Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

P-1970/2020

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja PF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Srđan Kalebota odvj. u Splitu, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po pun. Kruno Knežević odvj. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 07. studenog 2024. god., u prisustvu pun. tužitelja Srđan Kalebota odvj. u Splitu, dana 09. siječnja 2025. godine,

r i j e š i o j e :

Tužba se odbacuje u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi;

"- Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 3208659746 od 20.3.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 1., ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 83.500,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita dužan iznos kredita od 83.500,00 CHF platiti u anuitetima i sa redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 418,63 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

- Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 3208659746 od 20.3.2007. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., članak 7. stavak 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

p r e s u d i o j e :

I Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi;

"- Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 115.096,67 kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15 % do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. g. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa uplate do isplate kako slijedi:

na iznos

90,44 kn

1.11.2007.

109,01 kn 1.12.2007.

111,06 kn 1.1.2008.

144,96 kn

1.2.2008.

328,65 kn

1.3.2008.

358,95 kn

1.4.2008.

293,02 kn

1.5.2008.

271,00 kn

1.6.2008.

300,78 kn

1.7.2008.

253,28 kn

1.8.2008.

260,30 kn

1.9.2008.

292,34 kn

1.10.2008.

481,59 kn

1.11.2008.

342,67 kn

1.12.2008.

496,89 kn

1.1.2009.

517,81 kn

1.2.2009.

528,36 kn

1.3.2009.

503,32 kn

1.4.2009.

499,69 kn

1.5.2009.

460,41 kn

1.6.2009.

425,87 kn

1.7.2009.

560,11 kn

1.8.2009.

587,07 kn

1.9.2009.

571,69 kn

1.10.2009.

556,72 kn

1.11.2009.

591,12 kn

1.12.2009.

623,70 kn

1.1.2010.

658,00 kn

1.2.2010.

649,00 kn

1.3.2010.

706,75 kn

1.4.2010.

691,88 kn

1.5.2010.

720,92 kn

1.6.2010.

884,49 kn

1.7.2010.

847,27 kn

1.8.2010.

986,92 kn

1.9.2010.

913,26 kn

1.10.2010.

857,86 kn 1.11.2010.

1.026,35 kn 1.12.2010.

1.130,52 kn 1.1.2011.

1.054,99 kn 1.2.2011.

1.066,06 kn 1.3.2011.

1.011,82 kn 1.4.2011.

1.028,57 kn 1.5.2011.

1.212,99 kn 1.6.2011.

1.238,91 kn 1.7.2011.

1.363,64 kn 1.8.2011.

1.291,29 kn 1.9.2011.

1.178,55 kn 1.10.2011.

1.175,61 kn 1.11.2011.

1.163,29 kn 1.12.2011.

1.204,22 kn 1.1.2012.

1.249,28 kn 1.2.2012.

1.250,63 kn 1.3.2012.

1.222,31 kn 1.4.2012.

1.233,81 kn 1.5.2012.

1.250,71 kn 1.6.2012.

1.232,49 kn 1.7.2012.

1.234,05 kn 1.8.2012.

1.217,25 kn 1.9.2012.

1.186,16 kn 1.10.2012.

1.224,06 kn 1.11.2012.

1.237,83 kn 1.12.2012.

1.232,33 kn 1.1.2013.

1.176,98 kn 1.2.2013.

1.215,35 kn 1.3.2013.

1.224,13 kn 1.4.2013.

1.206,89 kn 1.5.2013.

1.155,88 kn 1.6.2013.

1.124,20 kn 1.7.2013.

1.152,28 kn 1.8.2013.

1.171,64 kn 1.9.2013.

1.221,03 kn 1.10.2013.

1.193,84 kn 1.11.2013.

1.206,01 kn 1.12.2013.

1.215,97 kn 1.1.2014.

709,94 kn 1.2.2014.

725,13 kn 1.3.2014.

717,33 kn 1.4.2014.

702,17 kn 1.5.2014.

695,32 kn 1.6.2014.

698,32 kn 1.7.2014.

717,41 kn 1.8.2014.

736,90 kn 1.9.2014.

735,17 kn 1.10.2014.

744,96 kn 1.11.2014.

759,02 kn 1.12.2014.

753,30 kn 1.1.2015.

761,26 kn 1.2.2015.

761,26 kn 1.3.2015.

761,26 kn 1.4.2015.

761,26 kn 1.5.2015.

761,26 kn 1.6.2015.

761,26 kn 1.7.2015.

761,26 kn 1.8.2015.

761,26 kn 1.9.2015.

761,26 kn 1.10.2015.

761,26 kn 1.11.2015.

761,26 kn 1.12.2015.

761,26 kn 1.1.2016.

954,78 kn 1.2.2016.

32.652,76 kn 4.2.2016.

- Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 625,00 Eur.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 06. lipnja 2019. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je dana 20.3.2007., s tuženikom kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 3208659746, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 83.500,00 CHF, a isplaćen u kunama prema srednjem tečaju HNB-a, te je 3.2. 2016., zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu.

Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 2. i čl. 7. Ugovora, vezao uz ovu valutu, te je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu 4,50 % godišnje ugovorivši u istom članku Ugovora kako je ista promjenjiva, i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.

Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika, protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d.d. (kao prvotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Zagrebačka banka d. d.(kao prvotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008., povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Na temelju dokumentacije iz ovog kredita tužitelj je dao izraditi izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih mjesečnih iznosa, kako s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak, tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama, te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način, iznosi 82.443,91 Kuna, s osnova glavnice 32.652,76 Kuna, ukupno 115.096,67 Kuna.

Slijedom navedenog, dakle činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak, te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj navodi da ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, temeljem čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502 c Zakona o parničnom postupku, te čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi Ugovora, te da ima pravni interes, pa je predložio sudu donese odluku pobliže opisanu u izreci presude. U odgovoru na tužbu od 10. listopada 2024. god., tuženik navodi da su stranke sklopile Ugovor o namjenskom kreditu 3208659746 od 20. Ožujka 2007. godine, kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 85.500,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i na način podešavanja kamatne stope, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 15.275,95 EUR/ 115.096,67 HRK zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora.

Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati, pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice, i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.

Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari.

Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a.

Odredbom čl. 126. ZZP-a, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 25.05.2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 25.05.2014. godine nastupila zastara.

Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 3. veljače 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).

Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora.

Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b, koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.

Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta.

Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate.

Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR.

Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji.

Odredbom čl. 19. d propisano je da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15.

Tuženik je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama, te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika (dostupno na www.zaba.hr).

Nadalje, tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR, utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF

- EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora.

Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima.

Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženik očituje u nastavku.

Sud EU je dana 5. svibnja 2022. godine donio odluku u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi.

Sud EU je utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga:

- što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke);

- što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke);

- što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova.

Dakle, Sud EU je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio, te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – toč. 57. odluke).

Tako je Sud EU u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je Sud EU zaključio u odluci C-567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti.

Sud EU u svojoj odluci C-243/20, pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama.

U predmetu C-81/19, Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora, te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.

Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

Slijedom navedenog, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive, pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela VSRH, a iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi: ‘’Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

Ovo pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru, te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit.

Drugim riječima, tužitelj kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u, već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a.

Budući da tužitelj u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavao provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine, nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020, te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6, kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P- 3881/15, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15.

Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos- 1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima, niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“

Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15, tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata.

Stav Suda EU iz gore navedene odluke C-567/20 više puta je potvrđen i od strane Vrhovnog suda RH (dalje: VSRH). Prvenstveno je taj stav VSRH već bio iznio u oglednom postupku (rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine), no također je taj stav VSRH i naknadno potvrdio recentnim rješenjem posl. broj Rev 1014/18 iz veljače 2022.g.

Naime, VSRH je dana 9. veljače 2022. g., objavio rješenje iz listopada 2021. g. kojim rješenjem je potvrdio da je sklapanjem Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku, tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa.

Dakle, VSRH je ovom odlukom opetovano iznio svoj pravni stav vezano za konvertirane ugovore o kreditu, te je nedvojbeno utvrdio da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača kao tužitelja i to jasno navodeći da je sklapanjem Dodatka došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, dakle istom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj postavio u ovom postupku.

Osobito se ukazuje na toč. 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe: „12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa.

13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“

Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove.

Rješenje VSRH posl. broj Rev 1014/18 je kao što smo već ranije naveli, u skladu s rješenjem koje je VSRH donio u oglednom postupku.

Naime, u oglednom postupku koji se vodio pod posl.br. Gos 1/2019, pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, dana 4. ožujka 2020. godine, doneseno je rješenje kojim je VSRH odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: „Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?”,

odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”

VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH.

Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava, te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15.

VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera.

U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke).

U tom dijelu VSRH navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.

Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“

Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR, imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava, bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15.

Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15, nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C- 118/17 - P) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj.

Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi.

Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

U smislu navedenog, tuženik ističe da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, osobito prijedlogu radi provođenja financijskog vještačenja s ciljem izračuna navodno preplaćenih iznosa.

Iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta VSRH izraženih u odlukama posl.br. Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020, te iz odluke Suda EU C-567/20, proizlaze sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj:

-Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;

-Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;

-Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove;

-Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

-zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

Tuženik ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklatorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom. (presuda Županijski sud u Splitu, Gž-2460/17 od 04.03.2020., presuda ŽS Pula, Gž-9/19 od 16.03.2020., presuda ŽS Pula, Gž-925/17 od 20.03.2020., presuda ŽS Karlovac, Gž-73/19 od 28.04.2020., presuda Županijski sud u Sisku, Gž-604/17 od 08.05.2020., presuda Županijski sud u Splitu, Gž-2427/18 od 10.06.2020. - presuda Županijski sud u Varaždinu, Gž-1658/18 od 07.12.2020., presuda Županijski sud u Varaždinu, Gž-244/19 od 14.06.2023., presuda Županijskog suda u Splitu, Gž- Gž-1285/2022 od 5.07.2023., presuda Županijskog suda u Splitu, Gž- 592/2023 od 12.07.2023., presuda Županijskog suda u Splitu, Gž-257/2023 od 6.07.2023.)

Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (osnovanost čega se u cijelosti osporava), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi.

U tom smislu Županijski sud u Varaždinu u presudi Gž-1780/2019 od 7. srpnja 2020. navodi: „Imajući u vidu da je prema odredbama ZID ZPK/15 o konverziji prilikom izračuna nove obveze potrošača sada po kreditu u valuti EUR bilo potrebno uzeti sve uplate anuiteta koje sadrže i promjenjivu kamatu i utvrditi visinu obveze koliko bi ista iznosila po ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, na koji način se može doći i do pretplate s kojom je vjerovnik dužan postupati na način propisan čl.19.c ZID ZPK/15, jasno je da za utvrđenje da li je tuženica stekla utuženi iznos bez osnove, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 je odlučna.

Obzirom da Aneks ugovora o kreditu predstavlja pravnu osnovu sklopljenu po strogo definiranim zakonskim uvjetima koja sadrži opravdanje zadržavanja prethodnih plaćanja, između ostalih i iznosa obračunatih na temelju promjenjive kamatne stope sadržane u anuitetima, da je Aneksom ugovora o kreditu definirana kamatna stopa i način njezine promjene, te imajući u vidu činjenicu da su stranke Aneksom ugovora o kreditu u članku 2. istoga utvrdile na dan 30. rujna 2015. manjak u iznosu od 226,2 EUR-a, zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stjecanja bez osnove u ovom konkretnom slučaju ne može biti osnovan.“

Na jednak način prethodne okolnosti potvrđuje isti sud i u odluci broj Gž- 1938/2019 od 19. svibnja 2020. (str. 6).

Ta stajališta potvrđuje i Županijski sud u Dubrovniku u presudi Gž-706/2019 od 29. travnja 2020., a u kojoj odluci, između ostalog, sud ističe i da tužitelj nije morao pristati na konverziju, prema ponudi koju je tužena morala dati, kao i da je ZIDZPK/15 propisao obračun, proceduru i rok u kojem su banke morale dati ponudu klijentima radi konverzije, pa ako potrošač prihvati konverziju, taj sporazum predstavlja među strankama novu pravnu osnovu zbog čega tužitelj nema osnove za isplatu na temelju stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (utvrđenje koje jest bilo predmetom tužbenog zahtjeva).

Slijedom navedenog, stav je tuženika da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove.

Međutim, sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu, pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a, propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza.

Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom:

(za razliku u tečaju u CHF)

- izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita;

(za razliku u kamati)

- izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama;

(na okolnost konverzije kredita)

- da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR).

(na okolnost utvrđene preplate na dan 30.9.2015.g. u članku 5. Dodatka Ugovoru o kreditu.)

- da se vještak očituje koliki je prilikom izračuna konverzije iznos preplate , odnosno kolika je razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR.

Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio naslovnom sudu da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

Na pripremnom ročištu dana 07. studenog 2024. god., tužitelj navodi da je u međuvremenu donesena odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1096/2022, koja potvrđuje navode tužbe o pravu tužitelja na obeštećenje. Predložio je u tom smislu provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje više plaćenog po kamati i valuti do dana konverzije, kao i utvrditi razliku glavnice.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Izračun preplaćenih iznosa u kreditu Zagrebačke banke br. 7102966367 Digidaga j.d.o.o. za usluge - Travanj 2019. god., Ugovor o namjenskom kreditu br.3208659746 od 20. ožujka 2007. god., Izvadak iz zemljišne knjige Općinskog suda u Trogiru od 27.02.2007. god., Dodatak Ugovoru o kreditu broj 01/2016 od 03. veljače 2016. god., Obavijest o izračunu efekata konverzije od 03.02.2016. god., Otplatni plan od 16.01.2019. god., Podatke o kreditnoj partiji broj 7103560651 od 16.01.2019. god., promet po kreditu za razdoblje od 20.03.2007. god., do 20.04.2016. god., Obavijest o izračunu efekata konverzije od 04.02.2016. god., Obavijest od 12.11.2015. god., Prijedlog akta izmjene ugovora o kreditu na temelju članka 19 e Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/2015) (str. br. 1), Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.09.2015. god., Izračun konverzije na dan 30.09.2015. god., Pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.09.2015. god., otplatni plan za razdoblje od 01.03.2016. god., do 01.04.2037. god., Presudu Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću posl. br. Gž-73/2019-5 od 28.04.2020. god., Rješenje Županijskog suda u Zadru, posl. br. 39 Gž-2770/2020-2 od 16. prosinca 2020. god., Rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl. br. Gž-1252/2021-2 od 20.10.2021. god., Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak (CHF), odnosno kredita denominiranih u Kunama s valutnom klauzulom uz CHF, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama od 14.11.2015. god., Promet po kreditu/Specifikacija uplate za razdoblje do 20.04.2016. god., Rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici, posl. br. 17 Gž- 226/2021-2 od 13 travnja 2021. god., Rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Revd- 2021/2020-6 od 01. lipnja 2022. god., Presudu Županijskog suda u Sisku posl. br. /2017-8 od 08. svibnja 2020. god., Presudu Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž- 1960/2020-4 od 22.09.2021. god., Rješenje Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž- 592/2023-2 od 12. srpnja 2023. god., rješenje Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž- 1285/2022-3 od 05. srpnja 2023. god., Rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Rev- 677/2021-2 od 02. veljače 2022. god., Rješenje Vrhovnog suda RH posl. br. Rev- 1014/2018-2 od 20. listopada 2021. god., Rješenje Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-633/2021-2 od 14. srpnja 2021. god., Rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. 77 Gž-1562/2021-2 od 05. listopada 2021. god., Presudu suda EU u predmetu C- 243/20 od 21. prosinca 2021. god., Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama u primjeni od 01. srpnja 2013. god., Odluku Ustavnog suda RH br. U-III-3176/2007 od 06. svibnja 2010. god., Rješenje Županijskog suda u Zagrebu posl. br. 39 Gž-1748/2021-2 od 27. svibnja 2021. god., Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-222/04 od 05. ožujka 2004. god., Presudu suda EU u predmetu C- 567/2020 od 05. svibnja 2022. god., Presudu Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž- 9/2019-2 od 16.03.2020. god., Presudu i rješenje Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1658/2018-8 od 07.12.2020. god., Presudu Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1780/2019-2 od 07.07.2020. god., i posl. br. 24 Gž-244/2019-5 od 14. lipnja 2023. god., Presudu Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-925/2017-2 od 20. ožujka 2020. god., Presudu suda EU u predmetu C-81/19 od 09. srpnja 2020. godine, Presudu Županijskog suda u Varaždinu posl. br. 26 Gž-1938/2019-2 od 19. svibnja 2020. god., Presudu Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. 8 Gž-706/2019-5 od 29. travnja 2020. god., Presudu i rješenje Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2460/2017-2 od 04. ožujka 2020. god., i posl. br. Gž-2427/2018-5 od 10. lipnja 2020. godine.

Tužbeni zahtjev je djelomično nedopušten, i djelomično neosnovan. Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu br.3208659746 od 20. ožujka 2007. god., i Dodatka Ugovoru o kreditu broj 01/2016 od 03. veljače 2016. godine.

U odredbi čl. 6 predmetnog ugovora o namjenskom kreditu se navodi da je namjena kredita dovršenje izgradnje. Dakle, ne navodi se predmet izgradnje, pa tuženik tijekom postupka osnovano ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, te da Zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati, pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

No, neovisno o tome što tužitelj nije dokazao status potrošača, valja primijetiti da među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

U odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), propisano je da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i pravnog prednika tuženika.

Osim toga, nema nikakve dvojbe da predmetni Ugovor o namjenskom kreditu br.3208659746 od 20. ožujka 2007. god., može opstati bez ništetnih spornih dijelova odredbi članka 1, članka 2, članka 7 predmetnog Ugovora o kreditu, te da je unatoč ništetnosti spornih dijelova predmetnog Ugovora o kreditu, predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u svom preostalom dijelu, a sve iz razloga što ništetni sporni dijelovi predmetnog ugovora o kreditu nisu bitni sastojci predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu br.3208659746 od 20. ožujka 2007. godine.

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Ovaj sud cijeni da je neosnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja, a kako to proizlazi iz ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. godine.

Tužitelj je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznao za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznao donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnio dana 06. lipnja 2019. god., dakle sve tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od donošenja Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan.

Međutim, tuženik tijekom postupka osnovano ističe da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu, da su tužitelj i tuženik dana 3. veljače 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).

Osnovano tuženik ističe da je cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15, propisano odredbom čl. 19.b, koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik osnovano ističe da su tim Dodatkom parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno da je tim Dodatkom položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a obzirom da je Dodatkom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora, čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora.

Tuženik s pravom ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom, odnosno da je tužitelj imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, te da je upravo tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka).

Nadalje tuženik s pravom ističe da iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta VSRH izraženih u odlukama posl.br. Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020, te iz odluke Suda EU C-567/20, proizlaze sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj:

Konačno, tuženik osnovano ističe da u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

Tužitelj dakle, nema pravne osnove za vođenje ove parnice budući da je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015., konvertiran u EUR kredit, slijedom čega su ugovorne stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor, i to s važenjem ex tunc.

Naime, odredba čl. 19.a st. 1. alineja 3. ZID ZPK (NN 102/15), propisuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača: „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu“ denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, predmetni Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF pravno je prestao postojati, i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle kao da je takav bio od samog početka.

Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama.

U skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15), u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj je sukladno odredbi čl. 19.e st. 5., prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu broj 01/2016 od 03. veljače 2016. god., kojim je provedena konverzija, a sukladno odredbi čl. 19.b ZID ZPK, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača, ovdje tužitelja, izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR, a što dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc.

Sklapanjem Dodatka predmetnom Ugovoru o kreditu, dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz odredbe čl. 19.b ZID ZPK, te je stoga što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom čl. 19.c ZPK, došlo do promjene, i to ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope), koje su zamijenjene novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate.

Među strankama nije niti sporno da je predmet ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka ugovoru, ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom, i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, pa da stoga sporazum stranaka o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze, a uslijed čega tužitelj nema osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora, a iz kojeg razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utužena potraživanja.

Tužitelj je dakle, svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika, što nije bio obvezan, i sklopio sporazum kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, pa se onda prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom Ugovora o kreditu, a isto tako tužitelj niti jednim zakonskim propisom nije bio ograničen u mogućnosti izmjene već sklopljenog ugovora, bilo da ta izmjena važi ubuduće ili s retroaktivnim učinkom, kao što je ovdje slučaj, pa kada je na tu izmjenu dobrovoljno pristao, više se ne može pozivati na eventualnu ništetnost spornog Ugovora i spornih ugovornih odredbi, jer pravno oni više niti ne postoje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C- 567/20 u Rješenju posl.br. Gos 1/2019, zauzeo je i potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije Ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK/15, tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata (Rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine - ogledni postupak).

Naime, pravna stajališta VSRH izražena u Rješenju posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: Dodatak Ugovoru o kreditu broj 01/2016 od 03. veljače 2016. god., kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Dodatkom Ugovoru o kreditu broj 01/2016 od 03. veljače 2016. god., sklopljenim između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF, nema pravni interes utvrđivati ništetnima osnovni ugovor, a niti sporne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; Tužitelj je prihvatom konverzije, odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019, je rješenjem od 04. ožujka 2020. god., odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je Sporazum o konverziji sklopljen osnovom Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Nadalje, ovaj sud cijeni da Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU, a iz čega jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZID ZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti.

Osim toga, tako se u obrazloženju presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 1487/22 od 06. 10. 2022. god., navodi da Između parničnih stranaka u tom postupku nije sporno da su zaključili aneks temeljnom ugovoru i tim aneksom su izmijenili svoje ugovorne odnose, ne samo u pogledu valute već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu.

Navodi se da je pogrešno sud prvog stupnja zaključio da nisu sklapanjem sporazuma o konverziji predmetnog ugovora o kreditu riješeni svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopi koje su jednostrano bile određivanje od strane tuženika, a s koje osnove tužitelj i potražuje utuženi iznos.

Zaključujući aneks ugovora o kreditu kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora, i to ne samo u pogledu valute, nego i u pogledu kamate jer su od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje predmetnu razliku.

Naime, među strankama je sporno je li sklapanjem aneksa predmetnog ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtjeva u ovom postupku.

Predmetni Anex koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u € izvršen je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15). U svezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZPK/15, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019, rješenjem od 4. ožujka 2020. godine.

Navodi se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj Gos- 1/2019 od 04. ožujka 2020., odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je Sporazum o konverziji sklopljen osnovom Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Nadalje se navodi da je svrha koju je zakonodavac ZID ZPK/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario, bila postaviti trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti €.

S tim u vezi je posebno važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Iz sadržaja predmetnog Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu zaključenog među strankama 15. prosinca 2015., proizlazi da su stranke potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK/15 te je tužiteljica u tom sporu prihvatila izračun konverzije.

Osim toga, Vrhovni sud u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije. U tom smislu Vrhovni sud posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne, čime Vrhovni sud RH pravi distinkciju između presude u predmetu Suda EU broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019., jer je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

Prema stajalištu Vrhovnog suda, tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili bi ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovoru o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15.

Izraženo pravno shvaćanje primjenjuje se i u odnosu na postavljeni zahtjev tužiteljice u tom sporu. Tako su se sklopljenim Anexom Ugovora stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu sa odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje ZOO), koju obvezu tužiteljica u tom sporu ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te je potpisivanjem Anexa izrazila svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveza preuzete Ugovorom o kreditu od 18. listopada 2006. godine.

Konačno se navodi da su time riješeni svi međusobni odnosi tužiteljice i tuženika u tom sporu koji proističu iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika, a sa koje osnove tužiteljica i potražuje ove predmetne iznose, a to sve temeljem odredbe članka 19. c., članka 19. e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 112/12, 143/13, 147/13, 95/15, 78,15 i 102/15, dalje ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u EUR-ima i u kunama sa valutnom klauzulom u EUR-ima u slučaju prihvata konverzije.

Osim toga stranke u tom sporu su provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavnom 4., (člancima 19. a. do 19. i.) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni Zakon unesene ZID ZPK.

Odredbom članka 19. c. stavak 1. ZPK, propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredit iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF primjeni jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja Ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama sa valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja Ugovora o kreditu denominiranog u CFH i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen Otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojih su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama sa valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu sa točkama 1. i 2. ovog stavka i na temelju kojega se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama sa valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja Ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama sa valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koje je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama sa valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom Otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli i EUR iz toč. 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno Općim uvjetima vjerovnika ali ne obračunavajući zatezne kamate.

Stoga, kod činjenice da je tužiteljici u tom sporu dostavljen izračun konverzije kredita s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, te je tužiteljica u tom sporu ovaj izračun i prihvatila, a na što ista nije ničim bila obvezna niti prinuđena, te slijedom toga sklopila predmetni Aneks ugovora o kreditu, kako je to vidljivo iz članka 19. e. stavak 6. ZPK, prema kojem se ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke u tom sporu sklapanjem Aneksa ugovora izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna.

Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke u tom sporu zaključile Aneks uz predmetni ugovor o kreditu sukladno ZID ZPK, temeljen na odredbi članka 19. c. ZPK, i da stranke u tom postupku tijekom tog postupka nisu ni dovodile u dvojbu da je navedeni Aneks sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, to je po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja u tom sporu .

Osim toga, Županijski sud u Varaždinu primjenjujući pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 07. lipnja 2023. godine, jednoglasno je donio sljedeći zaključak: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“, ustvrdivši kako je očigledno da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove.

Tako se i u obrazloženju presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž 244/19 od 14. 06. 2023. god., navodi da je predmet tog spora kondikcijski zahtjev tužitelja za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni redovne kamate koja je odredba sadržana u potrošačkom ugovoru o kreditu broj 236-223/2006 od 1. rujna 2006., u odnosu na koji su stranke u smislu odredbi glave IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., i 52/16., dalje ZPK) 29. travnja 2016. zaključile aneks uz ugovor o kreditu broj 236-223/2006.

Navodi se da je na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i koje je utvrdio pregledavanjem isprava, prvostupanjski sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 1. rujna 2006. u Zadru između tuženika (koji je do 11. srpnja 2016. poslovao pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao banke i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu broj 236-223/2006 za adaptaciju stana i refinanciranje kredita, s ugovorenim iznosom kredita od 150.500,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita i s rokom otplate 27 godina,

- da je taj ugovor zaključen uz redovnu kamatu od 4,99% godišnje, promjenjivu,

- da je člankom 6. ugovora među strankama ugovorena promjena kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke,

- da su stvarno naplaćeni anuiteti obračunati prema promijenjenoj kamatnoj stopi koja je od 1. rujna 2007. do 31. prosinca 2013. jednostranom odlukom banke povećavana (mijenjana) te je u pojedinim dijelovima toga razdoblja iznosila 5,25%, 5,65%, 6,15% i 6,40% godišnje,

- da su stranke 29. travnja 2016. sklopile aneks uz ugovor o kreditu broj 236- 223/2006 u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje: ZID ZPK/2015),

- da je taj aneks ugovoru o kreditu sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015,

- da je prema izračunu konverzije nedospjela glavnica kredita s valutnom klauzulom u CHF na dan 30. rujna 2015. iznosila 848.407,45 kn (121.253,71 CHF) dok je iznos preračunate nedospjele glavnice kredita konvertiranog s valutnom klauzulom u EUR iznosio 605.756,47 kn (79.299,62 EUR) što znači da je nedospjela glavnica kredita smanjena za 242.650,98 kn,

- da je iznos preplate na dan 30. rujna 2015. iznosio 16.197,46 kn (2.120,41 EUR),

- da se preplata koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti i to na način da se sukcesivno, kod plaćanja budućeg anuiteta, iznos do najviše 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi,

- da je izračun konverzije u skladu s odredbama članka 19.c ZPK-a.

Nadalje se navodi da iznesena činjenična utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Navodi se da je prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih na temelju pregledavanja isprava i njihove pravilne ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Stoga nije u pravu žalitelj niti kada tek paušalno navodi da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju ne navodeći pritom koje su činjenice pogrešno utvrđene, odnosno koje od odlučnih činjenica nisu utvrđene.

Žalbeni se navodi u bitnome iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o učincima aneksa ugovoru o kreditu na utuženi kondikcijski zahtjev, pa će biti ocijenjeni prilikom ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

Osnovano žalitelj tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo izrazivši u pobijanoj presudi shvaćanje da je sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu „otpao i razlog ništetnosti sporne odredbe“ o jednostranoj izmjeni kamatne stope ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

Nije sporno da je predmetni ugovor o kreditu koji sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te o jednostranom podešavanju promjenjive redovne kamate zaključen 1. rujna 2006. U tom je smislu riječ o ugovoru na koji se i ratione materiae (odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ugovaraju primjenu valutne klauzule u CHF te izmjenu promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom kreditora) i ratione temporis (od 10. rujna 2003. do 31. kolovoza 2008. u odnosu na jednostranu izmjenu promjenjive kamatne stope) i ratione personae (tužitelj je potrošač, a tuženik je obuhvaćen tužbom radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača kao petotuženik) obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine.

Kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno je završio na način da je točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014., kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP/2003) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007) povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora petotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali.

Imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano se tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja, unosio u potrošačke ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nepoštene (i ništetne) odredbe o izmjeni redovne kamate (svojom) jednostranom odlukom, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Naime, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u individualnoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud je vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen. Istovjetno pravno shvaćanje o primjeni članka 502.c ZPP-a i izravnim učincima utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev potrošača postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje su donesene u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

S obzirom na sadržaj odredbe članka 502.c ZPP-a i pravna shvaćanja iz točke 16. ovog obrazloženja, imajuću na umu ishod gore opisanog postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem: P-1401/2012 i u kojem je zahtjev potrošača za utvrđenje nepoštenosti ugovorene odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF usvojen, uz pravilnu primjenu članka 87. stavka 1. ZZP/2003, spornu odredbu članka 6. ugovora o kreditu od 1. lipnja 2006. treba ocijeniti ništetnom. Naime, u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

Suprotno shvaćanju suda prvog stupnja, uklanjanje navedene ništetne odredbe i njezina zamjena novom ugovornom odredbom o kamatama u skladu s među strankama sklopljenim Aneksom ugovoru o kreditu nema značaj „otpadanja“ njezine ništetnosti.

Međutim, nadalje se navodi da unatoč tome što sud prvog stupnja nije primijenio odredbu članka 87. stavka 1. ZZP/2003 koju je trebao primijeniti, čime je u tom dijelu materijalno pravo pogrešno primijenjeno, pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

Naime, tužbenim zahtjevom se ne traži utvrđenje ništetnosti, nego isplata iznosa plaćenih u razdoblju od rujna 2007. do kraja prosinca 2013., na temelju ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u članku 6. ugovora o kreditu od 1. rujna 2006. i to kao pravna posljedica njezine nepoštenosti utvrđene u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

Pravilno je sud prvog stupnja, pozivajući se na nespornu činjenicu da je Aneks tom ugovoru o kreditu zaključen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015, odbio tužbeni zahtjev za isplatu.

Iako ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (ZOO) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

U odnosu na potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile 1. rujna 2006., stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003, ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

Osim toga, nepoštena odredba o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate iz članka 6. ugovora o kreditu od 1. rujna 2006., nakon zaključenog aneksa ne obvezuje tužitelja, s obzirom na to da je ta nepoštena ugovorna odredba zamijenjena na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR.

U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe u skladu s člankom 87. stavak 1. ZZP/2003.

Načelno gledajući, kad su potrošači izvršili plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, trebaju, uz utvrđenje ništetnosti tih odredbi, imati i pravo na povrat tih plaćanja. Pravo potrošača na povrat posljedica je neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe. Bez prava na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nema govora o neobvezujućem učinku ex tunc, a što je okvir postavljen člankom 87. stavkom 1. ZZP-a.

Stranke su Aneksom uz ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/2015 na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 1. rujna 2006., osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim aneksom uz ugovor o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je u sporu kolektivne zaštite utvrđena nepoštenom.

U tom smislu, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, iako ZID ZKP/2015 ne propisuje ništetnost sporne ugovorne odredbe pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, na temelju među strankama sklopljenog valjanog Aneksa tom ugovoru iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom Aneksu, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da Aneks uz ugovor o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na to što ZID ZKP/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom ugovoru o kreditu.

Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

Naposljetku, Aneks ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZKP/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZKP/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj Aneksa ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. Zakona zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/2014. i 110/2015., dalje ZZP/2014) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona.

Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZID ZPK/2015 u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi (5,25%, 5,65%, 6,15% i 6,40%) i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (4,99%) te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa ugovoru nije (više) u imovini tuženika, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a.

Tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio iznose koje tužitelj traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez osnove bili prešli u njegovu imovinu u utuženom razdoblju od rujna 2007. do 31. prosinca 2013 . Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) u skladu sa sklopljenim Aneksom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR. Zbog toga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da nema pravne osnove za isplatu razlike između početno ugovorene i stvarno primijenjene kamatne stope iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 1. rujna 2006. , jer su i uplate koje čine tu razliku u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

Ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tužitelja u tom sporu da je Aneksom ugovoru o kreditu izvršena konverzija imala učinak samo na promjenu valute kredita, ne i na ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope. To zato što se u skladu s odredbom članka 19.c stavka 1. točke 2. ZPK-a, konverzija kredita izračunava na način da se „umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF”.

Imajući na umu sadržaj citirane odredbe članka 19.c stavak 1. točka 2. ZPK-a, jasno je da se konverzija odnosila i na promjenu odredbi o kamatnim stopama, a niti iz odredbe članka 19.c. stavka 1. ZPK-a koja propisuje što konverzija podrazumijeva ne proizlazi drukčije. To tim više što upravo ta odredba (članka 19.c. stavka 1.) upućuje na izračun uz primjenu kamatne stope u skladu s gore citiranom točkom 2. iste odredbe, koja sadržajno jasno upućuje na promjenu kamatne stope.

Nadalje se navodi da prema pravnom shvaćanju tog suda, učinak ZID ZKP/2015 na ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, treba procjenjivati uzimajući u obzir i činjenicu da je taj Zakon donesen 18. rujna 2015., te je stupio na snagu 30. rujna 2015., nakon što je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 donesena u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača kojom je utvrđena nepoštenost i ništetnost odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope u potrošačkim ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tuženika već bila postala pravomoćna (13. lipnja 2014.). Također, treba imati na umu i ocjenu Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je, citirajući obrazloženje Vlade Republike Hrvatske prilikom predlaganja navedenog propisa, u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., naveo kako je jedan od ciljeva donošenje ZID ZPK/2015 bio „rasterećenje sudova (na način što će se konverzijom CHF kredita, s jedne strane, smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija traži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koju su kreditne institucije jednostrano određivale tijekom otplate kredita, dok potrošači CHF kredita neće bili izloženi mogućim sudskim troškovima, s druge strane)“.

Kad se navedene okolnosti dovedu u vezu s propisom iz citiranog članka 19.c. stavka 1. točke 2. ZKP-a, ne mogu se prihvatiti u žalbi iznijeta pravna shvaćanja tužitelja u tom sporu o tome da Aneks ugovoru o kreditu nema učinak u odnosu na ništetnu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

Imajući na umu navedene razloge, osobito one iz točke 26., 27., 30. 34. i 34.1. ovog obrazloženja, zaključak je i ovog suda da je sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu u skladu s odredbama ZID ZKP, tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržanu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, jer ga, s jedne strane, ta odredba ne obvezuje, a s druge strane, isplate koje je na temelju nje učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Aneksom. Stoga mu ni po pravnom shvaćanju tog suda ne pripada isplata koja se traži tužbom.

To pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela tog suda održanoj 07. lipnja 2023. koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“

Naposljetku, neosnovano se tužitelj tijekom postupka, a što ponavlja i u žalbi, poziva na Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., M, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C- 699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive.

Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik stekao na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sklopljen 1. rujna 2006., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 01. srpnja 2013., izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021. godine.

Konačno se u presudi Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž 244/19 od 14.

06. 2023. god., navodi kako obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a unatoč tome što je materijalno pravo u pogledu valjanosti ugovorene odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja je sadržana u potrošačkom ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF pogrešno primijenjeno, pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 19.c ZPK-a, trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu, na temelju odredbi članka 368. stavaka 1. i 2. ZPP-a, odbijena je žalba tužitelja u tom sporu i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

Slijedom svega navedenog, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravna stajališta sadržana u Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020., te citiranim obrazloženjima presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 1487/22 od 06. 10. 2022. god., i Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž 244/19 od 14. 06. 2023. god., koje valja ujednačavajući sudsku praksu u svrhu osiguranja jedinstvene primjene Zakona i ravnopravnosti građana, primijeniti i u konkretnom slučaju, a sve budući da su temeljem istih pravnih stajališta donijete pravomoćne sudske odluke u predmetima radi utvrđenja i isplate iz istog činjeničnog i pravnog osnova, te imajući u vidu da sudovi u konkretnom slučaju nemaju zakonskih ovlasti za donošenje svoje odluke primjenom načela pravičnosti.

Tužitelj dakle, nema pravnog osnova za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15), koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc. Osim toga, tužitelj tijekom postupka niti ne osporava da je sadržaj sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 01/2016 od 03. veljače 2016. god., suglasan sa odredbama donijetog Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Naime, intencija donošenja Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, svakako nije bila isključivo konverzija kredita, odnosno da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, već je intencija svakako bila i obeštećenje korisnika kredita u valuti CHF, a koje obeštećenje je tužitelj nesumnjivo prihvatio sklapajući sa tuženikom priloženi Dodatak Ugovoru o kreditu broj 01/2016 od 03. veljače 2016. godine.

Tužitelj je dakle, sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 01/2016 od 03. veljače 2016. god., prihvatio ne samo konverziju kredita, već i obeštećenje u vidu izjednačavanja svojega statusa korisnika kredita sa statusom korisnika kredita koji je istoga dana sa tuženikom sklopio identičan Ugovor o kreditu, ali sa ugovorenom valutnom klauzulom u EUR-ima, te se je na taj način prešutno (konkludentnom radnjom) odrekao od obeštećenja kojega potražuje u ovom postupku, a koje ima u vidu početno ugovorenu nominalnu kamatnu stopu i početni devizni tečaj za CHF na dan korištenja kredita. U protivnom bi svaki korisnik kredita koji je tijekom spornog razdoblja sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u bilo kojoj stranoj valuti, ostvarivao pravo na obeštećenje kakvo potražuje tužitelj u ovom sporu, a koje ima u vidu početno ugovorenu nominalnu kamatnu stopu i početni devizni tečaj za CHF na dan isplate kredita.

Ovo tim više, što tijekom spornog razdoblja kod niti jedne poslovne banke u RH korisnik kredita svakako nije bio u mogućnosti sklopiti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, bilo dugoročni ili kratkoročni s ugovorenim početnim fiksnim tečajem strane valute i početnom fiksnom kamatnom stopom.

Naime, tužitelj obeštećenjem uslijed prekomjernog oštećenja, zacijelo sada ne bi smio biti doveden u povoljniji položaj u odnosu na ostale potrošače koji su tijekom spornog razdoblja sa tuženikom ili bilo kojom drugom poslovnom bankom u RH sklopili bilo dugoročni ili kratkoročni potrošački Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u nekoj drugoj stranoj valuti, ali isto tako i dugoročni ili kratkoročni kunski kredit. Radi navedenog, odbačen je uslijed nedostatka pravnog interesa deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi čl. 1, čl. 2 i čl. 7 predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu br.3208659746 od 20. ožujka 2007. godine (valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa), te je donijeta odluka kao u izreci rješenja.

Osim toga, odbijen je kao neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate iz istog osnova (povrat preplaćenog uslijed ugovorene promjenjive kamatne stope i ugovorne valutne klauzule u CHF), te je donijeta odluka kao u izreci presude, a sve budući da je u konkretnom slučaju među strankama sukladno odredbama ZIDZPK/15, provedena konverzija predmetnog Ugovora o kreditu, sklopljenim Dodatkom Ugovoru o kreditu broj 01/2016 od 03. veljače 2016. god., te da tužitelj stoga ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanje preplaćenog s osnova ugovorene promjenjive kamatne stope i ugovorne valutne klauzule u CHF.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku. Tuženiku su priznati zatraženi troškovi zastupanja po punomoćniku odgovorom na tužbu od 10.10. 2024. god., i to za sastav odgovora na tužbu 250 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 125,00 Eur, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, pa tako ukupan trošak tuženika iznosi 625,00 Eur.

U Splitu, 09. siječnja 2025. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja i presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte