Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-31/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sucu Jerku Bogdaniću kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja ČF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Papac, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Hrvatskog telekoma d.d., Radnička cesta 21, Zagreb, OIB: 81793146560, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 26. studenog 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Krešimira Papac, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, a odluke objavljene dana 9. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se nedopuštenom ovrha odnosno pljenidba i prijenos novčanih sredstava sa računa tužitelja ČF OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] sada na adresi [adresa] Irska, po prijedlogu ovrhovoditelja, sada tuženika, Hrvatskog telekoma d.d. OIB: 817931465560, Radnička cesta 1, 10000 Zagreb, protiv ovršenika, ovdje tužitelja, temeljem zahtjeva podnesenog kod Financijske agencije radi naplate novčane tražbine iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovnog broja Ovrv-37384/07 donijetog po javnom bilježniku Ladi Škaričić-Sinčić i to:

- u odnosu na zateznu kamatu koja je na iznos glavnice od 422,95 eura / 3.186,73 kn (četristodvadesetdvaeura i devedesetpetcenti / tritisućestoosamdesetšesteura i sedamdesettricenta) tekla od 20. rujna 2006. do 26. prosinca 2018.;

- u odnosu na zateznu kamatu koja je na iznos glavnice od 7,88 eura / 59,36 kn (sedameura i osamdesetosamcenti / pedesetdevetkuna i tridesetšestlipa) tekla od 20. listopada 2006. do 26. prosinca 2018.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe odnosno pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava sa računa tužitelja ČF OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] sada na adresi [adresa] Irska, po prijedlogu ovrhovoditelja, sada tuženika, Hrvatskog telekoma d.d. OIB: 817931465560, Radnička cesta 1, 10000 Zagreb, protiv ovršenika, ovdje tužitelja, temeljem zahtjeva podnesenog kod Financijske agencije radi naplate novčane tražbine iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovnog broja Ovrv-37384/07 donijetog po javnom bilježniku Ladi Škaričić-Sinčić radi naplate:

- glavnice u iznosu od 422,95 eura / 3.186,73 kn (četristodvadesetdvaeura i devedesetpetcenti / tritisućestoosamdesetšesteura i sedamdesettricenta) sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 27. prosinca 2018. do isplate;

- glavnice u iznosu od od 7,88 eura / 59,36 kn (sedameura i osamdesetosamcenti / pedesetdevetkuna i tridesetšestlipa) sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 27. prosinca 2018. do isplate;

- troškova postupka u iznosu od 108,73 eura / 819,20 kn (stoosameura i sedamdesettricenta / osamstodevetnaesteura i dvadesetlipa).

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 23. siječnja 2024. podnio tužbu protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u kojoj navodi da je u svojstvu ovršenika dana 18. listopada 2023. podnio kod ovog suda prijedlog radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe po rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave – rješenja o ovrsi poslovnog broja Ovrv-37384/07 donijetog po javnom bilježniku Ladi Škaričić-Sinčić te da je tužitelj rješenjem i zaključkom ovoga suda poslovni broj: Ovr-592/2023-3 od 12. siječnja 2024. upućen da u roku od 15 dana od dostave zaključka pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja, ovdje tuženika, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i to zbog razloga da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave odnosno nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika i da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom, što predstavlja žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. točka 7. i 11. Ovršnog zakona.

1.1. Tužitelj navodi da tuženik 9. lipnja 2011. dostavio Financijskoj agenciji, podružnica Koprivnica zahtjev za naplatu na svim novčanim sredstvima ovršenika, pravomoćnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika Ive Hanžeković- Živković posl. broj: Ovrv-37384/07 od 25. rujna 2007., koje je postalo pravomoćno i ovršno dana 09. studenog 2007. Tužitelj navodi da je dana 27. prosinca 2021.g. Financijska agencija Varaždin zaprimila ponovno zahtjev za naplatu protiv ovršenika po istom rješenju o ovrsi, te tužitelj smatra da je na temelju gore navedenih činjenica nastupila zastara predmetnog potraživanja temeljem čl. 233. st. 1. ZOO-a.

1.2. Tužitelj navodi da nije nikada bio ni u kakvom poslovnom odnosu sa tuženikom niti je s njim ikada sklopio ugovor iz kojeg bi proizlazila predmetna tražbina, da tužitelj od donošenja predmetnog rješenja o ovrsi pa do danas živi izvan Hrvatske. Navodi da nikada nije primio predmetno rješenje o ovrsi, niti obavijest da mu se isto pokušalo dostaviti, a isto nisu primili niti njegovi roditelji koji su živjeli na adresi naznačenoj na predmetnom rješenju o ovrsi, a da bi ga mogli o istom izvijestiti. Tužitelj tvrdi da ne postoji nikakav njegov dug prema ovrhovoditelju kao ni valjani pravni osnov na kojem bi se taj dug temeljio, a da je prvo saznanje o predmetnom rješenju o ovrsi i zaplijeni novčanih sredstava putem Fine dobio nedavno kada mu je blokiran novootvoreni račun u Hrvatskoj. Tužitelj navodi da je putem maila tražio od tuženika(ovrhovoditelja) da mu dostavi presliku dokumentacije na kojoj se temelji predmetno dugovanje, ali je tuženik njegov zahtjev odbio. Stoga tužitelj smatra da je unutar samog sustava tuženika došlo do neovlaštene pribave i zlouporabe identifikacijskih podataka tužitelja radi ostvarenja protupravne imovinske koristi, i da se tražbina tuženika po predmetnom rješenju o ovrsi ne temelji na stvarnom poslovnom i ugovornom odnosu parničnih stranaka iz kojeg bi proizlazila pravna osnovanost predmetnog potraživanja.

1.3. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da se u cijelosti proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos temeljem rješenja o ovrsi Javnih bilježnika Ive Hanžeković-Živković i Lade Škaričić Sinčić posl. broj: Ovrv-37384/07 od 25. rujna 2007.

2. Sud je tužbu dostavio na odgovor tuženiku te mu je dodijelio rok za odgovor na tužbu od 30 dana, međutim tuženik u dodijeljenom roku nije dao odgovor na tužbu te je tijekom cijelog postupka bio pasivan i u postupku nije sudjelovao.

2.1. S obzirom da nisu bili ispunjeni uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe jer je postojalo proturječje između činjeničnih navoda iz tužbe i dokaza dostavljenih uz tužbu (tužitelj je u prilogu tužbe dostavio pravomoćno i ovršno rješenje o ovrsi koje kao javna isprava dokazuje postojanje tražbine tuženika, kao i zahtjev za izravnu naplatu tog rješenja koje dokazuje da je došlo do prekida zastare) sud je zakazao pripremno ročište i proveo glavnu raspravu radi utvrđenja svih odlučnih činjenica.

3. Tužitelj je u tijeku postupka predložio da se izvrši uvid u isprave u spisu, da se izvede dokaz saslušanjem tužitelja, pribavom od tuženika i javnog bilježnika cijelog spisa predmeta i dokumentacije o poslovnom odnosu te pribavom od Financijske agencije sve dokumentacije vezano uz zahtjeve za izravnu naplatu koje je tuženik podnio 2011. i 2021. temeljem rješenja o ovrsi posl. broj: Ovrv-37384/07 od 25. rujna 2007.

3.1. Tužitelj je u tijeku postupka odustao od dokaznog prijedloga za svojim saslušanjem.

4. U svrhu utvrđenja odlučnih činjenica pročitani su izvadak zahtjev za izravnu naplatu od 9.6.2011. sa prilozima (str.5-8, 30-33), zahtjev za izravnu naplatu od 27.12.2021. sa prilozima (str. 9-15, 34-39), e-mail korespondenciju (str. 11-15), dopis javnog bilježnika Anite Škurjanec (str. 48), specifikacija izvršenja osnove za plaćanje (str. 51- 54), te je izvršen uvid u priklopljeni ovosudni spis Ovr-592/2023.

5. Na temelju kritičke analize svih izvedenih dokaza, primjenom odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje u tekstu ZPP), utvrđeno je da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

6. Uvidom u ovosudni zaključak poslovni broj Ovr-592/2023-3 od 12. siječnja 2024. utvrđeno je da je tužitelj, kao ovršenik, upućen da u rok u od 15 dana od dostave tog zaključka pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja iz razloga na kojima temelji prijedlog radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i to iz razloga da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave odnosno nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika (čl. 50. st. 1. t. 7. Ovršnog zakona) i da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom (čl. 50. st. 1. t. 11. Ovršnog zakona).

6.1. Uvidom u dostavnicu utvrđeno je da je prethodno navedeni zaključak dostavljen punomoćniku ovršenika, ovdje tužitelja, 12. siječnja 2024. slijedom čega je tužba u ovom predmetu pravovremeno podnesena.

6.2. Uvidom u prijedlog ovršenika radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe utvrđeno je da tužitelj, kao ovršenik, taj prijedlog temelji na na identičnim činjeničnim navodima koje je iznio i u tužbi, odnosno na navodima da s tuženikom nije bio u poslovnom odnosu.

7. Tužitelj prijedlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom prije svega temelji na tvrdnji da rješenje o ovrsi nikada nije primio te da sa tuženikom nije bio u poslovnom odnosu pa da stoga ne postoji nikakvo potraživanje tuženika prema njemu niti osnov po kojem bi to potraživanje nastalo.

7.1. Kao dokaz za navedene okolnosti tužitelj je predložio da sud službenim putem od tuženika i od javnog bilježnika pribavi cijele njihove spise predmeta sa dokumentacijom o poslovnom odnosu između tužitelja i tuženika.

8. Ovome spisu prileži rješenje o ovrsi javnih bilježnika Ive Hanžeković Živković i Lade Škaričić-Sinčić poslovni broj Ovrv-37384/07 od 25. rujna 2007. (dalje u tekstu:ROO) sa potvrdom pravomoćnosti i ovršnosti.

8.1. Tužitelj, kao ovrhovoditelj, tvrdi da ROO nikada nije primio, što eventualno predstavlja razlog za ukidanje potvrde ovršnosti koju je izdao javni bilježnik, nakon ukidanja koje potvrde bi tužitelj, kao ovršenik, mogao u prigovoru protiv rješenja o ovrsi isticati da potraživanje tuženika iz prijedloga za ovrhu ne postoji. Međutim sukladno čl. 36. st. 5. i 6. Ovršnog zakona (NN 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022, 6/2024 - dalje u tekstu: OZ) o zahtjevu o ukidanje potvrde ovršnosti odlučuje sud koji vodi ovršni postupak, ili pak izvan ovršnog postupka sud u izvanparničnom postupku. Tužitelj, kao ovršenik, nije istaknuo zahtjev za ukidanje potvrde ovršnosti niti u ovršnom postupku iz kojeg je upućen u ovu parnicu, niti u izvanparničnom postupku, pa stoga ovaj sud navode tužitelja da rješenje o ovrsi nikada nije primio ne može posebno cijeniti niti može s tog osnova proglasiti ovrhu nedopuštenom u odnosu na tražbinu tuženika koja je utvrđena pravomoćnim i ovršnim ROO.

8.2. S obzirom da potvrda pravomoćnosti i ovršnosti ROO i dalje egzistira, odnosno ROO predstavlja ovršnu ispravu, tužitelj nije ovlašten u parničnom postupku tražiti proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim temeljem činjenica koje je mogao istaknuti u postupku iz kojeg ovršna isprava proistječe. Naime, člankom 210. st. 2. OZ- a propisano je da se na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim na odgovarajući se način primjenjuju odredbe tog Zakona o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53.). Članak 50. OZ-a ne predviđa mogućnosti izjavljivanja žalbe protiv rješenja o ovrsi zbog činjenica koje su nastale, odnosno koje su se mogle istaknuti, u postupku iz kojeg proističe ovršna isprava već u stavku 1. t. 9. predviđa mogućnost izjavljivanja žalbe isključivo u slučaju ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka.

8.3. Slijedom navedenog, ovaj sud ne može niti s osnova navoda tužitelja da sa tuženikom nije bio u poslovnom odnosu te da stoga ne postoji nikakvo potraživanje tuženika prema njemu proglasiti pljenidbu i prijenos nedopuštenim budući da se radi o navodima i činjenicama koje je tužitelj mogao istaknuti u postupku iz kojeg ROO, kao ovršna isprava, potječe.

9. Podredno, valja istaknuti da je postojanje tražbine tuženika prema tužitelju utvrđeno pravomoćnim i ovršnim ROO te je na tužitelju teret dokaza da tražbina tuženika na postoji.

9.1. Tužitelj je predložio pribavu ovršnog spisa javnog bilježnika, međutim u tijeku postupka je utvrđeno da je isti zbog proteka vremena izlučen. Tužitelj je predložio i da se izvede dokaz njegovim saslušanjem, međutim od tog dokaza je u tijeku postupka odustao. Dakle, predloženim dokazima tužitelj nije dokazao da tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji budući da to ne proizlazi niti iz jedne isprave koja prileži spisu.

9.2. Tužitelj je predložio da se od tuženika pribavi dokumentacija o poslovnom odnosu između tužitelja i tuženika, te je sud rješenjem posl.br. P-31/2024-4 od 20. svibnja 2024. tuženiku naložio da tu dokumentaciju dostavi u sudski spis, no tuženik nalogu suda nije udovoljio. Međutim, pored činjenice da je tražbina tuženika prema tužitelju utvrđena ovršnom ispravom sama pasivnost tuženika u ovom postupku ne predstavlja dostatan dokaz istinitosti navoda tužitelja iz tužbe.

9.3. Slijedom navedenog primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a. ZPP-a valja zaključiti da tužitelj nije dokazao da tražbina tuženika prema tužitelju koja je utvrđena pravomoćnim i ovršnim ROO-om ne postoji.

10. Tužitelj nadalje navodi da je u odnosu na tražbinu tuženika iz ovršne isprave nastupila zastara.

11. Uvidom u ROO utvrđeno je da je tim rješenjem u cijelosti usvojen prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja Hrvatski telekom d.d. (tada pod tvrtkom T –Mobile Hrvatska d.o.o.) protiv tuženika, kao ovršenika, te je tužitelju naloženo da tuženiku podmiri iznos od 3.186,73 kn sa zateznom kamatom od 20. rujna 2006. do isplate i iznos od 59,36 kn sa zateznom kamatom od 20. listopada 2006. do isplate, a tuženiku je dosuđen i trošak postupka od 819,20 kn. Istovremeno je određena ovrha općenito na imovini tužitelja radi naplate tog potraživanja.

11.1. Uvidom u potvrdu pravomoćnosti i ovršnosti izdanu 1. lipnja 2011. po prisjedniku RF utvrđeno je da je navedeno ROO postalo pravomoćno i ovršno 9. studenog 2007.

12. Uvidom u zahtjev za naplatu od 9. lipnja 2011. utvrđeno je da je tim zahtjevom tuženik zatražio provedbu ovrhe na svim novčanim sredstvima tužitelja, kao ovršenika, temeljem ROO.

12.1. Uvidom u specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje i obrazac potvrde o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje utvrđeno je da je ROO, kao ovršna isprava, bilo uvršteno u redoslijed osnova za plaćanja Financijske agencije od 18. lipnja 2011. do 4. kolovoza 2018. te je u tom razdoblju temeljem te osnove naplaćena naknada za provedbu ovrhe Financijske agencije u iznosu od 25,09 eura te dio troškova postupka koji su dosuđeni ovrhovoditelju rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovrv-37384/07 od 25. rujna 2007. u iznosu od 48,91 euro, dok je u preostalom dijelu potraživanje tuženika temeljem ROO ostalo nenaplaćeno te je isknjiženo zbog nemogućnosti naplate.

13. Uvidom u zahtjev za naplatu od 15. prosinca 2021. utvrđeno je da tim zahtjevom tuženik, kao ovrhovoditelj, ponovno pokrenuo postupak naplate novčane tražbine iz ROO i to naplatu tražbine u cijelosti prema ovršnoj ispravi, pri čemu je taj zahtjev za naplatu predan Financijskoj agenciji 27. prosinca 2021.

14. Člankom 233. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 – dalje u tekstu ZOO) propisano je da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare (st. 1.), međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina (st. 2.).

14.1. Člankom 226. st. 1. ZOO-a propisano je da tražbine povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima, pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

14.2. Člankom 241. ZOO-a propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

14.3. Člankom 245. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru (st. 1.), a kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja zastara počinje teći iznova od dana okončanja toga postupka (st. 4. i 5.), te zastara koja počinje teći iznova poslije prekida navršava se kad protekne onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru koja je prekinuta (st. 6.).

15. U konkretnom slučaju tražbina tuženika prema tužitelju utvrđena je pravomoćnim i ovršnim ROO te zastarijeva za 10 godina sukladno čl. 233. st. 1. ZOO-a, međutim zatezne kamate koje proistječu iz ROO, kao povremene tražbine, zastarijevaju u roku od 3 godine sukladno čl. 233. st. 2. u vezi sa čl. 226. st. 1. ZOO-a.

16. Tuženik je dana 9. lipnja 2011. Financijskoj agenciji podnio zahtjev za naplatu tražbine temeljem ROO-a na računima tužitelja po kojem zahtjevu se postupak naplate provodio od 18. lipnja 2011. do 4. kolovoza 2018.

16.1. Podnošenjem zahtjeva za naplatu tuženik je prekinuo zastaru u smislu čl. 241. ZOO-a te je taj prekid zastare sukladno čl. 245. st. 5. ZOO-a trajao sve do 4. kolovoza 2018., kada je Financijska agencija prestala postupati po zahtjevu tuženika od 9. lipnja 2011. (identično stajalište zauzeto u rješenju VSRH poslovni broj Rev-534/2024-2 od 15. svibnja 2024.).

16.2. Pri tome valja napomenuti da iz potvrde o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje Financijske agencije proizlazi da je Financijska agencija prestala postupati po zahtjevu tuženika od 9. lipnja 2011. temeljem čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 68/2018, 2/2020, 47/2020, 46/2020, 83/2020, 133/2020), odnosno zbog toga što se tražbina iz osnove za plaćanje nije naplatila od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa ovršenika. Iz navedenog je vidljivo da do prestanka naplate nije došlo krivnjom tuženika, kao ovrhovoditelja, već iz razloga koji leže isključivo na tužitelju, kao ovršeniku, (ne postojanje priljeva po računu) na što ovrhovoditelj nije imao utjecaja, pa je stoga podnošenjem zahtjeva tuženika od 9. lipnja 2011. zastara valjano prekinuta (identično stajalište zauzeto u rješenju VSRH poslovni broj Rev-670/2021 od 26. siječnja 2022.).

17. Prestankom postupanja Financijske agencije po zahtjevu tuženika od 9. lipnja 2011. zastara potraživanja iz ROO-a ponovno je počela teći dana 5. kolovoza 2018.

17.1. Do ponovnog prekida zastare, podnošenjem zahtjeva tuženika za naplatu temeljem ROO-a od 27. prosinca 2021., prošao je trogodišnji zastarni rok iz čl. 233. st. 2. ZOO-a te je stoga nastupila zastara za potraživanje zatezne kamate koja je tekla na iznose glavnice iz ROO u razdoblju do 26. prosinca 2018.

17.2. S obzirom da je tužitelj dokazao da je za potraživanje zatezne kamate na iznos glavnice iz ROO za razdoblje prije 27. prosinca 2018. nastupila zastara ovrhu radi naplate te zatezne kamate je valjalo proglasiti nedopuštenom te je slijedom navedenog odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

18. Glavnica utvrđena ROO-om zastarijeva u roku od 10 godina te od prestanka postupanja Financijske agencije po ranijem zahtjevu za naplatu tuženika 4. kolovoza 2018. do podnošenja novog zahtjeva za naplatu 27. prosinca 2021. nije prošao rok zastare za to potraživanje.

18.1. Zastarni rok nije prošao niti za zateznu kamatu koja je dospjela u razdoblju od tri godine od podnošenja novog zahtjeva tuženika za naplatu tražbine temeljem ROO tj. za zateznu kamatu koja je dospjela nakon 27. prosinca 2021.

18.2. S obzirom da u odnosu na to potraživanje tužitelj nije dokazao da je nastupila zastara, kao niti da tuženik nije ovlašten temeljem ovršne isprave tražiti ovrhu protiv ovršenika, zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom u tom dijelu je valjalo odbiti kao neosnovan te je slijedom navedenog odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

19. Ovdje također valja napomenuti da je iz specifikacije izvršenja osnove za plaćanje po zahtjevu za naplatu tuženika od 18. lipnja 2011. vidljivo da je po tom zahtjevu naplaćen dio troškova postupka za koje tuženik zahtjevom od 27. prosinca 2021. ponovno traži da se prisilno naplate. Naime, tuženik zahtjevom od 27. prosinca 2021. traži naplatu potraživanja u cijelosti prema ovršnoj ispravi, dakle i naplatu troška ovršnog postupka u iznosu od 108,73 eura, iako je temeljem ranijeg zahtjeva od 18. lipnja 2011. već naplatio dio tog troška u iznosu od 48,91 euro.

19.1. S obzirom na prethodno navedeno tužitelj, kao ovršenik, bi imao osnova tražiti proglašenje ovrhe nedopuštenom u odnosu na naplatu iznosa troškova ovršnog postupka od 48,91 euro s obzirom da je u tom dijelu tražbina prestala temeljem razloga koji su nastali nakon donošenja ROO i koje nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg proistječe ROO, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a.

19.2. Međutim čl. 55. st. 3. OZ-a, koji se temeljem čl. 210. st. 2. primjenjuje i na pravna sredstva ovršenika protiv izravne naplate, propisano je da ovršenik tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom može temeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen u parnicu.

19.3. U konkretnom slučaju tužitelj, kao ovršenik, niti u prijedlogu radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe povodom kojeg je upućen u parnicu, niti u ovoj parnici, nije isticao prigovor da je tražbina tužitelja djelomično namirena prije podnošenja zahtjeva za naplatu tuženika od 27. prosinca 2021. te u parnicu nije upućen vezano uz žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a.

19.4. Slijedom navedenog ovaj sud nije ovlašten ovrhu proglasiti nedopuštenom temeljem razloga koje tužitelj nije istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen u parnicu, i koje uopće nije isticao u tijeku postupka, pa iz navedenog razloga ovrha nije proglašena nedopuštenom u odnosu na iznos troškova ovršnog postupka od 48,91 euro koji su naplaćeni prije podnošenja zahtjeva za naplatu tuženika od 27. prosinca 2021.

20. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP- a budući da je tužitelj u postupku uspio samo sa dijelom tužbenog zahtjeva.

20.1. Presudom je ovrha proglašena nedopuštenom u odnosu na kamatu dospjelu u razdoblju od 20. rujna 2006. do 26. prosinca 2018., odnosno za razdoblje od 148 mjeseci. Tužbeni zahtjev je odbijem u odnosu na kamatu dospjelu u razdoblju od 27. prosinca 2018. do 27. prosinca 2021., kao dana podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu koja je predmet ovoga postupka, odnosno za razdoblje od 36 mjeseci. Dakle u odnosu na zateznu kamatu koja se naplaćuje u postupku izravne naplate tužitelj je uspio u postupku 80,43%, a nije uspio u postupku u odnosu na 19,56% tužbenog zahtjeva.

20.2. U odnosu na glavnicu i troškove iz ROO-a zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom je odbijen u cijelosti te je tužitelj uspio u sporu 0%.

20.3. Dakle prosječan uspjeh tužitelja u sporu iznosi 40,21% iz čega je vidljivo da je tužitelj uspio u sporu sa manjim dijelom svog zahtjeva.

20.4. Budući da temeljem odredbe čl. 154. t. 2. ZPP-a pravo na naknadu troškova parničnog postupka ima samo stranka koja je u većoj mjeri uspjela u parnici zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška je odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

Koprivnica, 9. siječnja 2025.

Sudac

Jerko Bogdanić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).

Dostaviti:

1. Odvjetnik Krešimir Papac, Koprivnica

2. Hrvatski Telekom d.d., Zagreb