Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-900/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Stokrp, predsjednice vijeća, Alenke Laptalo, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ivane Mašić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Albina Dlačić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice NČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Vedran Ramadanović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja, povodom žalbe tužene podnesene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-7479/2021-20 od 25. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 9. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbijanjem žalbe tužene potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-7479/2021-20 od 25. travnja 2024., u pobijanim dijelovima pod točkama II i III izreke.

II Prihvaćanjem žalbe tužene preinačuje se prvostupanjska presuda pod točkama I i IV izreke, i u tim dijelovima se sudi:

- odbija se tužiteljica sa tužbenim zahtjevom, koji glasi,

" Utvrđuje se da su ništetni u cijelosti Ugovor o doživotnom uzdržavanju od dana 2. lipnja 2013. sklopljen između ostavitelja ĆKČ, kao primatelja uzdržavanja i tuženice NČ, koji je ovjeren od strane ovog suda pod posl.br. R2- 260/14 od 14. srpnja 2014. i Aneks navedenom Ugovoru, koji je sklopljen između istih ugovornih strana dana 7. veljače 2020., ovjeren od strane javnog bilježnika Željke Maroslavac pod br. OV-3840/2020, dana 19. veljače 2020."

- Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I izreke, utvrđeno je da su ništetni u cijelosti Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 2. lipnja 2013. sklopljen između ostavitelja ĆKČ, kao primatelja uzdržavanja i tuženice ovjeren od strane prvostupanjskog suda pod posl.br. R2-260/14 od 14. srpnja 2014. i Aneks navedenom Ugovoru, sklopljen između istih ugovornih strana dana 7. veljače 2020., ovjeren od strane javnog bilježnika Željke Maroslavac pod br. OV-3840/2020, dana 19. veljače 2020.

Pod točkom II izreke, naloženo je zemljišnoknjižnom odjelu prvostupanjskog suda uspostaviti ranije zemljišno-knjižno stanje kakvo je bilo prije provedbe Ugovora i Aneksa opisanih u točki I izreke ove presude, a sve u odnosu na suvlasnički dio (s neodređenim omjerom) nekretnine upisane u zemljišnim knjigama za k. o. [katastarska općina] 335240, u zk. ul. br. [broj ZK uloška], označene kao zk.čest.br. 6074 zgrada mješovite uporabe br. 50a, [adresa], površine 384 m2, a s kojim suvlasničkim dijelom je povezano isključivo vlasništvo posebnog dijela nekretnine upisanog u [broj poduloška], 13. etaža etažno vlasništvo (E-13) – stan na III (trećem) katu, koji se sastoji od tri i pol sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, hodnika i degažmana, ukupne površine 80,95 m2, [adresa], neodvojivo povezan sa suvlasničkim dijelom nekretnine opisane u posjedovnici A koji je jednako velik kao i ostali suvlasnički dijelovi. Pod točkom III izreke, naloženo je komunalnom poduzeću Komunalac Samobor d.o.o. sa sjedištem u Samoboru, Ulica 151. Samoborske brigade HV2, OIB: 17055681355, uspostaviti u svojim očevidnicima i registrima nositelja prava ranije stanje kakvo je bilo prije provedbe Ugovora i Aneksa opisanih u točki I izreke ove presude, a sve u odnosu na grob br. 1204/3, red 6, polje VII na groblju u [adresa]. Pod točkom IV. izreke, naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 6.289,93 eura, sa zateznim kamatama tekućim od 25. travnja 2024. do isplate, u roku od 15 dana.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom presudu pobija tužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da je osnovna pobuda za sklapanje ugovora bilo rješavanje imovinskopravnih odnosa u smislu isključivanja tužiteljice od mogućnosti nasljeđivanja. Smatra da takav zaključak ne proizlazi niti iz jednog dokaza. Ukazuje da je utvrđeno da je tužena vodila pretežitu brigu o zajedničkom kućanstvu, da je pružala uzdržavanje kroz 24 sata brigom i pomoći koja prelazi redovne obveze bračnih drugova. Pogrešan je i zaključak suda da primatelj uzdržavanja nije trebao uzdržavanje u trenutku sklapanja ugovora. Tvrdi da su stranke u trenutku sklapanja ugovora bile svjesne da će primatelju biti potrebna pomoć, jer je bio osoba starije životne dobi i invalid s početnim stanjem demencije, kojem je uzdržavanje od strane tužene bilo nužno. Smatra paušalnim zaključak suda da tužena nije dokazala redovitost i značaj materijalne pomoći koju su pružala njezina djeca za trajanja braka sa ocem tužiteljice. Tvrdi da je cilj sklapanja ugovora bilo uzdržavanje oca tužiteljice kojeg je bolest počela onemogućavati u osnovnim životnim potrebama. Ističe da je ugovor izvršavan sve do smrti primatelja uzdržavanja. Predlaže da drugostupanjski sud prihvaćanjem žalbe pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužiteljici da tuženoj naknadi parnični trošak, ili da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Prvostupanjska presuda nije zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. tog Zakona.

6. U ovoj parnici na koju je tužiteljica upućena po ostavinskom sudu postavljeni su tužbeni zahtjevi u smislu članka 188. stavak 2. ZPP.

6.1. Kao glavni zahtjevi postavljeni su zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju i aneksa tog ugovora sklopljenog između tužene i oca tužiteljice, te zahtjevi za uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja i uspostavu prijašnje evidencije prava korištenja grobnih mjesta. U odnosu na prvo postavljeni glavni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovora u činjeničnim navodima tužbe tužiteljica tvrdi da je ugovor sklopljen između bračnih drugova isključivo radi ostvarenja imovinske koristi na strani tužene i isključenja tužiteljice iz zakonskog nasljeđivanja iza pok. primatelja uzdržavanja, jer je ugovorom preuzeti opseg obaveza tužene kao davateljice uzdržavanja ispod zakonske obveze pomaganja bračnom drugu. U odnosu na raspolaganje pravom korištenja tri grobna mjesta u tužbi navodi da je ovo raspolaganje bilo nemoralno i protivno svim običajima, da je riječ o grobu u kojem je pokopana majka tužiteljice i njezini krvni prednici, te da je pravo korištenja grobnih mjesta bilo ostavinska imovina majke koju je naslijedila u ½ dijela rješenjem o nasljeđivanju kojim je raspravljena i utvrđena ostavinska imovina majke.

6.2. Kao podredni, eventualno kumulirani zahtjevi, postavljeni su zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovora o doživotnom uzdržavanju i ankesa u odnosu na raspolaganje sa ¼ dijela stana, te zahtjev za uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja. U odnosu na eventualno kumulirani zahtjev na utvrđenje ništetnosti raspolaganja stanom u ¼ dijela, tužiteljica u tužbi tvrdi da je stan predstavljao bračnu stečevinu primatelja uzdržavanja i njegove prve supruge, majke tužiteljice, umrle 2001. godine, da su bračni drugovi bili suvlasnici, svaki u ½ dijela, pa primatelj nije mogao raspolagati cijelom nekretninom, jer je tužena naslijedila iza majke ¼ dijela stana.

7. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je ugovor o doživotnom uzdržavanju sastavljen 2. lipnja 2013. i ovjeren od strane prvostupanjskog suda 14. srpnja 2014. pod brojem ovjere R2-260/14,

- da su ugovorne strane 7. veljače 2020. sastavile Aneks, ovjeren 19. veljače 2020. od strane javnog bilježnika Željke Maroslavac pod br. OV-3840/2020, kojim su izmijenile i dopunile podatke o nekretnini koja je bila predmet ugovora,

- da ugovor o doživotnom uzdržavanju i aneks ispunjavaju sve formalne uvjete valjanosti,

- da su ugovorne strane ugovorile da će tužena kao davateljica uzdržavanja do smrti primatelja uzdržavanja voditi kućanstvo, u slučaju bolesti voditi primatelja uzdržavanja liječniku, njegovati, dvoriti, pripremati mu hranu i pružati svu potrebnu skrb, a zauzvrat primatelj uzdržavanja ostavlja tuženoj stan površine 80,95 m2, u stambenoj zgradi u [adresa] i pravo korištenja tri grobna mjesta na groblju u [adresa],

- da je primatelj uzdržavanja umro **.**.2021.,

- da je tužiteljica kćerka primatelja uzdržavanja rođena u prvom braku primatelja uzdržavanja koji je prestao smrću supruge i majke tužene, umrle **.**.2001.,

- da je stan u [adresa] kupljen 1995. godine ugovorom o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo na ime primatelja uzdržavanja za vrijeme trajanja braka primatelja uzdržavanja i majke tužene,

- da su primatelj uzdržavanja i tužena živjeli u izvanbračnoj zajednici od 2009. godine, a 2014. godine su zaključili brak,

- da je primatelj uzdržavanja primao solidnu mirovinu (preko 5.000,00 kuna), dok tužena od 2014. nije imala redovnih primanja, jer je sklapanjem braka sa primateljem uzdržavanja izgubila pravo na obiteljsku mirovinu koju je do tada primala iza prvog supruga,

- da je prema iskazu tužene i iskazima saslušanih svjedoka, srodnika stranaka, u vrijeme sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju i sklapanja braka s tuženom primatelj uzdržavanja bio dobrog zdravstvenog stanja, da se njegovo zdravstveno stanje zbog demencije pogoršalo nakon 2019., iako su se naznake demencije pojavljivale i ranije,

- da iz iskaza braće pok. primatelja uzdržavanja proizlazi da su redovno posjećivali brata, da primatelj nije iziskivao posebnu skrb osim one koju podrazumijevaju supružnički odnosi,

- da iz iskaza nećakinje tužene proizlazi da je otac tužiteljice bolovao od demencije da se ovo stanje pogoršalo u zadnjoj godini života, da je bio samostalno pokretan "do kraja", da nije bio vezan za krevet, da ju je prilikom posjeta uvijek prepoznao, da u zadnje vrijeme nije izlazio iz kuće, jer mu teta nije dopustila,

- da je tužena u iskazu navela da je u vrijeme sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju i sklapanja braka, rekla ocu tužiteljice da će ona otići i neka si nađe drugoga tko će se brinuti za njega ako nema nikakvu sigurnost, na što je on rekao da želi da to riješe da tužena bude sigurna, jer se bojao da bi je tužiteljica istjerala.

8. Na temelju ovih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da se radi o nedopuštenoj pobudi iz članka 273. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15. i 29/18., 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje : ZOO), jer je osnovna pobuda ugovornih strana za sklapanje ugovora bila da se tuženicu osigura da nakon suprugove smrti dobije cijelu njegovu imovinu i tužiteljicu onemogući u postavljanju zahtjeva za nužnim dijelom iza smrti oca, pa da je sporni ugovor ništetan sukladno odredbi članka 323. stavak 1. u vezi članka 273. stavak 2 ZOO.

9. Ugovor o doživotnom uzdržavanju je naplatni aleatoran pravni posao kojem je svrha i cilj da primatelj uzdržavanja osigura za sebe potrebnu skrb, a davatelj pruži tu skrb uz naknadu koja se sastoji u stjecanju vlasništva određene imovine primatelja uzdržavanja. Nema zapreke da ugovor kao davatelj uzdržavanja sklopi osoba koja ima zakonsku obvezu skrbiti o primatelju uzdržavanja i koja ulazi u krug njegovih zakonskih nasljednika.

9.1. Polazeći od pravilnog shvaćanja da ugovor o doživotnom uzdržavanju mogu valjano zaključivati bračni drugovi kao osobe koje su se po samom zakonu dužne međusobno uzdržavati i pomagati, ako se ugovorom preuzima veća i drugačija vrsta obveza uzdržavanja i pomaganja, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da u konkretnom slučaju nije bila ugovorena obveza uzdržavanja koja prelazi opseg zakonskog uzdržavanja za koju bi primatelj uzdržavanja trebao platiti naknadu otuđenjem svoje imovine u vlasništvo tužene kao davatelja uzdržavanja. Naime, temeljem sadržaja ugovorenih obveza tužene i iskaza saslušanih svjedoka, braće pok. primatelja uzdržavanja, a napose iskaza nećakinje tužene, utvrđeno je da tužena nakon sklapanja ugovora do smrti primatelja uzdržavanja, nije ispunjavala veće obaveze nego što su bile njezine obaveze supruge.

9.2. Povezujući sadržaj ugovorenih obveza tužene sa bitnim dijelom njezinog iskaza iz kojeg proizlazi da je ugovor sklopljen kako bi imala sigurnost da je tužiteljica neće istjerati iz stana, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je bitna odlučujuća pobuda sklapanja spornog ugovora na strani primatelja uzdržavanja bilo rješavanje imovinsko pravnih odnosa tako da se tužiteljica isključi iz mogućnosti zakonskog nasljeđivanja, a ne njegovo uzdržavanje, što je tužena znala, što više, prethodno sklapanju ugovora, svoj ostanak u zajedničkom kućanstvu, uvjetovala pravnom sigurnosti u odnosu na tužiteljicu kao zakonsku nasljednicu. I prema shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju radi se o nedopuštenoj pobudi iz članka 273. stavak 2. ZOO, za koje su obje ugovorne strane znale.

9.3. Prema odredbi članka 273. stavak 2. ZOO, ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka. Ugovor bez učinka je pravno nepostojeći, ali takav ugovor ne može biti ništetan u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO, prema kojoj su ništetni ugovori oni ugovori koji su protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva (pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odlukama broj Rev-12/2020-3 od 14. travnja 2021., broj Rev-2357/2015-3 od 2. veljače 2016. i trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda od 14. studenoga 2013.).

9.4. Krećući se u okviru činjeničnih navoda tužbe u kojima tužiteljica tvrdi da je ugovor nemoralan, jer je sklopljen radi njezinog isključenja iz zakonskog nasljeđivanja, nema mjesta zaključku da je sporni ugovor ništetan temeljem članka 322. stavak 1. ZOO. Nije protivno prisilnim propisima, pravnom poretku i moralu da se sklapanjem ugovora o doživotnom uzdržavanju nužni nasljednici lišavaju nužnog dijela koji bi im pripao po zakonu da ugovor nije sklopljen. Naime, upravo učinak ugovora o doživotnom uzdržavanju je da imovina obuhvaćena ugovorom ne ulazi u ostavinsku imovinu primatelja uzdržavanja.

9.5. U izloženom smislu, sporni ugovor nije ništetan, već je bez učinka odnosno nepostojeći, pa je pogrešnom primjenom materijalnog prava usvojen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti tog pravnog posla iz razloga na koje se pozivala tužiteljica

10. Međutim, sporni ugovor i aneks kao nepostojeći pravni poslovi u smislu članka 273. stavak 2. ZOO, ne mogu biti valjani pravni temelj upisa vlasništva tužene na stanu koji je bio predmet raspolaganja primatelja uzdržavanja, pa tužiteljica osnovano traži uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe nepostojećeg ugovora o doživotnom uzdržavanju. U odnosu na zahtjev za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na stanu, sadržajno je riječ o brisovnoj tužbi iz članka 150. Zakona o zemljišnim knjigama, za koju su ispunjene pretpostavke. Naime, uspostavom zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe nepostojećeg ugovora, stan ulazi u ostavinsku imovinu primatelja uzdržavanja koju će stjecati stranke kao njegove zakonske nasljednice. Brisovnom tužbom štiti se knjižno pravo nositelja povrijeđeno nevaljanim ili neistinitim upisom. Upis prava vlasništva tužene na stanu bio je neistinit jer je upis ishodila temeljem nepostojećeg ugovora o doživotnom uzdržavanju. Tužiteljica kao zakonska nasljednica ranije upisanog vlasnika i knjižnog prednika tužene iz nepostojećeg pravnog posla temeljem kojeg je ishodila uknjižbu vlasništva, legitimirana je zahtijevati uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe nepostojećeg ugovora o doživotnom uzdržavanju. Kod nespornih činjenica da je tužena ishodila uknjižbu prava vlasništva, da je primatelj uzdržavanja umro **.**.2021. (kada je tužena najranije mogla zahtijevati i ishoditi upis), te činjenice da je ova parnica (na koju je tužiteljica upućena po ostavinskom sudu) pokrenuta 11. rujna 2021., nema dvojbe da je tužba podnesena u trogodišnjem roku iz članka 150. stavak 2. ZZK.

11. I u odnosu na pravo korištenja grobnih mjesta, tužena nije mogla ishoditi prijenos prava korištenja u registrima nadležnih tijela temeljem nepostojećeg ugovora. Ujedno tužena temeljem spornog ugovora nije mogla ishoditi prijenos prava korištenja u odnosu na dio prava korištenja grobnih mjesta od ½ dijela, koji je tužiteljica ranije stekla temeljem rješenja o nasljeđivanju iza pok. majke broj O-10291/2001. od 23. travnja 2002.

12. Iz ovih razloga je pod točkom I izreke ove presude, odbijena žalba i temeljem članka 368. ZPP, potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanim dijelovima pod točkama II i III, dok je pod točkom II izreke ove presude, prihvaćanjem žalbe, temeljem članka 373. ZPP, prvostupanjska presuda preinačena pod točkom I izreke na način da je tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti spornog ugovora.

13. Budući je presuda djelomično preinačena, temeljem članka 166. stavak 2. ZPP, valja odlučiti o troškovima cijelog postupka. Kako je tužiteljica odbijena sa osnovnim zahtjevom na utvrđenje, dok je uspjela sa zahtjevima za uspostavu, stranke su podjednako uspjele u sporu u odnosu na glavno postavljene zahtjeve o kojima je odlučeno pobijanom presudom, temeljem članka 154. stavak 4. ZOO, odlučeno je da stranke snose svoje parnične troškove.

U Karlovcu, 9. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Vesna Stokrp