Poslovni broj: XXXII P-2269/2018
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U RIJECI
Frana Kurelca 3, 51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić, u pravnoj stvari tužitelja- protutuženika EH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Miljenka Mrakovčića i Bojana Milića, odvjetnika u Rijeci, protiv tuženika-protutužitelja POSOJILNICA BANK EGEN iz Republike Austrije, [adresa], OIB 24250429800, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništavosti i dr., nakon održane javne glavne rasprave zaključene 25. studenog 2024. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 9. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. O d b i j a s e tužbeni zahtjev koji glasi:
„1. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu s otplaćivanjem br. računa 1- 02.426.153, broj stranke: 2.426.153 od 22. listopada 2003. godine, sklopljen između tužitelja EH, OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Posojilnica bank eGen iz Republike Austrije, 9020 [adresa], OIB 24250429800, kao pravnog slijednika iza Posojilnica bank Borovlje-Celovec, A-9170 Ferlach, Hauptplatz 16, Republika Austrija, OIB [osobni identifikacijski broj], kao kreditora.
2. Utvrđuje se ništetnim javnobilježni akt Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini posl. br. OU-1761/2003 od 22. listopada 2003. godine, sastavljen po javnom bilježniku Darku Paraviću iz Rijeke.
3. Kao posljedica ništetnosti pravnog posla, nalaže se tuženiku kao pravnom sljedniku iza Posojilnica bank Borovlje, trpljenje upisa brisanja upisanog založnog prava u korist prednika tuženika Posojilnica bank Borovlje (upisanog temeljem rješenja posl. br. Z-11744/03 Općinskog suda u Rijeci) na nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci u k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], k. č. br. [katastarska čestica], u naravi šuma površine 969 m2 i k. č. br. [katastarska čestica], u naravi kuća, gospodarska zgrada i dvorište površine 870 m2, te uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo u trenutku
Poslovni broj: XXXII P-2269/2018
predaje prijedloga za zasnivanjem založnog prava u korist prednika tuženika, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.
4. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene parnične troškove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."
II. O d b i j a s e protutužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Nalaže se tužitelju-protutuženiku ZH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti tuženiku-protutužitelju Posojilnica bank eGen sa sjedištem u [adresa], OIB 24250429800, ukupan novčani iznos od 50.000,00 EUR-a (slovima: pedeset tisuća eura) u kunskoj protuvrijednosti, zajedno sa zateznim kamatama koje:
- na iznos od 50.000,00 EUR-a teku od dana 5. studenog 2003. godine pa do dana 31. prosinca 2003. godine prema stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN br. 72/02),
- na iznos od 50.000,00 EUR-a teku od dana 1. siječnja 2004. godine pa do dana 31. prosinca 2007. godine prema stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN br. 153/04),
- na iznos od 50.000,00 EUR teku od dana 1. siječnja 2008. godine pa do dana 31. srpnja 2015. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a sve to sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a,
- na iznos od 50.000,00 EUR-a teku od dana 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve to sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a
i to u roku od 15 dana.
2. Nalaže se tužitelju-protutuženiku ZH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplatiti tuženiku-protutužitelju Posojilnica bank eGen sa sjedištem u [adresa], OIB 24250429800, trošak ovog postupka zajedno s pripadajućim zateznim kamatama sukladno članku 29. stavku 2. ZOO-a, koja teče od dana donošenja presude pa do isplate, i to u roku od 15 dana."
III. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.
Obrazloženje
1. Tužbenim zahtjevom istaknutim u tužbi podnesenoj sudu 20. rujna 2018. godine tužitelj-protutuženik (u daljnjem tekstu: tužitelj) traži da sud po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnim Ugovor o kreditu s otplaćivanjem br. računa 1-02.426.153, broj stranke: 2.426.153 od 22. listopada 2003. godine, sklopljen između tužitelja i prednika tuženika-protutužitelja (u daljnjem tekstu:
Poslovni broj: XXXII P-2269/2018
tuženik) kao kreditora, potom utvrditi ništetnim i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini posl. br. OU-1761/2003 od 22. listopada 2003. godine, sastavljen po javnom bilježniku Darku Paraviću iz Rijeke, kao i naložiti tuženiku trpljenje upisa brisanja založnog prava upisanog u korist prednika tuženika u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci u k. o. [katastarska općina], u zk. ul. [broj ZK uloška] i to na k. č. br. [katastarska čestica], u naravi šumi površine 969 m2 i k. č. br. [katastarska čestica], u naravi kući, gospodarskoj zgradi i dvorištu površine 870 m2, te uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo u trenutku predaje prijedloga za zasnivanjem založnog prava u korist prednika tuženika, uz obvezivanje tuženika na naknadu parničnog troška.
2. U prilog tužbenom zahtjevu navodi da je tuženik preuzeo cjelokupno poslovanje prednika Posojilnica bank Borovlje, s kojim je tužitelj zaključio Ugovor o kreditu na iznos od 50.000,00 EUR koji mu je dostavljen na potpisivanje i sklapanje prilikom potpisivanja dana 22. listopada 2023. godine u prostorijama javnobilježničkog ureda Darka Paravića u Rijeci, kada je prvi puta i vidio odredbe ugovora koji je bio sastavljen od tuženika. Tvrdi da nije mogao ništa izmijeniti u samom ugovoru, pa tako niti naznačeno mjesto njegovog sklapanja. Opisuje da je istovremeno potpisao i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini pa je očito da niti Ugovor o kreditu nije potpisan i zaključen u Austriji kako se to navodi u ugovoru, već je zaključen u Republici Hrvatskoj, u Rijeci. Tvrdi da je tuženik obavljao djelatnost bankovnih poslova i to potrošačkog kreditiranja na području Republike Hrvatske s hrvatskim građanima, iako nikada na teritoriju Republike Hrvatske nije zatražio odobrenje za rad, odnosno dozvolu za obavljanje bankarskih poslova. Stav je tužitelja da je tuženik zadruga s ograničenom odgovornosti koja je poslovala na teritoriju Republike Hrvatske bez potrebnih dozvola i bez potrebnog odobrenja, koja kao takva može poslovati jedino sa svojim članovima – zadrugarima i to isključivo na području pokrajine za koju imaju koncesiju, a da je nezakonitost poslovanja tuženika utvrdila i Narodna banka Austrije koja je 2010. godine izdala tuženiku zabranu obavljanja potrošačkog kreditiranja na području Republike Hrvatske s hrvatskim državljanima. Ukazuje na primjenu članka 19.j Zakona o potrošačkom kreditiranju prema kojem ukoliko je ugovor o kreditu sklopio vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, tada je ugovor ništetan, kao i članak 3. i 10. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, prema kojem su ništetni takvi ugovori između dužnika i neovlaštenih vjerovnika, sklopljeni u Republici Hrvatskoj, uključujući i ugovore sklopljene do dana stupanja na snagu tog zakona u Republici Hrvatskoj.
3. Drži i da je za rješavanje pitanja ništavosti ugovora nadležan domaći sud temeljem članka 19. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i članka 8. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, koji propisuju nadležnost suda prebivališta potrošača, odnosno suda države dužnika. Tuženik zaključuje da su svi pravni poslovi koje je sklopio s tuženikom ništetni, jer tuženik nije imao ovlaštenje Hrvatske narodne banke za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, a upire i na članak 4. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom gdje je izrijekom propisano da je ništetan javnobilježnički akt sklopljen na osnovi ili u vezi s ništetnim ugovorom iz članka 3. istog zakona. Obzirom na ništetnost ugovora o kreditu, drži da je ništetan i javnobilježnički akt o zasnivanju založnog prava na nekretninama k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pa je i provedena
Poslovni broj: XXXII P-2269/2018
uknjižba založnog prava nevaljana i ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih stranaka, kao ni prema trećim osobama.
4. U tijeku postupka tužitelj navodi i da je ugovor sklopljen onda kad su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora, pozivajući se na vremensku granicu primjene Uredbe Rim I, koja se primjenjuje na ugovore sklopljene nakon što je Republika Hrvatska postala članica Europske unije, kao i na odluku Suda Europske unije izraženu u odluci u predmetu C-277/2019. Prigovor apsolutne nenadležnosti smatra neosnovanim, ističući da među strankama nije bilo posebnog pregovaranja oko prorogacijske klauzule jer tužitelj nikada nije bio u Austriji niti je tamo potpisivao bilo kakav ugovor, već mu je ugovor dostavljen na potpisivanje tek 22. listopada 2003. godine u prostorijama javnobilježničkog ureda Darka Paravića kada na sadržaj ugovora nije mogao utjecati. Ističe i da je riječ o adhezijskom ugovoru u kojem on kao potrošač nije imao nikakvu moć pregovaranja, kao i da klauzula o nadležnosti sudova Republike Austrije, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer bi tužitelj radi ostvarenja svojih prava bio prisiljen putovati u inozemstvo,što bi znatno utjecalo na već njegovo teško financijsko stanje. Navodi i da sve i da je ugovor potpisan u inozemstvu, što osporava, da se ima smatrati da je ugovor sklopljen već u trenutku kada su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Otklanja prigovore tuženika da bi tužbu trebalo odbiti jer bi tužitelj, uz ČH i NH bio jedinstveni suparničar, ukazujući u tom smislu na sudsku praksu.
5. Protutužbi tuženika se protivi, osporavajući označenu vrijednost predmeta spora protutužbe i drži da bi se ona trebala označiti vrijednošću od 50.000,00 EUR. Naime, tužitelj ne osporava da je temeljem spornog ugovora isplaćeno mu 50.000,00 EUR, pa kako u slučaju ništetnosti svaka strana vraća ono što je dobila temeljem ugovora, zaključuje da je ovo vrijednost o kojoj se raspravlja povodom protutužbe. Osporava osnov i dospjelost potraživanja tuženika, ukazujući da ugovor o kreditu sklopljen između stranaka još uvijek nije proglašen ništetnim, nego stranke oko ovoga vode predmetni parnični postupak povodom tužbe tužitelja, što prema tužitelju, znači da tražbina tuženika još uvijek nije dospjela. Navodi kako međutim, on ne osporava da u slučaju utvrđenja ništetnosti mora vratiti cjelokupni iznos koji je primio po predmetnom kreditu, no drži da taj iznos kredita već i otplatio i preplatio jer mu je tuženik uredno naplaćivao godišnje premije od 668,63 EUR godišnje, pa je zahtjev tuženika u cijelosti neosnovan, prilažući kao dokaz izvod uplata i stanja duga do 30. rujna 2015. godine, te predlaže obvezati tuženika na dostavu izvoda izvršenih uplata i stanja duga po predmetnom kreditu od 30. rujna 2015. godine pa do dana dostave zatraženog izvoda. Drži da je protutužba tuženika postavljena kao uvjetovani, odnosno eventualni zahtjev, kakav zakon ne poznaje, odnosno takva mogućnost postoji jedino kod isticanja tužbenog zahtjeva, pa se protivi zajedničkom raspravljanju po protutužbi. Osporava istinitost izvoda iz poslovnih knjiga tuženika te smatra da je na tužitelju teret dokaza, odnosno plaćanja financijskog vještačenja. Poziva se i na primjenu članka 186.c stavka 1. i 2. ZPP prema kojem sud odbacuje tužbu upućenu sudu prije dospjelosti tražbine, predlažući odbacivanje, a podredno odbijanje tužbenog zahtjeva kao neosnovanog.
6. U odgovoru na tužbu i kasnijem tijeku postupka tuženik se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti. Drži da je zahtjev tužitelja za brisanje založnog prava iz zemljišnih knjiga nepodoban za postupanje jer brisanje predstavlja knjižni upis kojeg određuje i provodi zemljišnoknjižni sud prema pravilima izvanparničnog postupka, a
Poslovni broj: XXXII P-2269/2018
kako se ne radi o brisovnoj tužbi, ističe i prigovor prekluzije obzirom da tužitelju upis hipoteke nije bio sporan u vremenu duljem od tri godine. Protivi se i zahtjevima za utvrđivanje ništetnosti navodeći da je tužitelj nesporno pozajmio novac od tuženika, a u ugovoru je ugovorena dopuštena kamatna stopa. Opisuje da tužitelj nakon određenog vremena, više nije bio u mogućnosti vraćati kredit, da je tuženiku dobrovoljno dao sredstva osiguranja, dok je ugovorena kamatna stopa bila povoljnija za potrošače kao tužitelj, nego kod drugih kreditora, pa nema govora o nerazmjeru obveza stranaka ugovora. Konačno, navodi da se tužitelj njemu prvi obratio sa zahtjevom za sklapanje ugovora o kreditu te je predniku tuženika dostavljao potrebnu dokumentaciju u Republiku Austriju, na temelju čega je prednik tuženika i odobrio kredit tužitelju. Tuženik ističe da je svaka etapa u procesu ishođenja kredita bila dobrovoljna, a tužitelj je bio svjestan obveza koje preuzima na sebe, s time što se cjelokupna komunikacija stranaka odvijala u Republici Austriji gdje je tužitelj upućivao dokumentaciju i gdje se nalazi sjedište tuženika. Tuženik tvrdi da je tužitelju isplatio ugovoreni iznos glavnice koji mu nikada nije vraćen, pa tužitelj duguje glavnicu, ugovorene kamate i zatezne kamate, odnosno iznos od 29.679,42 EUR. Tvrdi da je poslovao isključivo na području Republike Austrije i nikada nije organizirano nastupao na području Republike Hrvatske, niti je tu imao posrednike, nije imao podružnicu niti je radio na pridobivanju klijenata iz Republike Hrvatske, a kredite je odobravao isključivo na zahtjev klijenata koji su mu se obratili.
7. Stav je tuženika da je mjesto sklapanja ugovora u Republici Austriji, u mjestu Borovlje kako proizlazi iz samog ugovora, a mjesto ispunjenja također se nalazi u Austriji kako su to stranke označile, dok je Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama akcesorni pravni posao u odnosu na Ugovor o kreditu, a solemniziran je u Republici Hrvatskoj jedino iz razloga što se nekretnine koje su bile predmet osiguranja nalaze u Hrvatskoj. Tuženik drži da se na njega kao stranu pravnu osobu primjenjuje austrijsko pravo, ukazujući i da Zakon o deviznom poslovanju dopušta hrvatskim subjektima sklapanje kreditnih poslova s nerezidentima pa nisu postojale zakonske zapreke za sklapanje ugovora o kreditu. Tvrdi i da mu nije bilo potrebno odobrenje Hrvatske narodne banke jer nije poslovao na području Republike Hrvatske, da je prekogranično poslovanje uobičajena pojava, a nepostojanje odobrenja Hrvatske narodne banke nije od utjecaja na valjanost ugovora. Ukazuje i na članak 252. Zakona o obveznim odnosima prema kojem je mjesto sklapanja ugovora mjesto gdje je ponuditelj imao sjedište u trenutku davanja ponude, kao i odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima u kojem je za ugovor o zajmu propisana nadležnost prava mjesta gdje se u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište, odnosno sjedište zajmodavca što je Republika Austrija, a ugovor o kreditu je podvrsta ugovora o zajmu. Tvrdi i da je tuženik ugovor potpisao u Republici Austriji, dok se Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom na njega ne odnosi jer nije nudio ni pružao usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj, ima sjedište u [adresa], te ni na koji način nije nudio ili pružao usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj, što potvrđuje i sam ugovor gdje je kao mjesto sklapanja ugovora, kao i na zahtjevu primatelja kredita navedena Republika Austrija. Smatra da se citirani zakon ne primjenjuje na njega i iz razloga što nije riječ o ugovornom odnosu sklopljenom u Republici Hrvatskoj, dok članak 19.j tog zakona ima nedopušteni retroaktivni učinak što je utvrđeno i odlukom Suda Europske unije.
Poslovni broj: XXXII P-2269/2018
8. Ističe prigovor apsolutne nenadležnosti jer je člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost hrvatskog ili austrijskog suda po izboru tuženika kao zajmodavca, pozivajući se na nacionalnu sudsku praksu. Konačno, u tijeku postupka postavlja i protutužbeni zahtjev kojim traži donošenje presude kojim će se tužitelja obvezati na isplatu iznosa od 50.000,00 EUR sa zateznim kamatama kako je navedeno u protutužbenom zahtjevu, no kojeg postavlja kako navodi, jedino u slučaju da sud usvoji predloženi tužbeni zahtjev tužitelja i utvrdi Ugovor o kreditu s priloženim sporazumom o zasnivanju založnog prava na nekretninama ništetnim. Smatra i da tužba tužitelja ima materijalnopravni nedostatak radi kojeg ju je potrebno odbaciti, a iz razloga što tužitelj nije obuhvatio tužbom i ostale stranke spornog pravnog posla, PH i ĆH, koji su prema stavu tuženika, jedinstveni suparničari. Poziva se i na mišljenje Hrvatske narodne banke prema kojem nije postojala zapreka da državljani Republike Hrvatske ishode kreditiranje u Republici Austriji i da se radi osiguranja tih tražbina na njihovim nekretninama u Republici Hrvatskoj upiše založno pravo.
9. Tuženik u daljnjem tijeku postupka, u podnesku od 16. studenog 2021. godine ponavlja kako je protutužbu podnio jedino za slučaj da sud usvoji tužbeni zahtjev, pa drži da ima pravni interes za podnošenje tužbe jer proglašavanjem ugovora o kreditu ništetnim, više neće raspolagati ovršnom ispravom temeljem koje može prisilno naplatiti svoju tražbinu, odnosno vratiti iznos isplaćen temeljem ugovora o kreditu, pa protutužbom traži donošenje presude koja će moći u tom slučaju služiti kao ovršna isprava za prisilnu naplatu predmetnih iznosa. U tom smislu ističe da ne traži da sud naloži tužitelju ispunjenje činidbe prije dospjelosti tražbine, jer je protutužbeni zahtjev postavljen samo u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva kada će sud, kako navodi tuženik, odlučivati o protutužbenom zahtjevu. Tvrdi i da tužitelj nijednim dokazom nije učinio vjerojatnim da je ugovor o kreditu sklopljen u Republici Hrvatskoj, te da činjenica što su i ugovor o kreditu i sporazum sklopljeni istoga dana, ne dovodi do zaključka da su sklopljeni istovremeno u Republici Hrvatskoj. U tom smislu navodi i da je ugovor o kreditu potpisan od strane ovlaštenih osoba za zastupanje tuženika, dok je sporazum kojim je zasnovano založno pravo potpisan temeljem punomoći od strane punomoćnika tuženika. Poziva se i na nacionalnu sudsku praksu, navodeći da se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu koje je navedeno i gdje je tuženik imao svoje sjedište u trenutku davanja ponude kredita, kao i da je nesporno da je ugovoreni iznos kredita od 50.000,00 EUR zaista i isplaćen tužitelju. Zaključno predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tuženika na naknadu parničnog troška.
10. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, sud je na glavnoj raspravi proveo dokaz čitanjem isprava priloženih spisu, saslušao je tužitelja i svjedoka NH, nakon čega je glavna rasprava zaključena sukladno čl. 304. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) jer je prema ocjeni ovoga suda predmet raspravljen tako da se može donijeti odluka.
11. Dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem BH u svojstvu svjedoka, koji je istaknuo nakon zaključenja prethodnog postupka na ročištu održanom 25. studenog 2024. godine odbijen je raspravnim rješenjem kao neosnovan. Naime, odredbom članka 299. stavkom 2. ZPP određeno je da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Prema tome, tužitelj koji je inicirao ovaj parnični postupak, imao je dostatno vrijeme do samog
Poslovni broj: XXXII P-2269/2018
pokretanja postupka, kao i do zaključenja prethodnog postupka povodom raspravljanja po tužbenom i protutužbenom zahtjevu predložiti saslušanje imenovanog svjedoka. Osim toga, BH sin je tužitelja koji je navodno uz tužitelja bio prisutan kad je djelatnik tuženika razotkrio tužitelju da je preplatio dug i da bi trebao tražiti ništavost ugovora, pa se prema tome ne radi o osobi svjedoka koja bi bila nepoznata tužitelju. Tužitelju su svakako bile poznate i okolnosti o kojima bi svjedok BH svjedočio, znatno prije podnošenja tužbe, a najkasnije do davanja tuženikovog odgovora na tužbu u kojem je naveo da osporava sve tvrdnje tužitelja. Tužitelj, međutim, sve do zaključenja prethodnog postupka nije predložio saslušanje BH, niti je sudu iznio ijedan razlog (niti ga dokazao) o tome zašto to nije mogao učiniti na pripremnom ročištu, gdje stranke najkasnije, sukladno članku 299. stavak 1. ZPP mogu iznijeti sve činjenice i dokaze. Imajući u vidu da tužitelj nije iznio dokaze koje bi ukazivale na to da saslušanje svjedoka BH nije mogao predložiti sudu bez svoje krivnje do zaključenja prethodnog postupka, to je njegov zahtjev za saslušanjem tog svjedoka odbijen kao neosnovan. Podredno, tužitelju se ukazuje i da sve ukoliko bi ova odluka suda bila pogrešna, saslušanje BH nije relevantno iz okolnosti koje će se obrazložiti u nastavku obrazloženja ove presude. Što se pak tiče prigovora tužitelja označenoj vrijednosti predmeta spora protutužbe ističe se da u slučajevima gdje se tužbenim zahtjevom traži isplata novčane svote, upravo je ta novčana svota vrijednost predmeta spora, a pravila Zakona o parničnom postupku o utvrđivanju vrijednosti predmeta spora odnose se jedino na slučajeve gdje predmet tužbenog zahtjeva nije isplata. Stoga, činjenica što je tuženik u uvodu protutužbe naveo vrijednost predmeta spora od 10.000,00 kn, ne mijenja okolnost da je vrijednost predmeta spora protutužbe upravo vrijednost novčane obveze tužitelja, za koju tuženik protutužbom tvrdi da postoji, odnosno iznos od 50.000,00 EUR. Osim toga, odbijeni su i preostali dokazni prijedlozi stranaka jer je utvrđeno da je predmet raspravljen u dovoljnoj mjeri za donošenje odluke.
12. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj je sud zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan, a neosnovanim je ocijenio i istaknuti protutužbeni zahtjev.
13. Naime, među strankama su nesporne slijedeće okolnosti:
- da je tužitelj s nespornim pravnim prednikom tuženika Posojilnica-bank Borovlje dana 22. listopada 2003. godine sklopio Ugovor o kreditu s otplaćivanjem kojim je u svrhu izgradnje kuće, pozajmio iznos od 50.000,00 EUR; uz kamatnu stopu u trenutku sklapanja ugovora od 7,00 % godišnje, na 180 mjeseci, pri čemu se obvezao isplatiti kredit plaćanjem mjesečnih obroka od 453,00 EUR svakog 20- tog u mjesecu, pri čemu posljednja rata dospijeva dana 20. studenog 2018. godine,
- nije sporno niti da se u tekstu citiranog Ugovora o kreditu s otplaćivanjem navodi da je sklopljen 22. listopada 2003. godine u Republici Austriji, u mjestu Borovlje, Ferlach,
- nesporno je da je tužitelj osobno potpisao ugovor, kao i da je u ime prednika tuženika to učinila ovlaštena osoba čije ime nije razvidno iz ugovora, pri čemu potpisi stranaka nisu ovjereni,
- konačno, iz članka 3. Ugovora o kreditu s otplaćivanjem (dalje: ugovor o kreditu ili ugovor) proizlazi da su stranke sklopile sporazum o nadležnosti na način da su odredile da u svim sporovima koji mogu nastati iz ovog pravnog posla tužitelj Poslovni broj: XXXII P-2269/2018
bez obzira na visinu iznosa kredita prihvaća nadležnost austrijskog ili hrvatskog suda po izboru tuženika, ukoliko je to pravno dopustivo, dok je člankom 8. Ugovora dopustio predniku tuženika zasnivanje založnog prava do iznosa od 40 % glavnice kredita, na nekretninama tužitelja EH, k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina],
- nadalje, među strankama ne bi trebalo biti prijeporno niti da su istoga dana, 22. listopada 2003. godine, sklopili Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje: sporazum), kojim je ovdje tužitelj, uz sudužnike ČH i NH, predniku tuženika Posojilnici bank Borovlje, ustanovio solidarnu odgovornost kao dužnika ČH i GH po osnovi ugovora o jamstvu, suglasivši se člankom 4. sporazuma da se radi osiguranja tražbine prednika tuženika kao vjerovnika zasnuje založno pravo u korist prednika tuženika na nekretninama EH - k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pri čemu je tužitelj EH dopustio provedbu ove uknjižbe u zemljišnim knjigama, dopustivši i neposrednu provedbu ovrhe radi naplate dugovanja,
- u sporazumu je navedeno da je sklopljen u Rijeci, 22. listopada 2003. godine, s time što je sporazum u ime prednika tuženika potpisala odvjetnica Mirjana Lenac, dok su ovdje tužitelj kao i PH i ĆH osobno potpisali sporazum, a sporazum je ujedno i solemniziran po javnom bilježniku Darku Paraviću istoga dana, 22. listopada 2003. godine pod brojem OU-1761/2003.
14. Ono što je prijeporno jest pitanje jesu li Ugovor o kreditu s otplaćivanjem od 22. listopada 2003. godine i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini ništetni pravni poslovi, kao i je li tuženik kao pravni sljednik kreditora dužan trpjeti brisanje iz zemljišnih knjiga uknjižbe založnog prava upisanog u njegovu korist. Na koncu, sporna je i osnovanost protutužbenog zahtjeva. No prvotno, među strankama je sporna nadležnost ovoga suda.
15. Prigovor nepostojanja nadležnosti sudova Republike Hrvatske nije osnovan.
16. Naime, presudom Europskog suda broj C-630/17 od 14. veljače 2019. povodom zahtjeva za prethodnu odluku, koju je uputio Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Rabu, u postupku KH protiv Raiffeisenbank St. Stefan- Jagerberg-Wolfsberg eGen zauzeto je shvaćanje da članak Uredbe Vijeća (EU) broj 1215/2012 od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (dalje – Uredba 1215/2012) treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice (ovdje, Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, "Narodne novine" broj 72/2017, dalje: ZNUKMO) učinak kojega je, među ostalim, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinom državnom teritoriju, ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa.
17. Nadalje, iz članka 24. točke 1. prvog podstavka Uredbe br. 1215/2012 proizlazi da sudovi države članice u kojoj se nekretnina nalazi imaju isključivu
Poslovni broj: XXXII P-2269/2018
nadležnost za odlučivanje u postupcima čiji su predmet stvarna prava na nekretninama neovisno o domicilu stranaka.
18. Citirana odluka je, kako je navedeno, donesena u vezi prethodnog pitanja upućenoga od strane suda Republike Hrvatske i koja, kao takva, djeluje erga omnes, pa je kao takva obvezujuća, kako za sud pred kojim se vodi postupak u kojem je podnesen zahtjev za prethodnu odluku, tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primjenjivati pravno shvaćanje iz navedene odluke u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudovima i to svih država članica. Osim toga, vezano za vremenski doseg navedene interpretativne presude, njezin učinak, a sukladno praksi Suda EU je retroaktivan, zbog čega se ona primjenjuje i na pravne odnose koji su nastali i koji su bili uspostavljeni prije njezinog donošenja (tako i u odlukama Vrhovnog suda Repubike Hrvatske posl. br. Revd-464/2021-2 od 16. veljače 2021. i Rev-1302/2016-3 od 2. listopada 2019. i dr.).
19. Prema tome, uvažavajući činjenicu što je tuženik pravna osoba sa sjedištem u [adresa], koji nema predstavništvo niti zastupništvo u Republici Hrvatskoj, neosnovan je prigovor apsolutne nenadležnosti hrvatskih sudova, jer ona proizlazi iz citiranih odredbi kao i članka 18. Uredbe br. 1215/2012 jer je riječ o izberivoj nadležnosti, a tužitelj je kao potrošač podnio tužbu protiv tuženika kao strane pravne osobe s domicilom u Republici Austriji. Citirana Uredba prema svojoj pravnoj snazi je iznad zakona, pa tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 140/13, 17/13, 9/15, 78/15 i 102/15, 52/16 – na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZPK), gdje je također u stavku 1. i 2. članka 19. ZPK propisano da u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, dok druga ugovorna strana može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države u kojoj potrošač ima prebivalište. Od odredbe st. 1. i 2. tog članka se može odstupiti samo sporazumom pod pretpostavkama iz stavka 4. istog članka, a citirana odredba se primjenjuje od 30. rujna 2015., dakle tek nakon nastanka spornog pravnog odnosa, slijedom čega nije relevantna. Kako je dakle, prorogacijska klauzula sadržana u Ugovoru postignuta ne nakon nastanka spora, već prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, to je takvo postupanje prednika tuženika suprotno članku 19. točki 1. Uredbe koja izričito propisuje da se od odredaba tog odjeljka koji uređuju nadležnost u potrošačkim ugovorima, može odstupiti samo sporazumom: 1. koji je sklopljen nakon nastanka spora, 2. koji omogućuje potrošaču pokretanje postupka pred sudom različitim od suda koji je naveden u tom odjeljku, ili 3. koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne stranke, od kojih oba u vrijeme sklapanja ugovora imaju domicil ili uobičajeno boravište u istoj državi članici i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države članice, pod uvjetom da taj sporazum nije suprotan pravu te države članice.
20. Sporazum o nadležnosti stranaka očito ne udovoljava citiranim zahtjevima Uredbe 1215/2012 iz članka 19., pa je nadležnost sudova Republike Hrvatske prosuđivana temeljem članka 18. stavka 1. Uredbe prema kojoj tužitelj kao potrošač ima pravo pokretanja postupka pred sudom vlastitog domicila. Međutim, tuženiku se ukazuje i da bi nadležnost sudova Republike Hrvatske proizlazila iz članka 24. točke 1. prvog podstavka Uredbe br. 1215/2012 prema kojem sudovi države članice u kojoj se nekretnina nalazi imaju isključivu nadležnost za odlučivanje u postupcima čiji su predmet stvarna prava na nekretninama neovisno o domicilu
Poslovni broj: XXXII P-2269/2018
stranaka, kao što je slučaj u ovome postupku. Uostalom, sve i kada bi ovaj zaključak suda o primjeni Uredbe br. 1215/2012 i bio pogrešan, tuženiku se ukazuje da je ista odredba bila sadržana i u nacionalnom Zakonu o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, na snazi u vrijeme nastanka spornog pravnog odnosa 22. listopada 2003. godine ("Službeni list SFRJ" br. 43/82 i 72/82, "Narodne novine" br 53/91, 88/01). Sukladno članku 56. ZRSZ u sporovima o pravu vlasništva i o drugim stvarnim pravima na nekretnini, dakle i pravu zaloga, postoji isključiva nadležnost sudova ako se nekretnina nalazi na teritoriju Republike Hrvatske, pa kako je riječ o isključivoj, a ne izberivoj nadležnosti, to je svaki drugačiji sporazum stranaka o nadležnosti ništavan.
21. Tuženik nije u pravu kada drži da tužbu tužitelja treba odbaciti iz razloga što kao stranke nije obuhvatio i PH i NH, kao osobe koje su uz tužitelja potpisale Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini.
22. Naime, Ugovor o kreditu s otplaćivanjem od 22. listopada 2003. godine sklopio je samo tužitelj s prednikom tuženika, dakle, u tom pravnom poslu se kao stranke niti ne navode PH i ĆH, pa u tom dijelu svakako nije postojala obveza tužitelja da kao stranke postupka navede i imenovane. Što se pak tiče Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 22. listopada 2003. godine, sud naglašava da su taj pravni posao sklopili s jedne strane prednik tuženika i s druge tužitelj u svojstvu korisnika kredita, dok su ČH i ĆH, iako su u uvodu Sporazuma navedeni kao dužnici zajedno s tužiteljem, u naravi sudužnici u toj ispravi. To proizlazi iz članka 1. Sporazuma gdje se utvrđuje postojanje tražbine prednika tuženika isključivo prema ovdje tužitelju temeljem sklopljenog Ugovora o kreditu s otplaćivanjem, i gdje se navodi kako ČH i ĆH za dugove tužitelja odgovaraju "po osnovi ugovora o jamstvu zaključenog 22. listopada 2003. godine između prednika tuženika i GH". Citiranim Sporazumom uspostavljena je solidarna odgovornost ČH i NH za obveze iz ugovora o kreditu, u koju svrhu su imenovani dali suglasnost predniku tuženika za pljenidbu novčanih primanja i provedbu neposredne ovrhe.
23. Protivno stavu tuženika, sudužnici ČH i ĆH nisu nužni i jedinstveni suparničari s tužiteljem kao korisnikom kredita jer navedene osobe nisu i stranke predmetnog ugovora o kreditu. ČH i ĆH su sudužnici, odnosno u stvari jamci, pa je taj ugovorni odnos neovisan o odnosu Ugovora o kreditu. Činjenica što je radi jamstva ČH i NH sklopljen posebni ugovor – ovdje Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini čiju ništavost tužitelj također traži, ne utječe na drugačiji zaključak suda, jer je jamstvo za dug tužitelja akcesrone prirode u odnosu na ugovor o kreditu, a osim toga samo jamstvo moglo je biti sadržano i u osnovnom ugovoru o kreditu, kako je to uostalom običaj kada kredite daju bankarske ustanove u Republici Hrvatskoj, i što i prema stavu sudske prakse ne utječe na zaključak o tome da bi sudužnici, odnosno jamci-platci kao što su ČH i ĆH, bili jedinstveni i nužni suparničari s korisnikom kredita koji u parnici traži utvrđenje ništavosti ugovora o kreditu (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi posl. br. Gž- 4395/23 od 19. prosinca 2023. godine, Županijski sud u Zadru u presudi posl. br. Gž- 113/2022 od 12. rujna 2023. godine i slično). Konačno, da u parnici za utvrđenje ništavosti pravnog posla (sve) stranke tog Ugovora nemaju svojstvo nužnih
Poslovni broj: XXXII P-2269/2018
suparničara jest pravno stajalište izneseno i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-299/12-2 od 19. ožujka 2014., a isto vrijedi i kada treća osoba zahtijeva utvrđenje ništavosti pravnog posla, o čemu se Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio kroz više odluka (npr. Rev-x-985/2013 od 5. prosinca 2019.).
24. Isto tako, i prema odredbi članka 1065. Zakona o obveznim odnosima (Zakon o obveznim odnosima, "Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, "Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 35/05, dalje: ZOO), na čiju primjenu upućuje članak 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23), banka se ugovorom o kreditu obvezuje korisniku kredita, tj. ovdje tužitelju staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega prigovori tuženika u tom smislu nisu osnovani.
25. Tužitelj nije podnio brisovnu tužbu, već tužbu kojim traži utvrđenje ništavosti pravnih poslova, pa je u smislu članka 104. stavka 1. ZOO ovlašten tražiti uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kao pravnu posljedicu ništavosti, a to je uspostava stanja kao da ništavi pravni posao niti nije sklopljen. Stoga su promašene tvrdnje tuženika kojima tvrdi da je tužba podnesena nakon proteka roka za podnošenje brisovne tužbe.
26. Međutim, nije u pravu niti tužitelj kada tvrdi da su Ugovor o kreditu i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini ništetni iz razloga što prednik tuženika u vrijeme njihovog sklapanja nije imao odobrenje za rad u Republici Hrvatskoj.
27. Ocjena je ovoga suda da tužitelj u tijeku postupka nije dokazao da bi Ugovor o kreditu od 22. listopada 2003. godine bio sklopljen u Republici Hrvatskoj. U konkretnom slučaju u samom je Ugovoru o kreditu, čija se ništavost u ovom postupku traži, izričito navedeno da je sklopljen u Republici Austriji u Borovlju / Ferlachu, gdje je prednik tuženika kao ponuditelj imao svoje sjedište u trenutku davanja ponude, a ugovor je nesporno parafiran na svakoj stranici i potpisan od strane ovlaštene osobe tuženika, s time što je tužitelju izdana kopija ugovora.
28. Stoga i ovaj sud drži da se radi o Ugovoru o kreditu s otplaćivanjem koji je odobrila zadruga sa sjedištem u [adresa] u okviru svog redovnog poslovanja na teritoriju Republike Austrije, gdje je predmetna obveza ugovorena i usluga pružena. Okolnost što je tužitelju kao stranom državljaninu odobren kredit ne znači da se radi o osobi "neovlaštenog vjerovnika" prema definiciji iz članka 2. Zakona o ništavosti Ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, jer tužitelj s uspjehom nije dokazao da je tuženik nudio ili pružao usluge odobravanja kredita s međunarodnim obilježjem u Republici Hrvatskoj.
29. Iskaz tužitelja kao i svjedoka GH o tome da je tužitelj potpisao ugovor o kreditu u uredu odvjetnice Mirjane Lenac u Rijeci, a da ugovor nije sklopljen u Ferlachu, sud nije prihvatio kao logičan i uvjerljiv, jer je u suprotnosti s materijalnim dokazima priloženim u spis, i to prvenstveno sa sadržajem samog ugovora o kreditu s otplaćivanjem. Ovdje je za istaknuti da je tužitelj nesporno potpisao taj ugovor o kreditu i time potvrdio činjenicu koja se navodi u tom ugovoru, a to je mjesto sklapanja ugovora Borovlje - Ferlach. Činjenica da su ugovori sklopljeni u Borovlju / Ferlachu u
Poslovni broj: XXXII P-2269/2018
suglasnosti je i s valutom u kojoj je kredit isplaćen, a to su euri kao sredstvo plaćanja u Republici Austriji. Da je ugovor sklopljen u Hrvatskoj isplatile bi se kune u vrijednosti od 50.000 EUR, a ne i euri koje je tužitelj nesporno primio. Navod tužitelja da je on potpisao da je mjesto sklapanja ugovora Borovlje / Ferlach, iako je stvarno mjesto sklapanja ugovora bila Rijeka, osim što je nelogičan i neuvjerljiv, pravno je potpuno neprihvatljiv. Naime, pravilo je da potpisani ugovor obvezuje, pročitao ga ugovaratelj ili ne, pa ako je ugovaratelj potpisao ugovor bez da ga je pročitao, ugovor ga obvezuje iz razloga što takva osoba nije postupala s pažnjom koja se zahtjeva u prometu. Stoga, ako se u ugovoru navodi da je sklopljen u Borovlju / Ferlach, onda je to mjesto sklapanja i potpisivanja ugovora.
30. Općepoznato je da je Ferlach udaljen manje od 200 km od Rijeke kao mjesta stanovanja tužitelja, pa je tužitelju za dolazak u sjedište prednika tuženika trebalo manje od dva sata, odnosno jednako vrijeme kao što je primjerice potrebno za odlazak od Rijeke do Zagreba, i što ukazuje da je i fizički moguće da je tužitelj istoga dana pristupio i u sjedište prednika tuženika radi potpisivanja ugovora o kreditu, kao i u javnobilježnički ured u Rijeci radi solemniziranja isprave o zasnivanju založnog prava.
31. Izuzev iskaza svjedoka GH koji kao sudužnik temeljem Sporazuma o zasnivanju založnog prava i brat tužitelja ima pravni interes iskazivati u njegovu korist, nijedan dokaz ne potvrđuje navode tužitelja o tome da bi ugovor o kreditu bio potpisan u Rijeci. Ugovor o kreditu s otplaćivanjem odštampan je i popunjen osobnim podacima tužitelja, potpisan je i pečatiran po pravnom predniku tuženika, novac iz ugovora isplaćen je tužitelju, pa iz sadržaja ugovora o kreditu s otplaćivanjem kojeg je tužitelj nesporno potpisao, nedvojbeno proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u Borovlju / Ferlachu u Austriji gdje je i izvršen, jer je isplata kredita bila u eurima kao službenoj moneti Republike Austrije.
32. Stoga se dakle, u konkretnom slučaju ne radi o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljenim u Republici Hrvatskoj. Kod takvog stanja stvari, kad kredit nije sklopljen u Republici Hrvatskoj, nema mjesta primjeni Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/02, na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, dalje: ZB) i Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine" br. 96/03, na snazi u vrijeme sklapanja ugovora; dalje ZDP) koji su važili u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a na koje zakone se tužitelj poziva kao razlog ništavosti. Naime, prema odredbama Zakona o bankama na snazi u vrijeme zaključenja prijepornog ugovora, za slučaj u kojem kao strana kreditna institucija kreditira hrvatske državljane na njihov zahtjev, nije trebalo postojati odobrenje Hrvatske narodne banke, pa niti zbog toga ugovor nije ništetan. U konkretnom slučaju naime, nije sporno da je upravo tužitelj inicirao pravni odnos s prednikom tuženika, tražeći kredit s obzirom da ga nije mogao dobiti u bankama koje su imale sjedište u [adresa]. Pri tome je cjelokupna obrada kredita, kao i potpisivanje i isplata iznosa kredita izvršena u sjedištu tuženika u Republici Austriji u okviru njegova redovnog poslovanja, te suprotne tvrdnje žalitelja da je ugovor sklopljen u uredu odvjetnika u Republici Hrvatskoj i da je tuženik poslovao na području Republike Hrvatske, tužitelj u postupku nije dokazao. S druge strane, tuzemnim primateljima kredita bilo je izričito dozvoljeno sklapanje ugovora o kreditu sa stranim kreditnim institucijama (članak 28. stavak 3. Zakona o deviznom poslovanju).
33. Za istaknuti je i to da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3678/2017, U-I-3699/2017, U-I-4364/2017, U-I-4602/2017, U-I-297/2018, U-I-
Poslovni broj: XXXII P-2269/2018
682/2018, U-I-729/2018, U-I-2092/2018, U-I-2706/2018 od 3. studenoga 2020. ukinut Zakon o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom, a na koji zakon i njegovu retroaktivnu primjenu se tužitelj također poziva kao razlog ništavosti. Navedena odluka Ustavnog suda RH donesena je nakon odluke Suda Europske Unije C-630/17 KH protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen od 14. veljače 2019. prema kojoj su odredbe tog zakona protivne čl. 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.
34. S druge pak strane, iz isprave dostavljene po tuženiku – rješenja FMA, austrijskog tijela za nadzor financijskog tržišta od 11. kolovoza 2003. godine (list 116 do 119 spisa) proizlazi da se prednik tuženika Posojilnica bank Borovlje – Kreditbank Ferlach ima koncesiju jer se nalazi na popisu ovlaštenih kreditnih institucija u Republici Austriji – kao jedna od seljačkih kreditnih zadruga u Koruškoj, za sklapanje kreditnih poslova prema austrijskom Zakonu o bankarstvu, između ostalog, i za sklapanje ugovora o novčanom kreditu i za odobrenje novčanih zajmova (kreditno poslovanje). Nadalje, u vrijeme sklapanja predmetnog kredita (22. listopada 2003. godine.) zaduživanje hrvatskih građana u inozemstvu nije bilo zabranjeno.
35. Stoga, u konkretnom slučaju nema mjesta ni primjeni odredbe članka 103. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Naime, predmetni ugovor o kreditu nije protivan prisilnim propisima ZB-a i ZDP-a u svezi sa ZOO-om.
36. Odredbom članka 103. stavka 2. ZOO propisano je da ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice. Stoga dakle, sve i kad bi predmetni ugovor o jednokratnom kreditu bio sklopljen u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (a nije), ugovor bi bio valjan, jer se zabrana odnosi samo na jednu ugovornu stranu. Ovdje valja imati na umu da je ugovor od strane vjerovnika ispunjen. Jednak stav zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev-1564/2018-2 od 9. listopada 2019.
37. Zakon o potrošačkom kreditiranju na koji se poziva tužitelj ne može se primijeniti na sporni pravni odnos jer je taj zakon stupio na snagu kao što je već rečeno, nakon sklapanja spornih ugovora, a u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni pravila Uredbe Rim I tj. Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze jer se ona primjenjuje samo na ugovore sklopljene nakon 17. prosinca 2009., a u Republici Hrvatskoj na ugovore zaključene nakon 1. srpnja 2013., odnosno nakon njezinog pristupanja Europskoj uniji.
38. Za istaknuti je i da predmetni ugovori imaju potreban oblik. Naime, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u pisanom obliku (članak 1086. stavak 1. ZOO). Nadalje, strankama se ukazuje i da bi ugovor o davanju u zalog nekretnine (ugovor o hipoteci) mogao biti valjan, i taj ugovor mora biti u pisanom obliku (članak 307. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, Poslovni broj: XXXII P-2269/2018
137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje: ZVDSP).
39. Na koncu, tužitelju se ukazuje i da ugovor o kreditu ne bi bio ništetan ni u slučaju da se zauzme stav da je ugovor zaista, kako to tvrdi tužitelj, sklopljen u Republici Hrvatskoj, jer prema pravnom stajalištu Suda Europske unije izraženom u presudi C-630 /17 od 14. veljače 2019., proizlazi da bi protivno direktivama EU bilo kada bi nacionalno zakonodavstvo tzv. "neovlaštenim vjerovnicima" ograničavalo pružanje usluga kreditiranja u toj državi članici, samo iz razloga što za to nemaju odobrenje nadležnih tijela te države (jednako i Županijski sud u Zagrebu u presudi posl. br. Gž-3392/2022 od 2. srpnja 2024. godine). Kako su direktive EU, kao pravna stečevina postale sastavni dio i zakonodavstva Republike Hrvatske, po pravnoj snazi iznad zakonskih odredbi, sukladno pravnoj stečevini EU valja tumačiti i odredbe ZNUK- a.
40. Potpuno je logično da je tužitelj prije solemniziranja Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, dobio Ugovor o kreditu s otplaćivanjem potpisan od strane kreditora, odnosno pravnog prednika tuženika Posojilnica – Bank Borovlje. Sukladno članku 31. stavku 2. ZOO, smatra se da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude, pa kako je pravni prednik tuženika u trenutku kada je dostavio ovjereni, odnosno potpisani ugovor o otplati kredita tužitelju imao sjedište na području Republike Austrije, to i iz te odredbe proizlazi da je ugovor sklopljen na području Republike Austrije odnosno u Borovlju - Ferlachu.
41. Predmetni Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljen je u pisanom obliku te ga se u ocjeni formalnih pretpostavki valjanosti, ima promatrati kao zaseban pravni posao u odnosu na ugovor o kreditu, slijedom čega sporazum ima potreban oblik za valjanost ugovora propisan člankom 307. stavkom 1. ZVDSP. Iz sadržaja Sporazuma proizlazi da je sklopljen u Rijeci i solemniziran pred javnim bilježnikom Darkom Paravićem pod posl. br. OU- 1761/2003 od 22. listopada 2003. godine. Dakle, predmetni sporazum sklopljen je u obliku javnobilježničkog akta kako bi tuženik raspolagao ovršnom ispravom u smislu Ovršnog zakona. Jedno od osnovnih načela založnog prava je načelo oficijelnosti, što znači da se založno pravo ostvaruje putem suda. Ako tražbina o dospjelosti ne bude namirena, vjerovnik se mora obratiti sudu tražeći da založni dužnik trpi namirenje iz vrijednosti založene stvari na javnoj dražbi, a s druge strane, vjerovnik može sporazum o zasnivanju založnog prava učiniti i ovršnom ispravom, uz pretpostavke sukladno Zakonu o javnom bilježništvu, Ovršnom zakonu i Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.
42. Za istaknuti je i to da zasnivanje založnog prava na nekretnini (hipoteka na nekretnini) ne spada u kreditno poslovanje. Stoga za zasnivanje založnog prava nije potrebno odobrenje HNB-a. Odobrenje HNB-a potrebno je za obavljanje bankovnih i ostalih financijskih usluga, ali ne i za osiguranje novčane tražbine. Stoga ne postoji prepreka da tuženik na području Republike Hrvatske sa svojim klijentima sklopi ugovore o zasnivanju založnog prava na nekretninama u svrhu osiguranja novčane tražbine. Prema tome, predmetni Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini na kojoj je tužitelj kao založni dužnik dopustio uknjižbu založnog prava u korist tuženika, također nije ništetan, jer očitovanje volje stranke u ugovoru o pravnom poslu je osnova za zasnivanje založnog prava na
Poslovni broj: XXXII P-2269/2018
nekretninama sukladno članku 59. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine", broj: 78/93, 29/94, 162/98, na snazi u vrijeme sklapanja spornog pravnog posla, dalje: ZJB), u svezi sa člankom 54. ZJB.
43. Dakle, predmetni Ugovor o kreditu s otplaćivanjem i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, dva su zasebna ugovora valjanost kojih reguliraju različiti propisi ZOO i ZV. Činjenica što je predmetni ugovor o kreditu s otplaćivanjem sklopljen istoga dana kad i solemnizirana privatna isprava o zasnivanju založnog prava na nekretnini, ne utječe na valjanost solemnizirane privatne isprave. Osim toga, predmetnim sporazumom radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je solemnizirana privatna isprava sa snagom ovršnog javnobilježničkog akta, osigurava se novčana tražbina iz predmetnog kredita, taj ugovor nije vezan uz bankarsku djelatnost, a iz njegovog sadržaja proizlazi da je sklopljen u Rijeci i solemniziran po javnom bilježniku u Rijeci. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništavosti (a ne ništetnosti, što je pogrešan termin imajući u vidu Zakon o obveznim odnosima koji se primjenjuje u konkretnom slučaju) Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (tj. ugovora o hipoteci) od 22. listopada 2003. te brisanje upisanog založnog prava – hipoteke, za navesti je i da je založno pravo akcesorne naravi, a akcesorna ili sporedna prava su takva prava čiji nastanak, prijenos ili prestanak ovisi o nastanku prijenosu ili prestanku nekog drugog prava (glavno pravo). Stoga založno pravo postoji ako postoji tražbina koja je tim založnim pravom osigurana, a kako ugovor o kreditu nije ništetan, tada tražbina osigurana založnim pravom i dalje postoji.
44. Kako prema tome, ne postoje razlozi ništavosti Ugovora o kreditu s otplaćivanjem i Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini na koje upire tužitelj, to je tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan i presuditi kao u točki I izreke (jednako u istovrsnoj pravnoj stvari i Županijski sud u Dubrovniku u presudi posl. br. Gž-647/2023 od 22. svibnja 2024. godine i Županijski sud u Zagrebu u presudi pos. br. Gž-3256/2023 od 16. siječnja 2024. godine).
45. Konačno, tužitelju se ukazuje i da imajući na umu tumačenje Suda Europske unije iz presude od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 koje djeluje erga omnes i obvezuje sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, tj. prije 1. srpnja 2013. (Zagrebačka banka, C- 567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38.), pa primjena odredaba ove Direktive na konkretni pravni posao nije moguća. Prema pravnom shvaćanju ovog suda, ugovorne odredbe na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev za utvrđenjem ništavosti osim što nisu dokazane, nisu niti ugovorne odredbe kojima se definira bitni sadržaj ugovora o kreditu (essentialia negotii), pa je riječ je ugovornim odredbama bez kojih ugovor može nastaviti obvezivati stranke zbog čega bi zahtjev za utvrđenje ništavosti spornog ugovora o kreditu također valjalo odbiti. S obzirom na to da je odbijen zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o kreditu te sporazuma na temelju kojeg je na nekretninama upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] upisano založno pravo u korist tuženika, odbijen je i zahtjev za uspostavu zemljišnoknjižnog stanja koje je postojalo prije uknjižbe založnog prava na temelju tog sporazuma.
Poslovni broj: XXXII P-2269/2018
46. Protutužbeni zahtjev tuženik postavlja kako to višekratno navodi, jedino pod pretpostavkom da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja. Međutim, tužitelj pravilno ukazuje da Zakon o parničnom postupku ne poznaje uvjetno postavljanje protutužbenog zahtjeva. Prema tome, kako je tuženik izričito se odredio da raspravu o protutužbenom zahtjevu sa dokazima koje predlaže, drži potrebnim provesti jedino u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva, a sud nije našao tužbeni zahtjev utvrđenim, to je sukladno procesnoj dispoziciji tuženika, valjalo bez daljnjeg raspravljanja okončati raspravljanje i po postavljenom protutužbenom zahtjevu i odbiti ga kao neosnovanog zbog čega je presuđeno kao u točki II izreke.
47. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavku 4. Zakona o parničnom postupku pa je imajući u vidu da tužitelj nije uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom, a ni tuženik nije uspio s postavljenim protutužbenim zahtjevom, odnosno uspjeli su s osporavanjima zahtjeva protivne strane, odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak (jednako o troškovima postupka u istovjetnoj pravnoj situaciji i Županijski sud u Zagrebu u presudi posl. br. Gž-3392/2022 od 2. srpnja 2024. godine).
U Rijeci, 9. siječnja 2025.
S u t k i n j a:
Martina Maršić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.
Poslovni broj: XXXII P-2269/2018
