REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-4648/24-9

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FZ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Offcut d.o.o. u likvidaciji OIB:55525619967 iz Zagreba, Strojarska cesta 20, zastupanog po punomoćniku Eli El Housseini, odvjetniku iz odvjetničkog društva Jujnović Lučić Marković Ivandić Galić, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. prosinca 2024. godine u nazočnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužiteljice GZ, odvjetničkog vježbenika te zamjenika punomoćnika tuženika FZM, odvjetničkog vježbenika, dana 09. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba točke E. Ugovora o kreditu br.: 17132 od 30. siječnja 2006. godine sklopljenog između tužiteljice FZ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i prednika tuženika VB Leasing d.o.o. iz Zagreba, Žitnjak bb, kao kreditora, kojom je ugovorena obveza plaćanja troškova zaključenja Ugovora o kreditu u visini od 3,50%.

II. Nalaže se tuženiku Offcut d.o.o. u likvidaciji OIB:55525619967 iz Zagreba, Strojarska cesta 20, naknaditi tužiteljici FZ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. siječnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da su tužiteljica i prednik tuženika VB Leasing d.o.o. dana 30. siječnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 17132, kojim je tužiteljici odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 9.570,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Volksbank d.d. na dan odobrenja kredita i na rok otplate 48 mjeseca. Nastavno punomoćnik tužiteljice je istaknuo da je odredbom točke E predmetnog Ugovora o kreditu prednik tuženika nametnuo tužiteljici ugovornu odredbu kojom je tužiteljica u obvezi platiti troškove zaključenja Ugovora o kreditu u visini od 3,50% i na temelju te odredbe tužiteljici je prilikom isplate kredita naplaćena naknada, s time da o toj ugovornoj odredbi tužiteljica nije pregovarala niti je uopće imala mogućnosti pregovarati s prednikom tuženika, već je prednik tuženika tu odredbu jednostrano formulirano i uvrstio u unaprijed pripremljeni tipski ugovor na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja nego joj je sklapanje Ugovora ponuđeno po sistemu „uzmi ili ostavi“. Isto tako punomoćnik tužiteljice je naglasio da navedena ugovorna odredba ne sadrži nikakve podatke o visini naknade tuženika ili druge parametre iz kojih tužiteljica može shvatiti koji joj se troškovi i usluge tuženika te u kojem iznosu naplaćuju tom naknadom, zbog čega ta odredba nije jasna, niti razumljiva, a osim toga obradom kredita tuženiku nije nastao nikakav trošak koji bi opravdao naplatu naknade za obradu kredita, jer je upravo tužiteljica snosila sve javnobilježničke i druge troškove povezane sa sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je ističući da je navedena ugovorna odredba predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice te je stoga ništetna tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba točke E Ugovora o kreditu br.: 17132 od 30. siječnja 2006. godine sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika VB Leasing d.o.o. kao kreditora, kojom je ugovorena obveza plaćanja troškova zaključenja Ugovora o kreditu u visini od 3,50% uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Naime punomoćnik tuženika je istaknuo kako je nesporno da su tužiteljica i prednik tuženika dana 30. siječnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu br.17132 temeljem kojeg je prednik tuženika kao davatelj kredita tužiteljici kao korisnici kredita kreditirao financiranje kupnje vozila marke VW Passat 1,9 TDI, s time da je tužiteljica potpisom tog Ugovora pristala na sve odredbe Ugovora o kreditu uključujući i odredbe kojima su ugovoreni troškovi zaključenja Ugovora u visini od 3,50%, odnosno u iznosu od 334,95 CHF, koja odredba je jasna i razumljiva. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da su tužiteljica i tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu sukladno načelu dispozitivnosti sadržanom u članku 2. Zakona o obveznim odnosima slobodno uredili međusobne odnose i izrazili svoju volju na način da su ugovorili naknadu za troškove zaključenja Ugovora o kreditu, s time da su volju za sklapanjem Ugovora o kreditu izrazili slobodno i ozbiljno, bez postojanje prisile, zablude ili drugih mana volje, što jasno proizlazi iz činjenice urednog izvršenja obveza obje stranke tijekom trajanja Ugovora o kreditu, koji je u konačnici i konzumiran te je istekao. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da iz odredbe točke 8.5. Ugovora o kreditu te dopisa tuženika jasno proizlazi da je tužiteljica obaviještena na što se odnosi predmetna naknada, odnosno da se odnosi na troškove obrade kredita, odnosno na odobravanje kredita u konkretnom slučaju, s time da tužiteljica prilikom zaključenja Ugovora o kreditu ili tijekom izvršavanja nije na nijedan način ukazala na svoje nerazumijevanje osporene odredbe Ugovora o kreditu, niti je zatražila obrazloženje ili izrazila namjeru o toj odredbi pojedinačno pregovarati, pa se ne može govoriti o nepoštenosti ugovaranja. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući kako se odredba o troškovima zaključenja Ugovora o kreditu ne može sukladno odredbi članka 296. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima smatrati ništetnom, jer je ta ugovorna odredba jasna i lako razumljiva i uočljiva, a ujedno je osporavajući i visinu tužbenog zahtjeva, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku sudske prakse (stranica 4-31, 40-48 i 92-105 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu br.:17132 (stranica 33-37 spisa), u presliku knjigovodstvene kartice (stranica 38 spisa), u presliku računa R1 broj:010968-06 od 30. siječnja 2006. godine (stranica 39 spisa) te u iskaz tužiteljice (stranica 109-110 spisa).

4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica i prednik tuženika VB Leasing d.o.o. dana 30. siječnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženik, kreditor, odobrio tužiteljici, korisnici kredita za kupnju vozila u iznosu od 9.570,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Volksbank d.d. na dan odobrenja kredita, na rok otplate 48 mjeseci, uz godišnju ugovornu kamatnu stopu od 5,00% i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom točke E predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za troškove zaključenja ugovora o kreditu u visini od 3,50%, odnosno u iznosu od 334,95 CHF, koja naknada je naplaćena. Naprotiv sporno je pitanje da li je odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za troškove zaključenja ugovora o kreditu, tzv. ulaznu naknadu ništetna.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nastavno prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovori o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu točke E predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza tužiteljice, korisnice kredita platiti naknadu za troškove zaključenja ugovora o kreditu, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 3,50%, odnosno u iznosu od 334,95 CHF, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

7. Iskazu tužiteljice (stranica 109-110 spisa), koja je u bitnom istaknula da je ugovor o kreditu sklopila radi kupnje auta, ponudili su joj samo ovaj ugovor o kreditu u CHF-u, koji je prije potpisivanja pročitala te su joj rekli da mora platiti „troškove ako želi dobiti kredit, o tome se nije moglo pregovarati i razgovarati“, s time da joj niti nisu objasnili zašto mora platiti te troškove i što konkretno time plaća, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv dio iskaza tužiteljice da joj je auto, koji je kupila ovim kreditom bio potreban, zbog čega je bila primorana pristati na plaćanje ovih troškova kredita ako je željela dobiti kredit, koju naknadu je platila, s time da se autom koristila u privatne svrhe, u vrijeme zaključenja ugovora i tijekom otplate kredita bila je zaposlena u dječjem vrtiću kao spremačica, nije imala svoj obrt, niti je bila vlasnica trgovačkog društva.

8. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba točke E predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 3,50% od iznosa kredita, odnosno u iznosu od 334,95 CHF, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao prednik tuženika, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je prednik tuženika, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužiteljici niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Nadalje činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužitelju, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužiteljici „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tim naknadama, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac.

9. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

10. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 328. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnom odredba točke E predmetnog Ugovora o kreditu br.: 17132 od 30. siječnja 2006. godine sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika VB Leasing d.o.o. iz Zagreba, Žitnjak bb, kao kreditora, kojom je ugovorena obveza plaćanja troškova zaključenja Ugovora o kreditu u visini od 3,50% te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

11. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 1.079,64 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 25. srpnja 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 18. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 24. listopada 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 11. prosinca 2024. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46.), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura. Nadalje treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 09. siječnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

12. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

13. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

14. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZPP-a, odnosno po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 09. siječnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 09. siječnja 2025. godine