REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J.F.Kennedya 11

P-1447/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja ČĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Željka Pintarić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Korušić, Hrg i Vukalović j.t.d., Varaždin, Anina ulica 2/II, protiv tuženika Stečajna masa iza GLUMINA BANKA d.d. u stečaju, OIB: 97579212723, Zagreb, Strojarska cesta 20, kojeg zastupa punomoćnik Žarko Smolčić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Smolčić i Partneri d.o.o., Zagreb, Jurišićeva 23, radi utvrđenja ništavosti (vps.1.327.36 eura) nakon održane glavne rasprave zaključene 13. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 9. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.

Utvrđuje se da je potraživanje tuženika koje ima po Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj IK980028 zaključenom dana 29. travnja 1998. između VAMA d.d. Varaždin, Kapucinski trg 9, kao korisniku kredita, i tužitelja ČĐ iz [adresa], kao jamca platca podmireno u cijelosti.

II.

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj predlaže da se utvrdi da je ništav dio odredbe čl. 5. Ugovora o kratkoročnom kreditu broj IK980028 zaključenog 29. travnja 1998. između VAMA d.d. Varaždin, Kapucinski trg 9, kao korisnika kredita, i prednika tuženika GLUMINA BANKA d.d., Podružnica Varaždin, A. Šenoe 5, kao banke, te tužitelja ČĐ iz [adresa], kao jamca platca, i to u dijelu u kojem predlaže utvrđenje ništetnosti u dijelu u kojem ugovorena kamata prelazi stopu zakonske zatezne kamate.

III. Svaka stranka snosi svoj trošak ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da su tuženik kao davatelj kredita, trgovačko društvo VAMA d.o.o. u stečaju kao korisnik kredita i tužitelj kao jamac platac 29. travnja 1998. zaključili Ugovor o kratkoročnom kreditu broj IK980028 po kojem je korisniku kredita isplaćen iznos od 100.000,00 kn s rokom povrata najkasnije do 11. svibnja 1998. Aneksom broj 01 od 11. svibnja 1998. rok plaćanja naknadno je produžen na 1. srpnja 1998., Aneksom br. 2 rok vraćanja je produžen na 1. rujna 1998. dok je Aneksom broj 3 od 1. rujna 1998. utvrđen konačni rok na 1. studeni 1998. Tužitelj ističe da je člankom 5. predmetnog Ugovora bilo određeno da u slučaju kašnjenja banka obračunava ugovornu kamatu u visini određenoj posebnom Odlukom banke, koja kamata je promjenjiva i teče od zakašnjenja do isplate. Budući da glavni dužnik nije podmirio dug, tuženik je pokrenuo sudski postupak protiv tužitelja radi naplate duga po gore navedenom Ugovoru o kreditu, s time da je od istog zatražio plaćanje kamate 3% mjesečno, odnosno 36% godišnje. U tom je postupku donesena presuda zbog ogluhe protiv koje je tužitelj izjavio žalbu (uz zahtjev za povrat u prijašnje stanje) ističući kako je kamata koja je dosuđena tuženiku ništava i zelenaška međutim sud je tužiteljevu žalbu odbio te je takva presuda postala pravomoćna. Tužitelj nadalje navodi da budući sud u tom postupku nije odlučivao o ništavosti odredbe o kamatama niti je provodio dokaze na tu okolnost, a temeljem odredbe čl. 109. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91) u vezi s odredbom čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05) pravo na isticanje ništavosti se ne gasi te tužitelj u ovom postupku traži da sud odluči o ništavosti ugovorene i dosuđene zatezne kamate. Ističe da se u konkretnom slučaju ne radi niti o presuđenoj stvari budući da ne postoji objektivni i subjektivni identitet spora, i to stoga što u parničnom postupku koji se pred ovim sudom vodio pod poslovnim brojem P-2374/02 valjanost ugovora o kratkoročnom kreditu odnosno njegove odredbe o ugovorenoj kamati nisu bile predmetom tužbenog zahtjeva, već samo isplata te stoga niti o njima nije odlučeno (Ustavni sud RH U III-932/2004). Tužitelj nadalje navodi da u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojao propis kojim bi se ograničavala visina stope zatezne kamate, odnosno prema čl. 399. Zakona o obveznim odnosima bilo je određeno da će se glede najviše ugovorne kamatne stope primijeniti odredbe posebnog propisa koji nije bio donesen. Prema zauzetoj sudskoj praksi, s obzirom na nepostojanje zakonskih odredaba, dopuštena najviša kamatna stopa određuje se prema visini kamatne stope koju su banke u to vrijeme naplaćivale na gotovinske zajmove na tržištu, a to je najviše do visine zakonske zatezne kamate. Prema sudskoj praksi, kamatna stopa od 36% godišnje je ništava, odnosno odredba čl. 5. Ugovora o kreditu od 29. travnja 1998. kojom visina kamate ovisi isključivo o odluci banke, promjenjiva i bez ograničenja, pa je kao takva protivna moralu društva jer je Zagrebačka banka d.d. u to vrijeme odobravala nenamjenske kredite s kamatnom stopom od 9% godišnje ako je fiksna, odnosno 14% godišnje ako je promjenjiva, dok je Privredna banka d.d. odobravala kredite s kamatnom stopom od 9% do 10,5% godišnje. Tužitelj stoga ističe da kamata koju je tuženik ugovorio nije odgovarala ni tržišnim uvjetima niti se može smatrati moralnom i zakonitom. Nadalje, tužitelj navodi da je tuženik protiv tužitelja pokrenuo ovršni postupak temeljem presude ovog suda poslovni broj P-2374/02 gdje traži plaćanje duga koji navodno glavni dužnik nije podmirio, uvećan za kamatu u visini 3% mjesečno. Tužitelj je protiv rješenja o ovrsi izjavio žalbu tvrdeći da je dug podmiren u cijelosti, i to od strane glavnog dužnika odnosno društva Vama d.d. u stečaju, kao i da je kamata koju tuženik traži ništava. Po žalbi, tužitelj je upućen na parnicu radi proglašenja nedopustivosti ovrhe u kojem postupku ponavlja žalbene razloge međutim sud smatra da ne može u tom postupku odlučivati o dopuštenosti odnosno ništetnosti kamate koja je dosuđena tuženiku pravomoćnom presudom radi čega je tužitelj i pokrenuo ovaj postupak jer se ne radi o presuđenoj stvari. U tom je parničnom postupku provedeno financijsko vještačenje te je nalazom vještaka utvrđeno da kada bi se obveza tužitelja svela na zakonitu, odnosno kada bi se dug obračunao po zakonitoj kamatnoj stopi odnosno u visini zakonske zatezne kamate, tada je dug podmiren, no kada se uzme ugovorena kamata dug postoji, odnosno podmiren je od strane glavnog dužnika samo u pogledu glavnice, ugovorene kamate te dijela zateznih kamata. Slijedom svega navedenog tužitelj podneskom od 28. studenog 2016. (list 41. – 43. spisa) predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje ništavom odredba čl. 5. Ugovora o kratkoročnom kreditu broj IK980028 te kojom se utvrđuje da je potraživanje tuženika koje ima prema tom kreditu podmireno u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno predlaže odbaciti tužbu ističući prigovore nedostatka pravnog interesa tužitelja, res iudicate te dvostruke litispendencije. Osporava osnovanost tužbenog zahtjeva navodeći u bitnome da se između ovdje tuženika kao tužitelja te ovdje tužitelja kao tuženika radi naplate potraživanja temeljem predmetnog Ugovora vodio parnični postupak u kojem je donijeta pravomoćna presuda poslovni broj P-2374/02 od 08. travnja 2002. osnovom koje je tuženik ustao prijedlogom za ovrhu protiv ovdje tužitelja kao ovršenika. U predmetnom je ovršnom postupku tužitelj kao ovršenik izjavio pravni lijek te je upućen na parnicu koju je i pokrenuo, a ista se vodi među istim strankama pred naslovnim sudom pod poslovnim brojem P-3272/10. Prije svega tuženik napominje kako se u odnosu na pitanje potraživanja osnovom Ugovora o kratkoročnom kreditu IK980028, a tako i sporednih potraživanja koja bi proizlazila iz istog, radi o pravomoćno presuđenoj stvari s obzirom da postoji pravomoćna sudska odluka o navedenom pitanju među istim parničnim strankama koja u pogledu obveza osnovom Ugovora o kratkoročnom kreditu IK980028 predstavlja lex inter partes postupka Trgovačkog suda u Zagrebu koji se vodio poslovnim broj P-2374/02. Napominje i kako je u naznačenom parničnom postupku u žalbi izjavljenoj po ČĐ protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2374/02 od 08. travnja 2002., citirana odluka pobijana i u dijelu visine zatezne kamate. O visini stope zatezne kamate Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u konkretnom parničnom postupku već odlučivao te presudom poslovni broj Pž-4496/02-2 odbio žalbu te potvrdio prvostupanjsku presudu. S obzirom na navedeno tuženik ističe da su nejasni tužiteljevi navodi kako se u konkretnom slučaju ne bi radilo o pravomoćno presuđenoj stvari iz razloga što tužitelj sada postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev u odnosu na pravomoćnom kondemnatornom sudskom odlukom presuđenu stvar. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev tuženik navodi da je odredbom čl. 187. Zakona o parničnom postupku propisano kako tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Dakle, kod deklaratorne tužbe potrebno je dokazati pravni interes, što tužitelj svakako nije dokazao. Naime, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje djelomične ništavosti Ugovora o kratkoročnom kreditu IK980028 ostaje nejasno kojim pravnim interesom tužitelj isti postavlja. Iako je tuženik stava kako je navedeni tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti, pa tako i u odnosu na dio koji se traži utvrđenje djelomične ništavosti predmetnog Ugovora, sve i kada bi tužitelj s istim tužbenim zahtjevom uspio, i nadalje bi ostala obveza tužitelja na plaćanje osnovom pravomoćne kondemnatorne presude naslovnog suda poslovni broj P-2374/02. Tuženik navodi i da su tužiteljevi pokušaji da se oslobodi pravomoćnom odlukom suda naložene mu obveze, osim što su nedopušteni i neosnovani, usmjereni k narušavanju pravne sigurnosti koju institut pravomoćnosti pruža te da zakonodavac predvidio izvanredna sredstva kojima je kroz određene periode i iz određenih iznimnih razloga dopušteno zahvaćati u odluke čiju stabilnost jamče instituti pravomoćnosti i ovršnosti, a da tužitelj koristi sredstva koja nisu niti takva zakonom predviđena izvanredna sredstva, niti izjavljena iz dopuštenih razloga niti u zakonom dopuštenom roku u odnosu na pravomoćnu presudu suda. Nadalje ističe da tužitelj nepravilno tumači stav suda iz parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom koji se među istim strankama vodi pred naslovim sudom pod poslovnim brojem P- 3272/10, kako nije dopušteno u tom postupku odlučivati u pogledu visine kamatne stope u odnosu na koju postoji pravomoćna presuda, te u tom smislu vlastito tumačenje koristi kao argumentaciju za pokretanje novog parničnog postupka pod gornjim poslovnim brojem. Ujedno, smatra da su nejasna pozivanja tužitelja na zelenaške kamate. Naime, za procjenu je li odredba o kamatama u pojedinom ugovoru zelenaška potrebno je da ugovor već u vrijeme zaključenja ima sve zakonom propisane objektivne i subjektivne elemente zelenaškog ugovora u smislu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora važeće odredbe čl. 141. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99. 88/01 i 35/05). Eventualne pretpostavke o tome da bi moglo biti govora o zelenaškoj odredbi ugovora, tužitelj je imao mogućnost dokazati tijekom postupka koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim broj P-2374/02, a što nije dokazao. Ujedno, tužitelj nije niti tijekom navedenog postupka postavio zahtjev za smanjene obveze na pravičan iznos koji bi se mogao zahtijevati u roku od pet godina od sklapanja ugovora. S obzirom na navedeno tuženik smatra nedopuštenim ponovljeno, sada nedopušteno te nepravodobno isticanje pitanja visine potraživanja ovdje tužitelja po Ugovoru o kratkoročnom kreditu IK980028 u pogledu kojeg postoji pravomoćna sudska odluka. Nadalje, tuženik ističe da je nejasno osnovom čega tužitelj zaključuje da bi u okolnostima pravomoćno okončanog parničnog postupka pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2374/02 kojom je tužitelju naložena isplata, zatim vođenja ovršnog postupka temeljem ovršne isprave - predmetne pravomoćne presude P-2374/02 te vođenja parnice u kojoj se odlučuje o dopuštenosti iste ovrhe, sada po treći put, te u novom (trećem) postupku trebao odlučivati na način da utvrđuje je li potraživanje iz prethodno naznačenih parničnih i ovršnih postupaka bilo podmireno ili ne. Zaključno, tuženik navodi da je nejasno i od kakvog bi utjecaja bila odluka naslovnog suda o navedenom pitanju u odnosu na predmetni postupak koji je pravomoćno okončan, kao i one koji su u tijeku. U odnosu na stavove tužitelja o tome kako bi potraživanje tuženika prema tužitelju temeljem ovršne isprave presude P-2374/02 bilo podmireno (osim što nisu osnovani), tuženik također ističe kako se upravo o navedenom pitanju aktualno raspravlja u parničnom postupku radi nedopuštenosti ovrhe pod poslovnim brojem P- 3272/2010 kod naslovnog suda. Smatra netočnim tužiteljev navod kako bi u naznačenom postupku provedenim vještačenjem bilo utvrđeno kako da kada bi se obveza svela na zakonitu, odnosno kada bi se dug obračunao po zakonitoj kamatnoj stopi - u visini zakonske zatezne kamate, tada daje dug podmiren, no kada se uzme ugovorena kamata, da dug postoji. Naime, niti jedna od tri opcije koje nudi vještak u svom nalazu i mišljenju ne dovodi do zaključka da bi ovrha koju tuženik vodi protiv tužitelja bila nedopuštena iz razloga što je dug podmiren, i to plaćanjem od glavnog dužnika, a što je bio zadatak vještaka u tom postupku. Nadalje, tuženik napominje i kako vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja nije ovlašten mijenjati obvezu tužitelja koja je jasno određena pravomoćnom sudskom presudom (koja je i potvrđena odlukom drugostupanjskog suda) te kao takva predstavlja lex inter partes. Tuženik je prvenstveno stava kako procesno tužba odnosno tužbeni zahtjev tužitelja nije dopušten u smislu raspravljanja o istome unutar ovog parničnog postupka, o pravomoćno presuđenoj stvari, kao i da tužitelj nema pravnog interesa za vođenje predmetnog parničnog postupka, a svakako i kako isti nije niti osnovan.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ostao kod navoda iz tužbe dok je u odnosu na navode iz odgovora na tužbu istaknuo u bitnome da je tužiteljev pravni interes jasno vidljiv u samoj tužbi, a to je spriječiti tuženika da od tužitelja naplati nezakonitu odnosno ništetnu kamatu. Naime, ovdje tuženik traži plaćanje duga po spornom Ugovoru o kreditu od ovdje tužitelja kao jamca, a ukoliko je glavni dužnik podmirio dug primjenom zakonske zatezne kamate, u tom slučaju ne postoji obveza ovdje tužitelja kao jamca po istom Ugovoru o kreditu. Ističe i da je neosnovan i prigovor presuđene stvari jer u postupcima koji su vođeni između stranaka, a u kojima je predmet bio Ugovor o kratkoročnom kreditu broj IK980028 predmetom odlučivanja nisu bile kamate odnosno njihova ništetnost te je priložena odluka Ustavnog suda o tome. U odnosu na prigovor dvostruke litispendencije navodi da je isti neosnovan i paušalan te ističe da je nesporno između stranaka vođen postupak u kojem je donesena presuda poslovni broj P- 2374/02, da je temeljem iste pokrenuta ovrha radi čije nedopustivosti se također kod ovog suda vodi sudski postupak pod poslovnim brojem P-3272/10. U odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4496/02-2 ističe da je netočno da je istom taj sud odlučivao o ništetnosti kamata jer to nije bilo predmetom tužbenog zahtjeva, a obrazloženje presude ne postaje pravomoćno i ne obvezuje stranke. Tužitelj ponovno ističe kako je njegov pravni interes za vođenje ovog postupka jasno vidljiv. Naime, prema nalazu i mišljenju financijsko - knjigovodstvenog vještaka koji je izrađen za potrebe postupka koji se vodi radi nedopustivosti ovrhe, razvidno je kada bi se obveza tužitelja u pogledu kamata svela na visinu zakonske zatezne kamate, tuženik ne bi imao nikakvo potraživanje, no ukoliko se dugovanje računa prema ugovorenoj kamati odnosno određenoj u ovršnoj ispravi, tada dug postoji. Dakle, tužitelj svakako ima pravni interes da se utvrdi da je kamata ugovorena Ugovorom o kratkoročnom kreditu broj IK980028 ništetna preko visine zakonske zatezne kamate. Tužitelj nadalje navodi da tuženik pogrešno tumači da će u slučaju da tužitelj uspije u ovom postupku njegova obveza i dalje ostati kako je utvrđena u ovršnoj ispravi osnovom koje se vodi ovršni postupak jer temeljem odredbe čl. 50. st. 1. toč. 3. Ovršnog zakona u vezi s čl. 53. istog Zakona, presuda u ovom postupku bila bi valjana i zakonita osnova za utvrđenje nedopustivosti ovrhe koju tuženik vodi protiv tužitelja. Tužitelj ističe i da se postupak pred Trgovačkim sudom u Varaždinu vodio pod poslovnim brojem Ovr-5242/08 po prijedlogu ovdje tuženika protiv ovdje tužitelja te da je u tom predmetu ovdje tužitelj upućen na parnicu koja se sada vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-3272/10.

4. Tijekom postupka postupka stranke su ostale kod svojih početnih stajališta iznesenih u tužbi odnosno odgovoru na tužbu.

5. Presudom ovog suda poslovni broj P-2145/2016 od 12. rujna 2022. (list 323. – 336. spisa) utvrđeno je da je ništava odredba čl. 5. Ugovora o kratkoročnom kreditu broj IK980028 zaključenog 29. travnja 1998. između VAMA d.d. Varaždin, Kapucinski trg 9, kao korisnika kredita, i prednika tuženika GLUMINA BANKA d.d. Podružnica Varaždin, A. Šenoe 5, kao banke, te tužitelja RĐ iz [adresa], kao jamca platca kojom je određeno da se ugovorna kamata u slučaju zakašnjenja obveza po ugovoru određuje u visini određenoj posebnom odlukom banke (t. I. izreke). U točci II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj predlaže da se utvrdi da je ništav dio odredbe čl. 5. Ugovora o kratkoročnom kreditu broj IK980028 zaključenog dana 29. travnja 1998. godine između VAMA d.d. Varaždin, Kapucinski trg 9, kao korisnika kredita, i prednika tuženika GLUMINA BANKA d.d. Podružnica Varaždin, A. Šenoe 5, kao banke, te tužitelja RĐ iz [adresa], kao jamca platca, i to u dijelu u kojem predlaže utvrđenje ništetnosti u dijelu u kojem ugovorena kamata prelazi stopu zakonske zatezne kamate. Nadalje, točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži da se utvrdi da je potraživanje tuženika GLUMINA BANKA d.d. u stečaju Zagreb, Kennedyev trg 6B, OIB- 82806041381, koje ima po Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj IK980028 zaključenom dana 29. travnja 1998. godine između VAMA d.d. Varaždin, Kapucinski trg 9, kao korisniku kredita, i tužitelju RĐ iz [adresa], kao jamca platca podmireno u cijelosti.

6. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, odlučujući o žalbama izjavljenim protiv navedene presude, presudom poslovni broj Pž-4357/2022-2 od 21. studenog 2022. (list 373. – 383. spisa) odbio je kao neosnovanu tuženikovu žalbu i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2145/2016 od 12. rujna 2022. u točki I. njezine izreke, dok je rješenjem ukinuta navedena presuda u točkama II., III. i IV. njezine izreke i predmet je u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (t. I. izreke rješenja).

7. Valja naglasiti da je tuženik 6. ožujka 2023. podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 4357/2022-2 od 21. studenog 2022. koji je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revd 1825/2023-2 od 27. lipnja 2023. (list 487. – 489. spisa) dopustio. 8. Nadalje, povodom izjavljene revizije (list 490. – 554. spisa) Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Rev 1112/23-2 od 13. ožujka 2024. (list 641. – 648. spisa) preinačio je presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4357/2022-2 od 21. studenoga 2022. i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2145/2016 od 12. rujna 2022. u točki I. izreke te je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi: „Utvrđuje se da je ništava odredba čl. 5. Ugovora o kratkoročnom kreditu broj IK980028 sklopljenog 29. travnja 1998. između VAMA d.d. Varaždin, Kapucinski trg 9, kao korisnika kredita i tuženika GLUMINA BANKA d.d. Zagreb u stečaju, Podružnica Varaždin, A. Šenoe 5, kao davatelja kredita te tužitelja ČĐ iz [adresa], kao jamca platca, kojom je određeno da se „ugovorna kamata u slučaju zakašnjenja u ispunjenju obveza određuje u visini određenoj posebnom odlukom banke“.

9. U ponovljenom postupku, a u kojem je sud izveo parnične radnje i raspravio sporna pitanja na koja ga je upozorio drugostupanjski sud u svojoj odluci (čl. 377. st. 2. ZPP-a), stranke su ostale kod do tada iznesenih navoda te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja te dopunskim financijskim vještačenjem.

10. Valja naglasiti da je rješenjem suda od 10. travnja 2024. utvrđen prekid postupka temeljem odredbe čl. 212. t. 4. Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), dok je rješenjem od 27. svibnja 2024. (list 654. – 656. spisa) postupak nastavljen u odnosu na pravnog sljednika dotadašnjeg tuženika odnosno Stečajnu masu iza GLUMINA BANKA d.d. u stečaju, a sve temeljem odredbe čl. 269. st. 2. Stečajnog zakona (Narodne novine' broj: 71/15, 104/17, 36/22 i 27/24; dalje: SZ) i čl. 215. st. 1. ZPP-a.

11. Tijekom postupka sud je izvršio uvid te pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu i to: presliku Ugovora o kratkoročnom kreditu broj IK980028 (list 6. – 7. spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2374/02 (list 8. – 9. spisa), presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4496/02-2 (list 10. – 11. spisa), Odluku UstavnogU-III-932/2004 (list 12. – 13. spisa), sudsku praksu (rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-151/06-2, Rev-861/06-2, Rev- 989/06-2 i Rev-989/06-2 – list 16. – 18. spisa), presliku Nalaza i mišljenja vještaka u predmetu poslovni broj P-3272/10 (list 26. – 32. spisa), presliku Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim Glumina banke d.d. Zagreb (list 48. spisa), sudsku praksu (list 49. spisa), presliku spisa Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr- 654/12 (Ovrv-5242/08 – list 52. – 206. spisa), dopis Karlovačke banke d.d. (list 214. spisa), Odluku o izmjeni odluke o kamatnim stopama Karlovačke banke d.d. od 30. lipnja 1998. (list 215. – 216. spisa), Odluku o kamatnim stopama Karlovačke banke d.d. Karlovac (pročišćeni tekst iz veljače 2007. – list 217. – 225. spisa), dopis Zagrebačke banke d.d. (list 226. spisa), dopis Privredne banke Zagreb d.d. (list 233. spisa), dopis Privredne banke Zagreb d.d. od 17. lipnja 2020. s pregledom kamatnih stopa na kratkoročne kredite za pravne osobe tijekom 1998. (list 244. – 245. spisa), presliku Odluke o izmjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke od 31. listopada 1995. (list 250. spisa), dopis Zagrebačke banke od 27. siječnja 2021. s pregledom kamatnih stopa na nenamjenske kredite za građane u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 1998. – izvadak iz Odluke o kamatnim stopama (list 255. – 256. spisa), dopis Privredne banke Zagreb od 29. ožujka 2020. (list 259. spisa), izveden je dokaz financijsko -knjigovodstvenim vještačenjem po trgovačkom društvu DARFIN d.o.o. i to po stalnom sudskom vještaku ekonomske struke dipl.oec. Darku Prpiću (Nalaz i mišljenje - list 281. – 293. spisa, Očitovanje vještaka na podnesak tuženika od 17. ožujka 2022. – list 304. - 307. spisa, usmeno iznošenje nalaza i mišljenja vještaka na ročištu 4. srpnja 2022. - list 311. - 314. spisa), dopunskim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po trgovačkom društvu DARFIN d.o.o. i to po stalnom sudskom vještaku ekonomske struke dipl.oec. Darku Prpiću (Dopunski nalaz i mišljenje - list 612. - 621. spisa, usmeno iznošenje nalaza i mišljenja vještaka na ročištu 13. studenog 2024. - list 664. – 667. spisa), izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 599. – 602. spisa) te je izvršen uvid u spis ovog suda poslovni broj P- 3272/2010 (preslika prileži spisu) i P-2374/02 (prileži spisu). Sud nije izveo dokaz uvidom u presudu Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-168/2011 (list 19. do 25. spisa) iz razloga što sud prilikom donošenja odluke nije vezan pravnim shvaćanjima sadržanim u nepravomoćnim sudskim odlukama.

12. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a tužbeni zahtjev utvrđen je djelomično osnovanim.

13. S obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Rev 1112/23-2 od 13. ožujka 2024. (list 641. – 648. spisa) preinačio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4357/2022-2 od 21. studenoga 2022. i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2145/2016 od 12. rujna 2022. u točki I. izreke te je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi: „Utvrđuje se da je ništava odredba čl. 5. Ugovora o kratkoročnom kreditu broj IK980028 sklopljenog 29. travnja 1998. između VAMA d.d. Varaždin, Kapucinski trg 9, kao korisnika kredita i tuženika GLUMINA BANKA d.d. Zagreb u stečaju, Podružnica Varaždin, A. Šenoe 5, kao davatelja kredita te tužitelja ČĐ iz [adresa], kao jamca platca, kojom je određeno da se „ugovorna kamata u slučaju zakašnjenja u ispunjenju obveza određuje u visini određenoj posebnom odlukom banke“, u nastavku postupka sud je odlučivao o tužiteljevom zahtjevu za utvrđenjem ništavosti dijela odredbe čl. 5. Ugovora, i to u dijelu u kojem predlaže utvrđenje ništetnosti u dijelu u kojem ugovorena kamata prelazi stopu zakonske zatezne kamate te o zahtjevu za utvrđenjem da je tuženikovo potraživanje po predmetnom Ugovoru podmireno u cijelosti.

14. Između stranaka nije sporno da je 29. travnja 1998. između ovdje tuženika kao davatelja kredita, trgovačkog društva Vama d.o.o. kao korisnika kredita te ovdje tužitelja kao jamca platca zaključen Ugovor o kratkoročnom kreditu broj IK980028 (dalje: Ugovor) po kojem je korisniku kredita isplaćen iznos od 100.000,00 kn, s rokom povrata do 11. svibnja 1998. zajedno s ugovorenim kamatama. Nesporno je kako je navedeni rok produljivan aneksima te je posljednjim Aneksom broj 3 utvrđen 1. studeni 1998. kao konačni rok vraćanja kredita. Nije sporno ni da je ovdje tuženik kao tužitelj pokrenuo protiv ovdje tužitelja kao tuženika sudski postupak koji se pred ovim sudom vodio pod poslovnim brojem P-2374/02 radi naplate duga po navedenom Ugovoru budući da glavni dužnik nije podmirio dug, niti da je u navedenom postupku 8. travnja 2022. donesena presuda (list 8. – 9. spisa) kojom je naloženo tuženiku (ovdje tužitelju) isplatiti tužitelju (ovdje tuženiku) iznos od 107.842,32 kn s ugovorenom zateznom kamatom na taj iznos po stopi od 3% mjesečno od 6. srpnja 2000. do isplate, a koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4496/02-2 od 17. kolovoza 2004. (list 10. – 11. spisa). Nadalje, između stranaka nije sporno da je ovdje tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo ovršni postupak protiv ovdje tužitelja kao ovršenika temeljem gore navedene presude poslovni broj P- 2374/02, da se taj postupak vodio pod pred ovim sudom pod poslovnim brojem Ovr- 5248/08 u kojem je 13. siječnja 2009. doneseno rješenje o ovrsi, da je rješenjem od 29. travnja 2010. ovdje tužitelj kao ovršenik upućen pokrenuti parnicu radi utvrđenja da je ovrha nedopuštena, da je navedeni ovršni predmet ustupljen Trgovačkom sudu u Varaždinu te da je u predmetu ovog suda poslovni broj P-3272/10 tužitelj podnio tužbu radi nedopustivosti ovrhe, a što je sud utvrdio i uvidom u presliku spisa Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr-5643/12 (list 52. – 206. spisa) te uvidom u spis ovog suda poslovni broj P-3272/10. Zaključno, nesporno je da je ovdje tuženik kao ovrhovoditelj u spisu poslovni broj Ovr-654/12 izvijestio sud da je 20. svibnja 2009. od strane glavnog dužnika VAMA d.d. Varaždin u stečaju izvršena uplata u ime djelomičnog podmirenja ovrhovoditeljeve tražbine u iznosu od 283.451,34 kn, kojom uplatom je podmireno potraživanje po osnovi glavnice i djelomično pripadajućih ugovorenih zateznih kamata (u iznosu od 175.609,02 kn), dok je ostalo djelomično nepodmireno potraživanje po osnovi ugovorenih zateznih kamata u iznosu od 168.790,69 kn i troškova postupka.

15. Između stranaka je sporna osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li je ništav dio odredbe čl. 5. Ugovora zaključenog 29. travnja 1998. između društva VAMA d.d. Varaždin, kao korisnika kredita, i prednika tuženika GLUMINA BANKA d.d., kao banke, te tužitelj, kao jamca platca, i to u dijelu u kojem predlaže utvrđenje ništetnosti u dijelu u kojem ugovorena kamata prelazi stopu zakonske zatezne kamate. Sporno je i da li je potraživanje prednika tuženika prema predmetnom Ugovoru podmireno u cijelosti.

16. Prvotno valja naglasiti da je ovaj sud ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor pravomoćno presuđene stvari. Naime, uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2374/02 (list 8. – 9. spisa) razvidno je da je izrekom iste naloženo tuženiku (ovdje) tužitelju da tužitelju (ovdje tuženiku) plati iznos od 107.842,32 kn s ugovorenom zateznom kamatom na taj iznos po stopi od 3% mjesečno od 6. srpnja 2000. do isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.711,19 kn. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4496/02-2 (list 10. – 11. spisa) gore navedena presuda je potvrđena, dok je u obrazloženju, između ostaloga, navedeno da "...pošto je tužitelj banka, to ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na plaćanje ugovorne zatezne kamate u iznosu od 3% mjesečno, jer u vrijeme donošenja prvostupanjske presude najveća dopuštena stopa kamate u Republici Hrvatskoj nije bila određena niti posebnim zakonom, a niti je ugovorna zatezna kamata u toj visini prema sudskoj praksi predstavljala zelenašku kamatu...".

17. Valja naglasiti da je predmet tužbenog zahtjeva u postupku poslovni broj P- 2374/02 bila isplata utuženog novčanog iznosa pa budući da u navedenom postupku predmet tužbenog zahtjeva nije bila valjanost odredbe o ugovorenoj kamati Ugovora o kratkoročnom kreditu broj IK980028, u konkretnom slučaju ne postoji objektivni i subjektivni identitet spora. Naime, tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti određene odredbe Ugovora je deklaratorne, dok je i tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa kondemnatorne prirode (takvo navedeno stajalište izraženo je i u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-932/2004 - list 12. – 13. spisa). Pri tome se ističe i da je u smislu odredbe čl. 333. st. 1. i 2. ZPP-a pravomoćna izreka presude koja u konkretnom slučaju ne sadrži odluku o ništetnosti sporne odredbe predmetnog Ugovora. Dakle, u smislu odredbe čl. 338. st. 3. ZPP-a pravomoćna je jedino tuženikova obveza isplate iznosa od 107.842,32 kn s ugovorenom zateznom kamatom na taj iznos po stopi od 3% mjesečno od 6. srpnja 2000. do isplate kao i nalog za isplatom troškova parničnog postupka. Napominje se da je takvu ocjenu smatrao pravilnom i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž- 4357/2022-2 od 21. studenog 2022. (t. 12. obrazloženja), dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 1112/2023-2 od 13. ožujka 2024. ustvrdio kako prigovor presuđene stvari koji je isticao tuženik nije osnovan (t. 18. – 21. obrazloženja).

18. Uvidom u Ugovor razvidno je, između ostaloga, da je ovdje tuženik odobrio društvu VAMA d.o.o. kao korisniku kredita iznos od 100.000,00 kn (čl. 1.), dok se odredbom čl. 3. korisnik kredita obvezao vratiti navedeni iznos do najkasnije 11. svibnja 1998. zajedno s ugovorenim kamatama.

19. Odredbom čl. 4. ugovorena je redovna kamatna stopa u visini 25% godišnje na osnovicu koju čini iznos datog kredita s time da ista dospijeva na naplatu svakog prvog dana u tekućem kalendarskom mjesecu, za prethodni mjesec i o dospijeću glavnice te je ugovoreno da korisnik kredita prihvaća sve naknadne izmjene i dopune Odluke o kamatnim stopama banke, koje se smatraju dijelom ovog Ugovora i u cijelosti se kao takve primjenjuju.

20. Nadalje, odredbom čl. 5. ugovoreno je da u slučaju dospijeća korisnika kredita u zakašnjenje s izvršavanjem obveza po ovom ugovoru, banka obračunava i naplaćuje ugovornu kamatu u visini određenoj posebnom Odlukom banke, od prvog dana dospijeća korisnika kredita u zakašnjenje do naplate. Navedena ugovorna kamata se ugovara kao promjenjiva i teče za vrijeme korištenja kredita po ovom Ugovoru, a obračunava se na isti način kao redovna kamata.

21. Imajući u vidu da tužitelj u ovom postupku tvrdi da je ugovorena kamata od 25% godišnje nezakonita i ništava kamatna stopa, kao i imajući u vidu da u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora nije bio donesen Zakon o najvišoj kamatnoj stopi, u konkretnom se slučaju ne primjenjuje odredba čl. 399. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: stari ZOO), a koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) s obzirom da je predmetni obvezni odnos nastao 1998. odnosno prije stupanja na snagu novog ZOO- a, pa je tijekom postupka valjalo u smislu odredbe čl. 399. st. 4. starog ZOO-a utvrditi da li je ugovorena kamata između stranaka veća od dopuštene pri čemu bi dopuštena kamatna stopa bila ona koju je banka ugovarala za druge takve ili slične vrste poslova u navedeno vrijeme.

22. Slijedom gore navedenog, na tužiteljev prijedlog zatraženi su podaci od Zagrebačke banke d.d., Karlovačke banke d.d. i Privredne banke Zagreb d.d. o visini ugovorene kamatne stope na kratkoročne kredite sklopljene 1998., s time da je od Privredne banke Zagreb d.d. zatražen i podatak o visini ugovorene kamatne stope Međimurske banke d.d. na kratkoročne kredite sklopljene tijekom 1998., dok je od Zagrebačke banke d.d. navedeni podatak zatražen i za Varaždinsku banku d.d. 23. Iz dostavljene Odluke o izmjeni odluke o kamatnim stopama Karlovačke banke d.d. od 30. lipnja 1998. (list 215. – 216. spisa) razvidno je da je navedena banka u zatraženom razdoblju ugovarala godišnju kamatnu stopu na kratkoročne kredite u visini od 18%, 20% i 22%, ovisno radi li se komintentima banke kategorije A1, A2 ili van kategorije A.

24. Iz dopisa Privredne banke Zagreb d.d. od 17. lipnja 2020. s pregledom kamatnih stopa na kratkoročne kredite za pravne osobe tijekom 1998. (list 244. – 245. spisa) proizlazi da je ta banka u razdoblju od 1. siječnja do 31. srpnja 1998. ugovarala godišnje kamatne stope na kratkoročne kredite u kunama zaključene s pravnim osobama u rasponu od 12% za klijente rizične skupine A s uvećanjem za 25%, 50% i 100% za klijente rizične skupine B, C i D, dok je u razdoblju od 1. kolovoza 1998. do 31. prosinca 1998. godišnja kamatna stopa za klijente rizične skupine A1 iznosila 13%, za klijente rizične skupine A2 14%, za klijente rizične skupine A3 15%, za klijente rizične skupine B 17% te za klijente rizične skupine C 19%. Kratkoročni krediti odobreni pravnim osobama u Međimurskoj banci u 1998. godini imali su kamatnu stopu 18% godišnje za kunske kredite.

25. Zaključno, iz dopisa Zagrebačke banke d.d. (list 226. spisa) proizlazi da navedena banka tijekom 1998. godine nije imala u ponudi kratkoročne nenamjenske kredite u kunama, već samo kratkoročne nenamjenske kredite uz valutnu klauzulu. Također, Varaždinska banka tijekom 1998. godine nije imala u ponudi kratkoročne nenamjenske kredite u kunama.

26. Iz gore dostavljene dokumentacije razvidno je da banke navode kamate od 12, 13 ili 14%, do 18% godišnje.

27. U ponovljenom postupku izveden je dokaz dopunskim financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem sa zadatkom da vještak primjenom prosječne kamate stope koju su prema dostavljenim podacima banke primjenjivale na kratkoročne kredite odobrene pravnim osobama tijekom 1998., utvrdi da li je dug po Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj IK980028 podmiren u cijelosti od strane glavnog dužnika, odnosno društva VAMA d.d. u stečaju.

28. U dopuni nalaza (list 612. – 621. spisa) izrađenom po trgovačkom društvu DARFIN d.o.o., i to po stalnom sudskom vještaku ekonomske struke dipl.oec. Darku Prpiću (Dopunski nalaz i mišljenje - list 612. - 621. spisa, usmeno iznošenje nalaza i mišljenja vještaka na ročištu 13. studenog 2024. - list 664. – 667. spisa), vještak navodi kako Zagrebačka banka d.d. nije imala u ponudi kratkoročne nenamjenske kredite u kunama, Međimurska banka d.d. je primijenila kamatnu stopu 18% god., dok su Karlovačka banka d.d. i Privredna banka Zagreb d.d. primijenile različite kamatne stope ovisno o razvrstanju klijenata i razdoblju primjene. S obzirom da nije poznata primjenjiva kategorija klijenta za VAMA d.d. u stečaju, a i različite su kamatne stope po razdobljima, vještak je izračunao prosječnu kamatnu stopu za svaku banku (Karlovačku banku d.d., Privrednu banku Zagreb d.d. i Međimursku banku d.d.), a zatim prosječnu kamatnu stopu kao prosjek prosječnih kamatnih stopa navedenih banaka, a koji je izračun prikazao u Tablici pod točkom 1.1. Zaključka (list 618. spisa odnosno list 7. dopune nalaza). Prema izračunu vještaka, prosječna kamatna stopa imenovanih banaka za razdoblje od 1. siječnja 1998. do 30. lipnja 1998. iznosi 17,08%, za razdoblje od 1. srpnja 1998. do 31. srpnja 1998. iznosi 18,42% i za razdoblje od 1. kolovoza 1998. do 31.prosinca 1998. iznosi 18,22%. Prema rekapitulaciji izračunate prosječne kamatne stope imenovanih banaka za 1998., po mjesecima, a koju je vještak tablično prikazao (list 618. spisa odnosno list 7. dopune nalaza), prosječna kamatna stopa za 1998., izračunata temeljem podataka Karlovačke banke d.d., Privredne banke Zagreb d.d. i Međimurske banke d.d., iznosi 17,67% godišnje. Nadalje, pod točkom 1.2. a) obračun duga po kreditu broj IK980028 je izvršen primjenom: prosječne kamatne stope banaka, za razdoblje od 2. studenog 1998. do 31. prosinca 2007., stope zakonske zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 20. svibnja 2009. (čl. 29. ZOO 35/05) te uračunavanja kako je obveze zatvorio tuženik, na način da se plaćanjem najprije zatvara glavnica, a zatim zatezne kamate na iznos glavnice prema financijskim karticama tuženika za ugovor o kreditu, umanjeno za plaćeno kako je evidentirano kod tuženika. Prema navedenom obračunu na dan podmirenja obveza po kreditu od strane glavnog dužnika VAMA d.d. Varaždin 20. svibnja 2009. preplata po kreditu bi iznosila 40.574,45 kn. Pod točkom 1.2. b), s obzirom da je izračunata prosječna kamatna stopa banaka 17,67% godišnje niža od stope zatezne kamate do 30. lipnja 2002., a uzevši u obzir odredbu članka 277. st.2. ZOO/91, izvršena je 2. varijanta obračuna duga po kreditu broj IK980028 primjenom: stope zakonske zatezne kamate, za razdoblje od 2. studenog 1998. do 30. lipnja 2002. (po Uredbi o visini stope zatezne kamate Narodne novine, broj: 76/96 zatezna kamatna stopa iznosi 18%, a prosječna kamatna stopa banaka 17,67% god.), prosječne kamatne stope banaka, za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. (po Uredbi o visini stope zatezne kamate Narodne novine, broj: 72/02 zatezna kamatna stopa iznosi 15%, a prosječna kamatna stopa banaka 17,67% god.), stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 20. svibnja 2009. (čl. 29. ZOO 35/05) te uračunavanja kako je obveze zatvorio tuženik, na način da se plaćanjem najprije zatvara glavnica, a zatim zatezne kamate na iznos glavnice prema financijskim karticama tuženika za ugovor o kreditu, umanjeno za plaćeno kako je evidentirano kod tuženika. Po navedenoj varijanti obračuna na dan podmirenja obveza po kreditu od strane glavnog dužnika VAMA d.d. Varaždin 20. svibnja 2009. preplata po kreditu bi iznosila 39.673,99 kn. Nadalje, pod točkom 1.2. c) dopune nalaza vještak je utvrdio kako je obračun duga po kreditu broj IK980028 primjenom stope zakonske zatezne kamate izvršen nalazom vještaka, u točki 5.2. nalaza vještaka od 10. veljače 2022. (list 285. spisa odnosno list 5. Nalaza). Pod točkom 2. dopune nalaza vještak je primjenom prosječne kamatne stope koje su, prema podacima HNB-a, banke primjenjivale na kratkoročne kunske kredite bez valutne klauzule odobrene trgovačkim društvima, tijekom 1998., utvrđivao je li dug po Ugovoru o kratkoročnom kreditu broj IK980028 podmiren u cijelosti od strane glavnog dužnika, odnosno društva VAMA d.d. u stečaju. Na stranicama Hrvatske narodne banke

https://www.hnb.hr/statistika/statisticki-podaci/arhiva/stara-nacionalna- metodologija dostupni su podatci o kamatnim stopama banaka i to Tablica G1:

Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (mjesečne vagane prosječne kamatne stope, u postotcima na godišnjoj razini). Rekapitulaciju prosječne kamatne stope banaka za 1998. prema podacima Hrvatske narodne banke, po mjesecima vještak je prikazao u Tablici (list 620. odnosno list 9. dopune nalaza) te je utvrdio da prosječna kamatna stopa za 1998., temeljem podataka Hrvatske narodne banke, iznosi 14,50% godišnje. Pod točkom 2.2. a) dopune nalaza vještak je izvršio obračun duga po kreditu broj IK980028 primjenom: prosječne kamatne stope banaka, za razdoblje od 2. studenog 1998. do 31. prosinca 2007., stope zakonske zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 20. svibnja 2009. (čl. 29. ZOO 35/05) te uračunavanja kako je obveze zatvorio tuženik, na način da se plaćanjem najprije zatvara glavnica, a zatim zatezne kamate na iznos glavnice prema financijskim karticama tuženika za ugovor o kreditu, umanjeno za plaćeno kako je evidentirano kod tuženika. Tako bi na dan podmirenja obveza po kreditu od strane glavnog dužnika VAMA d.d. Varaždin 20. svibnja 2009. preplata po kreditu iznosila 61.771,28 kn. Zaključno, pod točkom 2.2. b) dopune nalaza, s obzirom da je izračunata prosječna ugovorna kamatna stopa banaka 14,50% godišnje niža od stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. (18% i 15%), a uzevši u obzir odredbu članka 277. st.2. ZOO/91, izračun duga po kreditu primjenom stope zakonske zatezne kamate izvršen je nalazom vještaka, u točki 5.2. nalaza vještaka od 10. veljače 2022. (list 285. spisa odnosno list 5. Nalaza).

29. Prema ocjeni ovog suda, Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ovdje prijepornih činjenica, u potpunosti nadomješta aktivnost suda u obavljanju funkcije suđenja, koju funkciju sud nije u mogućnosti ostvariti jer ne raspolaže stručnim znanjem. Stoga je ovaj sud prihvatio Nalaz i mišljenje kao jasan, stručan, objektivan, obrazložen, argumentiran temeljem dostupne dokumentacije te sačinjen prema pravilima struke.

30. Dakle, imajući u vidu da je iz dopune nalaza razvidno da, bilo primjenom prosječne stope banaka prema pribavljenim podacima, bilo primjenom zakonske zatezne kamate, na dan podmirenja obveza po kreditu od strane glavnog dužnika, odnosno društva VAMA d.d. Varaždin, postoji preplata po predmetnom kreditu, razvidno je da je dug ovdje tužitelja kao jamca platca po predmetnom Ugovoru o kreditu podmiren u cijelosti.

31. Dakle, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju ugovorena kamata (25%) viša od prosječne kamatne stope za 1998. izračunate temeljem podataka Karlovačke banke d.d., Privredne banke Zagreb d.d. i Međimurske banke d.d. (17,67%) bez obzira na koji način je ugovorena kamatna stopa, u smislu odredbe čl. 399. st. 4. starog ZOO-a valjalo bi primijeniti kamatnu stopu koju u konkretnom slučaju predstavlja upravo stopa od 17,67%.

32. Pri tome valja naglasiti da je odredbom čl. 277. starog ZOO-a u pogledu zatezne kamate propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom (st. 1.). Ako je stopa ugovorne kamate viša od stope zatezne kamate ona teče i poslije dužnikova zakašnjenja. Odredbom čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05) propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate (st. 1.) Stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena (st. 2.). Uz ograničenje iz stavka 2. članka 26. ovoga Zakona, kod trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava strane mogu ugovoriti drukčiju stopu zateznih kamata (st. 3.). Ali ništetna je odredba ugovora iz stavka 3. ovoga članka ako na temelju okolnosti slučaja, a poglavito trgovačkih običaja i naravi predmeta obveze, proizlazi da je tako ugovorenom stopom zateznih kamata, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana (st. 4.). Prilikom ocjene je li odredba ugovora o stopi zateznih kamata ništetna uzet će se, između ostalog, u obzir jesu li postojali opravdani razlozi za odstupanje od zakonom predviđene stope zateznih kamata (st. 5.). Ako je, u slučaju iz stavka 2. članka 26. ovoga Zakona, stopa ugovornih kamata viša od stope zateznih kamata, one teku i poslije dužnikova zakašnjenja (st. 6.). Stopa zateznih kamata odnosi se na razdoblje od jedne godine (st. 7.). Hrvatska narodna banka dužna je svakog 1. siječnja i 1. srpnja objaviti eskontnu stopu u Narodnim novinama (st. 8.). Taj propis je u pogledu stope zateznih kamata zamijenio odredbe Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj: 72/02 i 153/04) koja je za razdoblje od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. propisivala u svim odnosima jedinstvenu stopu zatezne kamate u visini od 15% godišnje.

33. Dakle, primjenom gore navedene odredbe čl. 277. starog ZOO-a u konkretnom slučaju trebala primjenjivati kamatna stopa od 17,67% kao zatezna kamata, i to do stupanja na snagu novog ZOO-a. Naime, nakon stupanja na snagu odredbe čl. 29. st. 2. novog ZOO-a više ne postoji jedinstvena stopa zateznih kamata već je ona različito propisana za odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava, s jedne strane, i sve druge odnose koji ne proizlaze iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava, s druge strane.

34. Slijedom svega navedenog, na temelju odredaba čl. 399. st. 4. i čl. 277. starog ZOO-a odlučeno je kao u t. I. izreke ove presude.

35. U odnosu na tužiteljevo isticanje da je dio odredbe čl. 5. predmetnog Ugovora zelenaški zbog toga što je ugovorena kamata po stopi od 25% godišnje, valja naglasiti da prema odredbi čl. 141. starog ZOO-a, za ocjenu o postojanju zelenaškog ugovora mora biti kumulativno ispunjeno nekoliko uvjeta, a teret dokaza o navedenim činjenicama je na tužitelju. Naime, odredbom čl. 141. st. 1. starog ZOO-a propisano je da je ništav ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili nekoga trećeg korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti. Dakle, iz navedene odredbe proizlazi da se za nastanak i postojanje zelenaškog (lihvarskog) ugovora moraju kumulativno ispuniti slijedeće pretpostavke: a) očiti nesrazmjer između obveza ugovornih strana u trenutku sklapanja ugovora koji se odnosi na prekomjerno primanje protuvrijednosti od iskorištenog suugovaratelja (i koji po svojim karakteristikama odgovara onom iz članka 139. starog ZOO-a), b) iskorištavanje nepovoljnog položaja drugog suugovaratelja zbog kojeg je taj suugovaratelj sklopio takav ugovor (bez postojanja stanja nužde, teškog materijalnog stanja, nedovoljnog iskustva, lakomislenosti ili zavisti suugovaratelj ne bi sklopio zelenaški ugovor i c) da je zelenaš u trenutku sklapanja ugovora znao ili morao znati za nepovoljne okolnosti u kojima se našao iskorišteni.

36. Prema tome, da bi sud utvrdilo da je neki ugovor zelenaški te shodno tome i ništav u smislu odredbe čl. 141. st. 1. i 2. starog ZOO-a, suugovaratelj koji za to ima pravni interes mora dokazati postojanje očitog nesrazmjera uzajamnih davanja koji se ispituje po objektivnim mjerilima, kao i nepovoljne okolnosti u kojima se nalazio u vrijeme sklapanja ugovora te znanje zelenaša o teškom položaju suugovaratelja, a koje se ispituje prema subjektivnim mjerilima.

37. Međutim, u konkretnom slučaju korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je onaj koji je takvu korist ostvario, drugom dao ili učinio ne moraju biti samo kamate (kamate se u odredbi čl. 141. starog ZOO-a i ne spominju premda se često uz zelenaški ugovor vežu „zelenaške kamate“), već moraju biti utvrđene kumulativno sve pretpostavke iz stavka 1. te zakonske odredbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 1112/2023-2 od 13. ožujka 2024.).

38. U svom iskazu tužitelj ČĐ naveo je u bitnome da je 1998. bio direktor trgovačkog društva Vama d.d. Varaždin, da se radilo o jednom od većih društva u Republici Hrvatskoj sa 750 zaposlenika, a isključiva djelatnost tog društva bila je maloprodaja kroz robne kuće i to tehničke robe, namještaja, tekstila itd. Za potrebe financiranja nabave takvih roba i prodaje tih roba na potrošačke kredite na dugi rok otplate (npr. 24 mjeseca) bilo je potrebno osigurati izvore financiranja. Glavni financijer za takve vrste poslova bila je Varaždinska banka, a s obzirom na volumen poslovanja (godišnji promet tada je bio oko 250.000.000,00 kn) trebalo je osigurati i sredstva od drugih banaka, između ostalih i od GLUMINA BANKE. S GLUMINA BANKOM je postojao okvirni sporazum o kreditiranju koji je primarno imao za funkciju osigurati garancije banke i akreditive koji su izdavani prema dobavljačima roba, a na taj način je osiguran duži rok plaćanja. Iznimno, od banke su uzimani i direktni financijski plasmani pa tako i ovaj predmetni Ugovor o kratkoročnom kreditu. Istaknuo je da je u principu sve to bilo dosta "nategnuto" jer se radilo o novo osnovanoj banci koja je relativno brzo, negdje u drugoj polovici 1998. upala u probleme likvidnosti. Samim time su i oni upadali u taj problem jer su u banci imali, koliko se sjeća, 2.000.000,00 DEM okvira i više im dobavljači nisu prihvaćali njihove akreditive i garancije, a što nam je predstavljao veliki problem jer je 2.000.000,00 DEM bio znatan iznos. Primjera radi naveo je kako je u to vrijeme prosječna plaća u VAMI bila oko 450,00 DEM odnosno 1.800,00 kn. Tužitelj nadalje navodi kako je 1999. krenula spirala nelikvidnosti, pri čemu je napomenuo da je te godine u Hrvatskoj 15 banaka, propalo, a i bio je zabilježen velik pad prometa u maloprodaji. Sve su to bili okidači koji su rezultirali time da je VAMA d.d. 2000. godine završila u stečaju. Dakle, to je bilo vrijeme kada se u pokušaju spašavanja poslovanja često puta ulazi u vrlo nepovoljne financijske aranžmane, a racionalnog pristupa nema jer vam "za vratom visi" 750 zaposlenika plus dobavljači i svi ostali. Odgovarajući na upit da li je ovaj utuženi kredit uzet radi plaćanja robe dobavljačima, tužitelj je odgovorio da je, da je tada odnosno 1998. još bila ekspanzija poslovanja društva VAMA d.d. te da je taj kredit bio potreban radi plaćanja robe dobavljačima. Na daljnji upit da li je GLUMINA BANKA znala koja je svrha uzimanja kredita i kako nelikvidnost GLUMINA BANKE utječe na likvidnost VAMA d.d., odgovorio je da je namjena kredita bila jasno definirana u razgovorima s bankom. U odnosu na drugi dio pitanja odgovorio je ranije u svom iskazu obrazlažući kako je došlo do problema u likvidnosti banke u drugoj polovici 1998. Istaknuo je i da je njih tridesetak najvećih klijenata GLUMINA BANKE bilo negdje u srpnju ili kolovozu 1998. pozvano na razgovor u GLUMINA BANCI i tamo im je prezentirano da banci nije odobren prolongat interventnog kredita HNB-a i da će nastupiti problemi u likvidnosti banke. Na pitanje, da li je u vrijeme kada je uziman kredit bilo govora o kamatnoj stopi te da li je bio upoznat kolika je kamatna stopa kod drugih banaka, tužitelj je odgovorio da naravno da su bili upoznati kolika je ugovorena kamatna stopa no nažalost oni su svoje limite tada bili potrošili kod drugih banaka. Sjeća se da je tada kamatna stopa u Varaždinskoj banci bila 14%. Na daljnji upit može li pojasniti zašto su bila zaključivana tri aneksa tom Ugovoru o kratkoročnom kreditu, odgovorio je da je to bilo vrlo vjerojatno zato jer ga nisu mogli vratiti, dok je na upit da li je po njegovom saznanju dug po tom kreditu vraćen te ukoliko jest, tko ga je vratio, tužitelj odgovorio da je, ako se dobro sjeća, GLUMINA BANKA imala hipoteku na jednoj nekretnini VAME d.d. i kasnije je dobio informaciju da su se oni u cijelosti namirili prodajom te nekretnine. Na upit suda kada je ta nekretnina prodana odnosno da li je prodana prije ili nakon otvaranja stečajnog postupka, tužitelj je odgovorio da je dobio informaciju da je prodana u stečajnom postupku te da VAMA d.d. prije otvaranja stečajnog postupka nije prodavala ništa osim robe. Na upit, a s obzirom da je u konkretnom slučaju tužitelj bio jamac platac po predmetnom kreditu, da li je GLUMINA BANKA propitivala njegove teške okolnosti vezano uz njegovu osobnu imovinu prilikom sklapanja Ugovora, tužitelj je odgovorio da je u GLUMINA BANCI osobno jamstvo bila praksa te da su oni uvjetovali osobno jamstvo te je ustvrdio da iz GLUMINA BANKE nisu od njega kao jamca platca prilikom potpisivanja tog Ugovora tražili ikakve podatke o njegovoj imovini. Napomenuo je i da je vrlo neuobičajeno da se traži osobno jamstvo za takav relativno mali iznos kredita, a pored čvrstih jamstava u vidu hipoteka na imovinu VAMA d.d. i tadašnje vrijednosti dugotrajne materijalne imovine društva VAMA d.d. koja je bila 190.000.000,00 kn. Na daljnji upit da li ga je netko prisilio da sklopi takav ugovor kao jamac platac, tužitelj je odgovorio da su ga prisile prilike koje su bile tada. Skrenuo je pozornost da su na dvama aneksima Ugovora o kreditu na mjestu korisnika kredita dva supotpisa odnosno potpis direktora i potpis financijskog direktora pri čemu je istaknuo da je financijski direktor kreirao odnose s bankama, a ne on, da se radilo o velikom društvu i da je financijski direktor bio zadužen za odnose s bankama.

39. Prema ocjeni ovog suda, tužitelj dostavljenim i predloženim dokazima nije dokazao kumulativno ispunjenje pretpostavki propisanih odredbom čl. 141. starog ZOO-a, iako je to sukladno odredbama čl. 7. i 219. ZPP-a bio dužan, slijedom čega je valjalo odbiti tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 5. Ugovora (t. II. izreke presude).

40. Nadalje, u odnosu na zahtjev tužitelja i tuženika radi naknade troškova ovog parničnog postupka, sud je odluku o istom donio primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a. Naime, uzevši u obzir da je uspjeh stranaka u ovom postupku podjednak, ovaj sud smatra da iz razloga pravičnosti svaka strana treba snositi svoje troškove postupka. Pri tome valja naglasiti da je ovaj sud odluku o zatraženim troškovima parničnog postupka cijenio i kvalitativno, odnosno uzevši u obzir osnovu, kao i visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke presude.

Zagreb, 9. siječnja 2025.

SUDAC :

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.