REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U ZABOKU

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-400/2024.-51.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sutkinji Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Romeo Herceg, odvjetnik u Zaboku, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 4. prosinca 2024. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika Krešimira Vestića, odvjetnika u Zagrebu, 9. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 dužan je isplatiti tužitelju BŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjena kamatne stope i primjene valutne klauzule kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju su bili vezani glavnica kredita i visina anuiteta u ugovoru o namjenskom kreditu br. 3206364939 od 22. ožujka 2006., iznos od 9.599,75 EUR uz zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj primjenom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uz zakonsku zateznu kamatu po stopi određenoj primjenom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 12. a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbacuje se tužba tužitelja u dijelu u kojem tužbeni zahtjev tužitelja glasi:

"Tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 dužan je isplatiti tužitelju BŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjena kamatne stope i primjene valutne klauzule kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju su bili vezani glavnica kredita i visina anuiteta u ugovoru o namjenskom kreditu br. 3206364939 od 22. ožujka 2006., iznos od 2.959,98 EUR uz zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj primjenom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. uz zakonsku zateznu kamatu po stopi određenoj primjenom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 12. a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana."

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.484,04 EUR uz zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja presude 9. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je s tuženikom kao kreditorom zaključio 22. ožujka 2006. ugovor o namjenskom kreditu broj 3226364939, broj kreditne partije 7103068659, na iznos od 94.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita uz promjenjivu redovnu kamatnu stopu sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika, koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 4,50% godišnje.

1.1. Dana 18. siječnja 2016. tužitelj i tuženik zaključili su dodatak ugovoru o kreditu broj 3206364939 kojim je ugovorena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR.

1.2. Za vrijeme otplate kredita tuženik je u više navrata svojim jednostranim odlukama mijenjao i povisivao kamatnu stopu. O povećanju kamatnih stopa stranke nisu pojedinačno pregovarale, niti je tuženik ishodio suglasnost tužitelja za svako pojedino povećanje kamatnih stopa. Plaćanjem otplatnih rata prema planovima otplate jednostrano izmijenjenim od strane tuženika, zbog promjene kamatnih stopa te zbog promjene deviznog tečaja CHF u razdoblju otplate kredita, tužitelj je isplatio tuženiku iznos od 91.506,32 kn više nego što je to bilo ugovoreno i predviđeno inicijalnim otplatnim planom.

1.3. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik (kao i ostali tuženici u tom predmetu) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana. Istom presudom utvrđeno je da je tuženik (kao i ostali tuženici u tom predmetu) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način daj e ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača. Dakle, pravomoćnom presudom po kolektivnoj tužbi radi zaštite prava potrošača utvrđeno je da su ništetne odredbe u ugovorima o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa, stopa koju kreditor tijekom otplate kredita mijenja jednostranim odlukama, a o kojim promjenama stopa ugovorne stranke nisu pregovarale te da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojima je CHF (švicarski franak) ugovoren kao valuta uz koju se veže visina glavnice kredita i visina anuiteta, radi primjene kojih ugovornih odredbi su korisnici kredita zbog promjene deviznog tečaja i kamatnih stopa plaćali povećane iznose anuiteta kredita.

1.4. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. odlučujući o izvanrednoj reviziji, odbio reviziju tuženika u tom predmetu i zauzeo stajalište kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima /05 te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

1.5. Kako je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 podnijeta dana 4. travnja 2012., a drugostupanjska presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 donijeta je dana 13. lipnja 2014. kojim je danom prvostupanjska presuda postala pravomoćna u dijelu koji se odnosi na nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, slijedi da u konkretnom predmetu nije nastupila zastara prava na podnošenje tužbe.

1.6. Dana 18. siječnja 2016. stranke su zaključile dodatak ugovoru o kreditu broj 3206364939/01 kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora o kreditu od 22. ožujka 2006. u pogledu valute kredita, kamatne stope, iznosa preostalog neotplaćenog kredita te je otplata obveza iz osnovnog ugovora umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR, umjesto ugovorne kamatne stope iz osnovnog ugovora ugovorena je kamatna stopa koju tuženik primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom uz valutu EUR, zamijenjen je otplatni plan novim otplatnim planom te je proveden izračun konverzije. Zaključenjem dodatka ugovora o kreditu od 18. siječnja 2016. tužitelj nije izgubio pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu, jer ništetne odredbe ne konvalidiraju naknadnim ugovornim izmjenama.

1.7. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u predmetu Rev-2686/2018 u rješenju broj Rev- 2686/2018-2 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno stajalište kako činjenica da su ugovorne strane zaključile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz inicijalnog ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Također, u navedenom rješenju izraženo je stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske da, obzirom da ništetnog nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, ništetni ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane ( čl. 326. st. 1. ZOO). Radi navedenog tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ugovora o kreditu i dodatka ugovora o kreditu te za isplatom preplaćenih iznosa.

1.8. U smislu odredbe čl. 502. c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje presude po tužbi podnijetoj u smislu odredbe čl. 502a istog Zakona, dakle, po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. U tom slučaju sud je vezan za utvrđenje sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502a Zakona o parničnom postupku.

1.9. Iz naprijed iznijetog, slijedi da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 3206364939 od 22. ožujka 2006. i odredbe dodatka osnovnom ugovoru od 18. siječnja 2016. o ugovorenoj promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi koju bi tuženi, kao kreditor, određivao svojim jednostranim odlukama, a o kojoj ugovorne stranke nisu pregovarale te odrede istog ugovora o valutnoj klauzuli kojom su glavnica kredita i anuiteti otplate kredita vezani uz kunsku protuvrijednost po srednjem tečaju CHF prema tečajnoj listi HNB važećoj na dan plaćanja. Pravna posljedica ništetnosti ovih ugovornih odredbi je obveza tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, odnosno da tužitelju vrati koristi koje je ostvario promjenom tih ništetnih ugovorenih odredbi. Tužitelj slijedom naprijed iznijetog traži da sud temeljem čl. 322. i 323. ZOO-a utvrdi ništetnost odredbi ugovora o kreditu u dodatka tom ugovoru u ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi koju je određivao svojim jednostranim odlukama tuženika kao kreditor te odredbe o valutnoj klauzuli kojom su glavnica kredita i anuiteti otplate kredita vezani uz kunsku protuvrijednost po srednjem tečaju CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja te da sud tuženika, kao nesavjesnog stjecatelja, temeljem čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima obveže vratiti tužitelju iznos od ukupno 91.506,32 kn, uz zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

2. Podneskom od 30. studenoga 2022. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka te sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22). Kako se tužbeni zahtjev u odnosu na tužbu na ovaj način smanjio, tuženik se protivio povlačenju tužbe te je zatražio naknadu parničnog troška. Zbog toga je sud ranijom prvostupanjskom presudom odbio dio tužbenog zahtjeva u odnosu na kojeg se tuženik protivio povlačenju (ukupno 2.959,98 EUR) sa zakonskom zateznom kamatom. Kako se tužitelj na taj odbijajući dio presude nije žalio, to je ovaj odbijajući dio ranije prvostupanjske presude postao pravomoćan.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu pravne osnove, visine i istaknutih činjenica. Istaknuo je prigovor zastare tražbine za sve iznose dospjele prije 11. lipnja 2014. Predmetni kredit je konvertiran jer su stranke 18. siječnja 2016. zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate uzete su u obzir prilikom izrade obračuna konverzije i uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZIDZPK. Tuženik je prije objave kalkulatora konverzije bio dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim ZIDZPK te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama. Konverzija kredita nastupila je temeljem očitovanja volje tužitelja da se njegov kredit uz valutnu klauzulu u CHF konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu sa ZIDZPK i to nakon što je dobila iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju uključujući podatak o preplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate u brojčanom iznosu pri čemu je zakonsko rješenje po ZIDZPK bilo od strane zakonodavca i interesnih skupina potrošača naročito propagirano u javnosti, između ostalog, radi trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF, posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi. Tuženik je bio u obvezi zaključiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit. Tužitelj je stavljen u položaj kao da je cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po njegovom slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR.

3.1. Nadalje je tvrdio da je tužitelj prihvatio ponudu tuženika za sklapanjem dodatka broj 1. Ugovoru o kreditu čime je tužitelj doveden u položaj kao da je s tuženikom prvobitno sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Takav sporazum ima retroaktivni učinak na predmetni kredit pa tužitelj ne može osnovano zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu i isplatu preplaćenog iznosa po kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva te ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Tužitelj je potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa značenjem valutne klauzule te tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti je prouzročio značajnu neravnotežu u pravima na štetu tužitelja. Tuženik unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF te aprecijaciju kao posljedicu svjetske ekonomske krize nitko nije mogao predvidjeti. Materijalno pravo izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a stranke su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika i to jasnim, uočljivim i razumljivim odredbama. Iste odredbe nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja i nisu uzrokovale znatnu neravnotežu stranaka. Tuženik je osporio i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da osporava primjenu fiksne kamatne stope tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja ugovora. Tužitelj nema pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta te je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.2. Tuženik je nadalje naveo da su stranke konverzijom riješile sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su suglasnošću volja stvorile novu pravnu osnovu temeljem koje su se sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima iskoristiti do tada uplaćene svote. Banka je bila dužna po zakonu izraditi novi otplatni plan i klijentu dostaviti izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti ponudu. Tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete iz ranijeg CHF kredita, što potvrđuje i shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita. Tužitelj je, za razliku od banke, imao punu slobodu izbora pri ponudi konverzije.

3.3. Okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred Sudom Europske unije nisu istovjetne okolnostima u ovom i sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj. Konverzija predmetnog ugovora o kreditu u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao ni posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između stranaka na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju. Tužiteljici su povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon tog razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Sadržaj odluke iz kolektivnog spora ne potvrđuje osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego ih te odluke izravno demantiraju. Prihvatom konverzije sukladno zakonu, potrošač više nije bio u poziciji da ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Naknadno osporavanje preplate po osnovi promjene CHF tečaja također nisu osnovane jer je preplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način propisan ZIDZPK. Sukladno izričitoj odredbi čl. 19. c st. 1. t. 5. treća alineja ZIDZPK na iznos preplate tuženik nije bio dužan obračunati ni kamatu ni tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3.4. Tijekom postupka tuženik je tužitelju osporio i svojstvo potrošača.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu na stranici broj 7-14 spisa, u pregled promjena kamatnih stopa po kreditu na listu broj 15 spisa, u pregled efektivne kamatne stope na listu broj 16-25 spisa, u ostalu dokumentaciju na listu broj 26-41 spisa, u dopis i ostalu dokumentaciju na stranici 69-86 spisa, pročitao nalaz i mišljenje financijskog vještaka kao i dopunu nalaza i mišljenja, izvršio uvid u elektronički zapis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje na listu broj 258-262, u priložene troškovnike i račune na stranici 263-296 spisa i saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja i svjedokinju DŠ.

4.1. Nakon donošenja ukidnog rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi 9. rujna 2024. sud je u ponovljenom postupku postupio po uputi višeg suda i dopunski naložio vještaku da na temelju izračuna konverzije tuženika utvrdi za koja mjesečna razdoblja je utvrđena preplata iz provedene konverzije u iznosu od 507.63 EUR te da u skladu s tim utvrdi razdoblja za koja tužitelj nije u cijelosti obeštećen i to posebno u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope, a posebno u odnosu na ništetnost valutne klauzule iz osnovnog ugovora o kreditu do izvršene konverzije odnosno do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu 18. siječnja 2016.

4.2. Nakon provedenog dopunskog financijskog vještačenja u skladu s uputom drugostupanjskog suda, tužitelj je podneskom od 11. studenoga 2024. precizirao tužbeni zahtjev na način pobliže označen u izreci ove presude (koji je neznatno veći u odnosu na zahtjev iz tužbe) u odnosu na koje se tuženik nije protivio, već se upustio u raspravljanje po istom pa se smatra da postoji pristanak tuženika na ovakvu preinaku tužbe po zadnjem preciziranom tužbenom zahtjevu, po čl. 190. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a).

4.3. Tuženikovo protivljenje navodnim ranijim preinakama jest neosnovano jer u ranijim podnescima nakon podnošenja tužbe tužitelj nije povećavao tužbeni zahtjev, već je istog smanjivao, a smanjenje ne predstavlja preinaku tužbe. Protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju tužbe u odnosu na sve podneske koji su prethodili zadnjem podnesku kojim je preciziran tužbeni zahtjev je bespredmetno, jer je zadnjim podneskom tužitelj u konačnici neznatno povećao tužbeni zahtjev u odnosu na onaj istaknut u tužbi, što znači da nije moglo doći do djelomičnog povlačenja tužbe u odnosu na tužbeni zahtjev o kojem je odlučeno ovom presudom.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu.

7. Stranke su kao kreditor i korisnik kredita zaključile 22. ožujka 2006. ugovor o kreditu broj 9011031201. Tužitelju je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 70.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 30 godina te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana, koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 4,50% godišnje. Kredit je odobren za adaptaciju kuće.

8. Nadalje, među strankama je bilo nesporno da su dana 18. siječnja 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015, u daljnjem tekstu. ZIDZPK). Ugovorne strane suglasno su utvrdile da nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 82.071,33 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke (572.921,20 kn).

8.1. Nadalje, ugovorne strane suglasno su utvrdile da ukupni iznos preplate na dan 30. rujna 2015. iznosi 3.824,74 kn te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, koji će dospijevati nakon sklapanja dodatka ugovora na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos od 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s time da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita. Ugovorne strane su suglasno utvrdile da na dan sklapanja dodatka ugovora, a nakon obračuna učinka konverzije, uključivo i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju, preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 53.738,19 EUR, koji se iznos korisnik kredita obvezao otplatiti u mjesečnim anuitetima od 357,67 EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja.

8.2. Valja istaći da, bez obzira na sklapanje tog sporazuma, tužitelj u ovoj tužbi nije isticao činjenice da bi mu pripadalo pravo na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje mu je kao potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19. C ZIDZPK od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije (razlika između anuiteta u valuti CHF i anuiteta u valuti EUR da je kredit bio zaključen u valuti EUR), nije predlagao dokaze na te okolnosti pa ni zadatak financijskog vještačenja, niti u spisu postoje dokazi o tome koliki su bili mjesečni iznosi zbrajanjem kojih je tuženik utvrdio iznos preplate koji je sadržan u sporazumu. Posljedično, tužitelj nije na taj način postavio ni tužbeni zahtjev. Cilj ZIDZPK nije bio obeštećenje dužnika, već isključivo izjednačiti potrošače čiji su krediti bili denominirani u CHF sa potrošačima koji su kredite imali denominirane u EUR. Pri tom konverzija kredita u smislu tog zakona podrazumijeva konverziju radi promjene valute te je točno propisan način izračuna iste. Tužitelj je jasno u ovoj tužbi naveo da traži nešto drugo - povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te je sud jedino o tome mogao odlučivati. Osim toga, prema čl. 19. c. st. 1. točka 5., al. treća ZIDZPK propisano je da se iznos preplate iz ove točke preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač.

9. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik tijekom postupka osporio.

9.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., B,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9.2. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj je iskazao da je predmetni kredit zaključio radi pribave kreditnih sredstava radi adaptacije kuće u [adresa] čiji su suvlasnici njegov otac i on, svaki u pola. Kredit je u cijelosti iskorišten za adaptaciju cijele kuće, kako prizemlja tako i kata, a to se odnosilo na stolariju, renoviranje kupaonice i drugih prostorija i sl. U to vrijeme bio je zaposlen u obrtu svog oca koji je poslovao na istoj adresi u Lovrećim Selima, međutim, obrt oca se nalazi u dijelu dvorišta u odvojenoj radionici pored kuće. Predmetna kreditna sredstava nisu iskorištena za adaptaciju te prostorije – radionice, već isključivo za adaptaciju kuće te im navedeni novčani iznos nije ni bio dovoljan da sve na kući završe. Kad je tražio kredit postojala je mogućnost zaključenja ugovora o kreditu u EUR i CHF, a možda i u kunama toga se ne sjeća. Bankar mu je predložio i preporučio kao najpovoljniji kredit, kredit u CHF jer je CHF najstabilnija i najsigurnija valuta. On je autolakirer te je vjerovao svom osobnom bankaru. Što se posljedica tiče zna da ako ne plati ratu kredita na vrijeme da se aktivira hipoteka, da banka "sjeda na nekretninu" i sl. Drugi detalji mu nisu objašnjavani te je smatrao da bankar zna što je najbolje za njega. Kako je mjesečna rata iz mjeseca u mjesec rasla te je istu bilo nemoguće plaćati, došli su u banku te im je predloženo zaključenje ugovora o konverziji nakon čega se rata kredita smanjila. Drugo ništa posebno u vezi toga mu nije objašnjavano. Prilikom zaključenja ugovora o konverziji od strane zaposlenika banke nije mu predočeno da je banka pravomoćno izgubila spor u vezi promjenjive kamatne stope, odnosno da je u tijeku još postupak vezan uz valutnu klauzulu. Također mu nisu rekli da taj ugovor ne mora zaključiti te da bi imao pravo tužiti banku. Na pitanje je li mu tom prilikom od strane zaposlenika banke objašnjeno da ako zaključi ugovor o konverziji da neće više moći tužiti banku radi potpunog obeštećenja, naveo je da o tome nije bilo govora time da se on zapravo ni ne sjeća o čemu je bilo govora, s obzirom da mu je bilo samo važno da pribavi novac za plaćanje mjesečne rate koja je s 2.000,00 kn i nešto narasla preko 4.000,00 kn. Naveo je da je pročitao ugovor. Možda je u tom trenutku bilo kakvih nejasnoća, on je nešto i pitao, ali je teško reći što je bilo jasno ili nejasno, a pogotovo nakon 16 godina je teško govoriti o tome što su oni razgovarali. Ne zna što znači pojam valutna klauzula. Ne zna je li bila ugovorena fiksna ili promjenjiva kamatna stopa. Ima račune za izvršenu adaptaciju. Sam je otplaćivao kredit.

9.3. Svjedokinja DŠ, supruga tužitelja, u svom je iskazu navela da je predmetni ugovor o kreditu bio zaključen 2006. Nije bila ni sudužnik ni jamac. Ne sjeća se točno gdje je njezin suprug bio zaposlen u tom trenutku, je li to bilo kod njegovog oca u obrtu ili u Lučkom. Obrt oca poslovao je na toj istoj adresi u [adresa], međutim, ne u kući, već u radionici koja se nalazi zasebno od kuće kao samostalni objekt. Predmetni kredit utrošen je radi uređenja i dogradnje njihovog stana u kući u potkrovlju, a radionica u kojoj je poslovao obrt je bila zasebno te taj kredit nije iskorišten ni u kom dijelu za adaptaciju ili opremu radionice. Također ističe da je u parničnom predmetu kojeg je pokrenuo njezin šogor u istoj pravnoj stvari protiv Zagrebačke banke d.d. također istaknut prigovor Zagrebačke banke d.d. da je i šogor svoj kredit iskoristio za radionicu, a što nema smisla, budući da je on gradio svoju kuću. Također ističe da predmetna kreditna sredstava nisu bila dovoljna za uređenje kuće, te su povrh tih kreditnih sredstava koristili potrošačke kredite, kredite putem kartica te naknadno i davali majstoru za kuhinju novce na rate. Bila je prisutna zaključenju ugovora o konverziji te je čak po punomoći i plaćala neke rate kredita. Prije konverzije su pitali bankaricu EŠ što da učine te im je rekla da više nemaju što, da je najbolje zaključiti ugovor o konverziji. Na pitanje ima li smisla da tuže banku, rekla je da nema jer neće ništa time dobiti. Pri konverziji im je priznata pretplata od 3.000,00 kn iako se radilo o puno većem iznosu. Vjerovali su banci, i dalje su klijent banke, ali smatra da su ih navukli na to. Kad su razgovarali prije konverzije s njihovom bankaricom nije im dala do znanja da je u tom trenutku banka već izgubila kolektivni spor. Ne sjeća se da im je rekla da ako zaključe ugovor o konverziji neće više moći potraživati potpuno obeštećenje. Nije bila prisutna zaključenju ugovora o kreditu.

9.4. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužitelja i njegove supruge utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe te potrebe svoje obitelji. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu, koji je odobren za adaptaciju stambenog objekta.

9.5. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljice) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te ni od tada nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi.

11.1. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravo shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, što je slučaj u konkretnom predmetu.

11.2. U odnosu na zastaru dijela tužbenog zahtjeva za koji je neznatno preinačena tužba povećanjem tužbenog zahtjeva prema podnesku od 11. studenoga 2024. valja reći da je prigovor zastare tog dijela tužbenog zahtjeva neosnovan. Sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. i ovaj sud smatra da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

12. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

12.1. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu sa promjenama odluke tuženika.

12.2. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

13. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13.1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

13.3. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja i svjedokinje da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, budući da je tužitelju predočeno jedino da je predmetni kredit najpovoljniji kredit te da je valuta CHF najsigurnija valuta, tužitelj nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Stranke ugovorom nisu utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Tužitelj je i zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF.

13.4. Osim toga, u trenutku zaključenja dodatka ugovoru o kreditu, pravomoćno je bio dovršen postupak po kolektivnoj tužbi kojom je proglašena ništetnom ugovorna odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci banke, dok još uvijek nije bio pravomoćno dovršen postupak u odnosu na ništetnost valutne klauzule, uslijed čega tužitelj nije mogao raspolagati svim saznanjima relevantnima za ništetnost, temeljem kojih bi mogao donijeti valjanu odluku.

13.5. Iskazom tužitelja utvrđeno da ni u konkretnom slučaju tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom nisu utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate jer je tužitelj bio upoznat samo s činjenicom da je valuta CHF najstabilnija valuta i da je ugovaranjem kredita u CHF najmanja kamatna stopa. U predmetnom ugovoru nisu navedeni razlozi za promjenjivost kamatne stope i tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi omogućili tužitelju kao potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a to se ne može utvrditi niti iz sadržaja tuženikovih općih akata. Zbog navedenog su takve ugovorne odredbe nerazumljive, a time i nepoštene.

14. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

14.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač pa tako obvezuje i ovaj sud.

14.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14.3. Tužiteljev zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

14.4. Sud smatra da ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,50% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

15. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu, kao i prema početno ugovorenom tečaju.

15.1. Kako je u konkretnom slučaju visina kamatne stope mijenjana isključivo jednostranom odlukom tuženika na kojeg se odnosi i kolektivni spor, a iz ugovora o kreditu nisu vidljivi nikakvi objektivni parametri temeljem kojih dolazi do promjene kamatne stope i tužitelj je o promjeni samo obavještavan, osim visine kamatne stope na dan sklapanja kredita buduća kamatna stopa nije bila određena ni odrediva ni razumljiva.

15.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

15.3. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je bio upoznat te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora.

16. Nije osnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o konverziji jer je konverzija provedena u skladu sa zakonom i to ZIDZPK iz 2015., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci u oglednom sporu zauzeo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

17. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva odnosno utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj otplatio prema promjenjivoj kamatnoj stopi po ugovoru o kreditu te iznosa koji bi on otplaćivao da je kamatna stopa ostala nepromijenjena i da je za čitavo vrijeme trajanja ugovora iznosila 4,50% kao i na okolnost razlike po osnovi valutne klauzule određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o.

17.1. Nalazom i mišljenjem vještaka koji je korigiran dopunskim nalazom i mišljenjem povodom prigovora tuženika, utvrđeno je da je ugovoreni iznos od 94.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita iznosio 438.102,51 kn. Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. svibnja 2006.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 5.926,60 CHF odnosno 32.509,82 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan plaćanja pojedine obveze), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu „m“ tabele 1a dopunskog nalaza u valuti CHF odnosno u stupcu „p“ tabele 1a iz dopunskog nalaza u kunama.

17.2. Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz povećanja tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 36.694,53 kn, a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu „s“ tabele 1a dopunskog nalaza.

17.3. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. i nakon uračunavanja efekta konverzije (preplata u iznosu od 3.824,74 kn), preostaje manje priznati iznos preplate od 94.631,25 kn odnosno 12.559,73 EUR. Tuženik je prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR.

17.4. Iz drugog dopunskog očitovanja financijskog vještaka od 28. listopada 2024. utvrđeno je da nije moguće odrediti za koja mjesečna razdoblja je obračunom konverzije utvrđena preplata u iznosu od 507,63 EUR, odnosno, utvrditi razdoblja za koja tužitelj nije u cijelosti obeštećen posebno u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope, a posebno u odnosu na ništetnost valutne klauzule iz osnovnog ugovora. Takav bi zadatak bio suprotan temeljnim načelima konverzije iz Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015). Prema očitovanju financijskog vještaka određivanje iznosa u kojem tužitelj nije u cijelosti obeštećen provodi se sučeljavanje cjelokupnog otplatnog plana iz osnovnog ugovora o kreditu i iznosa uplata obavljenih u svrhu otplate do obračunskog dana konverzije, čime se dobije jedan jedini iznos ukupne preplate kojim su obuhvaćene razlike po obje osnove, umanjene za konverzijom priznati iznos naknade, a što je sve vidljivo iz tabelarnih pregleda iz osnovnog i dopunskog nalaza. Dakle, iznos preplate iznosi 94.608,25 kn (12.556,67 EUR) prema osnovnom nalazu, odnosno, 94.631,25 kn (12.559,73 EUR) prema dopunskom nalazu od 10. studenoga 2023. Nije moguće ukupan iznos preplata dobiven oduzimanjem jednog broja od drugoga povezati s konkretnim razlikama po pojedinim anuitetima, a pogotovo to nije moguće još dodatno raščlaniti posebno u odnosu na ništetnost promjenjive kamatne stope, a posebno u odnosu na ništetnost valutne klauzule iz osnovnog ugovora o kreditu. Upravo zbog navedenoga, u danom nalazu i mišljenju obračunane su i iskazane i zatezne kamate na razlike u visini anuiteta, kao i na razlike po osnovi promjene tečaja, sve do 30. rujna 2015. te je u iste iznose uračunana preplata priznata po konverziji, što je sve rekapitulirano u podnožju tabelarnih pregleda iz osnovnog i dopunskog nalaza.

17.5. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a te je na primjedbe tuženika argumentirano odgovoreno. Vještačenje je provedeno po prijedlogu tužitelja te naknadno po uputi drugostupanjskog suda i to na okolnosti koje je predložio tužitelj radi utvrđenja odlučnih činjenica vezanih uz tužbeni zahtjev kako ga je postavio u ovom predmetu i činjenično i pravno obrazložio. Za napomenuti je da su nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) regulirane maksimalne kamatne stope na stambene kredite vezane uz švicarski franak te je od 1. siječnja 2014. maksimalna kamata na stambene kredite vezane uz švicarski franak za sve korisnike takvih kredita iznosila 3,23%.

17.6. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

18. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužitelj nije u potpunosti financijski obeštećen, to se za iznos dosuđen ovom presudom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik utvrđeni iznos primio temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, to bi tuženik isti iznos tužitelju bio dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a što je uzeto već u obzir u jedinstvenom iznosu po obračunu vještaka, u koji je uračunat i iznos priznate konverzije, kako je to navedeno u nalazu vještaka.

18.1. No, kako je ranija prvostupanjska presuda ovoga suda od 27. siječnja 2023. postala pravomoćna u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja od ukupno 2.959,98 EUR, to je u tom dijelu valjalo odbaciti tužbu zbog pravomoćno presuđene stvari u tom iznosu u skladu s čl. 288. st. 2. ZPP-a, tako da je ovom presudom sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju preostali iznos od 9.599,75 EUR.

18.2. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a). Na tako dosuđeni, dospjeli i neisplaćeni iznos obračunat do dana konverzije, tužitelju pripada zatezna kamata od dana konverzije pa do isplate.

19. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i i 1115. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. sukladno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2. u vezi s čl. 155. ZPP-a te su tužitelju priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23). Vrijednost predmeta spora u tužbi iznosila je 91.506,32 kn / 12.144,98 EUR, potom je ista naznačena s iznosom od 69.204,35 kn / 9.185,00 EUR, a u zadnjem podnesku s iznosom od 12,559,73 EUR, što je neznatno više od iznosa označenog u tužbi, ali je sve unutar istog tarifnog razreda.

20.1. Pri tom se ističe da odbijajući dio tužbenog zahtjeva iz ranije presude, koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi dodatka ugovoru o kreditu, ne utječe na uspjeh tužitelja u postupku jer se deklaratorni zahtjev istaknut uz kondemnatorni zahtjev za isplatu ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora.

20.2. Prema tome, kvantitativni uspjeh tužitelja iznosio je 76,43% (9.599,75 /12.559,73), dok je uspjeh tužitelja u kvalitativnom smislu (u pogledu osnove) iznosio 100% i što je tuženik tijekom cijelog postupka u potpunosti osporavao. Zato sud ocjenjuje uspjeh tužitelja s ukupno 88,21% (176,43/2).

20.3. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1 - 100 bodova), zastupanja na ročištima 24. rujna 2019., 17. prosinca 2020., 11. listopada 2022., 14. prosinca 2022. i 4. prosinca 2024. (tbr. 9/1- 100 bodova), trošak sastava podnesaka od 10. listopada 2022., 29. studenoga 2022. i 11. studenoga 2024. (tbr. 8/1 – 100 bodova), što iznosi ukupno 900 bodova. Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR trošak iznosi 1.800,00 EUR. PDV na taj iznos jest 450 EUR, što ukupno daje iznos od 2.250,00 EUR. Također mu je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,16 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu od 167,89 EUR pa ukupno dosuđen trošak iznosi 2.816,05 EUR. Kako je tužitelj uspio s 88,21% u postupku, to mu je dosuđeni parnični trošak razmjernom umanjen te isti iznosi 2.484,04 EUR.

20.4. Trošak sastava podnesaka od 17. lipnja 2019., 2. listopada 2019., 6. studenoga 2020 i 16. studenoga 2020. nije priznat tužitelju kao neophodan trošak za vođenje ove parnice jer je evidenciju plaćanja troškova postupka moguće utvrditi putem računovodstvenih evidencija ovoga suda, a sadržaj podneska od 16. studenoga 2020. nije utjecao na odluku u ovom sporu. Tužitelj kao potrošač sada više po zakonu nije obveznik plaćanja sudske pristojbe na presudu pa mu ni ovaj trošak nije mogao biti dosuđen.

21. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a tekuće od presuđenja do isplate.

22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 9. siječnja 2024.

Sutkinja

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u Slavonskom Brodu, Stalnoj službi u Požegi. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Romeo Herceg, Zabok

2. Odvj. Boris Porobija, Zagreb

3. eOglasna ploča suda