a zapravo je posrijedi ugovor o podnajmu, na temelju kojega je tuženiku kao najmoprimcu isporučen predmetni stroj te da je na njemu za vrijeme podnajma nastala šteta.

13. Sporno je jesu li parnične stranke sklopile pisani ugovor o najmu viličaru, broj: 0248/2016 od 29. travnja 2016. te jesu li ugovorile primjenu Općih uvjeta ugovora o najmu. Nadalje, sporno je je li tuženikov djelatnik VR odgovoran za nastalu štetu te visina štete.

14. Odredbom članka 550. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje u tekstu: ZOO) propisano je se ugovorom o najmu obvezuje najmodavac predati određenu stvar najmoprimcu na uporabu, a ovaj mu se obvezuje za to plaćati određenu najamninu.

15. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da su bitni sastojci ugovora o najmu: stvar koja je predmet ugovora i najamnina, a za valjanost njegova sklapanja je dovoljan sporazum stranaka o bitnim elementima ugovora (konsenzualni ugovor). Također, ugovor o najmu je neformalan pravni posao budući da se ne traži nikakav posebni oblik za njegovo sklapanje, osim za najam nekretnine.

16. Ovdje također valja istaknuti da se u konkretnom slučaju zapravo radi o ugovoru o podnajmu budući da je iz Ugovora o najmu broj 0035-NK-2016 s općim uvjetima (listovi 11-12 spisa), razvidno da je vlasnik predmetnog viličara treća osoba i to društvo Mlakar viličari d.o.o. koja je tužitelju kao najmoprimcu stroj dala u najam. Iz navedenog razloga u nastavku obrazloženja sud je kod razmatranja predmetnog ugovornog odnosa navodio da se radi o podnajmu. Međutim, navedeno nije od važnosti za utvrđivanje prava i obveze iz poslovnog odnosa tužitelja i tuženika.

17. Iz Ugovora o poslovnoj suradnji, broj: 0003/2016 od 10. ožujka 2016. sud je utvrdio da su parnične strane dogovorile suradnju oko najma hidrauličnih platformi za rad na visini na način da ih tužitelj daje u najam tuženiku. Člankom 2. predmetnog ugovora stranke su se obvezale potpisati ugovor o najmu za svaki pojedinačni najam čije se odredbe i sadržaj ne mijenjaju zaključenjem Ugovora o suradnji, a da se najamnina za strojeve koji su predmet ugovora određuje po cjeniku koji je prilog tog Ugovora. U cjeniku je navedeno pet skupina strojeva za najam i to škaraste platforme, škaraste diesel platforme, teleskopske/boom platforme, auto košare i teleskopski viličari, njihove tehničke karakteristike i cijena dnevnog najma.

18. Iz isprave u kojoj je naznačeno da se odnosi na Ugovor o najmu: 0248/2016 od 29. travnja 2016. za stroj DIECI ICARUS 40.17 (list 8 spisa) razvidno je da je za najmoprimca potpisan djelatnik tuženika VR, a za tužitelja V. Također, na toj ispravi se navodi da se stranka potpisom ovog ugovora o najmu slaže s općim uvjetima najma društva DIR VISINA d.o.o. Opći uvjeti najma- Prilog ugovoru br. 0248/2016 nisu potpisani od strane najmoprimca, ovdje tuženika.

19. Na okolnost sklapanja predmetnog ugovora saslušani su svjedoci HR i FR te zastupnik po zakonu tuženika IR.

20. Svjedok HR je naveo da je kao zaposlenik tuženika sudjelovao u traženju ponude za najam stroja te je u telefonskom razgovoru s komercijalom tužitelja dao podatke o tome kakav stroj je potreban tuženiku, odnosno za koju svrhu. Nadalje, da je dobio povratnu informaciju da je ponuda dostavljena direktoru tuženika i da ako bude ponuda prihvaćena u ostavljenom roku, da će stroj biti dostavljen tuženiku. S obzirom da je stoj dopremljen na gradilište, svjedok navodi da je direktor tuženika zasigurno prihvatio ponudu tužitelja.

21. Svjedok FR je naveo da je zaposlen kod tužitelja kao regionalni direktor te da je zadužen za ugovaranje najma, prodaju strojeva i servis. U odnosu na predmetni ugovor o (pod)najmu naveo je da je bio kontaktiran od nekoga iz nabave kod tuženika, telefonski, a imena i prezimena se ne sjeća. Nadalje, da je predmetni ugovor sklopljen usmeno, u telefonskom razgovoru s ovlaštenom osobom tuženika te je tom prilikom dogovoren početak i kraj najma, cijena, lokacija, troškovi transporta i kontakt osoba na gradilištu, nakon čega je stroj dovezen na gradilište i potpisani su zapisnici o preuzimanju stroja. Kada ga se pitalo o tome je li dokument kojega je za tuženika potpisao njegov zaposlenik VR ugovor ili zapisnik, a vezano za najam predmetnog viličara, svjedok je naveo da se radi o ugovoru na kojem su navedeni lokacija gradilišta, početak i kraj najma i kontakt osoba, a naznačeno je i da su opći uvjeti poslovanja sastavni dio ugovora.

22. Zastupnik po zakonu tuženika IR je naveo da za konkretan stroj nije sklopljen ugovor o (pod)najmu, a nisu ni dostavljeni opći uvjeti poslovanja što da on zna jer osobno potpisuje sve ugovore za tuženika. Nadalje, da u praksi to izgleda tako da radnik na gradilištu potpiše neki dokument vozaču, a za slučaj da nastane šteta, njima se isporučuje drugi stroj te se šteta nadoknađuje iz osiguranja.

23. Zastupnik po zakonu tužitelja ČR naveo je da nema saznanja o sklapanju ugovora o poslovnoj suradnji s tuženikom jer da te poslove za njega obavlja gospodin FR te da je s konkretnim slučajem upoznat tek nakon štetnog događaja, stoga njegov iskaz sud nije posebno ocjenjivao.

24. Sud je prihvatio kao istinite i vjerodostojne iskaze svjedoka HR i FR u dijelu koji se odnosi na okolnost sklapanja predmetnog ugovora budući da su iskazivali o događaju kojem su neposredno prisustvovali te su u tom dijelu suglasni. Iz njihovih iskaza sud je utvrdio da je predmetni ugovor o podnajmu stroja DIECI ICARUS 40.17, a radi se o teleskopskom viličaru, zaključen u usmenom obliku nakon što je tuženik prihvatio ponudu tužitelja. Ovakvo utvrđenje predstavlja i očekivan slijed događaja; naime nije ni životno ni logično da bi tužitelj izvršio prijevoz unajmljenog stroja na mjesto uporabe koje odredi najmoprimac, u konkretnom slučaju radilo se o gradilištu u Koprivnici, te da bi stranke tek tada sklapale ugovor jer bi se u tom slučaju moglo dogoditi i da se stranke ne mogu sporazumjeti o bitnim sastojcima i da ne dođe do sklapanja ugovora, a tada bi na tužitelju bio rizik da sam snosi trošak prijevoza stroja do gradilišta i natrag.

25. S obzirom na utvrđenja iz prethodne točke, sud nije prihvatio iskaz svjedoka FR u dijelu u kojem je naveo da je zaposlenik tuženika VR prilikom preuzimanja stroja potpisao ugovor budući da je u tom dijelu proturječan onome što je ranije iskazao kao i s iskazom svjedoka HR i VR. Naime, kada ga se pitalo o ispravi koja se nalazi na listu 8 spisa, svjedok VR je naveo da je on taj dokument potpisao kao zapisnik o preuzimanju te da nije ovlašten sklapati pravne poslove u ime tuženika (list 77 spisa). Isprava koju je potpisao zaposlenik tuženika VR prvenstveno sadrži tehničke karakteristike stroja te utvrđuje količinu goriva, A-TEST i popis oštećenja na unajmljenom stroju prije i poslije njegova preuzimanja. Također, ovdje valja istaknuti da je uvidom u ugovore o najmu hidrauličnih platformi koje su parnične stranke sklopile i prije i poslije predmetnog ugovora (/Ugovor o najmu broj: 0241/2016 s općim uvjetima (listovi 63-64 spisa), Ugovor o najmu br. 0398/2022 uz opće uvjete najma od 10. ožujka 2022. (listovi 147-148 spisa), Ugovor o najmu br. 1821/2022 od 7. prosinca 2022. (listovi 149-150 spisa) i Ugovor o najmu br. 0523/2023 od 31. ožujka 2023. (listovi 151-152 spisa/), a koje tužitelj tijekom dokaznog postupka dostavio u spis, sud utvrdio da se radi o ispravama drugačijeg sadržaja u usporedbi s ispravom na listu 8 spisa, a uz svaki od navedenih ugovora priloženi su i Opći uvjeti poslovanja s naznakom broja ugovora na koji se odnose te su potpisani i pečatirani od zastupnika po zakonu i tužitelja i tuženika.

26. S obzirom na sve navedeno, ovaj sud ne prihvaća navode tužitelja da je zaposlenik VR potpisivanjem isprave na listu 8 spisa sklopio ugovor o podnajmu te da se stoga ni ne može smatrati da je navod sadržan na toj ispravi da se stranka potpisom ovog ugovora o najmu slaže s općim uvjetima najma društva VISINA DIR d.o.o. obvezujući za tuženika samom činjenicom potpisivanja predmetne isprave od strane zaposlenika VR.

27. S obzirom da je ovaj sud utvrdio da je predmetni ugovor o podnajmu sklopljen u usmenom obliku, bilo je potrebno utvrditi jesu li stranke ugovorile i primjenu Općih uvjeta ugovora o najmu.

28. Odredbom članka 295. ZOO-a propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (stavak 1.). Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (stavak 2.). U slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje (stavak 3.). Opći uvjeti ugovora moraju se objaviti na uobičajeni način (stavak 4.). Opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora (stavak 5.).

28.1. Prema odredbi članka 295. ZOO-a, da bi opći uvjeti obvezivali ugovornu stranu kojoj su predloženi potrebo je da su: a) objavljeni na uobičajeni način, b) da su sadržani u tekstu ugovora, npr. u obrascu, odnosno formularu ugovora, poleđini ugovora ili da se u određenoj odredbi ugovor na njih izričito poziva te c) da su ponuđenome bili poznati ili su mu morali biti poznati u trenutku sklapanja ugovora.

29. U predmetnoj pravnoj stvari Opći uvjeti najma- prilog ugovoru br. 0248/2016 (list 9 spisa) su posebno formulirani i odvojeni od samog ugovora kao posebna pravila sastavljena od strane tužitelja te su pečatirani i potpisani od strane zastupnika po zakonu tužitelja kao najmodavca, dok nema pečata i potpisa ovlaštene osobe tuženika.

30. Radi utvrđenja jesu li stranke prilikom sklapanja ugovora o najmu stroja DIECI ICARUS 40.17 ugovorile i primjenu Općih uvjeta sud je saslušao svjedoka FR i zastupnika po zakonu tuženika RR, dok zastupnik po zakonu tužitelja o navedenoj okolnosti nije imao neposrednih saznanja.

31. U svome iskazu svjedok FR je na upit punomoćnika tužitelja je li prilikom početka suradnje objašnjeno da su opći uvjeti poslovanja sastavni dio svakog pojedinačnog ugovora o najmu naveo da je sve objašnjeno te da su oni isti od postojanja firme i da su za svaki pojedinačni ugovor opći uvjeti poslovanja nepromijenjeni. Na daljnji upit zašto nije inzistirano da predmetni ugovor bude potpisan od strane direktora tuženika, svjedok je naveo da je postojala poslovna suradnja i da nije inzistirano na potpisivanju od strane direktora. U odnosu na ugovor o poslovnoj suradnji, svjedok je naveo da je isti zaključen u odnosu na hidraulične platforme, ali da je sastavni dio tog ugovora i cjenik na kojem su navedene cijene najma teleskopskih viličara. Dodatno je naveo da tužitelj nema teleskopske viličare u ponudi u vlasništvu već za iste ima sklopljen ugovor o najmu s trgovačkim društvom Mlakar viličari d.o.o. te da je predmetni viličar dan u najam tuženiku kako bi ostvario povoljnije uvjete. Na upit punomoćnika tuženika je li prije sklapanja predmetnog ugovora o (pod)najmu ranije uzet u najam koji drugi viličar, svjedok je odgovorio da nije. Kada ga se pita jesu li za konkretan ugovor o (pod)najmu tuženiku dostavljeni opći uvjeti poslovanja, svjedok je odgovorio da se ne može sjetiti.

32. Zastupnik po zakonu tuženika IR je naveo da za konkretan stroj nisu dostavljeni opći uvjeti poslovanja što da on zna jer osobno potpisuje sve ugovore za tuženika.

33. Kod utvrđivanja volje ugovornih stranaka, a u konkretnom slučaju je sporna primjena općih uvjeta poslovanja, valja uzeti u obzir osnovna načela obveznog prava. Člankom 12. stavkom 1. ZOO-a propisano je da se u obveznim odnosima među trgovcima primjenjuju trgovački običaji čiju su primjenu ugovorili i praksa koju su međusobno razvili. Iz priloženih općih uvjeta ugovora koje su sklapali tužitelj i tuženik razvidno je da je svaki od tih općih uvjeta sadržavao oznaku svakog točno određenog sklopljenog ugovora o najmu i da su bili potpisani po zastupnicima po zakonu i tužitelja i tuženika uz pečat svakog društva. Na temelju navedenoga sud zaključuje da je između parničnih stranaka upravo to bila praksa koju su razvili i to upravo na inicijativu tužitelja budući da opći uvjeti poslovanja predstavljaju formularno pravo u kojem jedna ugovorna stranka, a u ovome slučaju je to tužitelj, unaprijed pripremila sadržaj općih uvjeta i uspostavila praksu da se u konkretnom poslovnom odnosu uz svaki ugovor o najmu vežu i opću uvjeti poslovanja na način kako je to prethodno opisano. Pri tome, nije od važnosti navod tužitelja da je sadržaj predmetnih općih uvjeta nepromijenjen od početka poslovne suradnje tužitelja i tuženika jer njihova primjena prema utvrđenju ovoga suda u konkretnom slučaju nije ugovorena.

34. Odredbom članka 10. stavku 1. ZOO-a propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina), dok je stavkom 2. istog članka propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Iz svega navedenoga sud je zaključio da kod sklapanja ugovora o najmu viličara tužitelj nije postupao ni s pažnjom dobrog gospodarstvenika, a još manje s pažnjom dobrog stručnjaka, te takav propust tužitelja ne može imati za posljedicu objektivnu odgovornost na strani tuženika propisanu općim uvjetima poslovanja koje je sam tužitelj svojim propustom u poslovanju previdio ugovoriti. Stoga se na odgovornost za štetu nastalu na unajmljenom radnom stroju u predmetnoj pravnoj stvari ne mogu primjenjivati pravila o objektivnoj odgovornosti koja je propisana točkom 7. i 9. općih uvjeta najma, već se odgovara po osnovi krivnje.

35. Budući da je u žalbenom postupku prihvaćeno obrazloženje prvostupanjskog suda da je djelatnik tuženika VR poduzeo potrebne radnje da bi se upravljalo strojem na siguran način te da stoga nije skrivio nezgodu, a to utvrđenje je prihvatio i ovaj sud, sukladno odredbi članka 1045. stavka 1. ZOO-a tuženik se ima osloboditi odgovornosti jer mu se nastala šteta ne može pripisati u krivnju i ima se smatrati tzv. slučajnom štetom.

36. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u točki I. izreke.

37. S obzirom da je tuženik u cijelosti uspio u parnici, odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. stavka 2. ZPP-a, prema kojima stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Visina naknade troškova za rad odvjetnika utvrđena je na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/2023) i zahtjeva tuženika (listovi 164. i 182. spisa).

38. Tuženiku na ime troškova parničnog postupka pripada naknada za sastav odgovora na tužbu od 28. travnja 2017., podneska od 3. srpnja 2017., podneska od 13. prosinca 2018. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka i podneska od 15. ožujka 2024., za svaki podnesak u iznosu od po 200 eura (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), dakle ukupno po osnovi sastavljanja obrazloženih podnesaka u iznosu od 800 eura. Nadalje, za zastupanje na ročištima 22. studenog 2017., 16. veljače 2018., 1. ožujka 2019., 17. siječnja 2024., 23. travnja 2024. i 26. studenog 2024., za svako ročište u iznosu od po 200 eura (Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 7.1.Tarife), dakle ukupno po osnovi zastupanja po ročištima u iznosu od 1.200,00 eura. Na naprijed navedene troškove sud je tuženiku priznao i PDV u skladu s odredbom Tbr. 42. Tarife, a što ukupno iznosi 2.500,00 EUR.

39. S druge strane, tuženiku ne pripada naknada za sastav podneska od 13. veljače 2019. (list 97 spisa) sastavljen u povodu očitovanja vještaka od 23. siječnja 2019. budući da je u predmetnom podnesku tuženik samo potvrdio primitak podneska vještaka te je ponovio dokazni prijedlog iz podneska od 13. prosinca 2018. kojim je predloženo da se ponovno sasluša svjedok VR te stoga ovaj trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. ZPP-a. Isto tako, nije osnovan ni tuženikov zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu jer isti, s obzirom na sadržaj, ne predstavlja radnju potrebnu za vođenje parnice, donošenje odluku drugostupanjskog suda kao ni donošenje odluke u ponovljenom postupku pred prvostupanjskim sudom (članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a). Također, tuženik je u troškovniku predanom na ročištu 23. travnja 2024. propustio zatražiti trošak zastupanja na ročištu 27. svibnja 2019. na način koji je propisan člankom 164. stavkom 1. i 2. ZPP-a, odnosno nije naveo iznos naknade koji potražuje za navedenu radnju niti je trošak poduzimanja te radnje sadržan u ukupnom iznosu troška, stoga mu taj trošak nije ni mogao biti priznat. Konačno, tuženiku nije priznat ni trošak sudskih pristojbi jer je tuženik propustio određeno navesti za koje radnje i u kojem iznosu iste potražuje, a što je bio dužan učiniti sukladno odredbi članka 164. stavka 1. i 2. ZPP-a.

40. Stoga je tuženiku na ime troška parničnog postupka priznato ukupno 2.500,00 eura, dok je odbijen u odnosu na razliku do zahtijevanog iznosa od 3.000,00 eura uvećanog za iznos sudskih pristojbi, te je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

41. Budući da je tužitelj izgubio parnicu sud je odbio njegov zahtjev za naknadom troška parničnog postupka i odlučio kao u točki III. izreke presude.

U Zagrebu 9. siječnja 2025..

Sutkinja:

Maja Praljak

Nacrt odluke izradila:

Teodora Gregurić Šoštarić, viša sudska savjetnica

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 (petnaest) dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po pun.- putem informacijskog sustava e-Komunikacija

- tuženiku po pun. – putem informacijskog sustava e-Komunikacija