Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-428/2022-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužitelja ŽS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hinku Žerjav, odvjetniku u ZOU KS i ĆS, [adresa], protiv tužene VS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Maru Konjuhu, odvjetniku iz [adresa], radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe, nakon 26. studenog 2024. godine održane glavne i javne rasprave u prisutnosti tužitelja i punomoćnika te punomoćnika tužene, 9. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Proglašava se nedopuštenom ovrha pokrenuta pred Općinskim sudom u Varaždinu, pod poslovnim brojem Ovr-363/17, u odnosu na predmet ovrhe koju čini suvlasnički dio rbr. 6 ovršenika i to 1/3 idealnog dijela nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Varaždinu, Zemljišnoknjižni odjel Ivanec, z. k. ul. [broj ZK uloška] izgrađenoj na kat. čest. [katastarska čestica] u naravi [adresa], ukupne površine 1761 m2, koju čine kuća, površine 88 m2, nadstrešnica površine 36 m2, pomoćna zgrada površine 55 m2, pomoćna zgrada površine 25 m2 i dvorište površine 1557 m2 i to za iznos od 41.813,66 EUR (slovima: četrdesetjednatisućaosamstotrinaesteura i šezdesetšestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10.10.2013. do 9.3.2017.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenom ovrha pokrenuta pred Općinskim sudom u Varaždinu, pod poslovnim brojem ovr-363/17, u odnosu na predmet ovrhe koju čini suvlasnički dio rbr. 6 ovršenika i to 1/3 idealnog dijela nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Varaždinu, Zemljišnoknjižni odjel Ivanec, z. k. ul. [broj ZK uloška] izgrađenoj na kat. čest. [katastarska čestica] u naravi [adresa], ukupne površine 1761 m2, koju čine kuća, površine 88 m2, nadstrešnica površine 36 m2, pomoćna zgrada površine 55 m2, pomoćna zgrada površine 25 m2 i dvorište površine 1557 m2, u preostalom dijelu, preko iznosa navedenog u toč. 1. izreke do iznosa od 43.886,47 EUR (slovima: četrdesettritisućeosamstoosamdesetšesteura i četrdesetsedamcenti), kao i da se naloži Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Varaždinu da izbriše upis zabilježbe ovrhe na nekretnini iz točke I. izreke.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tužene radi utvrđivanja nedopuštenosti ovrhe pobliže navedene u izreci presude. U tužbi u bitnome navodi da je ovrha nedopuštena jer je tražbina prestala na način da je tužitelj u cijelosti ispunio svoju obvezu prema tuženoj, da su stranke bile u izvanbračnoj zajednici od 1. travnja 2012. do 1. lipnja 2016., da mu je tužena posudila iznos od 645.782,61 HRK za otplatu kredita za stan u [adresa], da su glede tog iznosa stranke sklopile Ugovor o zajmu, a kao osiguranje tužitelj da je predao tuženoj bjanko zadužnicu. Potom da je stan prodao za kupoprodajnu cijenu od 95.000,00 EUR, da mu je taj iznos isplaćen na ruke, da je taj iznos nekoliko dana čuvao kod kuće gdje je živio sa tuženom, a onda su taj iznos dogovorno položili u sef otvoren za ovaj poseban slučaj. Sporni iznos od 645.782,61 HRK ili 90.000,00 EUR da je tuženoj vratio u cijelosti i to je vidljivo iz hodograma priloženog tužbi. Konkretno da je pozajmljeni novac vratio na tri načina: 15.000,00 EUR da je vraćen vezano za brod [adresa] 830 i to na način da je u tri navrata vadio iz sefa određene iznose i polagao u eurima na svoj devizni račun i na taj način je položio iznos od 10.000,00 EUR 30.1.2014. uz naznaku "povrat pozajmice", a taj iznos je potom prebacio na svoj tekući račun što predstavlja protuvrijednost od 76.120,00 HRK i potom na račun tužene istog dana, a taj iznos da je tužena dalje uplatila [obrt] iz [adresa]. Drugih 5.000,00 EUR da je predao u gotovini na ruke g. ES u ožujku ili travnju 2014. godine i taj iznos je bila razlika od prodaje stana u [adresa] jer je Brodogradilište Pičuljan izradilo 29.1.2014. ponudu broj 410005 na iznos od 382.000,00 HRK koja je predstavljala konačni obračun vrijednosti brodice Rab 830, po uračunatom ranijem plaćanju u kolovozu 2013.. Izjava pak o kompenzaciji sačinjena od [obrt] da se odnosila na kupnju novog broda marke Eleven čija cijena je iznosila 1.778.889,37 HRK, dok je istoimena brodogradnja otkupila plovilo [adresa] 830 za iznos od 946.800,00 HRK i s toga je razlika za kupnju novog broda Eleven iznosila 832.089,37 HRK. Iznos od 526.888,74 HRK da je bila prva akontacija za brod [adresa] 830 i to da je iznos od 65.000,00 EUR + 5.000,00 EUR koji je tužena predala 21.8.2014. kada su stranke i preuzele taj brod. Zbrajanjem iznosa od 526.888,74 HRK i 382.000,00 HRK da se dolazi do iznosa od 908.888,74 HRK, a kada se od iznosa od 946.800,00 HRK oduzme uplaćeni iznos od 908.888,74 HRK, dobiva se iznos od cca. 5.000,00 EUR i to je upravo iznos kojeg je u gotovini predao na ruke gospodinu ES. Daljnji iznos od 34.465,00 EUR da je vratio polaganjem na svoj devizni račun gotovine iz sefa i to 7.965,00 EUR (5.2.2014.) i 26.500,00 EUR (12.2.2014.). Iznos od 7.965,00 EUR odnosno protuvrijednost od 48.300,00 HRK, da je istog dana uplatio na račun tužene, kao i iznos od 190.625,00 HRK (kao protuvrijednost od 26.500,00 EUR). Preostali iznos od 45.535,00 EUR da je tuženoj vratio na način da joj je dao taj gotovinski iznos za kupnju nekretnine u [adresa], obzirom da je trebalo platiti avans u iznosu od 100.000,00 EUR pa je to učinjeno tim novcem iz sefa.

2. U odgovoru na tužbu tužena u bitnome navodi da osporava tužbu u cijelosti, time da je suštinski podnesena iz istih razloga zbog kojih je tužitelj pokrenuo postupak protiv tužene kod ovog suda pod poslovnim brojem P-147/2017 te tužitelj pokušava dokazati i u ovom postupku da je vratio pozajmljeni iznos radi kojeg je kao sredstvo osiguranja bila izdana predmetna zadužnica temeljem koje je tužena pokrenula ovršni postupak. Tužitelj da nikada nije vratio pozajmljeni iznos. Primjećuje da je tužitelj po prvoj verziji iz predmeta P-147/17 naveo da je cjelokupni iznos zajma vratio kupnjom broda [adresa] i kasnijom kupnjom broda Eleven, a drugu verziju povrata zajma iznio je u podnesku od 11.10.2017. gdje tvrdi da je tužena dala pola kupoprodajne cijene za brod [adresa] u kolovozu 2013. dok je tužitelj drugu polovinu cijene dao ES na ruke u listopadu iste godine. Potom da iznosi i treću verziju kada tvrdi da je zajam vratio uplatama na račun tužene u kojima je kao svrha naznačeno "povrat pozajmice" te da je gospodinu ES na ruke predao 5.000,00 EUR i konačno zaključuje da je ostatak zajma ne navodeći iznose vratio u više navrata podizanjem novca iz sefa. U četvrtoj verziji sa ročišta održanog 20.11.2017. opisuje tri načina povrata zajma i to u vidu uplata kao i u ovoj tužbi. Tužena ne osporava uplatu iznosa od 76.120,00 HRK, ali tvrdi da se nije radilo o povratu zajma koji je predmet ovog postupka i za koji je izdana bjanko zadužnica, već se radilo o povratu novaca kojeg je tužena dodatno pozajmljivala tužitelju povrh iznosa od 645.707,61 HRK. Naime, u međuvremenu od 13.8.2013. do 30.1.2014. tužena da mu je posudila (ispravno pozajmila) dodatnih 74.200,00 HRK i 28.200,00 EUR, ukupno u protuvrijednosti kuna 289.323,99 HRK. Te iznose prethodno da je podizala sa svog tekućeg i deviznog računa i to na dane 28.11.2013., 2.1.2014. i 14.1.2014., potom 2.10.2013., 3.10.2013., 6.11.2013., 4.12.2013., 15.1.2014.. Potom je 24.12.2013. sa svog tekućeg računa prebacila na tekući račun tužitelja 45.000,00 HRK. Ukupno mu je dakle u međuvremenu pozajmila dodatno još 334.323,99 HRK. Iz toga zaključuje da je tužitelj uplatom od 76.120,00 HRK vraćao navedene naknadne pozajmice, a ni te nije vratio u cijelosti. Osporava da je tužitelj predao g. ES iznos od 5.000,00 EUR i tvrdi da se radi o konstrukciji tužitelja, tim više što je brod [adresa] u cijelosti isplaćen dvjema završnim uplatama tužene u siječnju 2014. i nije bilo razloga da tužitelj u travnju iste godine plaća ostatak kupovnine koja je u cijelosti plaćena u siječnju mjesecu. Tužena ne osporava ni daljnje dvije uplate iznosa od 48.300,00 HRK i 190.625,00 HRK, ali tvrdi da se radi o vraćanju pozajmljenih iznosa povrh 645.707,61 HRK. U pogledu tvrdnje plaćanja trećeg iznosa ili trećeg načina od 40.535,00 EUR, tužena tvrdi da je tužitelj cijelu priču o povratu zajma iskonstruirao prema datumima ulaska u sef no sam je naveo u predmetu P- 147/17 da je u sef položio samo dio novaca od prodaje stana i u tom predmetu nije spominjao ni sef ni nekretnine u [adresa], a također da je u stranačkom iskazu u predmetu P Ob-306/2016 od 8.11.2017. kod Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Krku iskazao da je nakon prodaje stana vratio tuženoj pozajmljeni novac uplatama na tekući račun u tri navrata, a brod Eleven da je kupljen isključivo sredstvima tužene. Osim toga, tužena da je 27.5.2014. sa svog deviznog računa podigla iznos od 100.000,00 EUR.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o uređenju imovinskih odnosa stranaka od 22. srpnja 2015., Ugovor o zajmu od 13.8.2013., Ugovor o kreditu od 18.4.2006., Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 10. listopada 2013., Ugovor o korištenju sefa, evidencija korištenja sefa, hodogram, izvješća kartica prometa, obavijest o obračunu naknade za najam sefa, ispis prometa po računu tužitelja za razdoblje od 1.1.2010. do 13.6.2016., potvrdu Raiffeisenbank d.d. od 10.11.2017., izvadak o stanju i prometu po tekućem računu tužene, izjavu o kompenzaciji između [obrt] i tužitelja, e-mail korespondenciju tužitelja i [obrt], račun broj 196-BP01-91, Ugovor o kupoprodaji plovila od 13.6.2014., potvrdu o provedenim transakcijama od 6.11.2017., izvadak o stanju i prometu po tekućem računu tužene, e-mail korespondencija između tužitelja i ZS, sporazum o raskidu predugovora o kupoprodaji nekretnine od 23. lipnja 2014., Ugovore o kupoprodaji nekretnina od 18. studeni 2015. i 19. studeni 2015., zapisnik Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Krku od 8. studenog 2017. u predmetu P Ob- 306/2016, izvješće kartica prometa, potvrdu Raiffeisenbank d.d. od 1.7.2016., potvrde o isplatama Blagaj TS, dokumentaciju sa lista 119 spisa, zapisnik o obavljenom poreznom nadzoru poreznog obveznika Dom za psihički bolesne odrasle osobe Bistričak od 14. ožujka 2014., saslušan je ES, pročitan je ovosudni predmet P-147/17, Ovr-363/17, P Ob-141/16, nalaz vještaka Vlaste Santo-Olđa u ovosudnom predmetu P Ob-141/2016, potvrde o primitku sredstava za radove, saslušani su svjedoci GS, TS i tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu, te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, između stranaka proizlazi činjenično nespornim da je tužitelj pokrenuo ovu parnicu temeljem Rješenja ovog suda od 3. svibnja 2017. u predmetu Ovr-363/17, da je tužena predala na naplatu bjanko zadužnicu od 13. kolovoza 2013. broj Ov-5275/13 radi naplate iznosa od 645.782,61 HRK sa zateznom kamatom tekućom od 10.10.2013. do isplate. Također nije sporno da je navedeni iznos tužena pozajmila tužitelju radi otplate kredita sklopljenog između Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb i korisnice kredita MS te solidarnog dužnika ŽS, da su stranke sklopile Ugovor o zajmu 13. kolovoza 2013. i da je tužitelj kao osiguranje naplate predao tuženoj navedenu bjanko zadužnicu. Nije sporno da je tužitelj prodao stan u [adresa] na adresi [adresa] za iznos kupovnine od 95.000,00 EUR, a nije sporno ni to da je taj iznos položio u sef otvoren u Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb 18.10.2013.. Nije sporno da su stranke bile u izvanbračnoj zajednici od 1. travnja 2012. do 1. lipnja 2016.. Nije sporno ni to da je za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice kupljeno plovilo [adresa] 830, a kasnije i plovilo "Eleven", da su oba plovila vlasništvo tužene te da su stranke u tom smislu sklopile Ugovor o uređenju imovinskih odnosa 22. srpnja 2015.. Tužena ne osporava da je tužitelj na njezin tekući račun uplatio iznose od 76.120,00 HRK 30.1.2014., zatim iznos od 190.625,00 HRK 12.2.2014. te iznos od 48.300,00 HRK 5.2.2014., time da su te uplate vidljive i iz izvatka o stanju i prometu po tekućem računu tužene gdje je tužitelj kao svrhu uplate tih iznosa naveo samo pojam "povrat pozajmice".

5. Između stranaka je sporno da li je tužitelj navedenu spornu pozajmicu vratio u cijelosti kako tvrdi u tužbi, a temeljem hodograma kojeg je priložio uz tužbu ili samo djelomično, obzirom na tvrdnju tužene da se uplate koje su naprijed spomenute na njezin tekući račun, izvršene osnovom drugih pozajmica koje je u međuvremenu uplatila na račun tužitelja i da se uplaćeni iznosi na njezin račun odnose upravo na te pozajmice.

6. Između stranaka se kod ovog suda pod poslovnim brojem P-147/2017 vodi postupak povodom tužbe ovdje tužitelja radi vraćanja iste bjanko zadužnice i radi stavljanja izvan snage te zadužnice, a koji je postupak prekinut do pravomoćnog okončanja ovog postupka.

7. Temeljem provedenih dokaza tijekom postupka sud ocjenjuje tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

8. Tužitelj je tvrdio u tužbi u predmetu P-147/17, a u kojem traži da mu tužena vrati bjanko zadužnicu, da je nakon prodaje stana u [adresa] kupio prvi brod tužene – plovilo tipa [adresa] 830 s pripadajućom opremom, da je to plovilo prodao 13. lipnja 2014. obrtu " [obrt]" za iznos od 946.800,00 HRK, a nakon toga da je tuženoj kupio plovilo ELEVEN za iznos od 1.778.889,37 HRK i to uplatama od 700.000,00 HRK i 132.089,37 HRK, dok je ostatak cijene platio gotovinom i to sa dobivenih 946.800,00 HRK od prodaje plovila [adresa], a što uključuje i 95.000,00 EUR dobivenih prodajom tužiteljevog stana u [adresa]. Dakle, kupnjom ova dva plovila tužitelj da je u cijelosti vratio iznos od 90.000,00 EUR odnosno 645.707,61 HRK.

9. Međutim, stranke su u Ugovoru o uređenju imovinskih odnosa od 22. srpnja 2015. jasno navele u čl. 2. da plovilo Eleven s pripadajućom opremom i motorima, bez obzira što je registriran na tužitelja predstavlja vlastitu imovinu tužene "pošto je kupljen isključivo novčanim sredstvima koje predstavljaju vlastitu imovinu nevjeste". U tom smislu jasno utvrđenim proizlazi da to kasnije kupljeno plovilo nije kupljeno novčanim sredstvima tužitelja.

10. U pogledu plovila RAB 830 s pripadajućom opremom, tužitelj tvrdi da je iznos od 5.000,00 EUR platio gospodinu ES na ruke i da se taj iznos odnosi na posljednju ratu otplate za to plovilo. Međutim, tužitelj navodi da je taj iznos predao u ožujku ili travnju 2014. godine, dok je taj brod u cijelosti isplaćen dvjema završnim uplatama tužene u siječnju mjesecu 2014. slijedom čega doista nije logično da taj iznos tužitelj naknadno plaća vlasniku brodogradilišta. Osim toga, prednje je vidljivo i iz detalja naloga o plaćanju tužene Brodogradnji Pičuljan Rab 29.1.2014. iznosa od 306.000,00 HRK i 30.1.2014. iznosa od 76.000,00 HRK.

11. Tužitelj navodi u stranačkom iskazu da je sa tuženom dogovorio da će novac ostvaren kupovninom od stana, odnosno iznos pozajmice vratiti na način da će iz tog iznosa financirati sve zajedničke potrebe, a pod time da se podrazumijevaju troškovi gradnje kuće u [adresa] (adaptacija i dogradnja), adaptacije kuće u [adresa], u pogledu tih građevinskih radova da je BS isplaćen iznos od 7.000,00 EUR i to također iz ovih spomenutih sredstava kupovnine, a ostali građevinski radovi plaćeni su na način da je tužena uplaćivala novac na njegov tekući račun i onda bi on plaćao izvođače radova. Ne osporava da je na njegov tekući račun uplaćeno preko 6 milijuna kuna i to od strane same tužene 5 milijuna kuna i taj je novac trošen za adaptacije spomenute dvije kuće i kuće u [adresa] dok je razlika do 6 milijuna kuna iznos njegovih primanja u Domu Bistričak s radnog odnosa kao i primanja s osnova članstva u Nadzornom odboru Varkom-a i upravnom vijeću ŽUC-a Varaždin. Tvrdi da mu je u međuvremenu tužena dala iznos od 20.000,00 EUR koji novac je položio u sef 14.1. i 15.4.2014., ali da je taj iznos podigao i vratio joj na ruke. Potom da je 9.5.2014. podigao iz sefa 5.000,00 EUR jer ta je tužena tako tražila, kako bi gospodinu ES isplatio zadnju ratu kupovnine za broj RAB 830. Nakon toga da je u sefu preostalo nešto više od 31.000.00 EUR i da je taj iznos predao tuženoj koja je ta sredstva dala na ime kupovnine HS. Potvrđuje da je tužena plaćala sve zajedničke troškove života osim režija. Tvrdi da kada je uplaćivao novac iz sefa na račun tužene, da je to i naznačio kao povrat pozajmice. Potom navodi da je iznos od 5 milijuna kuna utrošen za kupnju broda Eleven, za plaćanje servisa za brod, za potrebe adaptacija spomenute tri kuće. Navodi i to da je u vrijeme trajanja izvanbračne zajednice molio HS da mu pozajmi 5.000,00 EUR i taj mu iznos imenovani nije pozajmio. Iznos od 5.000,00 EUR za otplatu broda [adresa] 830 da je odnio sa GS gospodinu ES, a da su prethodno bili u kući TS u [adresa]. Navodi i to da je tužena bila s njime u Zagrebu kada je primio kupovninu od prodanog stana u [adresa], da je taj novac stavio u torbu tužene uz napomenu da joj vraća pozajmljeni novac, a da je to bilo rečeno i u šali i za ozbiljno i da je smatrao da je time vratio pozajmljeni iznos. Međutim, da su dogovorili da novac položi u bankovni sef jer su trajali izvidi od strane policije protiv tužene, a da tuženu nije tražio povrat zadužnice jer je zaboravio da se nalazi kod tužene, tim više što su u to vrijeme bili u dobrim odnosima. Smatra da bi i predmetna pozajmica bila spomenuta u predbračnom ugovoru da nije vraćena do 2015. godine. Potom navodi da je tužena svojim novčanim sredstvima platila oba broda. Konačno, tvrdi da je tuženoj vratio pozajmljeni iznos već u Zagrebu prilikom dobivanja kupovnine za stan.

12. Analizirajući iskaz tužitelja u ovom predmetu i njegove tvrdnje o vraćanju pozajmljenog iznosa u predmetu P-147/17, te imajući u vidu njegov stranački iskaz u predmetu Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Krku broj P Ob-306/2016 8. studenog 2017. da je pozajmljeni iznos vratio tuženoj uplatama na tekući račun u tri navrata, zatim u ovosudnom predmetu P-147/17 gdje tvrdi da je pozajmljeni iznos vratio na način da je tuženoj kupio oba spomenuta plovila, potom njegov iskaz u istom predmetu gdje tvrdi da je plovilo Eleven kupljeno isključivo sredstvima tužene, ali da je bilo registrirano na njegovo ime zbog radnje Državnog odvjetništva, Uskoka i drugih i da je tužena u potpunosti platila razliku u cijeni za to plovilo, jasno ukazuje na nekonzistentnost tvrdnji tužitelja glede vraćanja spornog pozajmljenog iznosa. U spomenutom predmetu P-147/17 tužena je iskazala da je brod [adresa] 830 kupljen i isplaćen prije sporne pozajmice i da ga je platila svojim novcem od 70.000,00 EUR u vidu pozajmice sklopljene između nje i gospodina ES, a razliku do 900.000,00 HRK da je platila sa svojeg tekućeg računa. Analizirajući iskaz tužitelja i dovodeći ga u vezu sa njegovom tvrdnjom da je iznos od 40.000,00 EUR, kao posljednji preostali iznos dao tuženoj za plaćanje avansa nekretnine u [adresa] od 100.000,00 EUR, za navesti je da upravo taj iznos tužena podigla sa svog računa u Raiffeisenbank Austria d.d. 27.5.2014. te i sama tužena u spomenutom predmetu P-147/17 navodi da je taj iznos predala HS.

13. Svjedok ES navodi da je moguće da mu je tužitelj na ruke predao 5.000,00 EUR, iako se toga nije mogao sjetiti, a obzirom da je sa tužiteljem uobičajeno imao kontakte vezano za servis i remont broda, koje usluge moguće da je plaćao gotovinskim iznosima, dakle ne potvrđuje da bi se radilo o ostatku kupovnine za plovilo [adresa] 830.

14. Svjedok GS tvrdi da je bio s tužiteljem kada je ES nosio zadnju ratu kupovnine za brod i to kad su se vraćali iz [adresa] i sa imenovanim da su se našli u trajektnoj luci, njih dvoje da su sjedili u automobilu, a on sa HS koji se s njima vraćao svojim vozilom iz [adresa] i da je osobno vidio kuvertu kod tužitelja na kojoj je pisalo " ES". Da se radi o posljednjoj rati kupovnine da je saznao od tužitelja i to za plovilo Eleven, no ne zna o kojem se iznosu radilo.

15. Svjedok TS osporava da je s tužiteljem i LS bio u trajektnoj luci Stinica jer za time nije bilo razloga, a također da je sa tuženom bio u Raiffeisenbank Austria d.d. gdje su oboje bili klijenti i kojom prilikom mu je sa računa tužene isplaćen iznos od 100.000,00 EUR na njegov račun.

16. Imajući u vidu prigovor tužitelja na iskaz svjedoka HS u pogledu njegove tvrdnje da mu je tužena isplatila iznos od 100.000,00 EUR dok iz nalaza sudskog vještaka Marije Hrešć od 24.7.2023. proizlazi da je svjedok na svoj račun u banci 2.7.2014. primio 379.000,00 HRK prijenosom sa računa OS, sina tužene, valja reći da je tužena bila opunomoćena na računu sina OS pa je sasvim neosnovan ovaj prigovor tužitelja.

17. Imajući u vidu okolnost da i sama tužena priznaje da joj je tužitelj platio na njezin račun iznose od 76.120,00 HRK, 48.300,00 HRK i 190.625,00 HRK (iako tvrdi da se radi o vraćenim iznosima s drugih osnova, konkretno drugih pozajmica), te okolnost da je i sam tužitelj naveo kao svrhu plaćanja tih iznosa "povrat pozajmice" i "uplata efektive povrat pozajmice", sud ocjenjuje da se doista radi o vraćanju predmetnog pozajmljenog iznosa za koji je kao sredstvo osiguranja izdana bjanko zadužnica, a čime je tužitelj platio odnosno vratio pozajmljeni iznos od 315.045,00 HRK odnosno 41.813,66 EUR. Priloženi hodogram ulaska u sef nije ni od kakvog značaja za dokazivanje tvrdnje tužitelja da je time vratio cijeli pozajmljeni iznos kojeg je u vidu ostvarene kupovnine prethodno položio u sef time da i sam tužitelj potvrđuje da je u međuvremenu položio u sef i iznos od 20.000,00 EUR na traženje tužene. Njegova tvrdnja u pogledu vraćanja i daljnjeg iznosa od 5.000,00 EUR FS kao posljednje rate kupovnine, kao što je već naprijed rečeno u obrazloženju posve je neuvjerljiva i može se reći ne životna, prije svega imajući u vidu cijenu i jednog i drugog plovila i okolnosti da svjedok ES spominje samo mogućnost plaćanja "na ruke" određenog servisa ili remonta plovila, a ne i kupovnine, te imajući u vidu već spomenutih nekoliko varijanti tvrdnje tužitelja u pogledu vraćanja pozajmljenog iznosa, čini tvrdnju o vraćanju i preostalog iznosa od 85.700,13 EUR posve neuvjerljivim. Isto tako, njegova tvrdnja u pogledu plaćanja radova na nekretninama koje su stranke adaptirale tokom izvanbračne zajednice, a da se radi o tri vrlo vrijedne nekretnine i time o velikim novčanim davanjima u te svrhe, uz okolnost da je od strane Doma Bistričak i od strane tužene na račun tužitelja uplaćeno cca. 6 milijuna kuna, tada je životna i logična tvrdnja tužene da su ti radovi plaćeni njezinim novčanim sredstvima koja su neovisna od spornog pozajmljenog iznosa i nije bilo potrebe da nekim izvođačima radova, konkretno Blagaj Marijanu, upravo tuženi iz sredstava položenih u sef s osnova kupovnine plaća njegove usluge. Osim toga, tužitelj tu tvrdnju ničime nije dokazao, dok potvrde Blagaj Marijana o primitku niza isplata nisu dokaz da je primio upravo ta sredstva položena u sef.

18. S druge strane, tužena je decidirano odbila saslušanje u ovom predmetu na sporne okolnosti, slijedom čega sud i nije mogao utvrditi da bi uplaćena novčana sredstva od 315.045,00 HRK od strane tužitelja, bila sredstva pozajmice povrh iznosa od 645.782,61 HRK. Naime, svaka stranka dužan je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika u smislu čl. 219. st. 1. ZPP-a. Kako tužena tvrdi da se vraćeni iznosi od rečenih i nesporno plaćenih 315.045,00 HRK odnose na pozajmice koje su neovisne o ovdje predmetnoj, to je upravo na tuženoj bio teret dokaza – da vraćeni iznos ne predstavlja predmetnu pozajmicu već neki drugi ugovorni odnos.

19. Neovisno od toga što je kupovnina za spomenuta dva plovila isplaćivana Brodogradilištu Pičuljan sa tekućeg računa tužitelja, uz okolnost da ni sam tužitelj ne tvrdi da su to njegova novčana sredstva već ona koja mu je uplaćivala tužena sa svog računa i novčana sredstva koja je primao od Doma za psihički bolesne odrasle osobe Bistričak, te uz okolnost da i sam tvrdi da je tužena financirala oba plovila svojim novčanim sredstvima, tada je nepotrebno analizirati ispis prometa tužitelja po njegovom računu za razdoblje od 1.4.2012. do 31.5.2016. u pogledu dinamike plaćanja [obrt]. Vidljivo je štoviše da je tužena [obrt] kao akontaciju ponude broj 410005 uplatila 30.1.2014. iznos od 306.000,00 HRK, a nakon tužiteljeve uplate iznosa od 76.120,00 HRK.

20. Imajući u vidu sve proturječnosti i iznošenje različitih varijanti dinamike vraćanja spornog iznosa, pri čemu je tužitelj tvrdio da je devizna sredstva iz sefa polagao prvo na svoj devizni račun pa potom uplaćivao tuženoj, a da ni iznos od 40.000,00 EUR niti iznos od 5.000,00 EUR nije polagao na svoj račun, jasno ukazuje na pokušaj tužitelja da opravda vraćanje pozajmljenog iznosa, pri čemu ulasci u sef svakako ne mogu biti dokaz o podignutom određenom iznosu.

21. Tužena traži u ovršnom postupku naplatu iznosa od 645.707,61 HRK sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10.10.2013. do isplate, a imajući u vidu i nespornu okolnosti između stranaka da prije podnošenja prijedloga za ovrhu, tužena nije pozvala tužitelja na plaćanje pozajmljenog iznosa, to tužena ima pravo na Zateznu kamatu. Od dana dostave zadužnice Financijskoj agenciji d.d, na provedu, dakle od 9.3.2017., a primjenom čl. 183 Zakona o obveznim odnosima (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24; dalje: OZ).

22. Kako su stranke u ovoj parnici uspjele u približno jednakim dijelovima jer se djelomični ne uspjeh tužitelja smatra uspjehom tužene u parnici, to je sud primjenom odredbe čl. 154. Zakona o parničnom postupku odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove.

Varaždin, 9. siječnja 2025.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1) Punomoćnici tužitelja – ZOU KS i ĆS, [adresa]

2) Punomoćnik tužene – ŠS, [adresa]