Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Trg Ljudevita Posavskog 5
44000 Sisak
Poslovni broj: P-110/2023-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Sisku, po sucu tog suda Vedranu Medakoviću, u pravnoj stvari tužitelja ŠO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Marku Bebeku, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Milica Nenadović Timarac i Marko Bebek, Sisak, S. i A. Radića 32, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene javne glavne rasprave na ročištu 26. studenog 2024., na ročištu za objavu presude 9. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I/ Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, isplatiti tužitelju ŠO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 7.159,87 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. listopada 2007. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to na iznos od:
0,54 eur počevši od 10.10.2007
4,86 eur počevši od 15.11.2007
0,26 eur počevši od 15.12.2007
7,29 eur počevši od 14.01.2008
6,95 eur počevši od 15.02.2008
15,35 eur počevši od 15.03.2008
13,64 eur počevši od 15.04.2008
3,96 eur počevši od 15.05.2008
7,61 eur počevši od 15.06.2008
4,75 eur počevši od 15.07.2008
4,14 eur počevši od 15.08.2008
4,04 eur počevši od 15.09.2008
15,02 eur počevši od 15.10.2008
21,71 eur počevši od 15.11.2008
12,21 eur počevši od 15.12.2008
37,84 eur počevši od 15.01.2009
38,10 eur počevši od 15.02.2009
29,49 eur počevši od 15.03.2009
31,47 eur počevši od 15.04.2009
31,86 eur počevši od 15.05.2009
28,47 eur počevši od 15.06.2009
29,06 eur počevši od 15.07.2009
27,61 eur počevši od 15.08.2009
31,40 eur počevši od 15.09.2009
27,19 eur počevši od 15.10.2009
29,91 eur počevši od 15.11.2009
29,48 eur počevši od 15.12.2009
36,83 eur počevši od 15.01.2010
41,55 eur počevši od 15.02.2010
40,53 eur počevši od 15.03.2010
45,22 eur počevši od 15.04.2010
48,08 eur počevši od 11.05.2010
55,66 eur počevši od 15.06.2010
65,76 eur počevši od 15.07.2010
65,42 eur počevši od 15.08.2010
86,37 eur počevši od 15.09.2010
74,17 eur počevši od 15.10.2010
76,99 eur počevši od 15.11.2010
90,24 eur počevši od 15.12.2010
91,42 eur počevši od 15.01.2011
80,07 eur počevši od 15.02.2011
82,70 eur počevši od 15.03.2011
82,84 eur počevši od 15.04.2011
90,88 eur počevši od 15.05.2011
107,97 eur počevši od 15.06.2011
127,42 eur počevši od 15.07.2011
144,95 eur počevši od 15.08.2011
112,27 eur počevši od 15.09.2011
101,27 eur počevši od 15.10.2011
102,01 eur počevši od 15.11.2011
103,52 eur počevši od 15.12.2011
113,01 eur počevši od 15.01.2012
115,86 eur počevši od 15.02.2012
112,75 eur počevši od 15.03.2012
112,29 eur počevši od 15.04.2012
113,86 eur počevši od 15.05.2012
116,60 eur počevši od 15.06.2012
113,18 eur počevši od 15.07.2012
112,24 eur počevši od 15.08.2012
103,86 eur počevši od 15.09.2012
111,09 eur počevši od 15.10.2012
114,45 eur počevši od 15.11.2012
112,21 eur počevši od 15.12.2012
109,53 eur počevši od 15.01.2013
108,61 eur počevši od 15.02.2013
107,66 eur počevši od 15.03.2013
114,33 eur počevši od 15.04.2013
104,51 eur počevši od 15.05.2013
102,91 eur počevši od 15.06.2013
103,87 eur počevši od 15.07.2013
102,86 eur počevši od 15.08.2013
106,45 eur počevši od 15.09.2013
108,77 eur počevši od 15.10.2013
109,91 eur počevši od 15.11.2013
113,95 eur počevši od 15.12.2013
109,87 eur počevši od 15.01.2014
94,11 eur počevši od 15.02.2014
96,17 eur počevši od 15.03.2014
94,37 eur počevši od 15.04.2014
91,79 eur počevši od 15.05.2014
92,35 eur počevši od 15.06.2014
94,19 eur počevši od 15.07.2014
95,66 eur počevši od 15.08.2014
96,04 eur počevši od 15.09.2014
97,62 eur počevši od 15.10.2014
99,88 eur počevši od 15.11.2014
100,31 eur počevši od 15.12.2014
100,64 eur počevši od 15.01.2015
100,47 eur počevši od 15.02.2015
100,47 eur počevši od 15.03.2015
100,47 eur počevši od 15.04.2015
100,47 eur počevši od 15.05.2015
100,47 eur počevši od 15.06.2015
100,47 eur počevši od 15.07.2015
100,47 eur počevši od 15.08.2015
100,47 eur počevši od 15.09.2015, pa do isplate. u roku od 15 dana.
II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.730,81 eura sa zateznom kamatom od 9. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a gdje referentnu stopu čini kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke ( čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a), u roku od 15 dana.
i
r i j e š i o j e
I/ Dopušta se kao svrsishodna preinaka tužbe tužitelja ŠO sadržana u podnesku od 28. svibnja 2024..
II/ Odbijaju se kao neosnovani istaknuti prigovori tuženika u pogledu zastare i aktivne legitimacije.
Obrazloženje
1. U tužbi dostavljenoj **.**.2023. ŠO ( u daljnjem tekstu: tužitelj) u bitnome navodi da je ugovorom o namjenskom kreditu broj: 3210232962, kreditna partija: 7103734489 sklopljenom u [adresa] 12. 07. 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i kao tuženika, tužitelju odobren kredit za kupnju stana u kunskoj protuvrijednosti od 82.885,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i rokom otplate od 30 godina. Člankom 2. ugovorena je redovna kamata od 4.50%, godišnje koja je „promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“. Navedeni Ugovor o kreditu izmijenjen je Dodatkom ugovoru o kreditu od 19. siječnja 2016. kojim je učinjena konverzija kredita u valutu euro te je utvrđena preostala neotplaćena glavnica kredita u iznosu od 44.096,87 eura. Time je tužitelju odmjerena glavnica 4.275,80 eura odnosno 32.216,04 kuna veća od glavnice koja je trebala biti utvrđena imajući u vidu posljedice ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no tužitelj ovom tužbom ne potražuje navedenu razliku glavnice već isključivo potražuje vraćanje iznosa koje je tuženik do 30. rujna 2015., kao dana izračuna i provedbe konverzije, naplatio od tužitelja na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Navedena razlika u glavnicama nastala na štetu tužitelja nedvojbeno dokazuje kako tužitelj konverzijom kredita, prilikom koje mu je utvrđena preplata u iznosu od 21.002,26 kuna, nije obeštećen čak ni za tu razliku u glavnicama, dok osobito nema govora o punoj restituciji za posljedice ništetnih ugovornih odredbi CHF kredita budući da je tužitelju umjesto iznosa od 84.113,91 kuna (preplata zbog promjenjive kamate i valute) za koji je stvarno oštećen priznat tek iznos preplate od 21.002,26 kn, a čak ni taj iznos mu nije isplaćen već je isti poslužio za fiktivno zatvaranje budućih anuiteta koji su također bili previsoko odmjereni uslijed razlike u glavnicama utvrđene na štetu tužitelja. Odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), tužitelj smatra ništetnim jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Štoviše, tuženik je tužitelju ugovor sa valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak prezentirao kao najpovoljniji, najbolji i najisplativiji, ne upozorivši ga pri tome na sve rizike takvog kredita. O ništetnosti ugovornih odredbi, kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te konačno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je do 30. rujna 2015. kao dana izračuna i provedbe konverzije, primio na osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Uslijed navedenoga tužitelj je do 30. rujna 2015., kao dana izračuna i provedbe konverzije, preplatio tuženiku iznos od 6.516,01 eura / 49.094,92 kuna, pa isti potražuje tužbom te predlaže usvojiti takav tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu opširno i detaljno pojašnjava razloge temeljem kojih osporava osnovanost tužbe i tužbenih zahtjeva. Osporava tužitelju svojstvo potrošača navodeći kako nije dokazao da bi sredstava kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Ističe i prigovor zastare jer smatra da se na zahtjev za isplatom ima primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Kako je tužba pokrenuta 24. ožujka 2023., tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja pa cjelokupno potraživanje smatra zastarjelim. Nadalje, posebno ističe činjenicu da su stranke sklopile konverziju odnosno dodatak osnovnom ugovoru o kreditu gdje je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je bio taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Stoga je upravo tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku. Tuženik se potom osvrće na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 u kojem je predmetni sud meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Slijedom navedenog, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tuženik se potom osvrće i na pravno shvaćanje VSRH sa sjednice od 20. 12. 2022., potom rješenje VSRH posl.br. Revd 2021/2020-6 od 1. 6. 2022., rješenje VSRH posl.br. Rev-1014/18, ogledni postupak pred VSRH broj Gos 1/2019 te iznosi zaključak prema kojemu:
- dodatak ugovora o kreditu kao pravni posao sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;
- dodatkom ugovora o kreditu stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;
- tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove;
- tužitelj je prihvatom konverzije pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.
- zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge
Osporava i tijek zakonskih zateznih kamata navodeći da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
Zaključno tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. Zaključno predlaže odbiti tužbene zahtjeve kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka.
3. Podneskom od 28. svibnja 2024. tužitelj je nakon provedenog dokaza po imenovanom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, postavio tužbeni zahtjev za isplatom po osnovu valutne klauzule na način da potražuje 7.159,87 eura sa pripadajućom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose od studenog 2007. do zaključno rujna 2015.
4. Takvo postupanje u procesnoj osnovi čini preinaku tužbe u smislu čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22; - u daljnjem tekstu: ZPP) obzirom da je konačno utuženi iznos glavnice povećan u odnosu na prvotno tužbom postavljen zahtjev u visini od 6.516,01 eura.
5. Navedeno raspolaganje tužitelja predstavlja povećanje odnosno preinaku do koje dolazi nakon zaključenja prethodnog postupka te u trenutku u kojem tužitelj po provođenju dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem stječe saznanje o visini svog potraživanja. Stoga je riječ o postupanju koje je dopušteno ( čl. 190. st. 2. ZPP) i svrsishodno radi rješavanja konačnog odnosa između stranaka.
6. Nadalje, u odnosu na takva postupanja VSRH je na sastanku predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova te Građanskog odjela VSRH održanom 26. studenog 2021. donio zaključak broj Su IV-162/2021 koji glasi: "..U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.."
7. Stoga je uzimajući u obzir navedeno stajalište VSRH-a, kao i činjenicu da je riječ o postupanju koje je svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka, ovaj sud dopustio preinaku sadržanu u podnesku od 28. svibnja 2024. te je o istome odlučeno izrekom rješenja sadržanoj u predmetnoj presudi i rješenju ( točka I/ izreke rješenja).
8. Podneskom od 22. siječnja 2024. te potom na pripremno ročištu, tuženik je ( iako nije postavio protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja ) predložio da se po službenoj dužnosti uzmu u obzir i tzv. negativne razlike odnosno razdoblja u kojima je tužitelj plaćao manje iznose nego što bi platio u odnosu na početno ugovorene uvjete.
U odnosu na dokazni postupak
9. U tijeku dokaznog postupka prvostupanjski sud je pročitao i izvršio uvid u provedene dokaze i to tužbu sa dodatkom ugovoru o kreditu od 19. siječnja 2016., pregledom promjena kamatnih stopa, podacima o kamatnim stopama i uplatama, promet i specifikacije uplate, ugovor o namjenskom kreditu od 12. 7. 2027. sa zk. izvadkom (str. 1-56 spisa), odgovor na tužbu sa sudskom praksom (str. 60-189 spisa), podnesak tuženika od 22. 01. 2024. sa sudskom praskom (str. 195-222 spisa), podnesak tuženika od 25. 04. 2024. sa sudsko praksom (str. 245-327 spisa), podnesak tuženika od 4. 6. 2024. sa sudskom praksom (str. 332-368 spisa) proveden je dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po imenovanom vještaku Kseniji Vrebac koja je dostavila pismeni nalaz i mišljenje (str. 232-241 spisa) a koji je i usmeno iznesen na ročištu za glavnu raspravu 26. studenog 2024., te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku.
10. Saslušan u svojstvu stranke u postupku tužitelj je u bitnome naveo da se sa obitelji odlučio za rješavanje stambenog pitanja. Otac mu je želio u tome pomoći ali je bio već u mirovini i sa nižim primanjima, pa se tužitelj odlučio kreditno zadužiti za kupnju stana. Riječ je o stanu u kojem i danas živi u [adresa] sa obitelji i koji nije korišten za iznajmljivanje ili komercijalne svrhe. Nije bio klijent tuženika, a u banku je došao zato jer je otac bio njihov klijent. Ponuđeno mu je sklapanje konkretnog ugovora pri čemu nisu pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama. Bila mu je bitna visina mjesečne rate i to da ju može plaćati. Radio je u Rafineriji Sisak, te je otac troje djece. Sjeća se da je početna rata bila oko 1800,00 kuna što mu je bilo prihvatljivo. Ona je međutim počela znatno rasti, misli da je bila gotovo dupla i to je mu je predstavljalo znatno financijsko opterećenje. Prilikom sklapanja ga nitko nije upozorio o rizičnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF. Ne sjeća se da bi mu bilo ponuđeno sklapanje ugovora sa valutnom klauzulom u eurima. Kredit je sklopio kao potrošač za osobne potrebe. Na konverziju je pristao da bi mu se smanjila rata i olakšala situacija.
11.Iskazu tužitelja sud je priklonio vjeru nalazeći kako iz istoga jasno proizlazi da je u konkretnom slučaju nastupao kao potrošač sklapajući ugovor za osobne potrebe i rješavanja stambenog pitanja. Iz iskaza je osim toga razvidno da se tužitelj prilikom sklapanja vodio prije svega time da mu plaćanje mjesečne rate bude prihvatljivo, pri čemu kao potrošač nije bio upozoren na rizičnost ugovoranja valutne klauzule, a ugovor je sklopljen u formi standardnog ugovora na obrascu sačinjenom od strane tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati.
12.Kako je odluka o visini postavljenog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju ovisila o stručnom financijsko-knjigovodstvenom znanju predmetne materije, sud je u ranijem tijeku postupka temeljem dokaznog prijedloga tužitelja odredio provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Kseniji Vrebac, dipl.oec, koja je dostavila nalaz i mišljenje ( str. 232 - 240 spisa ). Imenovani vještak je pri tome na opsežan, razumljiv, logičan i stručan način pojasnila sve segmente sklapanja osnovanog ugovora o kreditu kao i same konverzije odnosno dodatka ugovora od 19. 1. 2016. , pa je u tom smislu u odnosu na osnovni ugovor ukazala da su stranke 12. 7. 2007. sklopile ugovor o kreditu za kupnju stana u kojem se u bitnome navode sljedeći uvjeti kreditiranja:
- iznos odobrenog kredita je kunska protuvrijednost od 82.885,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita,
- ugovorena redovna kamatna stopa iznosi 4,50 % godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke,
- rok otplate kredita iznosi 30 godinu (360 mjeseca),
- korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po srednjem tečaju HNB na dana plaćanja, a prema početnom otplatnom planu,
- anuiteti dospijevaju na naplatu prvog dana u mjesecu,
- ugovoreni anuitet iznosi 415,54 CHF
- kredit je isplaćen 24. 7. 2007. u protuvrijednosti 363.286,36 kn,
- srednji tečaj za CHF na dan isplate kredita iznosi 4,383017,
- dospijeće prvog anuiteta (početak otplate) je 1.09.2007. godine.
13. Osnovni zadatak vještačenja po zahtjevu tužitelja se odnosi na izračun razlike između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je tečaj CHF ostao nepromijenjen kao na dan isplate kredita u utuženom razdoblju do provođenja konverzije. Vještak je takav izračun prikazao u stupcima 6 i 7 ( str. 234 i 234 spisa) te je utvrdio da ukupno u utuženom razdoblju otplate kredita od rujna 2007. do konverzije u rujnu 2015. godine, razlika po toj osnovi iznosi 53.946,15 kuna, odnosno 7.159,87 eura.
14.Kao drugo, vještak se očitovao i na izračun razlike neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF u prvotno ugovorenim uvjetima te neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije. U tom smislu je ukazano da nedospjela glavnica iz početnog otplatnog plana u trenutku konverzije 2015. iznosi 69.982,73 CHF, što uz početni tečaj CHF važeći na dan isplate kredita 306.735,50 kuna. S druge strane, glavnica konvertiranog kredita u EUR, u trenutku konverzije iznosi 44.096,87 EUR, što u protuvrijednosti u kunama iznosi 336.550,75 kuna. Stoga razlika u glavnicama konvertiranog EUR kredita i CHF kredita po početno ugovorenim uvjetima iznosi 29.815,25 kuna, odnosno 3.957,16 eura.
15.Kao treće, vještak se izričito očitovao na sporno pitanje predstavlja li provedena konverzija u matematičkom smislu potpuno obeštećenje tužitelja pod pretpostavkom ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. U tom pogledu vještak je uzeo u obzir posljedice nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i razlike u izračunu nedospjele glavnice na dan konverzije ( jasno ukazujući da je i sa tim segmetnom tužitelj oštećen ). Ovo stoga jer pod uvjetom i pretpostavkama da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne ( odnosno da tužitelj nije pristao na konverziju a utužio potraživanje po te dvije osnove ) nedospjela glavnica bi na dan 30.09.2015., prema početnom otplatnom planu i tečaju za CHF važećem na dan isplate kredita ( koji se primjenjuju u izračunu nepoštenosti ugovaranja ), iznosila 306.735,50 kuna.
16.Međutim, nakon više od 8 godina otplate kredita sa ukupno uplaćenim iznosom od 248.069,39 kuna, nedospjela CHF glavnica kredita na dan konverzije izražena u kunama iznosi 495.802,07 kuna, i ona je čak veća za 132.515,71 kune od početnog stanja isplaćene glavnice (363.286,36 – 495.802,07 = -132.515,71), što znači da je ukupna uplata od cca 248 tisuća kuna iskorištena za otplatu početno ugovorenih anuiteta, razliku kamate, a ponajviše za drastičan porast tečaja CHF u razdoblju otplate kredita.
17.Vještak ukazuje kako upravo taj podatak upućuje na enorman rast tečaja CHF, koji je posljedično povećavao stanje neotplaćene glavnice tijekom otplate kredita, izraženu u protuvrijednosti u kunama, jer kako je tečaj rastao, tako je i neotplaćena glavnica protuvrijednosti u kunama rasla, čak bez obzira na sve veće kunske uplate usmjerene za zatvaranje obveza za mjesečne anuitete.
18.Stoga vještak ističe ( str. 98 i 99 spisa ) da je konverzijom ustanovljena nova glavnica izražena u EUR, pri čemu ona nije dovoljno smanjena, nego je veća za 29.815,25 odnosno 3.957,16 eura od onog iznosa koji bi u otplati kredita bio postignut, pod uvjetom ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu.
19.Vještak je potom na razumljiv način ta dva elementa nepoštenosti ugovaranja ( valutnu klauzulu i razliku neotplaćene glavnice na dan konverzije) i koji iznose u konkretnom slučaju 11.117,03 Eura ( 7.159,87eura po osnovi valutne klauzule u CHF te 3.957,16 eura po osnovi razlike u neotplaćenoj glavnici na dan 30. 9. 2015. ) stavio u odnos sa pozitivnim učincima konverzije, a riječ je o iznosu preplate utvrđene konverzijom ( čl. 5 Dodatka ugovora) utvrđenom u iznosu od 2.751,84 eura. Ako bi cilj bio umanjiti iznos izračunat na štetu tužitelja od ukupno 11.117,03 Eura sa preplatom utvrđenom dodatkom ugovora od 2.571,84 eura, tada bi razlika za koju tužitelj nije obeštećen iznosila 8.365,19 eura pa se iz takve ukupne analize može zaključiti da tužitelju kao potrošač nije u cijelosti obešćeten provođenjem konverzije u odnosu na nepoštenost ugovornih odredbi po pitanju valutne klauzule.
20. Osim navedena tri segmenta ( izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF, razlike neotplaćene glavnice na dan konverzije te pitanja potpunog obeštećenja u sklopu konverzije ) vještak se osvrnuo i na tzv. negativne razlike te ukazao da razlika manje plaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF važećeg na dane plaćanja u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita, ukupno u razdoblju otplate kredita do konverzije iznosi – 7,32 kuna, odnosno – 0,97 eura.
21.Imenovana vještakinja je svoj nalaz i mišljenje osim pismeno iznijela i usmeno na ročištu za glavnu raspravu 26. studenog 2024., kojom prigodom je ostala kod iznesenog pismenog nalaza i mišljenja, navodeći je u sklopu vještačenja krenula od izračuna pod pretpostavkom ništetnosti valutne klauzule u CHF te utvrdila da je tužitelj u tom segmentu oštećen za 7.159,87 eura. Relevantan element za procjenu obeštećenja tužitelja čini i to da je u sklopu konverzije istome sa danom 30. rujna 2015. izračunata nova neotplaćena glavnica, a koja je za 3.957,16 eura viša od glavnice koja bi na taj isti datum iznosila prema početno ugovorenim uvjetima i pod uvjetom da je ugovaranje valutne klauzule nepošteno. Stoga se iznos za koji je tužitelj oštećen može promatrati u zbroju ta dva elementa što čini iznos od 11.117,03 eur. Ako bi od tog iznosa odbili iznos preplate koja je utvrđena konverzijom od 2.751,84 eura, tada bi razlika iznosila 8.365,19 eura što je u osnovi više od iznosa kojim je tužitelj oštećen po osnovi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. U sklopu vještačenja može potvrditi da je konverzija provedena u skladu sa materijalno pravnom osnovom i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a koja okolnost nije sporna između stranaka. Do čega je dovelo ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u konkretnom ugovoru sam također ukazala, a riječ je o tome da je glavnica neotplaćenog kredita na dan 30. rujna 2015. bila viša čak za 132.515,71 kunu od glavnice koja je iznosila na dan isplate kredita, iz čega proizlazi da je tužitelj od 2007. do 2015. svaki mjesec vršio plaćanja da bi mu nakon osam godina glavnica bila viša od početno utvrđene iz čega proizlazi da je takvim plaćanjem kompenzirao i plaćao upravo razliku u valuti i kamati. Navedeni elementi govore u prilog tome da nije u cijelosti obeštećen provedenom konverzijom. U skladu sa prijedlogom tuženika sam iskazala i negativne razlike koje su manje od 1 eura.
22.Nalazu i mišljenju vještakinje Ksenije Vrabac, kako pismeno tako i usmeno iskazanom, ovaj prvostupanjski sud je priklonio vjeru u cijelosti budući da je vještak na izuzetno jasan, stručan, prihvatljiv, logičan i razumljiv način pojasnio metodologiju primjene i sam način izračuna konkretnog potraživanja po svakoj utuženoj osnovi. Vještak se pri tome očitovao i na sve prigovore i navode tuženika u pogledu tzv. negativne razlike kao i pitanja preplate utvrđene konverzijom. Vještak se osim toga detaljno i razumljivo osvrnuo na provedenu konverziju te ukazao na razloge i zaključak da tužitelj provedenom konverzijom nije obeštećen u pogledu potraživanja koje je predmetom ovog postupka.
U odnosu na primjenu materijalnog prava
23.Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), ), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) te sadašnjoj odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023.), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
24.Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
25.Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2023;dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. ZOO-a propisano kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.
26.Odredbom čl. 7. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba.
27.Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima ( pažnja dobrog stručnjaka).
28.Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
29.Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
30.Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istog članka je propisano da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju da je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
31.Odredbom čl. 1111. ZOO-a je propisano (1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. (2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
Općenito u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja i prigovore tuženika
32.Predmet postupka u konkretnom postupku predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja kojim, nakon što u navodima tužbe ukazuje na postojanje djelomične ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka, u dijelu u kojemu se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF, postavlja zahtjev za isplatom novčanog iznosa po toj osnovi.
33.U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev te prigovore tuženika, utvrđeno je, te nije sporno, da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 12. srpnja 2007. ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana kojim je tužitelju dodijeljen iznos od 82.885,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja od 30 godinu.
34.Nadalje, nije sporno da je u ugovoru ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% ( čl. 2. Ugovora ) i koje je bila ugovorena kao promjenjiva u skladu sa odlukama banke. Rok otplate kredita je ugovoren na 30 godina odnosno 360 mjeseci, a čl. 6. je ugovorena valutna klauzula obzirom da je navedeno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Istim člankom je ugovoreno da korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu.
35.Nadalje, nije sporno da su stranke provele konverziju ugovora sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015; u nastavku: ZID ZPK/15), a tako što su 19. 1. 2016. potpisale dodatak ugovoru o kreditu pri čemu je sam kreditni aranžman konvertiran na način da je kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U sklopu provedene konverzije je utvrđena nova visina neotplaćene glavnice u eurima na dan 30. 9. 2015..
36.Stoga je za predmet postupka odlučujuće utvrđenje da li je takvo postupanje tuženika, glede ugovaranja i primjene valutne klauzule u CHF bilo dopušteno i zakonito ili je pak riječ o nepoštenom postupanju koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi djelomičnu ništetnost odredbi ugovora i posljedično pravo tužitelja na isplatu utuženih novčanih iznosa. Također, kako nije sporno da je u konkretnom slučaju provedena konverzija ugovora o kreditu, to je od utjecaja na tužbeni zahtjev za isplatom odgovor na pitanje da li tužitelj ( u slučaju da su ugovorne odredbe valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično ništetne ) ostvaruje pravo na isplatu u slučaju kada je provedena konverzija osnovnog ugovora. Uz navedeno, potrebno se osvrnuti na istaknute prigovore tuženika koji uključuju prigovor zastare i svojstva potrošača te utvrditi osnovanost ili neosnovanost istih. S obzirom na značaj svakog od iznesenih spornih pitanja ista će se pojasniti zasebno. Posebno u odnosu na prigovor svojstva potrošača
37.U odnosu na navode tuženika kojima se osporava samo svojstvo tužitelja kao potrošača ( točka III. odgovora na tužbu), valja ukazati da su odredbom čl. 2. točkom b) i c) Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima definirani pojmovi potrošača i prodavatelja robe ili davatelja usluga. Te odredbe su također implementirane u odredbama ZZP-a kojim se pojašnjavaju osnovni pojmovi na koje se odnosi taj Zakon. Potrošača u tom smislu čini svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim direktivom nastupa izvan okvira svoje djelatnosti, poslovanja ili struke. Europski sud je pojasnio pojam potrošača na način da je riječ o autonomnom i objektivnom pojmu koji treba promatrati s obzirom na njegovu funkciju kao i da li određeni ugovorni odnos predstavlja djelovanje izvan okvira obrta, poduzeća i profesije ( u tom smislu vidi rješenje u predmetu C-534/15 Š od 14. rujna 2016., ECLI:EU:C:2016:700; toč. 32., u kojem sud naglašava da je pojam potrošača u smislu čl. 2. točke b) Direktive objektivan pojam). S druge strane pojam pružatelja ili davatelja usluge koji treba tumačiti ekstenzivno ( vidi predmet C-147/16 Karel de Grote od 17. svibnja 2018., ECLI:EU:C:2018:320., toč. 48. gdje sud navodi: …“ iz samog teksta te odredbe proizlazi da je zakonodavac Unije namjeravao široko tumačiti pojam „prodavatelj ( robe ) ili pružatelj ( usluge ) …“).
38.Provedenim postupkom je utvrđeno da je tuženik tj. banka tužitelju kao korisniku kredita dodijelila isti s namjenom kupnje stana, a tužitelj je svojim iskazom pojasnio da je predmetnim ugovorom upravo u skladu sa svrhom ugovora, rješavao stambeno pitanje svoje obitelji. Osim navedenog, iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je riječ o stanu u kojem i danas živi u [adresa] sa obitelji i koji nije nikada korišten za iznajmljivanje ili komercijalne svrhe.
39.Stoga, kako pojam potrošača valja razmatrati objektivno, a tužitelj je prilikom sklapanja ugovora djelovao u svojstvu fizičke osobe i potrošača te je kredit korišten radi rješavanja stambenog pitanja za vlastite potrebe tj. unutar okvira raspolaganja i djelovanja fizičke osobe, u konkretnom slučaju predstavlja potrošača, slijedom čega navodi tuženika istaknuti u tom smislu nisu osnovani.
Posebno u odnosu na nepoštenost ugovaranja valutne klauzule u CHF
40.Tužitelj u navodima tužbe kao i naknadno u tijeku postupka iznosi stajalište uslijed kojega pronalazi da su ugovorne odredbe u prvotnom ugovoru o kreditu, koje su se odnosile na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, nepoštene i posljedično ništetne, čime predstavljaju osnovu za vraćanjem onoga što je tuženik kao banka primila temeljem takvih ugovornih odredbi.
41.U tom smislu valja primijetiti da su stranke predmetni ugovor o kreditu sklopile 12. srpnja 2007., što znači da se kao materijalno pravni propisi primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koje pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuju u osnovi jednako kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) te kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) kao i sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023. ).
42.Predmetne odredbe su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.
43.Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. . Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice.
44.Stoga, iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.
45.U takvoj pravnoj situaciji nacionalno pravo je dužno primjenjivati odredbe ZZP-a koji je bio na snazi u trenutku kada su stranke zaključile ugovor o kreditu, a koji je u nacionalno zakonodavstvo prenio odredbe Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dok je tumačenje pojmova i samih odredaba ZZP-a u dosegu sudova RH.
46.Nacionalni sudovi pri tome imaju otvorenu mogućnost tumačiti mjerodavne odredbe ZZP-a autonomno ili uz pomoć prakse Europskog suda koja je razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti.
47.Dakle, praksa Europskog suda u ovom slučaju nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo još 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na shvaćanja koja je iznio Europski sud u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije.
48.U tom smislu i Ustavni sud Republike Hrvatske iznosi stajalište da se u sklopu kolektivne tužbe i zaštite koja je potrošačima pružena tim putem raspravljalo pitanje koje je provedeno tumačenjem domaćeg prava u duhu prava Europske unije (Direktive Vijeća 93/13/EEZ) kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora ( USRH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 16. obrazloženja).
49.Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 DO i VO, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 D od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 CO i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 V i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;
50.Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti i u slučaju kada se potrošač nije pozvao na takvu zaštitu, što je proizlazi iz presude suda u predmetu C-243/08, Pannon GSM od 4. lipnja 2009., ECLI:EU:C:2009:350, t. 32. Takvo stajalište je osim toga u skladu sa nacionalnim odredbama Zakon o obveznim odnosima ( čl. 327. st. 1. ZOO- a ) koje također propisuju obvezu suda da na ništetnost pazi po službenoj dužnosti.
51.Nadalje, za predmet spora je od utjecaja i činjenica da je Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje same valutne klauzule te ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kako je predmet postupka u skladu sa dispozicijom tužitelja ograničen na potraživanje po osnovi ugovaranja valutne klauzule u CHF ( ne i promjenjive kamatne stope ) to valja ukazati kako je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženice protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su banke ( između kojih i tuženica ) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP).
52.Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.
53.Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).
54.Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice konkretnog postupka ( obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to s jedne strane nesporna činjenica da je u ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF te činjenice prema kojoj je ugovor sklopljen u obliku koji je unaprijed formuliran od strane banke tj. tuženika na način da je u sebi sadržavao valutnu klauzulu u CHF ( čl. 7. Ugovora ).
55.U postupku je sporno da li se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo obzirom da tužitelj u navodima tužbe ističe kako nije upozoren na rizičnost ugovaranja, dok tuženik tvrdi suprotno i ističe da je tužitelj bio informiran od svim posljedicama takvog ugovaranja.
56.Teret dokazivanja takve činjenice je u konkretnom slučaju na banci, a na što također ukazuje odluka Ustavnog suda RH U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., kojom se u toč. 26. obrazloženja navodi:
.."Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od **.**.2009. C S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.)…"
57.U odnosu na pojedinačno pregovaranje ovaj sud ukazuje da odredba čl. 81. st. 2. ZZP-a koji je vrijedio u trenutku kada su stranke sklapale ugovor o kreditu, sadrži presumciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
58.U ovom postupku tuženik nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o konkretnim odredbama ugovora, dok je tužitelj iskazom jasno ukazao kako od strane djelatnika tuženika nije bio informiran o rizicima takvog ugovaranja.
59.Također, tuženik je odredbu o valutnoj klauzuli sadržao u čl. 7. ugovora, na formuliranom standardnom ugovoru, pri čemu tužitelj nije mogao niti imao mogućnosti utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu.
60.Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Tuženik je pri tome raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.
61.Nadalje, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita jer omogućuje jednoj ugovornoj strani ( u ovom slučaju banki tj. tuženiku) da stekne korist iz okolnosti koje su unaprijed ugovorene a koje dovode do promjene mjesečnih anuiteta u budućnosti.
62. Jedno od osnovnih načela obveznog prava i samog ugovaranja predstavlja odredivost cijene, prema kojoj cijena proizvoda mora biti određena ili odrediva. Kada tužitelj sklapa ugovor o kreditu, cijena proizvoda je određena osim ugovorenim kamatama ( koje su promjenjive ) i tečajem CHF u odnosu prema kunama. Tužitelju se prezentira i dostavlja otplatni plan upravo prema takvim početnim uvjetima, u ugovoru navodi da se kredit otplaćuje prema anuitetima koji su točno određeni iznosom od 415,55 CHF( čl. 7. Ugovora), pa ga se na taj način dovodi u situaciju u kojoj legitimno očekuje da će se otplata vršiti barem okvirno prema ugovorenim i predočenim uvjetima. Ovo poglavito jer tužitelj sklapa ugovor upravo prema ugovorenoj visini mjesečnog anuiteta i spoznaji o tome da takav izdatak može mjesečno podmirivati.
63.Međutim, upravo ugovaranje valutne klauzule u CHF te naknadni rast tečaja, dovode do nesigurnosti i neodređenosti na način da tužitelj ne može biti niti približno siguran koliki će mjesečni anuitet morati plaćati u svakom sljedećem mjesecu, a koje stanje nesigurnosti i neodređenosti zasigurno dovodi do znatne neravnoteže u odnosima stranaka, a što predstavlja pretpostavku nepoštenog ugovaranja.
64.U odnosu na odredbu čl. 84. ZZP-a, ovaj sud ne pronalazi da bi odredbe o i valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju bile jasne, uočljive i razumljive, koji pojam predstavlja izraz načela transparentnosti sadržanog u odredbama čl.
4. st. 2. i 5. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te točki 20 uvodne izjave, koja pripisuje da: "…budući da se ugovori trebaju sastavljati jasnim, razumljivim jezikom, potrošač bi zapravo morao dobiti mogućnost da pregleda njegove odredbe i, u slučaju kakvih dvojbi, trebalo bi prevagnuti ono tumačenje koje je za potrošača najpovoljnije…". Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba obzirom da odredba čl. 5. st. 1. Direktive propisuje kako u slučaju ugovora u kojim se potrošaču sve ili određene odredbe nude napismeno, iste uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Zahtjev transparentnost kao pojam nužno nameće jezičnu i formalnu konotaciju odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 SO od 23. travnja 2015 , t. 50.).
65.Stoga zahtjev transparentnosti na jezično gramatičkoj razini znači i da odredbe ugovora ne smiju biti strukturirane tako da su unesene u različite odredbe ugovora ako bi se time ograničilo ili utjecalo na razumijevanje ukupnosti značenja određenog pojma, dok u širem smislu obuhvaćaju informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz takvog ugovaranja za njega mogu proizaći ( u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 V i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.45., presuda suda C- 26/13., S i ZO od 30. travnja 2014., ECLI:EU:C:2014:282, t. 75.,), što u odnosu na konkretni predmet spora znači da je tuženik bio obvezan tužitelju prilikom sklapanja ugovora ukazati ne samo na jezično i semantičko značenje pojma valutne klauzule, već i ekonomske posljedice značenja tih pojmova i učinke do kojih isti mogu dovesti.
66.U konkretnom postupku nije utvrđeno da bi tuženik to učinio, poglavito obzirom da je unaprijed formulirao nepoštene odredbe u standardnom ugovoru, bez da je potrošača upozorio o mogućim posljedicama takvog ugovaranja.
67.Stoga je na temelju provedenog dokaznog postupka, savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule u osnovnom ugovoru nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, pa je provođenjem kontrole ništetnosti utvrđeno postojanje djelomične ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da on može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u opsegu prvotno ugovorenog tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan. Posljedica ništetnosti je dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), pa kako su sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača takve odredbe ništetne, a sukladno Direktivi o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nepoštene odredbe trebaju biti "neobvezujuće za potrošača", to znači da je tuženik dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule a riječ je o imovini tužitelja koju je tuženica primila temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a).
Posebno u odnosu na provedenu konverziju
68.U odnosu konverziju provedenu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15; u daljnjem tekstu: ZIDZPK ) ovaj prvostupanjski sud prije svega ističe kako sama činjenica provođenja konverzije ne bi smjela a priori isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim.
69.Nacionalna sudska praksa u odnosu na takvo sporno pitanje nije bila jedinstvena niti ujednačena, slijedom čega se ovim putem iznose stajališta koje po stavu ovog suda potvrđuju pravilnost iznesenog mišljenja.
70.U tom smislu prije svega valja ukazati kako iz odredaba ZIDZPK –a, ZZP-a, a niti iz općih odredbi ZOO-a, ne proizlazi da bi tužitelj kao potrošač u slučaju provođenja konverzije bio lišena prava i mogućnosti ostvarivati obeštećenje po osnovi ugovornih odredaba koje su postojale u prvotnom ugovoru u kreditu a koje su utvrđene nepoštenim te posljedično ništetnim.
71.Nadalje, potrošači u Republici Hrvatskoj ostvaruju pravo na zaštitu u skladu sa materijalno pravnim propisima ZZP-a kojim odredbama je implementirano sekundarno zakonodavstvo Europske unije u vidu Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993).
72.Slijedom toga ne postoje zapreke da se i navedeno sporno pitanje uz primjenu nacionalnog prava, promotri putem tumačenja domaćeg prava u duhu prava Europske unije ( vidi točku 45. ovog obrazloženja).
73.U tom smislu je predmetnom direktivom u odnosu na posljedicu nepoštenog ugovaranja propisano da nakon što određene ugovorne odredbe budu utvrđene nepoštenim, potrošač mora imati pravo na potpuno obeštećenje, pri čemu države članice trebaju osigurati da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače ( čl. 6. st. 1. Direktive ).
74.Iz navedenog proizlazi da nacionalna praksa koja unaprijed isključuje pravo na obeštećenje ( samom činjenicom sklapanja konverzije), nije u skladu sa pravom potrošača na potpuno obeštećenje, iz razloga jer ne pruža odgovor na pitanje da li je potrošač obeštećen u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe.
75.Europski sud u tom smislu navodi da odredbu čl. 6. st. 1. Direktive treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati u načelu kao da nikada nije postojala ( presuda C-154-15, C-307/15 i C-308/15 CO i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 61.; ) iz čega proizlazi da nepoštenost treba imati retroaktivno djelovanje ( ex tunc ).
76.Takvo stajalište je u cijelosti sukladno sa nacionalnim pravom ( čl. 323. st. 1. ZOO-a).
77.Opravdanje za takvo djelovanje Europski sud pronalazi i u tome što bi se ograničavanjem nepoštenosti na trenutak donošenja odluke, onemogućila restitucija u odnosu na učinak koji je određeni ugovor imao između stranaka u periodu od nastanka njegovih učinaka pa do donošenja odluke o nepoštenosti ugovorne odredbe ( presuda C-154-15, C-307/15 i C-308/15 CO i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 62. i 63.;).
78.Iz navedenog je razvidno kako je svrha i cilj zaštite potrošača upravo usmjeren na mogućnost potpune restitucije i obeštećenja za čitav period u kojem su nepoštene ugovorne odredbe bile na snazi i dovele potrošače u neravnopravan položaj.
79.Stoga, kada su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača valja dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice nepoštenog ugovaranja.
80.U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju takvo postupanje je olakšano činjenicom da su nepošteno ugovorene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate ( u slučaju kada je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije ) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu.
81.Međutim, u slučaju poput ovog koji je predmetom postupka ( tj. kada je potrošač pristao na konverziju ) potrebno je razmotriti kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.
82.Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija polazi od metodologije, potpuno različite od one primijenjene u ovom postupku ( tj. izračuna glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule ).
83.Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nisu polazili od nepoštenog ugovaranja ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u drugi i različiti bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ), a sa svrhom kako bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.
84.U tom smislu je odredbom čl. 19. b i ZIDZPK –a propisano da: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“ 85.Dakle, kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provedena ( čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da li je u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed utvrđene nepoštenosti dijela ugovornih odredbi.
86.To vrijedi poglavito u tužbama poput ove koja je predmetom postupka i u sklopu koje tužitelj traži obeštećenje isključivo za vremenski period prije provođenja konverzije.
87.Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je navedeno da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".
88.Stoga, kada su stranke u slučaju poput ovog, u srpnju 2007. sklopile ugovor o kreditu čije odredbe su djelomično utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnima, a potrošač je do konverzije 2016. ( određene na konkretan datum u rujnu 2015.) plaćao mjesečne anuitete koji su obračunati prema ništetnim odredbama, tada provođenje konverzije nakon gotovo 9 godina od sklapanja ugovora može isključivati pravo na obeštećenje temeljem nepoštenih ugovorenih odredbi, ali samo i isključivo ukoliko se utvrdi da je konverzija u potpunosti obeštetila potrošača u odnosu na ono što je plaćao temeljem nepoštenih odredbi, a što u konkretnom slučaju provedenim financijskim vještačenjem nije utvrđeno da bi bio slučaj.
89.U konkretnom slučaju je utvrđeno da je tužitelj u periodu do provođenja konverzije temeljem ugovornih odredbi koje su utvrđene nepoštenim i ništetnim, plaćao više od početno ugovorenih uvjeta.
90.U samom postupku između stranka nije sporno da je konverzija provedena temeljem valjane zakonske osnove. Takvu činjenicu je potvrdilo i provedeno vještačenje, pri čemu je ukazano da je u sklopu konverzije utvrđena nova visina neotplaćene glavnice u eurima na dan 30. 9. 2015..
91.I sam vještak u nalazu i mišljenju jasno ukazuje na činjenicu da konverzijom tužitelj nije obeštećen u odnosu na izračun na kojem se temelji tužbeni zahtjev u ovom postupku.
92.U prilog navedenom, vještak je predstavio izračun u sklopu kojeg je uzeo u obzir dva elementa nepoštenosti ugovaranja. Prvi čini samo nepošteno ugovaranja u pogledu valutne klauzule u CHF, dok drugo čini izračun koliko bi neotplaćena glavnica iznosila na dan konverzije 30. rujna 2015. pod pretpostavkom da konverzija nije provedena.
93.Takvim izračunom je u konkretnom slučaju dobiven iznos od 11.117,03 Eura koji se sastoji od 7.159,87 eura po osnovi valutne klauzule u CHF te 3.957,16 eura po osnovi razlike u glavnici na dan 30. 9. 2015..
94.Ako bi se taj iznos stavio u odnos sa pozitivnim učincima konverzije, a riječ je o iznosu preplate utvrđene u visini od 2.751,84 eura, iznos sa kojim tužitelj nije obeštećen konverzijom bi iznosio 8.365,19 eura što je više od onoga što tužitelj utužuje u ovom postupku. Vještak je temeljem zahtjeva tuženika ukazao i na tzv. negativne razlike ( periode u kojima je plaćanje za tužitelja bilo povoljnije od početno ugovorenih uvjeta ) i koje je iznosilo ukupno 7,32 kn ili 0.97 eura, pa niti taj iznos ne ukazuje na obeštećenje tužitelja preko iznosa koji potražuje u ovom postupku.
95.Stoga, iako je konverzija proizvela pozitivan učinak za potrošača jer je izjednačila položaj tužitelja kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca, ona u izračunu nije polazila od pretpostavke nepoštenog ugovaranja valutne klauzule ( odnosno izračuna koji je rađen u ovom postupku ), te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a kako zaštita potrošača polazi od prava na ostvarivanje potpunog obeštećenja i uspostave pravednog stanja u ugovornom odnosu za koji je pravomoćno utvrđeno da sadrži nepoštene i time ništetne ugovorne odredbe, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev i obeštećenje za period do konverzije kada ona nije ispravila posljedice nepoštenog ugovaranja, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, a koje stajalište je kao takvo osnovano.
Posebno u odnosu na prigovor zastare
96.U odnosu na prigovor zastare potraživanja, valja ukazati kako isti nije osnovan.
97.Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP- a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa ( niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), kolektivna tužba u suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužiteljice jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama u CHF, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO-a. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva prema kojoj je prekinuta zastara podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu ( u tom smislu i Županijski sud u Varaždinu Gž-1315/2019-2 od 19. svibnja 2020), te druga prema kojoj ista počinje ponovno teći 13. lipnja 2014. odnosu na promjenjivu kamatnu stopu a u odnosu na valutnu klauzulu tek 14. lipnja 2018. ( trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. u odnosu na valutnu klauzulu ). Navedeno stajalište biva potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojemu zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od 13. lipnja 2014. ( u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), što znači da ista u odnosu na valutnu klauzulu počinje teći tek 14. lipnja 2018 kada je prvostupanjska odluka u kolektivnom sporu u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna. Obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru ( čl. 245. st. 1. ZOO-a).
98.Stoga se u odnosu na tužitelja i pitanje zastare odnose dvije činjenice. Prva prema kojoj je podnošenjem tužbe 24. ožujka 2023. to učinio unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojega je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.
99.S druge strane, tužitelj ne bi trebao ostvarivati pravo na isplatu glede novčanih iznosa koji su dospjeli i plaćeni pet godina prije podnošenja tužbe u kolektivnom sporu, odnosno prije 4. travnja 2007., tj. petogodišnjeg roka zastare koje se računa za stjecanje bez osnova. Kako najstarije utuženo potraživanje dospijeva u listopadu 2007.to prigovor zastare niti u tom smislu nije osnovan.
100.Osim toga, u odnosu na posljednje valja ukazati kako je Građanski odjel Vrhovnog suda RH na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi:
" Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
101.Vrhovni sud od zauzetog stajališta nije odstupio te je isto potvrdio i shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.
102.Stoga temeljem navedenih stajališta sudske prakse istaknuti prigovor zastare potraživanja tuženika, niti u odnosu na prvotno niti na preinačeni tužbeni zahtjev, nije osnovan.
Posebno u odnosu na visinu i tzv. "negativne razlike"
103.U odnosu na samu visinu tužbenog zahtjeva, provedenim vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj u svim mjesecima osim u listopadu 2007 zbog ugovorene valutne klauzule plaćao više iznose od onih koji proizlaze iz početno ugovorenih uvjeta.
104.Tužitelj je tužbenim zahtjevom obuhvatio samo takve tzv. pozitivne razlike. 105.U odnosu na vještačenjem utvrđenu negativnu razliku od 0,97 eura tuženik se na iste pozvao pri čemu ih nije utužio u formi protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prijeboja.
106.Glede navedenog valja ponoviti da sud u postupku sukladno načelu dispozicije ( izraženom u čl. 2. st. 1. ZPP-a ) odlučuje u granicama zahtjeva. 107.Predmetno načelo isključuje mogućnost suđenja van granica postavljenog zahtjeva, a suprotno dovodi do bitne povrede postupka u smislu čl. 354. st.
2. toč. 12. ZPP-a.
108.Kako za tužbeni zahtjev, načelo dispozicije se primjenjuje i na protutužbeni zahtjev istaknut u postupku od strane tuženika kao i sva ostala raspolaganja stranaka.
109.Ovaj prvostupanjski sud međutim, pronalazi kako cjelokupno potraživanje negativnih razlika nije osnovano, slijedom čega se ne može utvrditi niti postojanje potraživanja tuženika čak i da je isto izraženo u obliku protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prijeboja.
110.Ovo stoga jer jedna od pretpostavki za djelomičnu ništetnosti potrošačkih ugovora u skladu sa čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, predstavlja postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača. 111.Stoga odredbe ZZP-a pružaju pravnu zaštitu potrošačima, ali ne i bankama, a nepoštenost ugovaranja i posljedično ništetnost postoji samo i ukoliko je riječ o ugovaranju koje je dovelo do znatnije neravnoteže, isključivo na štetu potrošača.
112.S druge strane, to znači da u mjesecima u kojima plaćanje za potrošača nije bilo nepovoljnije o početno ugovorenih uvjeta, nije bilo niti neravnoteže u ugovornim odnosima na štetu potrošača, pa se posljedice nepoštenog ugovaranja niti ne odnose na takve periode.
113. Pri tome valja primijetiti da je tuženik kao banka u i takvim periodima ( u kojima je plaćanje za potrošača bilo povoljnije od početno ugovorenih uvjeta ) ostvarivao profit i zaradu, ali ne u opsegu koji bi doveo do neravnoteže u ugovornim odnosima.
114. Stoga uzimanje u obzir "tzv. negativnih razlika " i konstitutivno prebijanje istih sa pozitivnim razlikama u predmetu poput ovog nije prihvatljivo niti moguće iz razloga jer bi se time anuiteti u mjesecima u kojima je postojala neravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka ( tzv. pozitivne razlike ) prebijali sa anuitetima u kojima takve neravnoteže nije bilo, a potrošač je vršio plaćanja prema uvjetima koji su kao takvi bili povoljniji od početno ugovorenih. U prilogu navedenom govori i stajalište ( izraženo presudom ŽS Varaždin broj Gž 987/2023-2 od 19.10.2023.) prema kojem banka nema pravo na isplatu tražbine s osnove negativne razlike uslijed primjene čl. 323. st. 2. ZOO-a.
115.Negativni iznosi upravo i potvrđuju ranije iznesena stajališta ovog suda prema kojoj je banka mogla svoje poslovanje voditi pozitivno na način da početno ugovorene uvjete poboljša na korist potrošača, a da svejedno takvim poslovanjem ostvaruje profit. 116.Stoga je u ovom postupku u skladu sa načelom dispozicije izraženom u čl.
2. st. 1. ZPP-a, sud odlučivao o tužbenom zahtjevu za isplatom prema tužbenom zahtjevu tužitelja, pa je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 7.159,87 eura prema mjesečno dospjelim iznosima od listopada 2007. do rujna 2015. osnovan, radi čega je valjalo odlučiti kao pod točkom I/ izreke presude.
Posebno u odnosu na troškove postupka
117.U odnosu na trošak postupka sud je donio odluku o istome temeljem čl. 154. st. 1., čl. 155., i čl. 164. ZPP-a, kao i temeljem odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednosti predmeta spora i samog troškovnika, pa je tužitelju dosuđen trošak koji se odnosi na:
- trošak sastava tužbe temeljem Tbr. 7.1. Tarife sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost temeljem Tbr. 46. Tarife ( 100 bodova x 2 Eura + PDV) od 250 eura,
- trošak zastupanja na ročištima 11. 03. 2024. i 26. 11. 2024.. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od po 250 eura ( x 2 ) za svako ročište temeljem Tbr. 9. 1. u vezi. Tar.br. 7. 1. Tarife i 46. Tarife, ukupno 500,00 eura po toj osnovi,
- trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 125,00 eura temeljem Tbr. 9.3. u vezi Tbr. 7.1. i 46 Tarife,
- trošak sastava obrazloženih podnesaka od 10. 1. 2024. ( kojim se očitovalo na prigovore tuženika iznesene u odgovoru na tužbu ) i 28. 05. 2024. ( kojim se očitovalo na nalaz i mišljenje vještaka te specificirao tužbeni zahtjev ) u iznosu od po 250 eura ( x 2) za svaki podnesak temeljem Tbr. 8.1. i 46. Tarife, ukupno 500,00 eura po toj osnovi
- materijalni trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura te plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 55,81 eur,
što sve čini ukupni parnični trošak u iznosu od 1.730,81 eura ( 5 x 250 eura + 125 eura + 300 eura + 55,81 ).
Zaključno
118.Prema tome i zaključno, kada je u sklopu provedenog postupka utvrđeno da postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule u osnovnom ugovoru o kreditu sklopljenom 12. srpnja 2007. nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, takvo utvrđenje dovodi do djelomične ništetnosti odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF što ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da isti može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u opsegu prvotnog tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan,
pri čemu činjenica da su stranke sa datumom izračuna 30. 09. 2015. na temelju zakona provele konverziju ne isključuje tužitelju kao potrošaču pravo na isplatu temeljem ništetnosti dijela ugovornih odredbi, u slučaju kada konverzija nije dovela do ravnoteže i potpunog obeštećenja u pravima i obvezama stranaka u odnosu na posljedice ništetnog ugovaranja, pri čemu je dokaznim postupkom utvrđeno da je tužitelj oštećen za iznos od 11.117,03 Eura ( koji se sastoji od 7.159,87 eura po osnovi valutne klauzule te 3.957,16 eura po osnovi razlike neotplaćene glavnice na dan 30. 9. 2015.,) pa kada se taj iznos stavi u omjer sa preplatom utvrđenom konverzijom od 2.751,84 eura, proizlazi da razlika za koju tužitelj nije obeštećen iznosi 8.365,19 eura, što je u konačnici više od postavljenog tužbenog zahtjeva po osnovi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF,
pa kako je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), to je tuženik dužan vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule i tečaja važećeg kod isplate kredita a iznosi ukupno 7.159,87 eura ( točka I/ izreke presude) prema pojedinačnim mjesečnim iznosima za period od listopada 2007. do rujna 2015., pri čemu je riječ o imovini tužitelja koju je tuženica primila temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a) a tužitelj na iznose glavnog potraživanja ostvaruje pravo na kamatu kao sporedna potraživanja u smislu čl. 29. i 1086. ZOO-a.
131. Stoga je slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.
Sisak, 9. siječnja 2025.
Sudac
Vedran Medaković
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u četiri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ovog rješenja. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
DNA:
• Tužitelju po pun.
• Tuženiku po pun.
