Posl. br. P-501/2023-30

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

OIB: [osobni identifikacijski broj]

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VT, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Miličeviću, odvjetniku iz Županje, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, OIB 14036333877, Slavonske avenije 6, zastupan po punomoćniku Iris Šanjug, Odvjetnici u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. studenog 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda dana 9. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Utvrđuje se da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva preko iznosa od 5.436,34 eura do prvotno zatraženog iznosa od 5.723,30 eura.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe iz Ugovora o kreditu broj 69600011561/2005 od 27.travnja 2005. između tužitelja ČT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonske avenije 6, OIB: 14036333877, u dijelu kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonske avenije 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ČT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati novčanu tražbinu u iznosu od 5.406,34 eura u roku od 15 dana, uvećano za zatezne kamate koje teku na pojedinačno navedene iznose i to: 32,47 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. rujna 2010.

63,72 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. listopada 2010. 53,92 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. studenog 2010. 46,47 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. prosinca 2010. 69,67 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. siječnja 2011.

83,04 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2011.

72,45 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2011.

73,85 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2011.

68,28 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2011.

69,93 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2011.

94,39 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. srpnja 2011.

97,90 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. kolovoza 2011. 126,06 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. rujna 2011.

117,59 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. listopada 2011. 99,87 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. studenog 2011. 99,11 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. prosinca 2011. 97,41 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. siječnja 2012. 103,58 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2012. 109,29 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2012. 109,48 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2012. 106,08 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2012. 107,15 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2012. 109,49 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. srpnja 2012. 107,48 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. kolovoza 2012. 107,18 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. rujna 2012. 104,86 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. listopada 2012. 101,15 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. studenog 2012. 105,59 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. prosinca 2012. 107,71 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. siječnja 2013. 106,95 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. veljače 2013. 99,09 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. ožujka 2013. 104,39 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. travnja 2013. 106,33 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. svibnja 2013. 103,43 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2013.

2.240,98 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 01. lipnja 2013.

zakonske zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, a od 01. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena godišnje, a od 1. siječnja 2023. do isplate u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta sa uvećanjem kamatne stope za tri postotna poena

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.275,00 eura (dvijetisućedvjestosedamdesetpeteura) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. siječnja 2005. kao dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta sa uvećanjem kamatne stope za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, odnosno Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., budući da je Slavonska banka d.d. Osijek je 2008. godine pripojena Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. koja je kao takva sudjelovala u postupku povodom kolektivne zaštite interesa potrošača, a potom ista od 2016. nastavlja poslovati pod nazivom Addiko Bank d.d. Zagreb.

1.1. Tužitelj se poziva na pravne učinke pripajanja koji su regulirani odredbom čl. 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj: 11/93, 34/99, 121/99, 55/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19 u daljem tekstu ZTD), navodeći da je Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb kao prednik tuženika preuzela sva prava i obveze tadašnje Slavonske banke d.d., koji prednik je koristio isti obrazac sklapanja ugovora s valutom u CHF u trenutku podizanja spornog kredita kao i ostale banke obuhvaćene kolektivnom tužbom.

1.2. Nadalje tužitelj navodi da je 27. travnja 2005. godine sklopio s Slavonskom bankom d.d. Ugovor o kreditu broj 69600011561/2005 (u daljem tekstu Ugovor o kreditu), prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF-a, koju obvezu tužitelj je ispunio u cijelosti.

1.3. Pored iznosa glavnice, tužitelj je bio dužan plaćati i redovnu kamatu, s tim da se kamatna stopa tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja, tj. ista se povećavala, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.

1.4. Prema navodima iz tužbe, tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, tako da tužitelj u trenutku sklapanja ugovora nije mogao niti približno ocijeniti u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa niti tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu.

1.5. Tužitelj potom navodi da je Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio tužbu protiv osam banaka, među njima i tuženika, kojom predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje kako su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača na način da su poticale potrošače za sklapanjem ugovora o kreditu ugovaranjem valute vezane za švicarski franak te ugovaranje promjenjive kamatne stope koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika, bez pregovaranja i bez jasno određenih parametara.

1.6. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.

1.7. Obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani sa tuženikom u navedenom razdoblju, a tužitelj je ugovor sklopio dana 27. travnja 2005. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 u daljnjem tekstu ZOO/05) dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora.

1.8. Tužena je potrošače pa tako i tužitelja poticala na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, te nije na transparentan način objasnila tužitelju i informirala ga da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.

1.9. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj.

1.10. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 245. st. 1. ZOO/05, a navodeći da predmetno potraživanje nije u zastari, pri tom se poziva i na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražene u presudi broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018.

1.11. Zbog proteka vremena od dana otplate kredita tužitelj navodi da ne posjeduje dokumentaciju o kreditu te je iz istoga razloga tuženiku podnio zahtjev za izdavanje Ugovora o kreditu, pregleda uplata po kreditu, knjigovodstvenu karticu, otplatni plan sa promjenama kamatnih stopa međutim istu dokumentaciju do trenutka podnošenja tužbe nije dobio stoga ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev, zbog navedenog, tužitelj predlaže da Sud obveže tuženika na dostavu naznačene dokumentacije.

1.12. Slijedom svega iznesenog, a temeljem odredbe članka 186.b stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP) tužitelj navodi da podnosi tzv. „stupnjevitom tužbom“, te predlaže sudu da prije svega donese rješenje kojim će naložiti tuženiku, da tužitelju u roku 8 dana, po Ugovor o kreditu dostavi Ugovor o kreditu sa svim Dodacima, sve Odluke i Obavijesti o promjeni kamatne stope po predmetom Ugovoru, potom pripadajući otplatni plan u švicarskim francima povodom promjena kamatnih stopa, knjigovodstvenu karticu- prometa po kreditu, specifikaciju-pregled svih uplata i sve druge potrebne podatke za potpuno određivanje novčane tražbine (glavnice i tijeka kamata) koja je predmet ovoga postupka, nakon čega kao i nakon provedenog knjigovodstveno-financijsko vještačenje, tužitelj se obvezuje po nalogu i pozivu suda u danom roku specificirati (urediti) tužbeni zahtjev na točan novčani iznos.

1.13. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru o kreditu, tuženik je od tužitelja naplatio iznos za koji ne postoji pravna osnova, te je tužitelj je na temelju dokumentacije koju posjeduje okvirno utvrdio visinu iznosa koji mu banka mora vratiti, s tim da ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev.

1.14. Tužitelj se poziva na sudsku praksu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske navodeći da je tuženik sukladno čl. 323. ZOO/05, dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, pozivajući se i na odredbe čl. 1111. st.1. ZOO/05 kao i na st. 3. istog članka, te na odredbu čl. 1115. ZOO/05, a u pogledu zatezne kamate kad se vraća stečeno bez osnove, a također se poziva i na članak 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 u daljnjem tekstu ZPP).

1.15. Tužitelj u tužbi predlaže sudu da donese presudu kojom će utvrditi da su ništetne odredbe iz Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te naložiti tuženiku da tužitelju isplati novčanu tražbinu u naknadno određenom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uz naknadu parničnog troška s kamatom od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu pozivajući se na Ugovoru o kreditu i to na njegov čl.20. navodi da je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu.

2.1. Nadalje, osporava sve činjenične navode tužbe i iznesena tumačenja tužitelja te navodi da je predmetni kredit otplaćen u svibnju 2013. godine, stoga ukazuje na Zakon o kreditnim institucijama i to na njegov članak 305. stavak 8. navodeći da ne postoji obveza tuženika da nakon otplate kredita dostavi tužitelju dokumentaciju vezanu uz predmetni ugovor o kreditu, obzirom da je tuženik tužitelju dostavljao svu dokumentaciju, ukazuje da Slavonska banka d.d. s kojim je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, što znači da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF.

2.2. Nadalje tuženik navodi da je tužba podnesena 14. lipnja.2023. godine, tako da tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 14.06.2018. godine nastupila je zastara potraživanja, protivi se tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare, pri tome se poziva na odredbi čl. 241. ZOO/05.

2.3 U odnosu na zahtjev za donošenje rješenja po čl. 186.b. ZPP-a tuženik navodi kako ne postoje pretpostavke za usvajanje zahtjeva tužitelja.

2.4. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, te smatra da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku.

2.5. Tuženik navodi da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti.

2.6. Tuženik napominje kako je u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana, tuženik pritom ukazuje na Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P-1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao.

2.7. Tuženik navodi, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari i to procjenu uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas, poziva se na stav koji je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl. br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine, kao i na stav Suda Europske unije u Presudi C-186/16 od 20.9.2017.

2.8.Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. Tužitelj očitujući se na navode iz odgovora na tužbu u podnesku od 23. studeni 2023. navodi kao i u tužbi odnosno ukazuje na odredbe čl. 502 a do čl. 502 h ZPP-a, te na pravne učinke pripajanja Slavonske banke d.d. Hypo Alpe Adria Bank d.d. koja je nastavila poslovati pod nazivom Addiko bank d.d. koji su regulirani odredbom čl. 522. st. 3. ZTD.

3.1. Opreza radi tužitelj se poziva i na čl. 295. i 296. ZOO/05 jer u konkretnom slučaju radi se o ugovoru koji je tuženik unaprijed sastavio u formuliranom obliku, a tijekom otplate istoga ugovora očito je da je došlo do neravnopravnosti u pravima i obvezama tužitelja, stoga je u svakome slučaju riječ o ništetnim odredbama.

3.2. Glede „valutne klauzule“, tužitelj čini nespornim da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da je tužitelj pristao na ugovaranje valutne klauzule, no tužena prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu, kao trgovac nije tužitelja, kao potrošača u cijelosti informirala o svim rizicima odnosno potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupila suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl. 62. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), kao i čl. 4 (Bankarske informacije) Kodeksa dobre bankovne prakse. O valutnoj klauzuli tužitelj, kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženu koja je banka i gospodarstvenik- trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, stoga nije moguće njezino neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin- potrošač. Tužena je znala, odnosno mogla je predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka, kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za nju kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju.

3.3. Međutim, prosječnom potrošaču (što je u konkretnom slučaju tužitelj), nije moglo biti jasno zašto je tužena ( kao i drugih sedam banaka u inozemnom vlasništvu) imala upravo kredite vezane uz CHF, kada je notorna poznata činjenica da je Hrvatska visoko eurizirana zemlja, kada jedino s eurom kuna ima potpuno drugačiji odnos. Zato što HNB štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, logično je da su i krediti vezani za euro najmanje rizični. I zbog toga je tužena na tu jednostavnu činjenicu morala upozoriti tužitelja kod sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, kao što su to npr. činile austrijske banke u Austriji po nalogu njihove centralne banke.

3.4. Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl. 3. ZOO/05. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo je upoznati tužitelja, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tužene i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja.

3.5. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka stranka nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tužena kao bankarska organizacija svakako mogla predvidjeti, a na što nije upozorila tužitelja, a što se u postupku može utvrditi na temelju iskaza tužitelja.

3.6. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 3. – 7., kao i na odredbe čl. 269. st. 2., čl. 270. st. 1. i čl. 272. st. 1. ZOO/05, kao i na pravna stajališta Suda Europske unije u Luxembourgu, izrečena u Presudi C-186/16, VTS i dr./Banca Romaneasca SA od 20. rujna 2017., navodeći da u prilog navedenom govore i najnovija pravna stajališta EU prema kojima potrošači imaju pravo na vraćanje preplaćenih iznosa, kako to stoji presudama C-119/17 te C-126/17.

3.7. Nadalje u podnesku od 23. studeni 2023. tužitelj navodi da mu je tuženik nakon podnošenja tužbe dostavio dokumentaciju koju je tužitelj zatražio, radi čega odustaje od prijedloga da sud obveže tuženika na dostavljanje navedene dokumentacije te navodi da se obvezuje tijekom postupka u smislu odredbe čl. 186.b st. 4. ZPP-a na poziv suda postaviti tužbeni zahtjev.

4. Proveden je dokaz uvidom u zahtjev tužitelja tuženiku radi dostave podataka o Ugovora o kreditu s lista 9-10 sudskog spisa, s prilogom s lista 11 sudskog spisa, uvidom u metodologiju promjene kamatnih stopa s lista 172-173 sudskog spisa, uvidom u tablicu G1 kamatne stope banka na kunske kredite bez valutne klauzule s lista 192-196 sudskog spisa, čitanjem izjave ČTS od 24. kolovoza 2020., uvidom u promidžbeni materijal Hypo-Alpe-Adria Bank s lista 250-258 sudskog spisa, uvidom u ugovor o kreditu lista 276-285 sudskog spisa, s otplatnim planom i pregledom prometa za klijenta s lista 286-301 sudskog spisa, uvidom u priloženu obavijest o promjeni kamatne stope s lista 302 sudskog spisa, uvidom u nalaz i mišljenje sudskog vještaka knjigovodstvene struke Ivana Šnajdera s lista 312-325 sudskog spisa, uvidom u očitovanje vještaka s lista 345-353 sudskog spisa, kao i saslušanjem sudskog vještaka te saslušanjem svjedoka DT i saslušanjem tužitelja.

5. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja sud tužbu smatra osnovanom radi čega je presuđeno kao u izreci.

6. Odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti, uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je Ugovor sklopljen u Županji te da je čl. 24. ugovorena za slučaj spora nadležnost suda u Županji.

7. Gore navedena ugovorena mjesna nadležnost nije u suprotnosti s čl. 46. st.

1. i 2. i čl. 59. ZPP-a, tako da je valjan sporazum o mjesnoj nadležnosti u smislu odredbe čl. 70. st. 2. ZPP-a, radi čega je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti.

8. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je tužitelj sa Slavonskom bankom d.d. zaključio Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti 47.000,00 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je kredit zaključen na rok otplate od 10 godina, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja Ugovora iznosila 4,90%, s tim da je člankom 4. istog Ugovora o kreditu ugovoreno da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom kamatnih stopa kreditora, te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima i podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.

9. Nesporno je također među parničnim strankama da je tužitelj prijevremeno otplatio predmetni kredit 27. svibnja 2013.

10. Nesporno je nadalje utvrđeno, da se tijekom trajanja otplate kredita kamatna stopa u više navrata mijenjala kao i tečaj CHF, te da se u skladu s tim mijenjao i iznos anuiteta koji je tužitelj bio u obvezi otplaćivati.

11. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-7129/2013, od 13. lipnja 2014.

12. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetnu poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

13. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu i to konkretno članak 3. Ugovora o kreditu, a kojim se određuje da se odobrava kredit u iznosu od 47.000,00 CHF koji će se otplaćivati u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na Ugovor o kreditu, te da li je u ovom konkretnom slučaju prednik tuženika tužitelja dovoljno informirao o uvjetima ugovora o kreditu na način da je tužitelj mogao biti u dovoljnoj mjeri upoznat i informiran s rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF.

14. Temeljem odredbe čl. 186. b. st. 3. ZPP-a tužitelj je u ovoj pravnoj stvari ovlašten podnijeti tzv. stupnjevitu tužbu budući da u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao s potrebnom dokumentacijom, a visinu tužbenog zahtjeva ne može postaviti bez navedene dokumentacije te bez provođenja knjigovodstveno- financijskog vještačenja.

15. Vezano za namjenu kredita, nesporno je da u čl. 2. Ugovoru o kreditu stoji da se odobrava stambeni kredit za dovršenje obiteljske kuće, a tužitelj u svom iskazu vezano za namjenu kredita navodi suglasno kao i svjedok RT njegova supruga da je kredit namjenski potrošen za uređenje kuće koju se koristi isključivo za stanovanje te da na adresi te kuće nije registriran nikakav obrt niti pravna osoba.

16. Prema odredbi čl. 5. st. 1. toč. 15. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 u daljnjem tekstu ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), i prema svim kasnijim izmjenama istoga zakona, određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

17. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi Ugovora o kreditu, kao i iz njegovog iskaza te iskaza svjedoka RT.

18. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

20. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.

21. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

22. Nesporno je da je kolektivna tužba za zaštitu interesa potrošača podnesena 2012., kada Slavonska banka d.d. Osijek nije postojala kao zaseban pravni subjekt, budući je ista tijekom 2008. pripojena Hypo Alpe-Adria Banci d.d. Zagreb, koja je kao takva sudjelovala u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, a potom ista od 2016. nastavlja poslovati pod nazivom Addiko Bank d.d. Zagreb. 22.1. Uzimajući u obzir pravne učinke pripajanja koji su regulirani odredbom čl. 522. st. 3. ZTD, odnosno da upisom pripajanja u sudski registar u kojem je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, to onda proizlazi da je tadašnja Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb kao prednik ovdje tuženika preuzela sva prava i obveza tadašnje Slavonske banke d.d. Osijek, pa tako i obveze koje eventualno mogu nastati temeljem utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu koji je predmet ovoga spora.

23. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, proizilazi da se tužitelj u smislu odredbe čl. 502. c ZPP pozvao na pravno utvrđenje iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu P- 1401/2012 pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14-2 međutim sud je, pored navedenog vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15 u daljem tekstu ZZP/14), temeljem čl. 118. ZZP/14 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. Temeljem odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

25. Radi gore navedenog prihvaćen je prijedlog tuženika da se provede dokaz saslušanjem radnika tuženika DT i saslušanjem tužitelja, dok nije prihvaćen prijedlog da se sasluša javni bilježnik Kata Marošević kojoj zasigurno zbog proteka vremena i obima posla nisu poznati detalji solemnizacije Ugovora o kreditu.

26. Svjedok DT u svom iskazu navodi da poznaje tužitelja iz perioda kad je radio u Slavonskoj banci, a tužitelj je bio korisnik usluga Slavonske banke, u vrijeme kada je predmetni ugovor sklopljen 27. travnja 2005. navodi da je u Slavonskoj banci d.d. bio na poslovima financijskog savjetnika za stanovništvo, poznato mu je da u vrijeme kada je zaključen ovaj ugovor u Slavonskoj banci su postojali jedino kredite s valutnom klauzulom i to kredit vezan za valutu euro i kredit vezan za valutu CHF, te su imali interne upute koje nisu bile u pisanom obliku da građanima više nude valutnu klauzulu CHF za koje kredite je bila manja kamatna stopa te misli da je bila i manja naknada za obradu kredita. Nadalje ovaj svjedok navodi da je tumačio zainteresiranim osobama uvijete ugovora i to kamatnu stopu i valutnu klauzulu te su u banci imali tablični prikaz kretanja tečaja CHF i eura u odnosu na kune unazad 5 godina prije 2005. iz kojeg je bilo vidljivo podjednako osciliranje u promjeni tečaja CHF i EURA, tako da se većina korisnika kredita odlučivala za valutnu klauzulu CHF zbog manje kamatne stope, odnosno zbog manjeg iznosa kuna kojeg bi morali vratiti. Što se tiče uvjeta ugovora, naveo je da su oni već od ranije bili određeni aktima banke kroz tzv. kreditnu liniju tako da je on sastavljao ugovor po matrici i to na način da se unose samo podaci o korisniku kredita, iznosu kredita, namjeni, kao i sredstva osiguranja.

26.1. Na pitanje pun. tužitelja ovaj svjedok je navodi da korisnike kredita nije upozoravao da HNB štiti tečaj kune u odnosu na euro, a ne i u odnosu na CHF s obzirom da s takvom informacijom u to vrijeme nisu ni raspolagali.

27. Svjedok RT u svom iskazu se očitovala o namjeni kredita dok je tužitelj u svom iskazu naveo da ga je o uvjetima ugovora informirao svjedok DT, kojem je rekao koji iznos novca treba, a on mu je rekao da je ugovor s valutnom klauzulom CHF najpovoljniji te da je on ili netko "njegov" također sklopio ugovor po istim uvjetima. Dalje je naveo da upoznavanje sa odredbama ugovora nije dugo trajalo, shvati da je riječ o najpovoljnijem kreditu te je shvatio koliko će iznositi mjesečni anuitet što je bilo oko 2000 kn, s tim da se tijekom otplate kredita anuitet drastično povećavao tako da je 2013. došli u situaciju da više nije mogao vraćati kredit, radi čega je otišao sam u Zagrebačku banku gdje je podigao kredit kojim sredstvima je u cijelosti otplatio predmetni kredit te nastavio vraćati taj drugi kredit Zagrebačkoj banci.

28. Sve ovo naprijed navedeno potvrđuje činjenične navode tužbe da je i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek prilikom zaključenja potrošačkih kredita u istom razdoblju koristila identičan obrazac ponašanja kao i sve druge tužene banke, odnosno kao i sama Hypo Alpe-Adria Bank d.d. Zagreb kojoj je kasnije pripojena Slavonska banka d.d. Osijek, zbog čega se u ovom konkretnom slučaju mogu također na odgovarajući način primijeniti sva utvrđenja iz presude koja je donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača, temeljem odredbe čl. 502. c ZPP i čl. 118. ZZP/14.

29. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P- 1401/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

30. Sud smatra da se tužitelj može pozivati na pravna utvrđenja iz presude koja je donesena povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača bez obzira što za Slavonsku banku d.d. Osijek nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za način ugovaranja valutne klauzule, budući da i u ovom parničnom postupku nije dokazao da se unatoč unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

31. S obzirom na gore navedeno, kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

31.1. Analizirajući sporne odredbu članaka 2. i 3. Ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno da se odobrava kredit u iznosu od 47.000,00 CHF u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja i kojima je ugovorena da se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača.

32. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

33. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka 2. i 3. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu.

34. U situaciji da gore navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu ne obvezuje sud, u ovom konkretnom slučaju bilo bi potrebno utvrditi da li je prednik tuženika tužitelja dovoljno informirao o uvjetima ugovora o kreditu naročito o rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom gdje se povrat kredita vezuje za tečaj CHF u vrijeme dospijeća svakog pojedinog anuiteta, što tuženik kao što je već navedeno nije dokazao saslušanjem svjedoka i tužitelja, odnosno dokazao je suprotno od onoga što tuženik tvrdi, a na njemu je teret dokaza da dokaže da je njegov prednik Slavonska banka d.d. na valjan način informirala tužitelja o svim rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

34.1. Nije od značaja za ishod ovog postupka izjava LT radnika tuženika koju je dala 24. kolovoza 2020. kod javnog bilježnika budući da ona u toj izjavi navodi da je educirala ranike banke koji su sudjelovali kod pregovaranja i sklapanja Ugovora o kredita s CHF valutnom klauzulom, budući da je u ovom slučaju saslušanjem svjedoka DT utvrđeno kako je on kao radnik ondašnje Slavonske banke kritične zgode postupao.

35. Upravo zbog tog razloga stav je suda da su odredba članka 2. i 3. Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03, budući da tuženik na kojem je teret dokaza temeljem odredbe čl. 81. ST. 4. ZZP/03 da dokaže suprotno, te je iz gore navedenih razloga u odnosu na tečaj CHF valjalo primijeniti tečaj od dana korištenja kredita.

36. Cijeneći sve naprijed navedeno, odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

37. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule to temeljem odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – u daljem tekstu ZOO/91) koji je bio u primjeni u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a u svezi s čl. a u svezi s čl. 210. ZOO/91, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora, ukoliko prigovor zastare nije osnovan.

38. Ocjenjujući prigovor zastare za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povrat plaćenih iznosa zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu proizilazi da je prigovor tuženika neosnovan i to iz razloga jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 63/08, 134/08, 78/15,– u daljem tekstu ZOO/05) i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 14. lipnja 2023., nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 15. lipnja 2018., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 381. ZOO/91, zbog čega je neosnovan prigovor zastare.

39. I u slučaju da sud ne obvezuje gore navedena presuda u tzv. postupku potrošač, predmetno potraživanje ne bi bilo u zastari, budući da je usvojeno pravno stajalište Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2021. prema kojem zastara za restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa u svakoj pojedinačnoj građanskoj parnici počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, što znači da u ovom konkretnom slučaju u kojem je nepravomoćnom presudom utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o ugovorenoj valuti uz kojeg je vezana glavnica Švicarski franak, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja iz tužbe podnesene 8. lipnja 2023., po čl. 371. ZOO/91 zbog čega je prigovor zastare neosnovan (stav izražen u Presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 5 Gž-1900/2021-2 od 6. srpnja 2021.).

40. Radi utvrđenja više plaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli proveden je dokaz knjigovodstvenim vještačenjem te je dan zadatak da sudski vještak izračuna koliko bi iznosio anuitet kroz svaki mjesec po tečaju važećem na dan isplate kredita, pritom da se iskaže razlika kroz svaki mjesec između plaćenog iznosa i iznosa koji bi se platio po prvotnom otplatnom planu, te da iskaže i tzv. negativnu razliku ukoliko je bilo perioda kada je tečaj CHF u odnosu na kunu bio manji od tečaja CHF u vrijeme realizacije kredita. Prihvaćen je prijedlog tuženika te je dan zadatak da se utvrdi i koliko bi dug po predmetnom Ugovoru o kreditu iznosio na način da se uzme da je ugovoren kredit u kunama s promjenjivom kamatnom stopom u predmetnom razdoblju, te da li bi u tom slučaju postojao više plaćeni iznos.

40.1. Sudski vještak knjigovodstvene struke Ivan Šnajder u nalazu i mišljenju od 17. travnja 2024. navodi da je u skladu sa prvim zadatkom iz rješenja o vještačenju utvrdio da postoje razlike u stvarnim uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na uplate kakve bi bile da nije bilo promjene tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj, to jest, tečaj po kojemu je kredit plasiran. Nadalje navodi da u postupku izračuna eventualne preplate po promjeni tečaja CHF u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj, izračunavao je visinu dugovanja tužitelja kakva bi bila da nije bilo promjene kamatne stope, kao niti promjene tečaja CHF.

40.2. U izračunu, navodi da je vodio računa da, budući da potraživanje preplate po osnovi povećanja kamatne stope nije u zadatku vještačenja, u izračunu preplate po promjeni tečaja, umanjio je iznos ukupne preplate za preplatu po povećanju kamatne stope i to po tečaju po kojemu je kredit i plasiran, te je time isključio utjecaj preplate po osnovi promjene kamatne stope na iznos preplate po osnovi promjene tečaja. Uzeo je u obzir i slučajeve kada je tužitelj plaćao manje nego što bi platio da nije bilo promjene tečaja, što je vidljivo u stupcu "HRK razlika tečaj" u Privitku 1. nalaza i mišljenja i to kao negativni brojevi. Potom je iznose preplate po osnovi promjene tečaja umanjio za manje uplaćene iznose – izvršio prijeboj, a što je vidljivo u stupcu "HRK razlika tečaj prijeboj" nalaza i mišljenja.

40.3. Ukupnu razliku u uplatama vršenim od strane tužitelja po osnovi promjene tečaja u odnosu na prvotno ugovoreni tečaj utvrdio je u iznosu od 5.723,30 EUR, uz detaljan prikaz pojedinačnih iznosa preplate.

41. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, te sukladno nalazu i mišljenju uskladio je tužbeni zahtjev, tako da predlaže sudu da obveže tuženika da tužitelju isplati iznos od 5.723,30 eura sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od dana dospijeća do isplate.

42. Tuženik u podnesku od 30. kolovoza 2024. očitujući se nalaz i mišljenje navodi kako je nalaz i mišljenje neodređeno obzirom vještak ne obrazlaže način izračuna u istom, smatra da je vještak koristio pogrešan tečaj na dan isplate kredita te smatra da uplate tužitelja je bilo potrebno umanjiti za naplaćene zatezne kamata i ostale troškove. Navedeno po mišljenu tuženika, uz odstupanja u rasporedu uplata na mjesečnom nivou, rezultiralo je većom tečajnom razlikom no što je ona zbilja nastala prema izračunu tuženika.

42.1. Tuženik ukazuje kako vještak unatoč zadatku suda i uplati predujam od strane tuženika, uopće nije priložio izračun kamatne stope u odnosu na kunske kredite za referentno razdoblje, iako je to sam vještak naveo kao svoj zadatak, nadalje tuženik ističe kako je vještačenje trebala provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj stopi predmetnog Ugovora o kreditu.

42.2. Vještak je nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom te s fiksnim tečajem, iako su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom te s valutnom klauzulom u CHF, stoga tuženik ukazuje na Presudu i rješenje VSRH, poslovni broj: Revt-294/14 od 09.04.2015. godine te na Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5847/15 od 25.09.2018. godine.

42.3.Tuženik ističe kako je vještak, izračunom financijskog vještačenja isključivo po prijedlogu tužitelja zanemario okolnost, da je kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odnosno da bi izračun na način koji je tužitelj predložio, a Naslov usvojio, tužitelja dovelo u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, način izračuna vještaka u ovom predmetu dovodi tužitelja u bitno povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvara neravnotežu na štetu tuženika. Osim što navedeno nije bila volja ugovornih strana, isto niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka.

42.4. Tuženik smatra, da bi pravnu prazninu koja bi eventualno i nastala u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope trebalo u načelu popunjavati dopunskim, dodatnim tumačenjem sukladno odredbi čl. 4. i čl. 319. st. 2. ZOO budući da se dogovor o podešavanju kamata ne može, s jedne strane, nadomjestiti odgovarajućim rješenjem dispozitivnog prava, a ne može se ni, s druge strane, trajno narušiti temeljna ugovorna struktura odustane li se od uređenja odredbe o promjenjivosti kamatne stope.

43. Očitujući se na primjedbe tuženika sudski vještak Ivan Šnajder u očitovanju od 7. rujna 2024. navodi da istaknuti prigovor da je u obračunu preplate po promjeni tečaja upotrjebljen pogrešan tečaj prihvaća, te dostavlja ispravljeni izračun, tako da umjesto primijenjenog tečaja od 4,718128 HRK/CHF primjenjuje tečaj od 4,745709 HRK/CHF.

43.1.Vezano za drugu primjedbu tuženika koja se odnosi na činjenicu da vještak nije uzeo u obzir da su neke uplate knjižene za naplatu "zateznih kamata i ostalih troškova", sudski vještak Ivan Šnajder navodi da je ponovnim pregledom izračuna našao da nije bilo naplate zateznih kamata , jer je tužitelj uredno otplaćivao anuitete po kreditu, ali je bilo uplata koje se nisu odnosile na samu otplatu kredita nego su to bile obračunate naknade za prijevremenu otplatu kredita i to u iznosu od 100,00 HRK uplaćeno 09.05.2013. godine, te iznos od 2.234,12 HRK uplaćeno 20.05.2013. godine, a plaćeno u ukupnom iznosu prijevremene otplate kredita u iznosu od 79.949,27 HRK. prihvaćam i ove primjedbe tuženika, te je u ispravljenom izračunu, umanjio uplate tužitelja za navedene iznose, a odluku o opravdanosti zaračunavanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ostavlja sudu.

43.2. Očitujući se o ostalim primjedbama o odstupanju u navođenja rasporeda uplata, te oko izračuna kredita u kunama navodi da navedene primjedbe ne prihvaća jer je u nalazu i mišljenju detaljno naveo na koji način je vršio izračun, te specificirao sve uplate po datumima uplate, a tuženik nije dostavio odluke o visinama kamatnih stopa i njihove promjene primjenjivane za kredite u kunama sa promjenjivom kamatnom stopom u navedenom periodu, tako da je izračun navedenog kredita u kunama sačinio prema njemu dostupnim kamatnim stopama prema odlukama kreditora.

43.3. Nadalje ispravljajući nalaz i mišljenje sudski vještak Ivan Šnajder navodi da izračun preplate za kredit u EUR po tečaju na dan isplate kredita, prema prvom dijelu zadatka vještačenja, prema stvarnim uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na uplate kakve bi bile da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj po kojemu je kredit i plasiran, iznosi 5.426,34 EUR ( 40.733,82 HRK ), pri tom je detaljan izračun preplate prikazao u Privitku 1, gdje je više plaćene iznose umanjio za tzv. manje plaćene iznose.

43.4. Također sudski vještak Ivan Šnajder navodi ukoliko bi se vršio izračun za kredit u kunama uz promjenjivu kamatnu stopu iz Ugovora o kreditu, razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na uplate kakve bi bile da je kredit odobren u kunama i uz uvijete navedene u Ugovoru o kreditu iznosi 7.075,36 eura.

44.Očitujući se na očitovanje sudskog vještaka od 7. rujna 2024. tužitelj u podnesku od 30. rujna 2024. navodi da nema primjedbi na očitovanje vještaka te usklađuje potraživani iznos s nalazom i mišljenjem tako da potražuje iznos od 5.426,34 eura.

45. Sudski vještak Ivan Šnajder u podnesku od 7. listopada 2024. navodi da ispravlja nalaz i mišljenje s obzirom da je došlo do omaške tako da prema prvom dijelu zadatka vještačenja, nalazi da razlika u stvarnim uplatama u odnosu na uplate kakve bi bile da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj po kojemu je kredit i plasiran, iznosi 5.406,34 EUR ( 40.733,82 HRK ), pri tom je dao i prikaz izračuna svaki mjesec 46.Tužitelj u podnesku od 8. listopada 2024. usklađuje tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem tako da potražuje iznos od 5.406,34 eura s kamatom od svakomjesečnog višeplaćenog iznosa.

47. Sudski vještak Ivan Šnajder prilikom usmenog izlaganja nalaza i mišljenja navodi da načelno gledano u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja, te dodatnih očitovanja obrazlažući da je u nalazu i mišljenju od 18. travnja 2024. utvrdio tzv. pretplatu u iznosu od 5.723,30 eura na način da je tzv. manje plaćene iznose (kada je tečaj CHF bio niži od tečaja kada je kredit isplaćen) umanjio za tzv. više plaćene iznose, da je u očitovanju od 7. rujna 2024. ispravio nalaz i mišljenje po pitanju primijenjenog tečaja s obzirom da je trebalo primijeniti tečaj od 4,745709 HRK/CHF.

47.1. U odnosu na ostale primjedbe tuženika, navodi da se očitovao u podnesku od 7. rujna 2024. ukazujući da mu tuženik do 8. listopada 2024. kada je usmeno iznosio nalaz i mišljenje na ročištu nije dostavio odluke o visinama kamatnih stopa i njihove promjene primjenjivane za kredite u kunama sa promjenjivom kamatnom stopom u navedenom periodu, tako da je izračun navedenog kredita u kunama sam sačinio prema dostupnim kamatnim stopama prema odlukama kreditora.

48. Nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan, te se vještak kod izrade nalaza i mišljenja rukovodio uputom sudu po kojoj je trebao primijeniti tečaj CHF na dan isplate kredita, što znači da vještak nije Ugovor o kreditu ocijenio kao "kunski kredit" nego je postupio po uputi suda. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe Ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti, a odluka suda u ovom slučaju je da se primjeni tečaj CHF na dan isplate kredita. Što se tiče primjedbe tuženika da sudski vještak nije primijenio kamatnu stopu koja se npr. primjenjivala na kredite bez valutne klauzule kredite u kunama sud ukazuje da je svjedok DT rekao da prednik tuženika u vrijeme kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu nije imao kredite bez valutne klauzule tako da je nesporno da tuženik nije mogao sudskom vještaku kao i sudu dostaviti svoje odluke o visini stope kamata na ugovore u kunama.

49. Radi gore navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude te je tuženik sukladno odredbi čl. 210. st. 1. ZOO/91 obvezan tužitelju vratiti zatraženi novčani iznos od 5.406,34 eura s naslova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje su zatražene od uskrate odnosno plaćanja koje je izvršio tužitelj te je kamata određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata (NN 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a, dok je tijek zakonskih zateznih kamata koji je gore naveden određen sukladno odredbi čl. 214. st. 1. ZOO/91, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

50. Radi gore izloženog riješeno je kao u izreci u odnosu na djelomično povlačenje tužbe te presuđeno također kao u izreci.

51. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. uz primjenu čl. 155. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom.

51.1. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 u daljem tekstu Tarifa), tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku kao osnovani priznati su troškovi sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife u iznosu od 100 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 16. siječnja 2024., 8. listopada 2024. i 27. studeni 2024. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, za što se temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 100 bodova za svako ročište. Nadalje tužitelju je priznat trošak pristupa njegovog punomoćnika na ročište za objavu i uručenje presude za što mu se temeljem Tbr. 9. toč. 3. Tarife mogao priznati iznos od 50 bodova.

51.2. Nadalje, tužitelju je priznat trošak sastava obrazloženih podnesaka 23. studeni 2023., 2. srpnja 2024., 30. rujna 2024. i 8. listopada 2024. . za što se temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 100 bodova za svaki podnesak, što sve ukupno s osnova troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku iznosi 850 bodova ili 1.700,00 eura s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura, što je uvećano za PDV u iznosu od 2.125,00 eura.

51.3. Nadalje, tužitelju je priznat trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 150,00 eura, što ukupno daje parnični trošak u iznosu od 2.275,00 eura.

52. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeno parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadom ovog troška, dok tuženik takav zahtjev nije postavio. U Županji, 9. siječnja 2025.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

Obavijest:

1. Hrvoje Miličević, odvjetnik iz Županje,

2. Iris Šanjug, odvjetnica iz Zagreba