Poslovni broj: P-1097/2019-50

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja HU iz [adresa], [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Jasminu Avdagiću odvjetniku iz [adresa] protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćnici Dori Hanžeković Žuža odvjetnici iz iz OD Hanžeković i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnim i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 14. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te javne objave od 09. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 8 Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 512966710 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 26.04.2006. a koja glasi:

"Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene kamatne stope kao i način obračuna i promjene iste u skladu s važećim odlukama banke.“

II. Utvrđuje se ništetnim odredbama o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-512966710 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 26.04.2006 u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarski franak i to u odredbi čl. 2 koja glasi:

„…protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja u kredit…“

u odredbi čl. 7 koja glasi:

„…obračunat po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke . Korisnik kredita je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim rizicima promjene tečaja.“

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 da u roku od 15 dana isplati tužitelju HU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupni iznos od 2.801,34 EUR sa zakonom zateznom kamatom koja na iznos od 2.726,04 EUR teče od 30. rujna 2015 do 31. prosinca 2022., po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023 do 29.12.2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnim odredbe čl. 8 toč. 1 ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 512966710 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 26.04.2006 a koja glasi:

„ kamatna stopa je promjenjiva u trenutku ugovaranja iznosi 5,59% godišnje. Kamatna stopa se obračunava primjenom direktne metode."

te sa preostalim dijelom zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose preplate tečaja i kamata od dospijeća do 30.09.2015. u visini od 937,88 EUR (za priznati iznos preplate) i dijelom kojim se na preostali iznos zakonske zatezne kamate od 73,50 EUR potražuje daljnja procesna zakonska zatezna kamata.

V. Utvrđuje se da nije osnovana tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 552,84 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 6,34 od 02.01.2007. godine pa do isplate,

- kn 12,97 od 02.02.2007. godine pa do isplate,

- kn 9,89 od 02.03.2007. godine pa do isplate,

- kn 11,69 od 02.04.2007. godine pa do isplate,

- kn 28,47 od 02.05.2007. godine pa do isplate,

- kn 32,59 od 02.06.2007. godine pa do isplate,

- kn 38,03 od 02.07.2007. godine pa do isplate,

- kn 37,99 od 02.08.2007. godine pa do isplate,

- kn 30,54 od 02.09.2007. godine pa do isplate,

- kn 41,63 od 02.10.2007. godine pa do isplate,

- kn 41,90 od 02.11.2007. godine pa do isplate,

- kn 34,12 od 02.12.2007. godine pa do isplate,

- kn 34,97 od 02.01.2008. godine pa do isplate,

- kn 18,81 od 02.02.2008. godine pa do isplate,

- kn 7,46 od 02.03.2008. godine pa do isplate,

- kn 22,55 od 02.05.2008. godine pa do isplate,

- kn 29,85 od 02.06.2008. godine pa do isplate,

- kn 21,87 od 02.07.2008. godine pa do isplate,

- kn 37,78 od 02.08.2008. godine pa do isplate,

- kn 34,20 od 02.09.2008. godine pa do isplate,

- kn 18,49 od 02.10.2008. godine pa do isplate,

- kn 0,70 od 02.12.2008. godine pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

VI. Utvrđuje se da nije osnovana tražbina tuženika naspram tužitelja u visini od CHF 474,67 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

- CHF 25,80 od 02.02.2014. godine pa do isplate,

- CHF 25,60 od 02.03.2014. godine pa do isplate,

- CHF 25,38 od 02.04.2014. godine pa do isplate,

- CHF 25,17 od 02.05.2014. godine pa do isplate,

- CHF 24,96 od 02.06.2014. godine pa do isplate,

- CHF 24,75 od 02.07.2014. godine pa do isplate,

- CHF 24,53 od 02.08.2014. godine pa do isplate,

- CHF 24,31 od 02.09.2014. godine pa do isplate,

- CHF 24,09 od 02.10.2014. godine pa do isplate,

- CHF 23,88 od 02.11.2014. godine pa do isplate,

- CHF 23,65 od 02.12.2014. godine pa do isplate,

- CHF 23,43 od 02.01.2015. godine pa do isplate,

- CHF 23,20 od 02.02.2015. godine pa do isplate,

- CHF 22,97 od 02.03.2015. godine pa do isplate,

- CHF 22,74 od 02.04.2015. godine pa do isplate,

- CHF 22,51 od 02.05.2015. godine pa do isplate,

- CHF 22,28 od 02.06.2015. godine pa do isplate,

- CHF 22,05 od 02.07.2015. godine pa do isplate,

- CHF 21,81 od 02.08.2015. godine pa do isplate,

- CHF 21,56 od 02.09.2015. godine pa do isplate,

i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća pojedinog anuiteta.

VII. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u visini od 1820,59 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 9. siječnja 2025. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška odbija.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 29. svibnja 2019. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom dana 26.04.2006 god., sklopio Ugovor, kojim Ugovorom se tuženik kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 23.700,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju za CHF HNB-a na dan isplate kredita. Predmetnim ugovorom o kreditu tužitelj se obvezao vratiti iznos kredita u roku od 15 godina u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja za CHF, uz kamatnu stopu koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,49 % godišnje (čl. 8 Ugovora). Tužitelj i tuženik su dana 02.02.2016. god., sklopili Dodatak ugovoru o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita denonimiranog u Kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denonimiran u Kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci Banke- tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koje utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate od početka otplate kredita pa na dalje kamatna stopa se je u nekoliko navrata povećavala, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Navedena odredba je u Ugovor unesena na inicijativu Banke (tuženika) kao sadržaj standardnog ugovora tuženika na koju tužitelj nije mogao, odnosno ne može utjecati, pri čemu nije sporno da, niti u ugovoru, niti u općim uvjetima, banke (pa s toga ni tuženik) nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope, ni metodu izračuna tih parametara. Tim više što u predmetnom ugovoru nije čak ni navedeno da je promjena kamatne stope (što treba shvatiti kao promjenu obveze tužitelja) vezana za odluku banke prema kriterijima iz općih uvjeta poslovanja. Zaključno, bez pravnog učinka su i sve odluke banke (tuženika) o promjeni kamatne stope tijekom trajanja kredita. Tužitelj se kao potrošač obratio tuženiku za ishodovanje predmetnog kredita. Još u fazi prije sklapanja Ugovora o kreditu, kao i u tijeku samog njegovog sklapanja, tuženik kao trgovac nije na koji način s tužiteljem kao potrošačem pojedinačno pregovarao, niti je ugovorom utvrdio egzaktne i točne parametre te metode za izračun tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope. Posljedica navedenog jest neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana (ovdje parničnih stranaka) koja se temelji na tuženikovom jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu tužitelja, koji na ove promjene nije imao nikakvog utjecaja, niti ih je na bilo koji način mogao predvidjeti. Pritom je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, s obzirom da je u razdoblju prije sklapanja ugovora o kreditu davao tužitelju skrivene ili izričite poruke da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope. Nepoštene odredbe ugovora o kreditu kao i odluke tuženika o izmjeni ugovorene kamatne stope, ništetne su ex tunc (od samog početka), dakle od trenutka kad su postale sadržaj ugovora, dok njihovo korištenje predstavlja postupanje suprotno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima za sve vrijeme dok se koriste. To znači da su ništetne od trenutka kad su odredbe ugovorene, odnosno odluke donesene, pa na dalje, s obzirom da su kao nepoštene ništetne. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci br. Rev-1172/2018 zauzeo shvaćanje da su rezultati kolektivnog spora protiv 8 banaka, koji spor je pokrenuo Potrošač-hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, obvezujuća za sve sudove prilikom odlučivanja u pojedinačnim slučajevima radi individualne zaštite. "Polazeći od shvaćanja da citirane presude, koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite prava potrošača, sud je te odluke dužan uzeti u obzir." (VSRH Rev 1172/2018) Pravomoćna sudska odluka primjenjiva na konkretan slučaj koju je sud dužan ne samo uzeti u obzir, nego izravno primijeniti na pojedini slučaj, presuda je br. P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu, koja je potvrđena od strane Visokog trgovačkog suda presudom br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., koja ej nadalje potvrđena i od strane Vrhovnog suda RH odlukom Revt-249/14, te Ustavnog suda RH odlukom U-III-2521/15.

U ugovoru o kreditu koji je tužitelj potpisao sa tuženikom se spominje sintagma "valutna klauzula" i to u čl. 7 Ugovora o kreditu gdje je obveza i povrat obveze vezan uz valutu CHF. Sve što je rečeno za kamatnu stopu, koja je promjenjiva temeljem odluke banke, odnosi se i na valutnu klauzulu, odnosno na tečajni rizik, koji ej u cijelosti snosio tužitelj kao korisnik kredita, a da pri tome nije bio obaviješten od strane banke o rizicima i točnim i razumljivim kriterijima na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo i znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizići, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu.

U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute, za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od dana solemnizacije predmetnog ugovora pa na dalje, srednji tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine. Obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji za sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništene odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci br. Rev-1172/2018 zauzeo shvaćanje da su rezultati kolektivnog spora protiv 8 banaka, koji spor je pokrenula udruga potrošača, obvezujuća za sve sudove prilikom odlučivanja u pojedinačnim slučajevima radi individualne zaštite. Polazeći od shvaćanja da citirane presude, koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite prava potrošača, sud je te odluke dužan uzeti u obzir. Pravomoćna sudska odluka primjenjiva na konkretan slučaj koju je sud dužan ne samo uzeti u obzir nego izravno primijeniti na pojedini slučaj je presuda br. P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu, koja je potvrđena odlukom Pž-6632/17 Visokog trgovačkog suda RH. Zbog svega gore navedenog očito je kako je tužitelj tuženiku sa osnova Ugovora o kreditu br. 113/06, kreditna partija 7103010372 od 08.02.2006. god., isplatio višestruko veći iznos od onoga koji je bio utvrđen početnim planom otplate kredita, a sve temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji se tiču odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivim kamatnim stopama. Tužitelj je zatražio od tuženika kreditnu dokumentaciju temeljem koje bi utvrdio točan iznos potraživanja. Do dana podnošenja ove tužbe tuženik nije dostavio tužitelju relevantnu dokumentaciju, pa u ovom trenutku o kojem točno iznosu je izvršena preplata, odnosno ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev. Budući da tuženik još uvijek nije dostavio podatke o svim izvršenim uplatama po predmetnom kreditu, iako se radi o dokumentu koji je zajednički za obje stranke, slijedom čega tužitelj postavlja tužbeni zahtjev u skladu sa čl. 186 b st. 3 Zakona o parničnom postupku, te traži od suda da temeljem čl. 186 b st. 2 i 325 a st. 2 ZPP-a naloži tuženiku da preda dokumente koji su zajednički za obje stranke, nakon čega će tužitelj, i po provedenom vještačenju, biti u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev na isplatu nezakonito preplaćenih novčanih iznosa. Kako je već rečeno, tužitelj i tuženik su dana 02.02. 2016. god., sklopili Dodatak ugovora o kreditu temeljem kojeg je provedena konverzija kredita denonimiranog u Kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denonimiran u Kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. god., sklapali su se anexi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu anexima/dodacima je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u Kunama s valutnom klauzulom u EUR. Za korisnika kredita je to značilo da se od zaključenja anexa/dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u Eur. Zatim, u cilju da se krediti koji su bili vezani uz CHF valutu izjednače s kreditima u Eur valuti, anexima/dodacima dolazi do umanjenja preostale neotplaćene glavnice kredita. Ništetnost ugovornih odredbi djeluje ex tunc, dakle od trenutka kada je ugovor sklopljen, stoga se ima smatrati da te ništetne ugovorne odredbe nisu niti sklopljene , tj. da pravno uopće ne postoje. To nadalje znači da u trenutku sklapanja anexa/dodatka, u osnovnim ugovorima o kreditu valuta švicarskog franka više nije postojala, čime nestaje glavni razlog za sklapanje anexa/dodatka-da krediti s valutnom klauzulom u CHF valuti konverzijom postanu krediti s valutnom klauzulom u Eur. U odredbi čl.5.2 i 5.3. Dodatka uz ugovor o kreditu je navedeno da preostali iznos glavnice na dan 30.09.2015. god., iznosi 7.567,36 Eur, te da je uplaćeni iznos po kreditu u CHF, preračunat u Eur po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate, veći te iznos preplate iznosi 7.066,46 kn. Navedeni iznos je u cijelosti netočan, i sklapanjem navedenog Anexa, tužitelj nije u cijelosti obeštećen, odnosno nije otklonjena neravnoteža prava i obveza zbog ugovaranja nepoštenih odredaba po CHF valuti i promjenjivoj kamatnoj stopi. Obzirom da ništetnost ugovornih odredbi i z osnovnog ugovora o kreditu djeluje od trenutka kada je ugovor sklopljen, te da u trenutku sklapanja predmetnog dodatka, valuta švicarskog franka u osnovnom ugovoru o kreditu više nije postojala, u dodatku ugovora o kreditu je netočno prikazan iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, a koji iznos predstavlja bitan sastojak anexa ugovora. Stoga predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 8 ugovora o kreditu kojim je ugovoreno jednostrana promjena kamatne stope i čl. 2 i 7 ugovora o kreditu kojim je glavnica kredita i anuitete-povrat obveze vezan uz valutu CHF.

Podneskom od 11. rujna 2019. tužitelj precizira kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva s obzirom da je tuženik od podnošenja tužbe dostavio potrebnu dokumentaciju te potražuje na ime preplaćenih kamata iznos od 3.912,16 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana uplate svako tako preplaćenog iznosa do isplate, te iznos od 17.529,45 kn na ime preplaćenih valutnih razlika sa zakonskim zateznim kamatama od dana uplate svako tako preplaćenog iznosa do isplate.

Po provedenom vještačenju podneskom od 09. svibnja 2024. tužitelj konačno precizira tužbeni zahtjev koji se odnosu na isplatu te uzimajući u obzir negativne razlike kamate i tečaja potražuje iznos od 146,55 EUR na ime preplaćenih kamata sa zakonskim zateznim kamata od dana uplate svakog tako preplaćenog iznosa, te na iznosi od 2.579,49 EUR na ime preplaćenih valutnih razlika sa zakonskim zateznim kamata od dana uplate svakog tako preplaćenog iznosa sve u roku od 15 dana.

Tuženik u odgovoru na tužbu i podnescima osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kako po osnovu tako i po visini. Ističe prigovor zastare, poziva se na trogodišnji zastarni rok. Ističe kako su stranke zaključile anex ugovora o konverziji te da tužitelj stoga nema pravni interes za vođenjem ovog postupka te nema pravo potraživati utužene iznose. Nadalje navodi da zaključci sudova u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke pa da treba utvrditi informiranost tužitelja u fazi pregovaranja u pogledu valute za koju se veže glavnica kredita. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je ista odraz dispozitivne odredbe iz čl. 22 ZOO-a te je isključena od ispitivanja poštenosti /nepoštenosti čak ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo sve prema mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20. Tužitelju da su bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iz kojih je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica veže za valutu CHF. Uručeni su mu obrasci gdje je pojašnjen pojam valutne klauzule, te mu je uručena i brošura u kojoj je naveden grafički prikaz tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998 do 2004. I službenik u banci je tužitelju pojasnio pojam valutne klauzule. Stoga da se odredba ugovora kojom se glavnica veže uz CHF ne može smatrati nepoštenom jer je ista razumljiva sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača. Ona je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelj je kao prosječni potrošač znao da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnice kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i u duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja razumljivu odredbu. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznog i pažljivo potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U odnosu na ništetnost odredbe po promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjenama kamatne stope prije nego što sve ona mijenja i to putem sredstva javnog informiranja ili da drugi odgovarajući način uz obavijest mu je u obvezi dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. To je tuženik i učinio. Dio otplate kredita kamatna stopa je bila niža od početno ugovorene pa je tako od 01.01.2014 fiksirana na 3,23% , dakle tužitelju šteta nije niti nastala jer je ukupno platio manje kamata nego što je trebao po početno ugovorenoj. Nadalje tuženik navodi da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope te u načinu podešavanje kamatne stope , ta dva dogovora zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ukoliko bi se iz sadržaja ugovora/deklaratorno pravnu zaštitu uklonio način podešavanja visine kamatne stope kamata stopa se više ne može smatrati provjerljivo jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu njenog podešavanja. Nadalje nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koje su ugovorne strane predvidjele izričito kao promjenjivu intervencijom uz sadržaj ugovora pretvoriti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti inicijalni dogovor između stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa, parnične stranke su u vrijeme sklapanja ugovora jasno očitovao svoju volju da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa. Ističe kako je od 1. siječnja 2014. u primjeni nova Metodologija a sukladno zakonu u kojoj se definirani parametri, fiksna marža te razdoblje primjene kamatnih stopa. Pred toga kamata je zakonom fiksirana na 3,23% te je već kroz izmjene ZPK pružena zaštita radi kojeg daljnja zaštita nije potrebna. Tuženik ističe da Zakon o zaštiti potrošača u članku 118. odnosno članku 138. a jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnih spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnovne presude donesene u kolektivnom sporu a to je naknada štete. U odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na utužene iznose smatra da bi iste trebala teći tek od podnošenja tužbe jer se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem.

Nadalje podneskom od 27. ožujka 2020. tuženik postavlja prigovor radi prijeboja, navodi kako u odnosu na zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope ukoliko su nađe osnovan taj zahtjev tužitelja, potražuje za razdoblje od veljače 2014. do rujna 2015. od tužitelja iznos od 474,67 CHF zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koji iznos se odnosi na razdoblja kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene te predlaže da se utvrdi postojanje te tražbine tuženika te ista prebije sa tražbinom tužitelja. Pored toga postavlja i prigovor radi prijeboja s osnove povlaštenih i potplaćenih anuiteta u visini od 552,84 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu koaj je provedena sukladno ZID ZPK došlo je dio uređenja ugovornog odnosa među strankama i rješenja je problematika ovog spora.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu proveden je dokaz saslušanje tužitelja, te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović-Butković. Tuženik je odustao od saslušanja svjedoka ŠU koji je neposredno pregovarao s tužiteljem.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovanim, dok prigovor radi prijeboja istaknut od tuženika nije osnovan.

Tužitelj potražuju ovom tužbom traže da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 8 u kojem je ugovoreno da će se kamatna stopa mijenjati sukladno jednostranoj odluci banke, te odredbe čl. 2, i čl. 7 u dijelu u kojem u ugovoru ugovoreno da je obveza kredita i otplata kredita vezana u valutu obveze CHF slijedom takvih utvrđenja isplatu iznosa stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi, zatim isplatu iznosa stečenog bez osnove zbog valuti obveze u CHF.

Nesporno je da su tuženik i tužitelj kao korisnik kredita sklopili ugovor o kreditu dana 26.04. 2006. kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 23.700,00 CHF protuvrijednosti u kunama, a kako je to određeno čl. 2. istog ugovora, a koji iznos se obvezao vratiti za 180 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 192,52 CHF obračunatih po srednjem tečaju Banke tuženika na dan odobrenja žiro računa Banke. U čl. 8. ugovora određeno je da kamatna stopa u trenutku ugovaranja iznosi 5,49% godišnje te da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope kao i način obračuna i naplate sukladno važećim odlukama Banke. Nesporno je da je kredit isplaćen po srednjem tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan korištenja kredita iznosio 1 CHF= 4,604000 HRK. Nije sporno niti da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik mijenjao kamatne stope. Tuženik je tužitelju dostavio otplatne planove u kojima je izmijenio način obračuna i naplate. Nije sporno niti to da su stranke prema ZID ZPK-a zaključile Anex ugovoru o kreditu 02. veljače 2016. te da preplata po čl. 1 ZID ZPK iznosi 7.066,46 kn.

Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano za način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHG nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF.

Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelji ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Člankom, 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. - 3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge-izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZOPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru.

Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda.

Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN- 96/03) jer je sklopio predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost. Tužitelj je podigao predmetni kredit u privatne svrhe, radi se o stambenom kreditu za adaptaciju stana-kuće kako je navedeno u čl. 3 ugovora, što tužitelj potvrđuje svojim iskazom, a tuženik suprotno tome nije dokazao .

Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je kredit zatvoren i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

Sporno je među parničnim strankama je su li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke iz čl. 8. predmetnog Ugovora o kreditu ništave.

Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da su odredbe koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile lako uočljive i u njima je bilo jasno naznačeno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke u kojem slučaju da dolazi i do izmjene anuiteta iz čega slijedi da su te ugovorne odredbe jasne. No ovdje je trebalo utvrditi da li su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li su poštene u smislu zakonskim odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.

Analizirajući čl. 8 Ugovora o kreditu te način promjene ugovorne kamatne stope sukladno odluci banke-kreditora, valja navesti da iz takve stipulacije ugovora proizlazi da je način i obračun kamata vezan za akte tuženika s kojima tužitelj u trenutku zaključenja ugovora nije bio upoznat s tim da se nedvojbeno radi o dokumentima koji su stručni i kao takvi razumljivi isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje i koje se bave bankarskim poslovima, stoga ovaj sud smatra da navedene odredbe o razlozima promjene kamatne stope koje ovise o odluci tužitelju kao potrošaču nisu mogle bile razumljive. Tuženik u konkretnom slučaju u svojim obavijestima o promjeni kamatne stope nije naveo objektivne i kriterije pomoću kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao provjeriti opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope odnosno tuženik je to učinio na nerazumljiv način. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu je sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu za određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca sve u vrijeme i na način kao je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2 i čl .272. ZOO-a. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednakih vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloupotrebe prava. Tuženik je unošenjem u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije u pogledu promjenjivosti kamatne stope postupio suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora bio poznat samo podatak koliko iznosi promjenjiva kamatna stopa a to je bilo 5,59 % godišnje dok ostali podaci, a to je na koji način će se ta kamatna stopa od 5,49 % godišnje mijenjati u budućnosti nisu bili ni određeni niti odredivi. Niti ugovor o kreditu niti akti banke ne sadrže referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno očekivati da je tužitelj kao prosječni potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tužitelj stoga nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u utuženom razdoblju. Nadalje tuženik ničim nije dokazao da je pojedinačno pregovarao sa tužiteljem , a na njemu je teret tog dokaza, glede te odredbe ugovora o kreditu kako u pogledu načina promjene kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke. I iz presude donesene u kolektivnom sporu jasno proizlazi da je tuženik povrijedio interese i prava potrošača-korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa je stoga ništetna. Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinio.

U svom iskazu tužitelj navodi kako mu je bilo jasno da je kamatna stopa promjenjiva, no nije mu objašnjeno o čemu ovisi ta promjena kamatne stope, odnosno koji točno parametri utječu na promjenu iste.

Tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja svjedoka ŠU koji je neposredno pregovarao s tužiteljem.

Iz provedenog postupka jasno proizlazi da tužitelj neprijeporno nije bio informiran parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Ugovor je tipski, unaprijed pripremljen i nema dokaza (na tuženiku je teret istog) da je tužitelj informiran o tome kako i na koji način će se kamatna stopa mijenjati i koji su to parametri koji utječu na promjenu iste.

U odnosu na pisani iskaz KU sud istog neće uzeti u obzir jer nije bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, naime niti ovaj svjedok nije neposredno pregovarao s tužiteljem te se istim nikako ne može dokazati na koji način je tužitelj bio informiran o svim potrebnim parametrima glede načina promjene kamatne stope i rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

Slijedom navedenog ugovorna odredba iz čl. 8. toč. 2 ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je ovisna o jednostranoj odluci banke ništava, i to u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 102. ZZP- a iz 2007. g. pa je odlučeno kao u točki 1 izreke presude, dok preostali dio zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnim toč. 1 navedenog članka nije osnovan jer je istim ugovorena promjenjiva kamatna stopa što je bila volja stranaka, kao i visina poletne stope od 5,49% na što je tužitelj pristao pa je odlučeno kao u točki IV. Izreke ove odluke.

Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu je su li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštivana.

U odnosu na valutnu klauzulu valja navesti kako valutna klauzula sama po sebi nije ništetna ona je dozvoljena prema čl. 22 ZOO-a no iako je zakonom dopuštena dozvoljeno je ispitivanje jeli ništetna kao dio odredbe ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka u valuti CHF.

Tužitelj se u ovome u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF postupku poziva na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018 i presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog jesu li u ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog sud, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelj u iskazu navodi kako su mu u banci rekli da je krediti vezan uz valutu CHF najpovoljniji na tržištu, a na sadržaj odredbi ugovora o kreditu nije mogao utjecati.

Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da je tužitelj kao potrošač informiran o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF odnosno da je informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti sve ekonomke posljedice koja će za njega proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku.

Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C- 186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu i povrat obvezi koje je vezan za valutnu klauzulu u CHF ništetan pa je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze ( čl. 230. st. 3. ZOO-a ). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da je pravo tužitelja u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom nije zastarjelo jer je tužba podnesena 29. svibnja 2019. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 14. lipnja 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina pa to potraživanje tužitelja nije u zastari.

Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne što je ovaj sud kao prethodno pitanje utvrdio tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

Iz nalaza i mišljenja te dopunskih očitovanja vještaka financijske struke Dijane Tomljanović Butković proizlazi da preplaćen iznos s osnova promjenjive kamatne stope uslijed povećanja iste od strane tuženika, a sve u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu ukupno iznosi 436,58 EUR tablica 3 st 8 do 10 manje plaćena kamata iznosi 290,03 EUR, preplata tečaja iznosi 2.652,85 EUR tabl.46 st 9 i 10 , negativne tečajne razlike iznose 73,36 EUR. Nadalje navodi kako je konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i da su sve preplate tužitelja s osnova kamate i tečaja uzete u obzir.

Tužitelj nije istakao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka te je precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 09. svibnja 2024. na način da na ime preplaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope iznos od 146,55 EUR-uzimajući u obzir i negativne razlike kamate -period kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, na ime preplaćenog iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 2.579,49 EUR uzimajući u obzir i negativne tečajne razlike-period kada je tečaj CHF bio niži od početnog .

Tuženik je podneskom od 22. svibnja 2024. predložio dopunu nalaza i mišljenja na način da vještak da kod konačnog izračuna vještak uzme u obzir i preplatu koja je tužitelju priznata u konverziji i to na način da uzimajući pravila o uračunavaniju iz čl. 171 i 172 ZOO-a izračuna zakonske zatezne kamate na svaki utvrđeni preplaćeni iznos kamate i tečaja od dospijeća do 30.09.2015. te od tako utvrđenog iznosa kamata oduzme preplatu tužitelju priznatu u konverziji i to u dvije varijante -preplaćene iznose tečaja i kamate bez utvrđenih negativnog razlika i s utvrđenim negativnim razlikama.

Vještak u dopuni nalaza i mišljenja od 27. rujna 2024 u varijanti a - samo pozitivne razlike preplate tečaja i valute navodi kako prebijena potraživanja više plaćene kamate i tečaja sa zakonskom zateznom kamatom na iste do 30.09.2015 s preplatom iz konverzije iznosi 3.268,47 EUR. Prema varijanti b u kojoj su uključene i negativne razlike navodi kako prebijena potraživanja više neto plaćene kamate i tečaja sa zakonskom zateznom kamatom na iste do 30.09.2015 s preplatom iz konverzije iznosi 2.801,34 EUR.

Podneskom 31. listopada 2024. tuženik ističe kako je tužitelj kod preciziranja tužbenog zahtjeva uključio negativne razlike s čime je tuženik suglasan, a u odnosu na dopunu nalaza i mišljenja ističe kako je varijanta b jedini ispravan izračun jer su rekapitulacijom uključene i negativne razlike s osnove tečaja i kamata te preplata priznata u konverziji.

Nalaz i mišljenje vještaka i dopunu istog ovaj sud u potpunosti prihvaća, jer je isti izrađen objektivno i sukladno pravilima struke, a svojim pisanim očitovanjima vještak je otklonio sve primjedbe stranaka.

Prema mišljenju ovoga suda preplatu priznatu u konverziji treba uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o isplati preplaćenih iznosa zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope. Naime prema odredbi čl. 19 toč. 5 ZID ZPK ako ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.

U ovoj konkretnoj pravnoj stvari čl. 5 Aneksa stranke su suglasno utvrdile kako će se iznos preplate od 7.066,46 kn koristiti za namirenje budućih obroka sve prema čl. 19 toč. 5 ZID ZPK, a taj iznos preplate zapravo predstavlja samo minimalno obeštećenje potrošača ovdje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF stoga je potraživanje tužitelja valjalo umanjit za navedeni iznos preplate i to primjenom odredbe čl. 172 ZOO-a Naime, u skladu s člankom 172. Zakona o obveznim odnosima, kada netko vraća dugove, najprije plaća kamate, pa tek potom vraća glavnicu. Budući da su do dana konverzije već dospjele određene zatezne kamate, onda se najprije preplata iz konverzije prebija s tim zateznim kamatama, pa tek ako zatezne kamate nisu dovoljne da bi se prebila preplata iz konverzije, ostatak se prebija s glavnicom preplaćenih iznosa.

U konkretnoj pravnoj stvari prema varijanti b dopune nalaza i mišljenja vještaka u kojoj su uključene i negativne razlike iz kojeg proizlazi kako prebijena potraživanja više neto plaćene kamate i tečaja sa zakonskom zateznom kamatom na iste do 30.09.2015 s preplatom iz konverzije iznosi 2.801,34 EUR, to je ukopana iznos koji treba dosuditi tužitelju u koji je uključen iznos od 2.579,49 EUR -neto preplata tečaja, iznos od 146,55 EUR neto preplata kamata te iznos od 73,50 EUR koji predstavlja razliku između iznosa ukupno obračunatih zzk na naprijed navedene iznose preplate kamate i tečaja od dospijeća do 30.09.2015. u visini od 1013,18 EUR (779,01 EUR +234,17 EUR) i iznose preplate iz aneksa ugovora od 937,88 EUR stoga je zahtjev tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose preplate tečaja i kamata od dospijeća do 30.09.2015. u visini od 937,88 EUR (za priznati iznos preplate).

Na navedeni iznos od 2.726,04 EUR tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od 30.09.2015. pa nadalje jer su zakonske zatezne kamate do tog datuma već obračunate i uračunate temeljem čl. 172 ZOO-a kod utvrđenja konačnog iznosa koji tužitelju treba dosuditi dok na iznos od 73,50 EUR kamata ne može teći jer bi isto bilo u suprotnosti s odredbom čl. 31 ZOO-a pa je odlučeno kao u točki III i IV izreke.

Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega zakonska zatezna kamata koja je izračunata na iznose preplate tečaja i kamatne stope ima teći od dana stjecanja, a sve temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a, a ne kako to tuženik tvrdi u odnosu na preplaćene kamate od dana nakon pravomoćnosti odluke VTS- a dakle 14. lipnja 2014. odnosno na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule od dana 15. lipnja 2018. ili pak podnošenjem tužbe jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih preplaćenih novčanih iznosa i od dana uplate po tužitelju teče zakonska zatezna kamata na iste.

U odnosu na prigovor radi prijeboja tzv. negativne razlike tečaja i kamate koje je tuženik precizirao u podnesku od 27. ožujka 2020. dok po provedenom financijskom vještačenju isti nije precizirao sukladno nalazu i mišljenju vještaka, niti od istog odustao, valja navesti kako je tužitelj kod preciziranja tužbenog zahtjeva uzeo u obzir i po vještaku utvrđene negativne razlike kamate i tečaja s čime se tuženik suglasio pa navedeno potraživanje tuženika istaknuto kao prigovor radi prijeboja nije osnovano stoga je odlučenoga kao u točkama V I VI izreke odluke.

Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 2. i 155 Zakona o parničnom postupku pa je tužitelju koji je u ovome sporu u odnosu na osnov uspio 100%, u odnosu na visinu 66%, dakle ukupan uspjeh tužitelja je 83 %, dok tuženikov uspjeh u odnosu na osnov iznosi 0%, u odnosu na visinu 34% dakle tuženikov ukupna uspjeh je 17%, pa oduzimajući tužitelje uspjeh kao stranke čiji je uspjeh u sporu veći od tuženikovog uspjeha dolazi se do 66% u kojem omjeru valja odmjeriti trošak tužitelja zastupanog po punomoćniku.

Tužitelju zastupanom po punomoćniku iz reda odvjetnika pa je priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7 toč.1) za sastav podneska od 11.11.2019., 02.07.2020., 23.07.2020. i 09.05.2024. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1-ukupno četiri takva podneska tijekom postupka ), za sastav podneska od 06.11.2024. u visini od 50 bodova (Tbr 8 toč3) za zastupanje na ročištima održanima 17.07.2020, 09.10.2020, 07.12.2020 i 14.11.2024. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr. 9 toč.1) sve uz priznanje 25% PDV-a a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika što sveukupno iznosi 2.375,00 EUR, no isti trošak valjalo je omjeriti u omjeru od 66 % sukladno uspjehu u sporu dakle 1567,50 EUR. Tužitelju je valjalo priznati troškove vještačenja u iznosu od 200 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu 53,09 EUR u visini od što sveukupno iznosi 1820,59 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Tužitelj neosnovano potražuje troškove za svaku u točaka tužbenog zahtjeva (ukupno 3 točke) prema VPS svake od utuženih točaka, to iz razloga jer se trošak odmjerava prema vrijednosti zbroja svih tužbenih zahtjeva, a ne za svaki zahtjev zasebno.

Slijedom toga odlučeno je kao u točki VII izreke presude.

U Rijeci 09. siječnja 2025.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

D N A :

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika