Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-272/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sutkinji Andrei Dujmenović Iveljić, u pravnoj stvari tužitelja RM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane 5. prosinca 2024., u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 9. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. pod nazivom „Troškovi” Ugovora o kreditu broj: 016-1462/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 9. prosinca 2004. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora, i tužitelja RM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,63% ( nulacijelihšezdesettri posto) jednokratno.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao pravnom sljedniku iza Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], da tužitelju RM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za trošak obrade kredita, isplati iznos od 217,20 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana 21. prosinca 2004. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je od 21. prosinca 2004. do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 01. siječnja 2008. godine po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao pravnom sljedniku iza Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], da tužitelju RM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadokandi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.231,18 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od 9. siječnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se Republici Hrvatskoj da na teret državnog proračuna, punomoćnici tužitelja, odvjetnici Meliti Babić iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović iz Zagreba, nadoknadi troškove delegacije predmeta i to troškove javnog prijevoza u iznosu od 37,60 EUR, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev punomoćnice tužitelja, odvjetnice Melite Babić iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović iz Zagreba za naknadu troškova delegacije predmeta i to troškova javnog prijevoza u iznosu 68,65 EUR.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev punomoćnice tužitelja, odvjetnice Melite Babić iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović iz Zagreba za naknadu troškova delegacije predmeta za izbivanje iz pisarnice u iznosu od 187,50 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika 9. prosinca 2004. sklopio Ugovor o kreditu broj: 016-1462/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 53.300,00 CHF. Člankom 5. pod nazivom "Troškovi" Ugovora o kreditu, propisana je naknada za troškove obrade kredita u iznosu od 0,63% jednokratno. Tako je tužitelju naplaćena naknada u iznosu od 1.636,50 kn, odnosno 217,20 EUR (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn). Ugovor o kreditu koji je sklopljen između tužitelja i pravnog prednika tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je unaprijed sročen i priređen od strane pravnog prednika tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Također, Ugovor o kreditu sadrži odredbu prema kojoj se tužitelju kao korisniku kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63 % od iznosa kredita. Međutim, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o odredbama ugovora o troškovima obrade kredita pravni prednik tuženika ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja tužitelju, niti mu je istu odredbu predočio uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste. Tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane pravnog prednika tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem pravnog prednika tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Uz to, plaćanje gore navedene naknade za trošak obrade uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je pravni prednik tuženika, nakon terećenja po osnovi navedene naknade iz odobrenog kreditnog iznosa, tužitelju isplatio drugi, manji iznos kredita, umanjen za iznos navedene naknade. Tužitelj je potrošač jer je Ugovor o kreditu sklopio radi rješavanja svoj stambenog pitanja, a ne u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je u odnosu na pravnog prednika tuženika kao banku, bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje predmetne odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka tužitelja na predmetnu odredbu. Dalje tužitelj navodi da je je nejasno koji su parametri korišteni prilikom izračuna naknade za trošak obrade te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 217,20 EUR. Ujedno je nejasno zašto visina naknade za trošak obrade kredita izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. U Ugovoru o kreditu samo se paušalno navodi da se odbijaju troškovi obrade, ne spominjući što točno radnje obrade kredita obuhvaćaju. S obzirom da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati takva odredba je ništetna.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da ne spori da je 9. prosinca 2004. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 016-1462/2004 te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu koji je označen u tužbi. No, tuženik ističe da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,63% od iznosa kredita pa stoga sporni članak 5. ne podliježe testu nepoštenosti. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 0,63% (ugovorna transparentnost). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja te uslugu obrade tog kredita. Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbroj svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Nadalje, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nesporno je da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru. Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Predmetnim je ugovorom odobren i isplaćen iznos 53.300,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu 0,63%. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik ističe kako su neosnovani navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje. Takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora, a ne postoji niti danas. Sve i da je predmetna odredba ništetna, tužitelju nije dopušteno isticati ništetnost iste sukladno članku 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, s obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate jer tužitelj nije dokazao da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Na kraju tuženik ističe i da je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao i izvršio uvid u isplatni nalog- obračun od 20.12.2004. (str. 8 spisa), Aneks br. 1 uz Ugovor o kreditu broj: 016- 1462/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (str. 11-14 spisa), otplatni plan (str. 15-18 spisa), Ugovor o kreditu broj: 016-1462/2004 od 9.12.2004 (str. 19-27 spisa), pregled prometa za klijenta od 7.4.2022. (str. 28-41 spisa), sudsku praksu (str.58-128 i str. 139-191 spisa) te je saslušan tužitelj RM.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Nije sporno da je tužitelj, kao korisnik kredita, sklopio s prednikom tuženika, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj: 016-1462/2004 od 9. prosinca 2004., u kojem ugovoru je u članku 5. (Troškovi) određeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade od 0,63% jednokratno.

6. Sporno je da li je ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini 0,63% od iznosa kredita, sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu, ništetna te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužitelju iznos koji je temeljem te odredbe isplatio tuženiku.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj: 016-1462/2004 koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao banke, 9. prosinca 2004., utvrđeno je da je u članku 5. toga ugovora određena naknada od 0,63% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje na način da se prije isplate odbijaju troškovi obrade u navedenom iznosu.

8. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora i statusu potrošača, sud je saslušao tužitelja kao stranku. Tužitelj RM u svom iskazu u cijelosti je ostao kod navoda iz tužbe te je navedene navode dopunio i objasnio. Tako je iskazao da je predmetni kredit uzeo radi rješavanja stambenog pitanja i sredstva iz kredita koristio je za kupnju stana u [adresa], s tim da je 2013. kredit prebačen na drugi stan u [adresa]. U vrijeme podizanja kredita nije bio nositelj OPG-a, nije bio član nekog trgovačkog društva i nije imao obrt, a stan u [adresa] i u [adresa] cijelo vrijeme koristio je za stanovanje i iste nikada nije iznajmljivao. Kada je došao u banku potpisati Ugovor o kreditu, Ugovor ga je dočekao već unaprijed pripremljen i nije mogao utjecati na njegov sadržaj. Nije mu dana mogućnost da pregovara o odredbama Ugovora o kreditu. Također, u banci mu nisu davane brošure ili letci prilikom ugovaranja kredita. U banci su mu samo kratko objasnili proceduru plaćanja anuiteta ali mu nisu detaljno objašnjavali pojedine odredbe Ugovora u kreditu. Ugovor o kreditu je pročitao ali odredbu članka 5. Ugovora, kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita, nije uočio niti ga je tko od službenika u banci upozorio na postojanje te odredbe. Kada je došlo do isplate kredita vidio je da mu je isplaćen manji iznos kredita, odnosno isti mu je umanjen za iznos predmetne naknade. Tada je pitao u banci zašto mu je isplaćen manji iznos kredita ali mu je samo rečeno da je to tako. Ne zna što znači pojam jednokratna naknada za obradu kredita, a odredba članka 5. Ugovora o kreditu nije mu jasna i razumljiva. Nitko u banci nije mu objasnio koji troškovi bi se trebali pokrivali iz navedene naknade niti mu je rečeno koje usluge banka pruža za tu naknadu. Prije ovoga nije imao drugih kredita.

9. Iskaz tužitelja sud je prihvatio budući da je isti jasno, razumljivo i logično iskazivao o okolnostima sklapanja Ugovora o kreditu i pregovorima. Osim toga tužitelj je potvrdio kako je Ugovor sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj nije mogao utjecati te je potvrdio da nije mogao pregovarati o odredbama Ugovora.

10. Odredbom članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/07. – dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 81. stavkom 3. ZZP propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a stavkom 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Člankom 83. ZZP propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Člankom 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema članku 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni. Prema članku 4. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Člankom 6. ZOO propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Člankom 7. stavkom 1. ZOO propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je člankom 8. ZOO propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Prema članku 322. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

12. Odredbom članka 3. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužitelj je svoj položaj potrošača dokazao priloženim ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojega proizlazi da je tužitelj, kao fizička osoba, uzeo stambeni kredit, za vlastite, privatne svrhe, odnosno radi rješavanja stambenog pitanja, a kupljeni stambeni prostor nikada nije iznajmljivao niti je u trenutku podizanja kredita bio nositelj kakvog OPG-a, član nekog trgovačkog društva ili imao kakav obrt. Dakle, tužitelj sredstva iz kredita nije koristio u poslovne svrhe ili za poduzetničku djelatnost, što znači da je tužitelj potrošač u smislu spomenute odredbe članka 3. ZZP.

13. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja s ostalim dokazima, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu koji je samo zahtijevao potpis tužitelja te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj takvog Ugovora o kreditu. Dalje je utvrđeno da tužitelju nije dana mogućnost da pregovara s tuženikom o odredbama Ugovora o kreditu, pa mu tako nije dana niti mogućnost da pregovara o odredbi članka 5. Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita iz čega proizlazi da je tužitelj s tuženikom pregovarao isključivao o iznosu kredita i anuitetima u kojima će se plaćati navedeni kredit. Sve ostale odredbe su tipizirane, uređene od strane tuženika i samo navedene u ugovoru, bez ikakvog dodatnog informiranja potrošača (tužitelja) kao ugovorne strane koja djeluje u svojstvu prosječnog čovjeka, dok je tuženik bankarska institucija kojoj sklapanje konkretnog Ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja. U tom smislu, položaj tužitelja u predmetnom slučaju je "slabiji" uzimajući u obzir stupanj njegove informiranosti te činjenicu da je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Dakle, tužitelj nije mogao mijenjati ugovorne odredbe već je samo, ukoliko iste ne prihvaća, mogao odustati od sklapanja predloženog Ugovora o kreditu.

14. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, isti je sastavljen kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o odredbi članka 5. Ugovora o kreditu) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

15. Tužitelj je, u predmetnom slučaju, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika, kako u pogledu pregovaračke moći tako i stupnja znanja. Isto je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe Ugovora unaprijed sastavljene od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih. Tuženik je dakle iskoristio svoj položaj kao jače ugovorne strane te je ugovorio naplatu za odobrenje kredita, radi čega je postupao protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što tuženik u sadržaj Ugovora o kreditu nije unio podatak niti tužitelju objasnio koji je to valjan i ekonomski opravdan razlog zbog kojega je bilo nužno ugovoriti plaćanje spomenute naknade i zašto visina naknade ovisi o iznosu odobrenog kredita. Ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita samo za sebe nije nepošteno te u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije postojao propis koji bi to zabranjivao. Međutim, iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja, a vezano za odredbu članka 5. predmetnog Ugovora, utvrđeno je da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade. Također, sadržaj sporne odredbe je nepotpun jer ne sadrži strukturu i način izračuna naknade, odnosno nije navedeno niti tužitelju pojašnjeno ili izloženo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade, koje usluge banka pruža za tu naknadu te koja je visina svakog od spomenutih troškova i usluga. Također, tuženik nije dokazao opravdanost naplaćivanja sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, čime se dovode u neravnopravan položaj. Iz navedenog se može zaključiti da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao prilikom obrade zahtjeva tužitelja i odobravanja kredita, već je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Pravo je tuženika da, s aspekta isplativosti svog poslovanja, u ugovorima o kreditu ugovara naknade. Međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i naknadi koju će platiti, i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi ta naknada i kako ona utječe na iznos kredita koji će se isplatiti tužitelju, a tuženik nije dokazao da je to i učinio, a koja povreda, (iako je ugovor ispunjen) nije manjeg značaja (niti se isti može mjeriti kvantitativno).

16. Imajući u vidu sve naprijed izloženo, ugovaranjem naknade iz članka 5. Ugovora o kreditu nastala je znatna neravnoteža u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja na štetu tužitelja kao potrošača, prvenstveno zbog toga što je predmetna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, na istu tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, o njoj se nije pregovaralo, a ista je utjecala na konačnu isplatu kredita tužitelju na način da je ugovorena isplata jednog iznosa, a zapravo je isplaćen umanjeni iznos.

17. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužitelj kao potrošač s tuženikom sklopio Ugovor o potrošačkom kreditu, a koji Ugovor mu je ponuđen, bez prethodnog pregovaranja o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na naknadu koju će morati platiti i koja će mu u konačnici smanjiti iznos kredita koji će mu se isplatiti, odredba članka 5. Ugovora o kreditu, koja sadrži obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP koja je prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP ništetna. U skladu s tim, u presudama Suda Europske unije C-84/19 od 3. rujna 2020. i C-224/19 od 16. srpnja 2020., također je utvrđeno da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove ulaznih naknada za obradu kredita i osiguranje kredita i da su takve ugovorne odredbe nepoštene jer dovode do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu potrošača jer su bile unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca na što tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja.

18. Glede zahtjeva za plaćanje zateznih kamata od dana nakon dana kada je naplaćena naknada za obradu kredita, pa do isplate, valja reći da tužitelj osnovano ističe da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne odredbe i ta ista odredba nametnuta je tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takve nepoštene i ništetne odredbe tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Osim toga, tuženik je kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi s kreditom te upozorenje na moguće naknade za troškove obrade kredita), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

19. Zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja naknade za obradu kredita nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, pa je slijedom navedenog po točkom I. izreke utvrđena ništetnost odredbe članka 5. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se ona odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita u određenom postotku od iznosa kredita, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora (članak 324. stavak 2. ZOO). Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetne odredbe ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO), slijedom čega je pod točkom II. Izreke prihvaćen zahtjev tužitelja za vraćanjem primljenog iznosa od 217,20 EUR, to tim više što visina naknade nije sporna, a riječ je o imovini tužitelja koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (članak 1111. ZOO). Na tako dosuđeni iznos, temeljem članka 1115. ZOO, tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to od 21. prosinca 2004., kao dana isplate/korištenja kredita i ujedno dana kada je naknada naplaćena, pa do isplate, i to u visini određenoj člankom 29. ZOO.

20. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom članka 328. ZOO određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 19. travnja 2024. te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe članka 5. Ugovora o kreditu, jasno je da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz članka 225. ZOO.

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP, s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu.

22. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, trošak sastava podneska od 23.7.2024. u iznosu od 200,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu 17.10.2024. u iznosu od 200,00 EUR, na ročištu 5.12.2024. u iznosu od 200,00 EUR, trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, trošak PDV-a u iznosu od 225,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR, u skladu s Tbr. 7/1, Tbr. 8/1, Tbr. 9/1, Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) te imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura, odnosno ukupno 1.231,18 EUR. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od dana presuđenja pa do isplate, a u skladu s odredbom članka 151. članak 3. ZPP. Tužitelju nije priznat trošak pribavljanja potvrde o visini naknade za obradu kredita u iznosu od 50,00 EUR s obzirom da u spis nije dostavljen nikakav dokaz da je pribavljanje takve potrvde naplaćeno od strane banke.

23. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-108/2024-4 od 26. travnja 2024. Općinski sud u Kutini određen je kao drugi stvarno nadležan sud za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

24. U odnosu na zahtjev punomoćnice tužitelja za naknadom troškova delegacije treba reći da prema članku 11. stavak 4. i 5. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj: 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24. – dalje: ZS), u slučaju delegacije, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova iz stavka 4. isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

25. U zahtjevu za naknadu troškova delegacije punomoćnica tužitelja za dva održana ročišta potražuje naknadu za izbivanje iz pisarnice u iznosu od 150,00 EUR i to za izbivanje iz pisarnice u trajanju od 3 sata. Osim toga, potražuje i naknadu troškova putovanja za pristup na ročišta 17.10.2024. i 5.12.2024. u iznosu od 85,00 EUR. Također, na navedene iznose potražuje i PDV od 25% u iznosu od ukupno 58,75 EUR. Dakle, punomoćnica tužitelja ukupno potražuje trošak delegacije u iznosu od 293,75 EUR.

26. Sukladno naprijed citiranim zakonskim odredbama, punomoćnici tužitelja pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. U tom smislu punomoćnica tužitelja potaživala je naknadu troškova javnog prijevoza u iznosu od 85,00 EUR (170 km). Uvidom u javno objavljene cjenike na relaciji Zagreb – Kutina – Zagreb ovaj sud je utvrdio da cijena karte za autobus u jednom smjeru za navedenu relaciju iznosi 9,40 EUR. Stoga je sud punomoćnici tužitelja na teret državnog proračuna dosudio troškove javnog prijevoza za pristup na ročišta 17.10.2024. i 5.12.2024. u ukupnom iznosu od 37,60 EUR. Na taj iznos punomoćnici tužitelja nije priznat PDV od 25% s obzirom da je PDV već uključen u navedenu cijenu autobusne karte. Sud je odbio zahtjev punomoćnice tužitelja za naknadom troškova prijevoza u preostalom iznosu, a s obzirom da je u uvidom u javno objavljene cjenike na relaciji Zagreb – Kutina utvrđeno da cijena autobusne karte u jednom smjeru iznosu 9,40 EUR.

27. Ovaj sud smatra kako izbivanje iz pisarnice (iz sjedišta odvjetničkog ureda u Zagrebu), za prisustvovanje na ročištu pred Općinskim sudom u Kutini, ne traje dulje od 3 sata, s obzirom da isto ne bi bilo razmjerno udaljenosti na relaciji Zagreb - Kutina koja u jednom smjeru iznosi 85, a vremenski iznosi oko 1 sat (utvrđeno uvidom u interaktivnu kartu HAK-a), te se stoga navedena udaljenost može prevaliti u trajanju kraćem od tri sata. Treba napomenuti da se u naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice ne uračunava i vrijeme provedeno na ročištu, a sukladno odredbi članka 11. stavak 4. ZS, iz koje jasno proizlazi kako odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom. Stoga, s obzirom da putovanje punomoćnice tužitelja od sjedišta ureda do sjedišta predmetnog suda i natrag, ne traje više od 3 sata, istoj nije priznat zatraženi trošak za izbivanje iz pisarnice u iznosu od 150,00 EUR uvećno za iznos PDV-a od 25%.

28. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

Kutina, 9. siječnja 2025.

Sutkinja:

Andrea Dujmenović Iveljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužitelj RM, po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović iz Zagreba

2. Tuženik Addiko Bank d.d., punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba 3. ODO u Sisku (u odnosu na točku IV. izreke)