Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj P-681/2021-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Meliti Šmentanec-Klarić, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika-specijalista Aleksandra Drakulića, u parničnom predmetu tužitelja EZ iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupane po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku iz OD Žurić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave, zaključene 3. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, te objave presude i rješenja, 9. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva sukladno podnesku tužitelja od 26. studenog 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da isplati tužitelju EZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] preplaćeni iznos s osnove kamate i tečaja, u iznosu 3.199,38 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos : 16,82 EUR od 25.10.2008.

1,96 EUR od 24.11.2008.

6,20 EUR od 24.12.2008.

12,18 EUR od 29.01.2009.

16,82 EUR od 24.02.2009.

10,19 EUR od 17.03.2009.

14,17 EUR od 30.04.2009.

10,19 EUR od 26.05.2009.

10,19 EUR od 23.06.2009.

8,86 EUR od 31.07.2009.

12,84 EUR od 21.08.2009.

12,84 EUR od 29.09.2009.

11,25 EUR od 23.10.2009.

14,17 EUR od 30.11.2009.

15,49 EUR od 28.12.2009.

18,81 EUR od 29.01.2010.

18,94 EUR od 26.02.2010.

23,46 EUR od 29.03.2010.

22,13 EUR od 30.04.2010.

20,14 EUR od 31.05.2010.

26,56 EUR od 24.06.2010.

29,16 EUR od 26.07.2010.

35,28 EUR od 25.08.2010.

62,91 EUR od 27.09.2010.

34,94 EUR od 02.11.2010.

48,18 EUR od 01.12.2010.

56,37 EUR od 12.01.2011.

50,43 EUR od 01.02.2011.

51,30 EUR od 01.03.2011.

47,04 EUR od 01.04.2011.

48,35 EUR od 02.05.2011.

62,85 EUR od 01.06.2011.

64,88 EUR od 01.07.2011.

80,93 EUR od 01.08.2011.

75,10 EUR od 01.09.2011.

66,03 EUR od 03.10.2011.

65,79 EUR od 02.11.2011.

64,80 EUR od 01.12.2011.

68,09 EUR od 02.01.2012.

71,72 EUR od 01.02.2012.

71,83 EUR od 01.03.2012.

69,55 EUR od 02.04.2012.

70,48 EUR od 02.05.2012.

71,84 EUR od 01.06.2012.

70,37 EUR od 02.07.2012.

70,50 EUR od 01.08.2012.

69,14 EUR od 03.09.2012.

66,64 EUR od 01.10.2012.

69,69 EUR od 02.11.2012.

70,80 EUR od 01.12.2012.

70,36 EUR od 02.01.2013.

65,90 EUR od 01.02.2013.

68,99 EUR od 01.03.2013.

69,70 EUR od 02.04.2013.

68,31 EUR od 02.05.2013.

64,20 EUR od 01.06.2013.

61,65 EUR od 01.07.2013.

63,91 EUR od 01.08.2013.

65,47 EUR od 03.09.2013.

69,45 EUR od 01.10.2013.

67,26 EUR od 02.11.2013.

68,24 EUR od 02.12.2013.

69,04 EUR od 02.01.2014.

70,57 EUR od 03.02.2014.

72,17 EUR od 03.03.2014.

94,96 EUR od 01.04.2014.

do isplate svih navedenih iznosa, i to od dospijeća do 31.srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 30.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.700,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi isplate.

2. U tužbi, u bitnome, navodi:

- da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 215895,

- da je notorna činjenica kako je presudama Visokog trgovačkog suda, odnosno Vrhovnog suda RH, po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača već pravomoćno utvrđeno da su odredbe u ugovorima o kreditu banaka u odnosu na koje je podignuta kolektivna tužba, među kojima je i tuženik, kojim odredbama je ugovorena promjenjiva kamata koja se mijenja odlukom banke tuženika, kao i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, nepoštene i time ništetne, tako da u ovom postupku nije potrebno ponovno provoditi dokazni postupak radi utvrđivanja jesu li odredbe u ugovoru o kreditu tuženika nepoštene i ništetne, jer je to pravno pitanje već pravomoćno riješeno,

- da se iz predmetnog ugovora o kreditu može utvrditi da on sadrži nepoštene odredbe, i to odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli

- da je odlukom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv tuženika, podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača; da ta odluka obvezuje ostale sudove u postupku koji pokrene potrošač

- da je ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se nikakvi kriteriji,

- da potrošač ima pravo od tuženika potraživati preplaćene anuitete, odnosno preplaćene kamate i tečaj, a što čini ovom tužbom, i to sukladno izračunu sudskog vještaka za računovodstvo, a koji je zatražio izvan suda.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnome, navodi:

- da tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu,

- da su, u bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani zbog sljedećih razloga: da je potraživanje tužitelja u zastari; da utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; da nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS- a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; da ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP).

4. Kako je tužitelj tužbu podnio Općinskom sudu u Čakovcu, a isti se oglasio mjesno nenadležnim te predmet dostavio ovom sudu, postupak je nastavljen pred ovim sudom kao stvarno i mjesno nadležnim.

5. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja te dostave dopune nalaza vještaka od 1. listopada 2024. tužitelj je podneskom od 26. studenog 2024. specificirao tužbeni zahtjev sukladno dopunjenom nalazu i mišljenju vještaka na način da u nastavku postupka potražuje od tuženika iznos od 3.199,38 EUR sa kamatom na pojedinačne mjesečne iznose te je na taj način preinačio tužbeni zahtjev (povećavši isti sa inicijalnih 3.155,39 EUR / 23.774,25 kn na 3.199,38 EUR. O preinaci se tuženik nije posebno očitovao, nije pristupio ročištu održanom 3. prosinca 2024. niti je ispričao svoj nedolazak na ročište. Stoga je sud dopustio preinaku tužbe na temelju odredbe čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), nalazeći da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama te odlučio kao u izreci rješenja.

6. Tijekom dokaznog postupka pročitani su: izračun više plaćenih anuiteta (stranica 6-10 spisa), ugovor o kreditu (stranice 11-17 spisa), kartica kredita sa specifikacijom uplata te otplatni plan (stranice 18-26 spisa), sudska praksa (stranice 44-53, 67 spisa), stručni članci (stranice 54-66 spisa), izvadak iz sudskog registra (stranice 100-162 spisa), nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka (stranice 171-194 spisa), dopuna nalaza istog vještaka (stranice 205-209 spisa), te su saslušani financijsko-knjigovodstveni vještak i tužitelj.

7. Odluku kao u izreci sud je donio prema svojem uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan.

9. Nesporno je među strankama, a proizlazi i iz provedenih dokaza, da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika (Volksbank d.d., čiji je pravni slijednik Sberbank d.d. odnosno Nova hrvatska banka d.d., a njezin slijednik ovdje tuženik) sklopio ugovor o namjenskom kreditu radi kupnje vozila, da je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 17.866,09 CHF obračunat prema srednjem tečaju HNB-a, da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica kredita te promjenjiva kamatna stopa.

10. Sporna je osnova potraživanja tužitelja; prije svega jesu li odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i promjenjiva kamatna stopa ništetne te ima li tužitelj pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora, odnosno je li tužitelj kao potrošač informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti o rizicima koje nosi zaključenje predmetnog ugovora, a u odnosu na obvezu plaćanja rata kredita vezanih uz valutnu klauzulu CHF i promjenjivu kamatnu stopu, može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., te je li potraživanje tužitelja obuhvaćeno zastarom.

11. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora.

12. Navedeno proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove pa je tako čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pritom je čl. 1115. istog zakona regulirano plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13. Sukladno čl. 81. st. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Sukladno čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava, pri čemu ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i pravnog prednika tuženika kao banke, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak odnosno promjenjiva kamatna stopa, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao banka potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti navedena presuda.

16. Valja reći da je i u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio da se odbija kao neosnovana revizija kreditora iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP-a u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje: ZZP/09).

17. Dakle, u ovome predmetu radi se o parnici koja tematski pripada velikom broju u bitnome istovjetnih parnica, a odnosi se na pravna pitanja o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj predmet. Pritom ovaj sud polazi od nespornih utvrđenja gore navedenih sudova da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te ugovaranje plaćanja na način da je glavnica vezana za valutu u švicarskom franku, bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

18. Sukladno čl. 502.a ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

19. Sukladno čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20. Upravo se na spomenuta utvrđenja tužitelj i poziva u ovoj tužbi i na njima temelji tužbeni zahtjev.

21. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.

22. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni ugovor o kreditu sklopljen 26. ožujka 2008. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora određena primjena valutne klauzule (na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF) te promjenjive kamatne stope sukladno odluci tuženika, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud nalazi kako je istaknutim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

23. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, dok je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili pobija navode i dokaze protivnika.

24. Nadalje, odredbom čl. 221.a. ZPP-a propisano je da će sud ukoliko na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

25. Sukladno odluci Ustavnog suda RH broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., uzimajući u obzir tvrdnju tuženika da je pravni prednik tužitelja bio informiran o bitnim parametrima promjene kamatne stope i riziku fluktuacije tečaja švicarskog franka, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja.

26. Iz iskaza tužitelja saslušanog na ročištu od 3. prosinca 2024. - koji ovaj sud nalazi vjerodostojnim, uzimajući u obzir da tužitelj iskazuje životno i okolnosno, te je njegov iskaz komplementaran ostalim provedenim dokazima – proizlazi da je predmetni kredit uzeo radi kupnje osobnog vozila koje je pronašao u auto kući Tači u Varaždinu; da su mu vezano za kredit prodavači te kuće preporučili banku Volksbank s kojom su surađivali; da su ga uputili koje papire treba donijeti u banku, te da se djelatnicima banke obratio nakon što je prikupio svu traženu dokumentaciju; da su djelatnici banke imali su za njega pripremljen ugovor pri čemu je jedina mogućnost oko koje se moglo pregovarati bila rok otplate kredita; da u pogledu drugih odredbi nije bilo mogućnosti pregovora, te da mu je ugovor predan po principu uzmi ili ostavi; da mu nitko u banci nije objašnjavao rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom niti parametre prema kojima bi banka mogla mijenjati visinu kamatne stope; da je početna rata kredita bila 1.350,00 KN, a kasnije je porasla do otprilike 2.000,00 kuna; da takav kredit sasvim sigurno ne bi uzeo da je znao da postoji mogućnost da mjesečna rata poraste u tolikoj mjeri; da je auto koji je kupio putem ovog kredita korišten isključivo u privatne svrhe.

27. Stoga, kako iz navedenog iskaza ne proizlazi da bi tužitelj bio informiran o bitnim parametrima promjene kamatne stope odnosno metodi njezina obračuna, niti o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF (a kako to tvrdi tuženik), a navedeno ne proizlazi iz preostalih provedenih dokaza, to je tuženik propustio dokazati svoje tvrdnje.

28. Nadalje, prigovor tuženika da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu odnosno promjenjivoj kamatnoj stopi, sud nije našao osnovanim budući ga tuženik ničime ne dokazuje. S druge strane, iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je bio ponuđen tipski ugovor te da nije bilo mogućnosti utjecaja na bilo koju njegovu odredbu. Stoga, uzevši u obzir iskaz tužitelja i činjenicu da tuženik tijekom postupka nije ponudio odgovarajući dokaz kojim bi dokazao da su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i to na način da su mu od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donijeti razboritu i informiranu odluku te da na temelju toga može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe za njegove financijske obveze mogle imati, sud je našao da tuženik nije dokazao da je o spornim odredbama ugovora bilo pregovora i da su iste protumačene tužitelju.

29. Na koncu, neosnovan je i istaknuti prigovor zastare tuženika. Naime, opći zastarni rok sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima iznosi pet godina. Kako se tužitelj poziva na spomenutu presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17-10 od 14.6.2018., a imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnijeta 24. kolovoza 2020., to je evidentno da nije protekao rok zastare od pet godina. Pritom valja uputiti i na zaključak građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donijet na sjednici od 30. siječnja 2020., a koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora".

30. Napominje se da je potrošač, u smislu čl. 3. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

31. Kako kupnja vozila za osobne potrebe, zbog koje namjene je sklopljen predmetni ugovor o kreditu, a što proizlazi iz iskaza tužitelja te samog ugovora, odnosno činjenice da je ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba, predstavlja svrhu koja nije namijenjena poslovnoj aktivnosti odnosno poduzetničkoj djelatnosti tužitelja, a tuženik ničime ne dokazuje suprotno, to proizlazi da je tužitelj u konkretnom pravnom odnosu djelovao kao potrošač.

32. Sukladno iznesenom, sud nalazi da tuženik sukladno čl. 219. st. 1. i čl. 221.a. ZPP- a u ovome postupku nije dokazao da bi prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu informirao tužitelja o rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno parametrima od kojih ovisi promjena stope ugovorne kamate, dok s druge strane iz samog Ugovora te iskaza tužitelja (iz kojih se utvrđuje da je ugovor sklopljen za kupnju osobnog vozila i to za potrebe tuženika kao fizičke osobe, a koji je u tu svrhu i utrošen) jasno proizlazi kako je tužitelj spram tuženika kao banke djelovao kao potrošač. Stoga proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF te promjenjiva kamatna stopa ništetne te da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa.

33. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za ekonomiju – financije i računovodstvo od 12. srpnja 2024. dopunjenog očitovanjem vještaka od 1. listopada 2024. – koji sud u cijelosti prihvaća s obzirom da je izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije sadržane u spisu, da isti jasno i razumljivo prikazuje izračun preplaćenog iznosa, te da stranke na isti nisu imale prigovora - ovaj je sud utvrdio da je tužitelj zbog promjene tečaja CHF odnosno zbog promjene kamatne stope, u razdoblju od 25. listopada 2008. do 1. travnja 2014. više platio ukupno 3.199,38 EUR. Stoga je sud usvojio tužbeni zahtjev i odlučio kao u točki I. izreke presude.

34. Odluka o zateznoj kamati u skladu je odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

35. Odluku o trošku sud je donio temeljem čl. 154. i čl. 155. ZPP-a. Visina troškova određena je sukladno vrijednosti predmeta spora, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa).

36. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe te sastava podnesaka od 18. rujna 2021., 4. rujna 2024. i 26. studenog 2024. u iznosu od 200,00 EUR po podnesku (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 8. t. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 4. lipnja 2024. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. Tarife), zastupanja na ročištu održanom 6. listopada 2021. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 2. Tarife), zastupanja na ročištima održanim 11. lipnja 2024. i 3. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 EUR po ročištu (Tbr. 9. t. 1.Tarife), trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife), trošak vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, te trošak uvida u spis 16. lipnja 2021. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 36. Tarife), odnosno ukupan trošak u iznosu od 1.700,00 EUR. Nije mu priznat trošak sastava podneska od 28. siječnja 2022., kao nepotreban, uzimajući u obzir da je sadržaj istog mogao bez prepreke iznijeti u ranijem podnesku od 18. rujna 2021.; nisu mu priznati niti troškovi sastava podnesaka od 10. lipnja 2021., 12. lipnja 2024. i 25. studenog 2024. kao nepotrebni za vođenje ovog postupka. Na koncu, nije mu priznat niti trošak preliminarnog vještačenja za potrebe tužbe, kao nepotreban za vođenje postupka, pri čemu je uzeto u obzir i da je račun za navedeni trošak tužitelj dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka, i to tek na ročištu od 3. prosinca 2024., na kojem je zaključena glavna rasprava. Zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak određene su sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

37. Slijedom iznesenog odlučeno je kao u izreci.

Varaždin, 9. siječnja 2025.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisanim putem u tri primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a ZPP-a, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelj – po punomoćnici Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici iz Čakovca

2. tuženik – po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku iz OD Žurić i partneri d.o.o. iz Zagreba