REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 82 P-9046/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Vanesi Peruzović Čuić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Milanu Rimayu, odvjetniku u Zagrebu, Savska cesta 26, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, zastupanog po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, Savska cesta 32, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 25. studenog 2024. u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te zamjenice punomoćnika tuženika, 9. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu broj 312660 sklopljenog 27. svibnja 2008. između tužitelja i prednika tuženika Volksbank d.d. kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za odobrenje kredita.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB 87939104217, da tužitelju KM, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 535,27 eur sa zateznom kamatom od 5. lipnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 546,45 eur sa zateznom kamatom od 9. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 27. svibnja 2008. sa prednikom tuženika kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu kojim je u čl. 5. određeno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a naročito naknadu za odobrenje kredita: 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita. Tvrdi da je ta odredba ugovorena na način koji je protivan Ugovoru o potrošačkom kreditiranju. Predmetni Ugovor predstavlja standardizirani, tipski ugovor, koji je prednik tuženika, kao kreditor unaprijed sastavio, te se o spornoj odredbi među ugovornim stranama nije pojedinačno pregovaralo. Kreditor ga niti prije, a niti u vrijeme sklapanja Ugovora, nije informirao o svim relevantnim činjenicama u svezi sporne naknade za odobrenje kredita, pa tako niti o tome na što se ta naknada točno odnosi i zašto ista iznosi upravo tih fiksnih 1,25% od iznosa kredita, kao niti što se tom naknadom točno plaća i zbog čega, te kakva je struktura tih troškova. Također nisu mu bili uručeni nikakvi drugi akti kojima bi to eventualno bilo regulirano. Na tu odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer se radi o odredbi koju je kreditor unaprijed stipulirao u svoj standardizirani obrazac ugovora. Dakle, kreditor je nametnuo plaćanje nejasnih, neodređenih i nedefiniranih troškova, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na štetu tužitelja, kao potrošača pa se takva ugovorna odredba smatra nepoštenom,a sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju takva odredba je i ništetna. Naposljetku navodi i to da je 4. lipnja 2008. platio tu naknadu u iznosu od 535,27 eur. Slijedom navedenog, predlaže da sud presudom utvrdi ništetnost ugovorne odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu prema kojoj se kao korisnik kredita obvezao prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1.00% odobrenog kredita uz nalog tuženiku da mu isplati iznos od 535,27 eur sa zateznom kamatom od 4. lipnja 2008. pa do isplate, a traži i naknadu parničnog troška.

2. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare pa predlaže zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, izvadak iz sudskog registra, potvrdu i prometnu karticu po kreditu te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 11/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP)) utvrđeno je da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva tzv. ulazne naknade te posljedično zahtjev za isplatu.

6. Nema spora o tome da je između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora, zaključen 27. svibnja 2008. Ugovor o kreditu s namjenom kupnje stana u kunskoj protuvrijednosti 89.600,00 CHF po kupovnom tečaju za devize kreditora na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu uz rok otplate kredita 10 godina.

7. Prema odredbi čl. 5.1. Ugovora tužitelj se za odobrenje kredita obvezao platiti naknadu 1,25% jednokratno na iznos kredita.

8. Iz dokumentacije u spisu (list 32 spisa) proizlazi da je tužitelju 4. lipnja 2008. naplaćen iznos 4.032,98 kn kao administrativna naknada.

9. Tužitelj je iskazu, kojeg sud kao logičan i okolnosno uvjerljiv u cijelosti prihvaća, naveo da su mu sredstva trebala za kupnju stana u kojem stanuje i danas.

9.1. Uz to je iz Ugovora o kreditu razvidno da je predmetni kredit tužitelj podignuo kao fizička osoba i to za izričitu namjenu ugovorenu u čl. 2. Ugovora, a to je kupnja stana u [adresa].

9.2. Dakle, nema mjesta zaključku da bi se radilo o bilo kakvoj eventualnoj poslovnoj djelatnosti tužitelja, pa stoga iz navedenog proizlazi njegovo svojstvo potrošača.

10. Isto tako tužitelj je u iskazu naveo da mu uopće nije objašnjeno na što se konretno naplaćena naknada odnosi, a iznos te naknade oduzet mu je od iznosa koji mu je ukupno isplaćen po kreditu, sve prema nalogu koji mu je predao prednik tuženika.

11.1 Dakle, proizlazilo bi da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao prednik tuženika, trgovac, zbog čega tužitelj, potrošač niti nije imao utjecaja na sadržaj iste, pa su u pitanju odredbe unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.2. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima – spornoj ulaznoj naknadi i visini iste, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije spornih odredaba, koje su standardne, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

11.3. Slijedom navedenog, u postupku je utvrđeno da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, pa kako iz rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da se o spornoj odredbi čl. 5.1. ugovora po pitanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije pregovaralo, a posebice se nije pregovaralo niti je bilo moguće pregovarati o sadržaju općih akata tuženika s tim u svezi.

12. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužitelju je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva u samom tekstu ugovora, odredba o ulaznoj naknadi je jasno i razumljivo sastavljena. Pored toga, ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu članka 85. ZZP/03.

14. Međutim, bez obzira da li je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,10% od iznosa odobrenog kredita), svejedno sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

15. Odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu članka 84. ZZP/03.

15.1. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

15.2. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

15.3. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

15.4. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

15.5. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst imajući na umu da je riječ o kreditu koji se otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

15.6. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

15.7. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

15.8. Imajući na umu navedeno, predmetna odredba čl. 5.1. ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

16. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

16.1. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

16.2. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba čl. 5.1. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnose, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

16.3. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju spornih odredaba terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

16.4. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosno naknade kod prijevremene otplate, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

16.5. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

16.6. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

16.7. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 5.1. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,25% njegove visine, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

16.8. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. III. izreke presude.

16.9. Također valja istaći kako u postupku tuženik nije dokazao niti to da se o njegovim općim aktima koji reguliraju materiju kreditiranja bilo moguće pojedinačno pregovarati.

17. Slijedom navedenog, tužitelju na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe čl. 5.1. ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu od 535,27 eur kako to proizlazi iz iskaza tužitelja i dokumentacije u spisu.

18. Budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njena nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

19. Prigovor zastare nije osnovan.

19.1. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da odluka stavka I. ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu zastario.

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP a trošak tužitelja odnosi se na zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

20.1. Valja ovdje reći da se deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu, koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu, ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se vrijednost predmeta spora računa samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu, ovdje iznosa od 535,27 eur (tako i ŽS u Zadru u odluci poslovni broj GŽ-786/2023 od 16. srpnja 2024.).

20.2. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 100,00 eur, za sastav podneska od 2. siječnja 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. – 100,00 eur, za zastupanje na ročištu 25. travnja 2024. prema Tbr. 9. toč. 1. – 100,00 eur te za zastupanje na ročištu 25. studenog 2024. prema Tbr. 9. toč. 1. – 100,00 eur, sve uz 25% PDV-a u iznosu od 100,00 eur odnosno trošak u iznosu od 500,00 eur. Priznat mu je i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 eur te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eur tako da mu je konačno dosuđen trošak u iznosu od 546,45 eur.

21. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP na dosuđeni iznos parničnog troška priznata je zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude pa do isplate.

U Zagrebu, 9. siječnja 2025.

Sudac:

Vanesa Peruzović Čuić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA.

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika