-
REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11
P-944/2023-21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Ivi Karin Šipek, u pravnoj stvari tužitelja SVEUČILIŠTE U ZAGREBU, PRIRODOSLOVNO-MATEMATIČKI FAKULTET, Zagreb, Horvatovac 102, OIB: 28163265527, kojeg zastupa punomoćnica Iva Soldo, odvjetnica u Zagrebu, Lovćenska 108, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Zagreb, Donje Svetice 38, OIB: 49508397045, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 26. studenoga 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 9. siječnja 2024.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana isplatiti tužitelju iznos od 2.411,21 EUR sa zateznom kamatom koja na iznos od 53,09 EUR teče od 23. rujna 2021., a na iznos od 2.358,12 EUR od 23. studenoga 2021., i to po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana tužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.508,06 EUR sa zateznom kamatom od 9. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka za iznosu od 500,00 EUR sa zateznom kamatom od 9. siječnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-807/19 od 13. prosinca 2019., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž R-172/20 od dana 9. ožujka 2020., tužitelju naloženo da ČP iz [adresa], u roku od 8 dana isplati iznos od 7.433,36 kuna uvećan za zatezne kamate te daljnji iznos od 6.562,50 kuna na ime troškova postupka također uvećan za zatezne kamate. Navodi da se iznos iz te presude odnosi na isplatu naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada te na poslovima s izvorima opasnosti sukladno čl. 48. Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i Sindikata znanosti. Na temelju navedene presude, ČP je 22. rujna i 22. studenoga 2021. naplatila svoje potraživanje u iznosu od 18.167,27 kuna, odnosno 2.411,21 EUR. Nadalje, tužitelj navodi da je Vlada Republike Hrvatske sklapanjem Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje obvezala tužitelja kao poslodavca da svom djelatniku isplati naknadu za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada odnosno na poslovima s izvorima opasnosti, a koja je sredstva tuženik, temeljem odredbi čl. 5., čl. 107. i čl. 109. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju ("Narodne novine" broj: 123/03., 198/03., 105/04., 174/04., 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 46/07., 45/09., 63/11., 94/13., 139/13., 101/14. – Odluka USRH, 60/15. – Odluka USRH), bio dužan osigurati u državnom proračunu i doznačiti ih tužitelju, međutim tuženik to nije učinio. Stoga je tužitelj u postupku pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu pod poslovni br. Pr-807/19 predložio da se tuženika obavijesti o započetoj parnici kako bi se isti umiješao u parnicu. Dalje ističe da je ČP svoje pravo na isplatu naknade za rad na poslovima s posebnim uvjetima rada ostvarila u sudskom postupku i prisilnom naplatom s računa tužitelja iz razloga tuženikova propuštanja ispunjenja zakonske obveze osiguranja sredstva za naknadu za rad na poslovima s posebnim uvjetima rada i doznake istih tužitelju pa je stoga tužitelj u obvezi da po osnovi naknade štete, a u smislu čl. 1045., čl. 1046. i čl. 1090. Zakona o obveznim odnosima, naknaditi iznos tužitelju koji je potreban da se njegova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi bila da nije bilo propuštanja od strane tuženika. Poziva se pritom na stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni br. Rev- 276/2022 od 13. travnja 2022. Tužitelj se obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora u smislu čl. 186.a Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – dalje: ZPP) dopisom od 20. prosinca 2021., međutim, tuženik je navedeni zahtjev otklonio dopisom od 4. veljače 2022. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud tuženika obveže presudom na isplatu iznosa od 2.411,21 EUR uvećanog za zatezne kamate koje na iznos od 53,09 EUR teku od 23. rujna 2021. do isplate, a na iznos od 2.358,12 EUR od 23. studenoga 2021. do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori činjenicu da je Vlada Republike Hrvatske 22. listopada 2010. sklopila sa Nezavisnim sindikatom znanosti i visokog obrazovanja Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje kojim je, konkretno odredbama čl. 54. do 57., utvrđeno pravo zaposlenika na dodatak na plaću u visini 7% do 15% osnovice za izračun plaće u javnim službama zbog posebnih uvjeta rada u slučaju izloženosti izvorima opasnosti i štetnim utjecajima rada. Međutim, navodi kako je iz presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-807/2019 razvidno da se tužbeni zahtjev odnosi na razdoblje od mjeseca svibnja 2014. do veljače 2015. temeljem koje je tužitelj izvršio isplatu tamo tužiteljici ČP, kao i da se sud u istoj poziva na Kolektivni ugovor iz 2010., ali da za navedeno razdoblje tužitelj nije bio u obvezi isplatiti tražene iznose obzirom je otkaz Kolektivnog ugovora donesen 27. prosinca 2013. sa otkaznim rokom od tri mjeseca koji je protekao 27. ožujka 2014. Tvrdi da nakon navedenog razdoblja nema pravne osnove za isplatu iznosa isplaćenih temeljem ranije navedene presude pa da tuženik nema obvezu podmirivati utužene iznose. Nadalje, ukazuje i na to da obveza tužitelja da isplati dodatak na plaću za rad u posebnim uvjetima proizlazi iz odredaba Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje (''Narodne novine'' broj 101/2002, 81/2003, 203/2003, 28/2006, 11/2008 i 46/2008), Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje (''Narodne novine'' broj 142/2010) te iz ugovora o radu sklopljenog između radnika i poslodavca. Temeljem članka 297. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 149/2009) tvrdi da se konkretnom predmetu i dalje primjenjuje Zakon o radu (''Narodne novine'' broj 38/1995, 54/1995, 65/1995, 17/2001, 82/2001, 114/2003, 142/2003, 30/2004 i 68/2005- Odluka USRH) kojim je propisano da se u kolektivnom ugovoru moraju naznačiti osobe i područje na kojem se primjenjuje. Navodi da je člankom 2. Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje propisano da se taj ugovor primjenjuje u javnim institutima, javnim visokim učilištima, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Leksikografskom zavodu ''Miroslav Krleža'', Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i ustanovama čija djelatnost osigurava cjelovitost i potrebni standard sustava visoke naobrazbe na području Republike Hrvatske, međutim, iako je Vlada Republike Hrvatske sklopila predmetni Kolektivni ugovor, nije postala poslodavcem niti je postala osoba koju odredbe Kolektivnog ugovora obvezuju sukladno odredbi čl. 192. Zakona o radu na način da je obvezna ispuniti obveze iz Kolektivnog ugovora, a koje obveze je bio dužan ispuniti Prirodoslovno-matematički fakultet. Isplata dodatka na plaću za rad u posebnim uvjetima rada obveza je poslodavca koji je prema članku 83. st. 1. i 3. Zakona o radu dužan isplatiti jednake plaće ženama i muškarcima za jednak rad i rad jednake vrijednosti, a da plaća u trom smislu obuhvaća osnovnu plaću i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad. Navodi da se naknada za dodatak na plaću za rad u posebnim uvjetima rada odnosila na zaposlenike koji rade s izvorima opasnosti, odnosno rade na radnim mjestima koje je utvrdio sam poslodavac, a u slučaju visokih učilišta, sukladno odredbi čl. 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (''Narodne novine'' broj 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 02/07, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14, 60/15) akademska samouprava obuhvaća upravljanje resursima s kojima raspolažu visoka učilišta, a da autonomija sveučilišta uključuje utvrđivanje obrazovnih, znanstvenih, umjetničkih i stručnih programa. Stoga tvrdi da sam poslodavac bez suglasnosti Ministarstva utvrđuje poslovni proces kojim će se ostvarivati studijski program ili znanstveni program i raspodjelu radnih mjesta u odnosu na posebne uvjete rada, a da Ministarstvo nije niti na koji način zatražilo od visokog učilišta da izvodi određene studijske programe ili znanstvene, nego samo visoko učilište u okviru sredstva sa kojima raspolaže utvrđuje broj studijskih programa, vrstu i u odnosu na to potrebna radna mjesta sa posebnim uvjetima rada. Stoga, predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troška.
3. Tužitelj se na odgovor na tužbu očitovao podneskom od 25. rujna 2023. kojim je istaknuo kako se iznos od 7.433,36 kuna/986,58 EUR odnosi na glavnicu, a iznos od 6.562,50 kuna/870,99 EUR na troškove postupka, slijedom čega je jasno da se preostali iznos odnosi na kamate. Naglašava da tužbenim zahtjevom traži od tuženika da mu nadoknadi ona novčana sredstva koja je tužitelj za tuženika isplatio svom djelatniku s obzirom da je upravo tuženik temeljem Zakona o radu i Zakona o plaćama u javnim službama s Nezavisnim sindikatom znanosti i visokog obrazovanja zaključio navedeni Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje temeljem kojeg je za tužitelja ugovorio i obvezao ga na plaćanje naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada, a bez da je za tu namjenu tužitelju osigurao i isplatio odgovarajuća novčana sredstva što je bio dužan prema tada važećem Zakonu o visokim učilištima i tada važećem Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. Ističe kako je odredbom čl. 139. navedenom Zakona o visokim učilištima propisano da Republika Hrvatska u državnom proračunu osigurava novčanu podlogu za rad javnih visokih učilišta, između ostalog plaće i naknade zaposlenika te materijalne troškove visokih učilišta, a da se predmetni utuženi iznos odnosi upravo na naknada zaposlenika koje su kao takve bile utvrđene navedenim Kolektivnim ugovorom, kao i da je čl. 109. st. 1. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju propisano da se javna sveučilišta financiraju iz državnog proračuna te sukladno navedenom i sukladno predmetnom Kolektivnom ugovorom tuženik trebao doznačiti tužitelju novčana sredstva potrebna za isplatu naknade radniku tužitelja, što je tuženik propustio učiniti. Također ističe da su netočni navodi tuženika da nema osnove za isplatu predmetne tražbine zbog toga što je Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje sklopljen dana 22. listopada 2010. godine između Vlade Republike Hrvatske i Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, otkazan dana 27. prosinca 2013. godine s otkaznim rokom od tri mjeseca. Naime, pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-8589/2014 od dana 29. siječnja 2018. godine, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-700/2018 od dana 4. prosinca 2018. godine, donesenom povodom tužbe Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja protiv Vlade RH, utvrđeno je da je Odluka Vlade RH o jednokratnom otkazivanju predmetnog Kolektivnog ugovora nezakonita i nedopuštena. Dakle Kolektivni ugovor je bio na snazi do dana 22. listopada 2014. odnosno dodatno još tri mjeseca sukladno odredbi o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima iz članka 199. stavak 1. Zakona o radu (NN 93/14). Nadalje, tužitelj naglašava da navodi tuženika iz odgovora na tužbu nisu niti relevantni za ovaj postupak s obzirom da se isti temelji na pravomoćnoj presudi Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-807/19 od dana 13. prosinca 2019. godine. Navedena presuda je pravomoćna i ovršna te kao takva egzistira u pravnom prometu.
4. Tijekom postupka tuženik navodi da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2670/2019 od 25. svibnja 2021. ukinuta presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-700/2018 od 4. prosinca 2018. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-8589/14 i predmet vraćen na ponovno suđenje, a kojim odukama je utvrđen nezakonitim otkaz Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje iz čega proizlazi da je otkaz Kolektivnog ugovora od 27. prosinca 2013. na snazi. Tuženik je također nadopunio odgovor na tužbu navodeći da je predmetni Kolektivni ugovor otkazan Odlukom Vlade Republike Hrvatske od 27. prosinca 2013. pa da radnici tužitelja nisu mogli ostvarivati prava iz tog Kolektivnog ugovora s obzirom da isti u tom razdoblju nije važio pa smatra da je potraživanje tužitelja s osnove isplaćenih dodataka na plaću za posebne uvjete rada neosnovano.
5.1. Tuženik je tijekom postupka predložio prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja spora koji se vodi na Općinskom radnom sudu u Zagrebu pod posl. br. Pr- 16194/21 (ranije Pr-8589/2014) iz razloga što se u tom postupku vodi spor o pitanju vremena važenja Kolektivnog ugovora što predstavlja prethodno pitanje za ovu parnicu. Tužitelj se navedenom prijedlogu protivio.
5.2. Ovaj sud nije smatrao potrebnim odrediti prekid postupka jer prema ocjeni ovog suda činjenica ukidanja presude posl. br. Pr-8589/2014 od 29. siječnja 2018. nema značenje za ovaj postupak s obzirom na to da je u vrijeme kada je donesena odluka o tužbi ČP protiv ovdje tužitelja u predmetu Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-807/19, presuda posl. br. Pr-8589/2014 (o nezakonitosti otkaza Kolektivnog ugovora) bila na snazi te je tužitelju naloženo plaćanje u korist navedene, dok je pitanje je li otkaz Kolektivnog ugovora nezakonit i proizvodi li pravne učinke bilo prethodno pravno pitanje za parnicu koja se vodila između ČP i ovdje tužitelja i koja je okončana pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-807/19 od 13. prosinca 2019., a u ovom konkretnom sporu se radi o tome ima li tužitelj pravo od tuženika naplatiti one iznose koje je platio ČP na temelju pravomoćne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr- 807/2019 od 13. prosinca 2019. zbog štete koja mu je nastala prisilnom naplatom ČP po osnovi dodataka za posebne uvjete na temelju Kolektivnog ugovora.
6.1. Ovaj sud je tijekom postupka izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu i to u Izvadak Zagrebačke banka od 22. studenog 2021. (list 5. i 6. spisa), presudu Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-172/2020-3 od 9. ožujka 2020. (list 7. do 10. spisa), presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-807/19-19 od 13. prosinca 2019. (list 11. do 16. spisa), presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-276/2022-2 od 13. travnja 2022. (list 17. do 20. spisa), odgovor na Zahtjev za mirno rješenje spora (list 21. do 25. spisa), Zahtjev za mirno rješenje spora (list 26. do 29. spisa), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2670/2019 od 25. svibnja 2021. (list 47. do 51. spisa), Odluka o otkazivanju kolektivnog Ugovora za znanost i visoko obrazovanje od 27. prosinca 2013. (list 52. i 55. spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 2136/2022 od 23. kolovoza 2023. (list 68. do 70. spisa), rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj 67 Pž-3389/2023-4 od 1. prosinca 2023. (list 71. do 74. spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-961/23 od 19. veljače 2024, (list 76. do 79. spisa), Specifikacija izvršenja osnove za plaćanje PR- 807/19 IZ NA od 13. prosinca 2023. (list 108. do 110. spisa).
6.2. Sud nije smatrao svrsishodnim vršiti uvid u spis Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-807/2019 budući da je tužitelj uz tužbu priložio presudu donesenu u tom postupku čiju vjerodostojnost tuženik nije osporio. Sud, nadalje, nije smatrao svrsishodnim provoditi financijsko vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva odnosno činjenice prisilne naplate utuženog iznosa s računa tužitelja s obzirom da tuženik nije osporio navedene činjenice, jednako kao niti vjerodostojnost dokumentacije koju je tužitelj priložio na tu okolnost.
7. Cijeneći svaki dokaz zasebno, jednako kao i sve dokaze zajedno, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) ocijenjeno je da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 2.411,21 EUR zbog umanjenja tužiteljeve imovine nastale obvezivanjem tužitelja na plaćanje njegovim radnicima dodatka na plaću za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada sklapanjem Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje ("Narodne novine" broj 142/10 i 159/13, dalje u tekstu: Kolektivni ugovor), bez da su se novčana sredstva za tu namjenu osigurala u državnom proračunu i isplatila tužitelju, a tužiteljev radnik ČP je na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-807/2019 od 13. prosinca 2019. naplatila svoje potraživanje po osnovi neisplaćenog dodatka na plaću.
9. Tužitelj zasniva tužbeni zahtjev na tvrdnji da tuženik nije u državnom proračunu osigurao sredstva za dodatak na plaću za rad na radnim mjestima s posebnim uvjetima rada i izvorima opasnosti za tužiteljeve radnike, iako je Kolektivnim ugovorom za znanost i visoko obrazovanje priznao pravo radnika na taj dodatak i obvezao tužitelja da ga isplati svojim radnicima.
10. Među strankama nije sporno da se između ČP kao tužiteljice i tužitelja kao tuženika na Općinskom radnom sudu u Zagrebu vodio spor pod posl. br. Pr-807/2019 radi isplate dodatka na plaću za period od 1. travnja 2014. do siječnja 2015., kao i da je u tom postupku donesena pravomoćna presuda kojom je naloženo ovdje tužitelju isplatiti ČP ukupan iznos od 7.433,36 kn bruto sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose pobliže navedene pod točkom I. navedene presude te joj nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 6.562,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 12. prosinca 2019. do isplate (presuda na listovima 11. do 16. spisa).
11. Među strankama nije sporno niti da je na temelju ranije navedene presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-807/19 od 13. prosinca 2019., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-172/2020 od 9. ožujka 2020., a kojom je naloženo platiti tamo tužitelju ČP ukupan iznos od 7.433,36 kn sa zateznim kamatama te troškove postupka u iznosu od 6.562,50 kn sa zateznim kamatama, pri čemu se navedena glavnica odnosi na dodatak za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada i na poslovima s izvorima opasnosti sukladno odredbama Kolektivnog ugovora kojeg je sklopila Vlada Republike Hrvatske sa Sindikatom znanosti, ČP prisilnim putem naplatila od tužitelja svoje potraživanje u ukupnom iznosu od 2.411,21 EUR.
12. Među strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno sporno je postojanje obveze tuženika za naknadu štete tužitelju u utuženom iznosu koji se odnosi na isplaćenu naknadu za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada. Tako je sporna tuženikova odgovornost za štetu koju je tužitelj pretrpio isplatom svom djelatniku na temelju pravomoćne sudske odluke za naknade koje su ugovorene sklapanjem Kolektivnog ugovora i na temelju kojih je tužitelj kao poslodavac pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu obvezan na isplatu iznosa koje sada potražuje kao naknadu štete.
13. Nije sporna činjenica da je u vrijeme donošenja navedene presude pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-8589/2014 od 29. siječnja 2018. bilo utvrđeno da je Odluka Vlade RH o otkazivanju Kolektivnog ugovora koja je objavljena u ''Narodnim novinama'' broj 159/13 dana 30. prosinca 2013. nezakonita i da ne proizvodi pravne učinke, jednako kao što nije sporna niti činjenica da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2670/2019 od 25. svibnja 2021. ukinuta navedena presuda, jednako kao i presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-700/2018 od 4. prosinca 2018. (kojom je ta presuda bila potvrđena) i da je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
14. Sud je uvidom u eSpis utvrdio da se ponovljeni postupak radi utvrđenja nezakonitosti Odluke Vlade RH o otkazivanju Kolektivnog ugovora vodi na Općinskom radnom sudu u Zagrebu pod posl. br. Pr-16194/2021 i da je u 23. travnja 2024. donesena presuda kojom je utvrđeno da je Odluka Vlade RH o otkazivanju Kolektivnog ugovora koja je objavljena 30. prosinca 2013. nezakonita i nedopuštena te da ne proizvodi nikakve pravne učinke, a ujedno je utvrđeno da je Kolektivni ugovor bio na snazi do 22. listopada 2024. Predmetna presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-568/2024 od 15. listopada 2024.
15. Predmet spora po tužbi radnika tužitelja protiv tužitelja radi isplate dodataka na plaću za rad u posebnim uvjetima rada u sporu koji se vodio na Općinskom radnom sudu u Zagrebu pod posl. br. Pr-807/2019 je razdoblje od travnja 2014. do siječnja 2015. U tom je postupku sud utvrdio da sva pravila iz Kolektivnog ugovora važe za čitavo utuženo razdoblje, odnosno sve do 22. siječnja 2015. kad je Kolektivni ugovor istekao, a budući da je Odluka Vlade RH o otkazivanju Kolektivnog ugovora utvrđena nezakonitom. Ishod spora koji se na Općinskom radnom sudu u Zagrebu vodi pod posl. br. Pr-16194/2021 i pravomoćna presuda donesena u tom sporu, ima deklaratoran učinak jer se istom utvrđuje da je Odluka Vlade RH o otkazivanju Kolektivnog ugovora nezakonita i nedopuštena, a što je predstavljalo prethodno pitanje u parnici koja se vodila na Općinskom radnom sudu u Zagrebu pod posl. br. Pr- 807/2019. Međutim, prema ocjeni ovog suda odluka donesena u navedenom postupku nije od utjecaja na ishod ovog parničnog postupka u kojem se raspravlja o zahtjevu za naknadu štete koja je tužitelju nastala prisilnom naplatom utuženog iznosa izvršenom temeljem pravomoćne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni br. Pr- 807/2019 jer šteta za koju tužitelj navodi da mu je time nastala i dalje postoji.
16. Osim toga, tuženik je bio obaviješten o parnici koja se vodila na Općinskom radnom sudu u Zagrebu te nije iskoristio mogućost miješanja na strani tužitelja – tamo tuženika (navedeno proizlazi iz obrazloženja presude tog suda posl. br. Pr-807/2019, a tuženik niti ne tvrdi suprotno) pa samim time ne može u ovom parničnom postupku isticati prigovore koji se odnose na pravna i činjenična pitanja temeljem kojih je donesena navedena pravomoćna presuda.
17. Vlada Republike Hrvatske zaključila je 15. lipnja 2002. s Nezavisnim sindikatom znanosti i visokog obrazovanja Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje ("Narodne novine" broj: 101/2002, 81/2003, 203/2003, 28/2006, 11/2008, 46/2008, 93/08, 2/09 i 142/10) temeljem kojeg je ugovora obvezala tužitelja kao poslodavca na plaćanje naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada svojim djelatnicima.
18. Prema odredbi čl. 139. Zakona o visokim učilištima ("Narodne novine" broj: 96/93, 34/94, 21/95, 48/95, 29/96, 54/96, 128/99, 14/00, 67/00, 94/00, 129/00, dalje: ZVU) tuženik u državnom proračunu osigurava novčanu podlogu za rad javnih visokih učilišta, a među koje podloge prema st. 2. spadaju i plaće i naknade zaposlenika te materijalni troškovi visokih učilišta.
19. Sklopivši Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje tuženik je obvezao tužitelja kao poslodavca da svojim djelatnicima isplati naknade za rad na radnim mjestima s posebnim uvjetima rada, odnosno s izvorima opasnosti, a da pri tome za tu naknadu nije doznačio tužitelju sredstva iz državnog proračuna, niti je sredstva za tu namjenu predvidio u državnom proračunu.
20. Odredbom čl. 109. st. 1. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju ("Narodne novine" broj: 123/03, 105/14, 174/04, 02/07, 45/09, 63/11 i 94/13) propisano je da se javna sveučilišta financiraju iz državnog proračuna, što između ostalog znači da se i tužitelj kao visoko učilište koje kao sastavnica sveučilišta u smislu čl. 62. tog Zakona financira iz državnog proračuna. Isto tako, odredbom čl. 107. st. 1. t. 2. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju propisano je da se visoka učilišta financiraju iz državnog proračuna. Nadalje, prema odredbi čl. 109. st. 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju sredstva iz državnog proračuna namijenjena sveučilištima, veleučilištima i visokim školama doznačuju im se kao ukupni iznos za njihov rad, a oni ih svojim proračunom raspoređuju za pojedine namjene.
21. Imajući u vidu da je tuženik sklopio Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje kojim je ugovoreno da radnici koji rade u posebnim uvjetima i s izvorima opasnosti imaju pravo na dodatak na plaću, tuženik je sukladno svojim zakonskim obvezama iz čl. 107. st. 1. t. 2. i čl. 109. st. 1. i st. 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju trebao tužitelju doznačiti potrebna novčana sredstva koja su potrebna za isplatu dodatka na plaću tužiteljevom radniku ČP, a što nesporno nije učinio.
22. Zaključno, Vlada Republike Hrvatske sklopila je Kolektivni ugovor s Nezavisnim sindikatom znanosti visokog obrazovanja te je tako obvezala tužitelja kao poslodavca da svojim djelatnicima isplati naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada i zbog toga je tuženik trebao tužitelju doznačiti novčana sredstva koja su potrebna za isplatu tog dodatka, a budući da to nije učinio, tužitelju je prisilnom naplatom novčanih iznosa na temelju pravomoćne presude, nastala materijalna (imovinska) šteta umanjenjem njegove imovine, a što je uzrokovano upravo propustom tuženika kao štetnika da tužitelju doznači novčana sredstva potrebna za isplatu tog dodatka radniku tužitelja. Slijedom navedenoga, s obzirom na to da su ispunjene sve zakonske pretpostavke odgovornosti tuženika za naknadu štete iz čl. 1045. i čl. 1046. ZOO, pri čemu visina štete u smislu čl. 1090. ZOO proizlazi iz isprava u spisu, valjalo je obvezati tuženika da tužitelju naknadi prouzročenu štetu u utuženom iznosu s pripadajućim zateznim kamatama sukladno čl. 1086. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO i odlučiti kao u točki I. Izreke ove presude.
23. Odluka o tužiteljevom zahtjevu za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 118/18, dalje u tekstu: ZSP) u skladu s Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) prema zahtjevu za naknadu troškova (list 114. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda u iznosu od 2,00 EUR.
24. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi:
- trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 32. Tarife) uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR
- trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7.1. Tarife) uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR
- trošak sastava podneska od 25. rujna 2023.(Tbr.8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR - trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 17. siječnja 2024. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR
- trošak sastava podneska od 11. ožujka 2024. (Tbr. 8.3. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR
- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 10. svibnja 2024. (Tbr.9.5 Tarife) u iznosu od 50,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Traife) u iznosu od 12,50 EUR
- trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 26. studenoga 2024. (Tbr.9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46. Traife) u iznosu od 50,00 EUR
- trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 35,28 EUR
- trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 35,28 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak u iznosu od 1.508,06 EUR slijedom čega je odlučeno ako u točki II. izreke ove presude.
25. Odluka o zateznim kamatama tekućim na dosuđene troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZPP i čl. 29. st. 1. ZOO.
26. Tužitelju nisu priznati zatraženi troškovi sastava podneska od 7. lipnja 2023. iz razloga što je navedeni trošak ocijenjen nepotrebnim za vođenje ovog postupka. Naime, tužitelj je mogao zatražiti odobrenje za očitovanje na odgovor na tužbu i u samom podnesku kojim se očituje na odgovor na tužbu, a ovaj sud je u skladu s odredbom čl. 299.a ZPP-a rješenjem od 28. kolovoza 2023. pozvao stranke da se očituju na navode protivne strane te je tužitelju i priznao u cijelosti zatraženi trošak sastava podneska kojim se isti u skladu s navedenim rješenjem očitovao na navode iz odgovora na tužbu. Nadalje, tužitelj je odbijen i sa prekomjerno neosnovano zatraženim troškom sastava podneska od 11. ožujka 2024. iz razloga što se u bitnome navedenim podneskom tužitelj očituje na tuženikov prijedlog za prekidom postupka pa mu nagrada za sastav tog podneska pripada prema Tbr. 8.3. Tarife, a ne prema Tbr. 8.1. Tarife kako je to tužitelj zatražio, kao i u odnosu na prekomjerno neosnovano zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 10. svibnja 2024. iz razloga što je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja pa tužitelju za pristup na to ročište pripada nagrada prema Tbr. 9.5. Tarife, a ne Tbr. 9.1. Tarife kako je to tužitelj zatražio. Tužitelju nije priznat niti trošak pristupa ročištu za objavu presude jer je taj trošak ocijenjen nepotrebnim za vođenje ovog postupka imajući u vidu da su se ostvarile pretpostavke za isticanje presude na e-oglasnoj ploči suda (čl. 335. st. 10. Zpp-a). Slijedom navedenoga, tužiteljev zahtjev za naknadom parničnih troškova odbijen je kao neosnovan za iznos od 500,00 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.
U Zagrebu 9. siječnja 2024.
SUDAC
Iva Karin Šipek
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku osam dana od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje).
Žalba se podnosi putem ovog suda.
Presuda kojom se završava postupak u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP te zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP).
