REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2121/2023-27.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐČŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 25. studenog 2024. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnice tuženika, dana 9. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 9010951789 od 16. siječnja 2006. koji su sklopili ĐČŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta br. 50, Zagreb (Grad Zagreb), OIB: 02535697732, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta br. 50, Zagreb (Grad Zagreb), OIB: 02535697732, da tužiteljici ĐČŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplatiti 1.314,71 EUR zajedno sa zateznim kamatama na iznos od:

-4,52 EUR od dana 01.11.2008.g. pa do isplate,

-5,09 EUR od dana 01.01.2009.g. pa do isplate,

-6,46 EUR od dana 01.02.2009.g. pa do isplate,

-7,06 EUR od dana 01.03.2009.g. pa do isplate,

-5,17 EUR od dana 01.04.2009.g. pa do isplate,

-5,47 EUR od dana 01.04.2009.g. pa do isplate,

-3,01 EUR od dana 01.06.2009.g. pa do isplate,

-0,91 EUR od dana 01.07.2009.g. pa do isplate,

-1,38 EUR od dana 01.08.2009.g. pa do isplate,

-2,59 EUR od dana 01.09.2009.g. pa do isplate,

-2,45 EUR od dana 01.10.2009.g. pa do isplate,

-1,30 EUR od dana 01.11.2009.g. pa do isplate,

-3,46 EUR od dana 01.12.2009.g. pa do isplate,

-5,04 EUR od dana 01.01.2010.g. pa do isplate,

-7,57 EUR od dana 01.02.2010.g. pa do isplate,

-6,91 EUR od dana 01.03.2010.g. pa do isplate,

-10,18 EUR od dana 01.04.2010.g. pa do isplate,

-9,47 EUR od dana 01.05.2010.g. pa do isplate,

-10,96 EUR od dana 01.06.2010.g. pa do isplate,

-20,86 EUR od dana 01.07.2010.g. pa do isplate,

-18,75 EUR od dana 01.08.2010.g. pa do isplate,

-24,46 EUR od dana 01.09.2010.g. pa do isplate,

-22,62 EUR od dana 01.10.2010.g. pa do isplate,

-18,73 EUR od dana 01.11.2010.g. pa do isplate,

-26,25 EUR od dana 01.12.2010.g. pa do isplate,

-35,61 EUR od dana 01.01.2011.g. pa do isplate,

-26,53 EUR od dana 11.02.2011.g. pa do isplate,

-29,02 EUR od dana 11.03.2011.g. pa do isplate,

-25,51 EUR od dana 12.04.2011.g. pa do isplate,

-33,07 EUR od dana 11.05.2011.g. pa do isplate,

-38,75 EUR od dana 11.06.2011.g. pa do isplate,

-40,49 EUR od dana 12.07.2011.g. pa do isplate,

-68,89 EUR od dana 11.08.2011.g. pa do isplate,

-42,63 EUR od dana 10.09.2011.g. pa do isplate,

-39,12 EUR od dana 12.10.2011.g. pa do isplate,

-39,93 EUR od dana 11.11.2011.g. pa do isplate,

-39,75 EUR od dana 13.12.2011.g. pa do isplate,

-43,52 EUR od dana 11.01.2012.g. pa do isplate,

-45,56 EUR od dana 11.02.2012.g. pa do isplate,

-45,85 EUR od dana 06.03.2012.g. pa do isplate,

-44,46 EUR od dana 01.04.2012.g. pa do isplate,

-45,35 EUR od dana 01.05.2012.g. pa do isplate,

-46,18 EUR od dana 01.06.2012.g. pa do isplate,

-44,74 EUR od dana 12.07.2012.g. pa do isplate,

-45,30 EUR od dana 01.08.2012.g. pa do isplate,

-44,55 EUR od dana 01.09.2012.g. pa do isplate,

-42,65 EUR od dana 01.10.2012.g. pa do isplate,

-44,66 EUR od dana 01.11.2012.g. pa do isplate,

-45,77 EUR od dana 01.12.2012.g. pa do isplate,

-45,08 EUR od dana 04.01.2013.g. pa do isplate,

-41,06 EUR od dana 01.02.2013.g. pa do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.733,18 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 9010951789 od dana 16. siječnja 2006. za iznos od 15.088,45 CHF, da joj je navedeni kredit isplaćen dana 31. siječnja 2006., da je kreditu odobren za kupnju motornog vozila za osobne potrebe tužiteljice kao potrošača, da je ugovorom o kreditu tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 15.088,45 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, a tužiteljica se obavezala isti iznos kredita s pripadajućim kamatama otplatiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja. Dalje navodi da je prvi anuitet ugovoren u iznosu od 216,82 CHF, da je u trenutku isplate kredita dana tečaj CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke u odnosu na Kunu iznosio je 4,723802 Kn za 1 CHF te da je predmetni kredit tužiteljica u cijelosti isplatila dana 4. veljače 2013. Tužiteljica smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena i ništetna, a pri tome se poziva na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud presudom utvrdi da je ugovorna odredba kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF ništetna i da tuženiku naloži da joj isplati iznos od 1.314,71 EUR zajedno sa zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog anuiteta te da joj nadoknadi parnične troškove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti kako u osnovu tako i u visini, te predlaže iste odbiti uz naknadu troškova tuženoj strani. Smatra da predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelju nisu povrijeđena njegova prava kao potrošača jer tuženik nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, tvrdi da prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika, navodi da presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. nisu utvrđene naprijed navedene povrede konkretnog ugovora koji je zaključen između stranaka, ističe da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, navodi da je Ugovor o kreditu broj 9010951789 koji je zaključen 16. siječnja 2006. u potpunosti konzumiran i da je ugovor o kreditu prestao otplatom kredita, ističe da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpjeli zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima, navodi da je valutna klauzula u bankarstvu na ovim prostorima prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena još od 80-tih godina prošlog stoljeća, tvrdi da je u konkretnom slučaju tužitelj prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit odabrati sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, navodi kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana i da ne postoji potreba za njegovim tumačenjem, smatra da nije dopušteno ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, ističe da je u tekstu samog ugovora jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune i pristaju na njihovu primjenu. Nadalje, navodi da su stranke potpisom ugovora potvrdile da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, da je korisnik kredita izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom, a sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, a Ugovor o kreditu je i solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora, smatra da je tužitelj trebao uložiti dužnu pažnju prilikom donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali, navodi da je tuženik nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj kao potrošač izabrao je i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji, tuženik ističe da je pod stalnim nadzorom i redovitim provjerama poslovanja od strane HNB-a koji tijekom predmetnog razdoblja nije kod tuženika utvrdila bilo kakove nepravilnosti niti neusklađenosti sa pozitivnim propisima, tvrdi da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva došlo do kreiranja odnosa koji ne postoji, nije nikada niti postojao i nije dogovor niti volja ugovornih strana te da bi time nastala povreda načela jednake vrijednosti činidaba, ističe da tužitelj nije ugovorio kredit u kunama, osporava da bi tužitelj bio potrošač, ističe prigovor radi prebijanja i to za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje, pri čemu smatra da osnova za isplatu nema. Također, ističe i prigovor zastare te slijedom svega iznesenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužiteljici da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz uvidom u dostavljene isprave, provedeno je financijsko vještačenje te je saslušana tužiteljica. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga da se kao svjedok sasluša ĐČ. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

4. Nije sporno da su stranke dana 16. siječnja 2006. ugovorile kredit za kupnju vozila, da je kredit ugovoren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita i da se tužiteljica obvezala otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima koji su iskazani u valuti CHF i koji se isplaćuju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan plaćanja. Isto tako, nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen.

5. Među strankama je sporno je li ugovorna odredba kojom je otplata kredita vezana uz tečaj CHF (valutna klauzula) protivna pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno je li takva ugovorna odredba nepoštena i ništetna. Posljedično tome sporno je ima li tužiteljica pravo na povrat iznosa koje je platila tuženiku zbog primjene valutne klauzule i rasta tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj parnični postupak. Sporno je i to jesu li prije podnošenja predmetne tužbe protekli zakonom propisani rokovi zastare.

6. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kojima je odlučeno o kolektivnoj tužbi (tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita) protiv više banaka, pravomoćno je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Iz sadržaja navedenih presuda jasno proizlazi da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8. Suprotno tvrdnjama tuženika, sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a ovaj sud je vezan za utvrđenja sudova u sporovima povodom kolektivnih tužbi radi zaštite prava i interesa potrošača. Takav zaključak proizlazi i iz odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Na temelju iskaza tužiteljice utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru budući da je kredit ugovoren radi kupnje automobila koji tužiteljica koristi za osobne potrebe. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da su u salonu automobila u kojem je odabrala vozilo uputili na tuženika, da joj je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji jer je kamata bila najniža, da joj druge vrste kredita nisu nudili, da uvjete kredita nije dogovorila u banci, već je svu potrebnu dokumentaciju predala auto kući, a u banku je išla samo potpisati ugovor koji je prethodno već bio pripremljen i pri tome nije bilo razgovora o pojedinim odredbama ugovora. Nadalje, iskazala je da je nakon potpisa ugovora isti solemniziran kod javnog bilježnika, da joj nitko nije spomenuo bilo kakve rizike i da su joj u auto kući rekli da je kredit u CHF trenutno najpovoljnija opcija, da će kredit otplaćivati u kunama i da bi se anuiteti mogli mijenjati neznatno, odnosno maksimalno za 10 ili 20 kuna. Tužiteljica je iskazala i to da je znala da će doći do tako velikog povećanja iznosa anuiteta sigurno ne bi potpisala ovaj ugovor, da je kredit sama otplaćivala, da je auto koristila isključivo za osobne potrebe i da nikada nije bila član trgovačkog društva ili vlasnik obrta. Također, iskazala je da u trenutku potpisivanja ugovora nije znala što točno znači valutna klauzula i da joj nitko to nije rastumačio, da je čula za taj pojam iz medija, ali ni danas ne zna što zapravo znači, da je bila svjesna da bi se iznos rate mogao mijenjati te da je povjerovala u to što su joj rekli da će te promjene iznositi najviše nekih 10 do 20 HRK i nije očekivala da bi rata mogla narasti s početnih 800,00 HRK na oko 1.400,00 HRK. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivala uvjerljivo i životno logično, a njezin iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

10. Budući da je presudama koje su sudovi donijeli povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita utvrđeno da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a tuženik u ovom postupku nije dokazao suprotno, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) te su ugovorne odredbe ništetne. S obzirom na to da ništetnost navedenih ugovornih odredaba u konkretnom slučaju ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično nišetan u smislu čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) te isti u tom dijelu nema učinak. Posljedica ništetnosti jest ta da je tuženik, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, dužan vrati tužiteljici iznose koji su mu isplaćeni temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zbog povećanja tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj u vrijeme isplate kredita.

11. Stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Darfin d.o.o. izračunao je da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 9.905,52 HRK, odnosno 1.314,71 EUR, dok ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi - 1.559,36 HRK, odnosno -206,96 EUR.

12. Vještak je saslušan na glavnoj raspravi te se tom prilikom očitovao na prigovore tuženika. Iskazao je da je nalaz sačinio sukladno zadatku suda kojim je bilo određeno izračunati razliku visine anuiteta zbog promjene tečaja, a pravno je pitanje je li anuitet koji se mijenjao zbog promjene kamatne stope koji je tužitelj u cijelosti platio trebalo umanjiti za kamatu.

13. Sud je prihvatio mišljenje sudskog vještaka kao stručno i objektivno jer je nalaz detaljno obrazložen, svi izračuni su pregledni i jasni, a tuženik svojim prigovorima nije doveo u sumnju pravilnost provedenog vještačenja. Vještak je jasno i argumentirano odgovorio na sve prigovore, a primjedbe tuženika u suštini se odnose na pravna pitanja o kojima se sud već izjasnio. U odnosu na tuženikove navode da je vještak svojim izračunom obuhvatio i promjene kamatne stope jer se svaki anuitet sastoji od kamate i glavnice treba reći da je vještak uzeo u obzir stvarno plaćene anuitete. Sud je prihvatio takav izračun kao pravilan iz razloga što tuženik ne tvrdi niti dokazuje da je tužiteljica eventualno obeštećena zbog primjene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate. Predmet ovog postupka je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pa je stoga sud potrebno uzeti u obzir ukupan učinak povećanja tečaja u donosu na tečaj na dan isplate kredita i to na ukupan iznos svakog preplaćenog anuiteta. Dakle, tužiteljica ima pravo na povrat ukupno preplaćenog iznosa anuiteta, a ne samo iznosa koji se odnosi na povećanje glavnice.

14. U pogledu tzv. negativnih razlika treba istaknuti da tužiteljica u ovom postupku traži isplatu iznosa koje je prilikom otplate kredita više platila zbog porasta tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj koji se primjenjivao na dan isplate kredita, a tuženik nije postavio odgovarajući zahtjev u odnosu na anuitete plaćene po tečaju CHF prema HRK nižem od tečaja na dan isplate kredita. Sud je stoga uzeo kao mjerodavan izračun bez tzv. negativnih razlika, odnosno isključivo razlike nastale zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji se primjenjivao na dan isplate kredita. Iako je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor radi prebijanja, nakon provedenog financijskog vještačenja tuženik nije postavio konkretan zahtjev pa sud stoga nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s potplaćenim iznosima, odnosno tzv. negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita. Navedeni pravni stav zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u proširenom vijeću na sjednici održanoj 18. prosinca 2023. (Rev 549/2023-4).

15. Vezano za tuženikov prigovor radi prebijanja treba navesti i to da je tužiteljica plaćala anuitete prema obračunu tuženika i da zbog plaćanja anuiteta u iznosu manjem od onog koji bi platila da je obračun izvršen prema tečaju CHF koji se primjenjivao na dan isplate kredita, nije došlo do povrede interesa potrošača niti je time narušena ravnoteža stranaka u ugovornom odnosu. Plaćanje anuiteta po obračunu samog tuženika primjenom nižeg tečaja ne dovodi do ništetnosti ugovora pa stoga sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije nedopuštena niti nepoštena u odnosu na tuženika (tako i Županijski sud u Puli u presudi broj Gž-299/2020-2 od 6. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji).

16. Sukladno odredbi čl. 241. ZOO zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Kada se imaju u vidu odredbe čl. 502.a - 502.h ZPP kojima je reguliran procesnopravni institut podnošenja tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, zastara predmetnog restitucijskog zahtjeva bila je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe, a rok za zastaru počela je ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012, u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost i ništetnost ugovorne odredbe o jednostranoj promijeni kamatne stope, postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na odluku o ništetnosti valutne klauzule navedena presuda postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Takav pravni stav potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svom pravnom shvaćanju od 15. studenog 2021. (Su-IV-16/2021-19). Budući da za povrat stečenog bez osnove nije propisan posebni rok zastare, primjenjuje se opći petogodišnji rok (čl. 225. ZOO). Imajući u vidu sve prethodno izneseno, sud je ocijenio da prigovor zastare nije osnovan.

17. Slijedom svega navedenog, tuženiku je naloženo da tužiteljici vrati preplaćene iznose anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Sukladno čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovoru kakve je tuženik kao banka uobičajeno sklapao u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima.

18. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana je Uredbom o visini stope zatezne kamate dok se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. stopa zatezne kamate određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022), a od 30. prosinca 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

19. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a u svezi sa odredbom čl. 155. ZPP-a. Trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 27. listopada 2023., 1. srpnja 2024. i 8. listopada 2024. (Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 24. travnja 2024. i 25. studenog 2024. (Tbr. 9/1 u vezi s Tbr. 7/1) u iznosu od u iznosu od 200,00 EUR za svaku od navedenih radnji, što uvećano za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% (Tbr. 46), iznosi ukupno 1.500,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR.

20. Trošak podneska od 24. travnja 2024. nije bio potreban u smislu čl. 155. ZPP, isto kao ni trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, neovisno o tome što je navedena parnična radnja predviđena Tarifom. Budući da se presuda objavljuje na e-Oglasnoj ploči suda, stranke i njihovi punomoćnici mogu odmah nakon ročišta preuzeti presudu i upoznati se sa njezinim sadržajem tako da u slučaju izostanka s navedenog ročišta ne trpe nikakve štetne posljedice.

U Zagrebu 9. siječnja 2025.

Sudac

Ivan Matačević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Tužiteljici po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnici