REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10902/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o., iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, dana 9. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. pod nazivom "Troškovi" Ugovora o kreditu broj 016-768/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 23. srpnja 2004., sklopljenog između pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-bank d.d., kao kreditora, i tužitelja CA, kao korisnika kredita, koja odredba glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno. Korisnik kredita se nadalje obvezuje da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe. Korisnik kredita se obvezuje snositi i druge eventualno nastale nuzgredne troškove."

II Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. isplatiti tužitelju CA iznos od 385,17 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. kolovoza 2004. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.445,22 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 9. siječnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika 23. srpnja 2004. sklopio Ugovor o kreditu broj 016-768/2004, prema kojem mu je prednik tuženika, kao kreditor, odobrio kredit u iznosu od 48.580,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, uz rok otplate do 31. kolovoza 2029., te je odredbom čl. 5. navedenog Ugovora o kreditu, ugovorena naknada za obradu kredita u iznosu od 1,25%, kao i da je korisnik kredita obvezan snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe te eventualne uzgredne troškove. Tužitelj navodi i da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed sročen i priređen od strane tuženika te da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o spornoj ugovornoj odredbi, niti mu je tuženik objasnio smisao i značaj iste, čime je prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Pritom je tužitelju obračunata i zatezna kamata na cijeli iznos kredita, iako mu je isplaćen iznos umanjen za naplaćenu naknadu. Tužitelj tvrdi da se radi o potrošačkom ugovoru, te da je iz navedenih razloga sporna odredba u suprotnosti s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno smatra se nepoštenom i ništetnom, pa kako je u slučaju ništetnosti ugovorne odredbe svaka strana dužna vratiti što je po osnovi iste primila, a tuženik je po osnovi iste naplatio 16. kolovoza 2004. naknadu u iznosu od 2.902,09 kn, što u važećoj valuti iznosi 385,17 EUR, zatražio je da sud utvrdi ništetnom odredbu o naplati naknade za obradu kredita i kojom su svi troškovi vezani uz kredit nametnuti tužitelju, te da naloži tuženiku da mu isplati iznos naplaćene naknade od 385,17 EUR i to sa zateznim kamatama tekućim od 17. kolovoza 2004. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, ne sporeći da je njegov pravni prednik 23. srpnja 2004. sklopio Ugovor o kreditu broj 016-768/2004, prema kojem je prednik tuženika, kao kreditor, odobrio tužitelju kredit u iznosu od 48.580,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita. Istaknuo je, međutim, kako je sporna ugovorna odredba, sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, jasna i razumljiva te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice iste. Naime, istom je na nedvojben način predviđeno pravo tuženika i obveza tužitelja podmiriti jednokratno troškove u iznosu od 1,25%, tako da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti spornu naknadu i koliko će ona iznositi, a isti neosnovano smatra da je pritom trebao biti informiran o radnjama tuženika na koje se odnosi ta naknada. Ovo stoga što je, u skladu s praksom Suda Europske unije, zahtjevu transparentnosti udovoljeno kada su potrošači informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne i o njihovom smislu. Osporio je i da bi tužitelju naplatom naknade bila nametnuta prekomjerna ili neopravdana obveza, jer je pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge, u smislu Direktive 93/13, izuzeto iz provjere eventualne nepoštenosti. Isto tako niti odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju nisu propisane obveze informiranja potrošača drugačije nego navedenom Direktivom, te naplata sporne naknade nije bila zabranjena niti jednim drugom propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos stranaka. S obzirom na navedeno, smatra da ne postoje pretpostavke da se sporna odredba utvrdi ništetnom, a dodao je i da sama činjenica da je tuženik unaprijed pripremio Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis, ne znači da bi se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, jer su stranke prije sklapanja ugovora postigle sporazum o namjeni, visini kredita, valuti uz koju je vezan, roku i načinu otplate, te dospijeću kredita, kao i vrsti i visini kamatne stope i o instrumentima osiguranja, te je tužitelj mogao utjecati na sadržaj svih ugovornih odredbi, odnosno pregovarati o istima. Sve i da se nije pregovaralo o spornoj odredbi, to ne znači da je ista nepoštena, jer da bi bila takva mora ispuniti i daljnji uvjet, tj. neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na štetu potrošača, koja pretpostavka, smatra tuženik, nije ispunjena. Istaknuo je i prigovor zastare, s obzirom da ništetnost nastaje od trenutka sklapanja ugovora te je dodao i da je postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega zatezne kamate, kada bi i bio osnovan tužbeni zahtjev, ne mogu teći prije podnošenja tužbe. Slijedom navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da mu naknadi troškove postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate. Tijekom postupka učinio je nespornim da je tužitelju 16. kolovoza 2004. naplaćena sporna naknada u iznosu od 385,17 EUR. 3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 016-768/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 23. srpnja 2004. (dalje: Ugovor), otplatni plan, pregled prometa za klijenta, isplatni nalog-obračun, dopise, obavijesti o promjeni kamatne stope, izvod po kreditu, potvrdu o solemnizaciji, Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 9. srpnja 2004., te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je 23. srpnja 2004. sklopljen Ugovor temeljem kojeg je tuženik, ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 48.580,00 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je odredbom čl. 5. ugovoreno pravo tuženika odbiti prije isplate kredita troškove obrade u iznosu od 1,25%, te je ugovorena obveza korisnika kredita snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe, kao i sve druge eventualne uzgredne troškove.

6. Nije sporno niti da je tužitelju, prilikom isplate kredita, dana 16. kolovoza 2004., naplaćena naknada u iznosu od 385,17 EUR, dok je sporno je li navedena ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna te pripada li tužitelju posljedično pravo na povrat navedenog iznosa uplaćenog na ime tzv. ulazne naknade, a sporan je i tijek zateznih kamata, s obzirom na tvrdnju tuženika da je bio savjestan. 7. Iz iskaza tužitelja, koji je sud kao logičan i neposredno uvjerljiv prihvatio u cijelosti, proizlazi da je predmetni kredit podigao radi kupnje stana u kojem i danas živi, s tim da je kredit bio na razdoblje od 25 godina, ali ga je u međuvremenu zatvorio s drugim kreditom. Nakon što je dogovorio iznos kredita koji mu je bio potreban i visinu rate, došao je ponovno u banku i tada je dobio gotov ugovor, već popunjen na obrascu, tako da nije bilo mogućnosti pregovaranja o nekim ugovornim odredbama, pa tako ni o spornoj odredbi o naknadi za obradu kredita, a pritom mu djelatnik banke nije objasnio o kakvoj je naknadi riječ, odnosno na koje troškove se ta naknada odnosi a, iako je ugovor pročitao, nije mu bilo jasno na što se to odnosi, niti koliko točno taj trošak iznosi. Kako su mu ga dali na potpis, shvatio je da ne može tražiti da se bilo što drugačije ugovori.

8. Dakle, u postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, kako ga definira odredba čl. 3. važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03, dalje: ZZP/03), a koja okolnost proizlazi iz činjenice da ga je tužitelj podigao kao fizička osoba za rješavanje vlastitog stambenog pitanja. Utvrđeno je i da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu ugovora, da tužitelju prilikom dogovaranja kredita uopće nije spomenuta sporna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, već su dogovoreni samo iznos kredita i visina rate, a ugovor je sačinjen na standardiziranom obrascu pripremljenom od strane tuženika, tako da je tužitelj za spornu odredbu saznao kada ga je došao potpisati, kojom prilikom mu nije objašnjeno na što se odnosi trošak sporne naknade, a niti u kojoj konkretno visini će ista biti naplaćena (naveden je samo postotak, a da nije jasno navedeno niti od kojeg iznosa), te se tužitelj spornom odredbom obvezao snositi i sve druge eventualne troškove s kojima preciznije nije upoznat. Utvrđeno je i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, pa tako niti o spornoj. Za dodati je i da je tuženik, na kojem je teret dokaza ove okolnosti, odustao tijekom postupka od jedinog dokaznog prijedloga da se sasluša njegov djelatnik.

9. Neosnovano je tuženik prigovorio zastari u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 110. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO/91), koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog pravnog posla.

10. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se isto tako primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11.

Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je sporna odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za troškove obrade kredita i svih drugih naknada povezanih s izradom Ugovora, u ugovoru nije određeno na što se ista odnosi, niti je određena njena visina, već je naveden samo postotak, ali ne i konkretni iznos od kojeg će se izračunati taj postotak, kao niti točno koji sve troškovi, osim pristojbi, se mogu naplatiti tužitelju i zašto, pa se radi o neodređenoj obvezi, što je suprotno i čl. 46. st. 2. ZOO/91. Stoga je odredba spornog ugovora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te kojom je tuženik za sebe ugovorio plaćanje te naknade i snošenja svih drugih eventualnih troškova, bez da je istovremeno precizno odredio na što se ta naknada odnosi i u kojoj konkretnoj visini ju je tužitelj dužan platiti, kao i koje konkretno još troškove je dužan platiti, nedovoljno određena te, imajući u vidu i visinu naplaćene naknade, kao i mogućih troškova, koja nije zanemariva, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koja dužniku nije jasna ili je ne može predvidjeti. Tuženik je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu trebao objasniti razloge naplate te naknade i upoznati tužitelja s njenom visinom, te ga upoznati sa svim mogućim troškovima i njihovom visinom, pojedinačno o tome pregovarati i na taj mu način omogućiti, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe ili odbije njihovo ugovaranje. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO/91, jer je za tužitelja ugovorena obveza za koju ne zna na što se konkretno odnosi te je nedovoljno određena, odnosno nepoznata njena visina, a na njega je prebačen i cijeli teret eventualnih drugih troškova povezanih s ugovorom, što je dovelo do neravnopravnosti u ugovornom odnosu na štetu tužitelja kao potrošača, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom joj je nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od nespornih 385,17 EUR, te je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje i na zaključak da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik niti nije dokazao da korespondiraju s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužitelju. Još je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

12. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi, koja je kao takva, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćene naknade, ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 107. st. 2. ZOO/91. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi i snošenju svih eventualnih troškova povezanih s Ugovorom od strane potrošača i odlučio kao pod točkom I izreke.

13. Sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91, u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno djelomične ništetnosti nekih ugovornih odredbi, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno takvih odredbi, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje, usmjereno na povrat plaćenog iznosa naknade, primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od 5 godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj u ovom postupku zatražio da sud spornu odredbu predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za usluge kreditora, utvrdi ništetnom, pa njegovo potraživanje nije zastarjelo. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

14. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade od 385,17 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 214. ZOO/91, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim, kako je to i zatraženo, od 17. kolovoza 2004. do isplate, budući da je nesporno da je naknada naplaćena 16. kolovoza 2004.. Ovo stoga jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati da naplaćivanje navedenog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi, te je znao da tužitelj nije bio u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi, niti je upoznat s tim na što se naknada odnosi i zašto se baš u toj visini naplaćuje.

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

16. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), trošak sastava podnesaka od 23. veljače 2024. i 19. ožujka 2024., oba po Tbr. 8. toč. 1. (2x100 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 2. rujna 2024. i 4. prosinca 2024., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x100 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (25 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 262,50 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR i presudu u iznosu od 66,36 EUR, dok mu nisu priznati troškovi sastava podneska od 21. prosinca 2023., jer istim nepotrebno naknadno dostavlja sudsku praksu na koju se pozvao u tužbi, kao i podnesaka od 24. svibnja 2024. i 2. prosinca 2024., jer prvim otklanja propust nenaznačavanja u tužbi vrijednosti predmeta spora za tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti, a drugim otklanja propust zbog krivog naznačavanja datuma sklapanja Ugovora u tužbenom zahtjevu, pa se radi o nepotrebnim troškovima. Nije mu priznat niti trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita,jer odredbama Tbr. 36. i 46., na koje se poziva, nije predviđena nagrada za to.

17. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.445,22 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

18. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23).

U Zagrebu, 9. siječnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika