Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-971/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Vladimira Ferenčevića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Antuna Dominka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zlatko Kovačić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Vujasin i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-635/2023-24 od 29. listopada 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 9. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija te se potvrđuju pobijane točke I, III i IV izreke presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-635/2023-24 od 29. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je naloženo tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 4,276,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine mjesečne iznose preplate u razdoblju od studenog 2008. do svibnja 2015. godine teče od konkretno navedenog dana u mjesecu do isplate (točka I izreke), kao i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 1.550,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 29. listopada 2024. do isplate (točka III izreke), dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva koji glasi: "Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovor o kreditu, broj 016-164/2008, kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 6. ožujka 2008., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i koja glasi: "… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate" pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana." (točka II izreke), te zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška (točka IV izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik, pobijajući je u točkama I, III i IV izreke iz svih žalbenih razloga.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je novčana tražbina tužiteljice s osnove onoga što je kao korisnik kredita preplatila tuženiku kao davatelju kredita, ispunjavajući svoju obvezu temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.

6. U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio:

- da su stranke 6. ožujka 2008. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju vozila na iznos kunske protuvrijednosti od 22.489,00 CHF, sa rokom otplate od 84 mjeseca, i to tužiteljica kao korisnik kredita a tuženik kao kreditor,

- da je obveza korisnika kredita na otplatu kredita ugovorena primjenom valutne klauzule, prema srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja,

- da su osporavane ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF bile sastavni dio tipskog ugovora pripremljenog od strane tuženika,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. srpnja 2018., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., pravomoćno utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. – dalje: ZZP/07),

- da je u navedenom postupku utvrđeno da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita,

- da preplata zbog primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, uslijed povećanja tečaj CHF u odnosu na kunu iznosi 4.286,89 eura.

7. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud nalazi ništetnim odredbe ugovora o valutnoj klauzuli iz razloga iz kojih su one ocijenjene ništetnim u navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, cijeni da ugovor o kreditu može opstati i bez navedenih ništetnih odredbi, te tužiteljici dosuđuje preplaćeni iznos. Pri tome deklaratorni dio tužbenog zahtjeva odbija zbog toga što se traži utvrđenje ništetnosti odredbe kojom je valutna klauzula ugovorena prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, dok je spornom ugovornom odredbom ugovoren srednji tečaj banke, tj. tuženika.

8. Temeljem članka 102. stavka 2. ZZP/07 ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Budući da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da Ugovor o kreditu može opstati bez ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prava i obveze stranaka cijenio kao da je ugovor sklopljen bez valutne klauzule. Dakle, uz primjenu svih ostalih ugovornih odredbi. Već iz navedenog razloga nije osnovana žalbena tvrdnja da je pri ocjeni osnovanosti restitucijskog zahtjeva sud trebao poći od kamatne stope koju je tuženik primjenjivao na kredite u kunama. Pri tome treba reći da je o kamatnoj stopi koja se ima primijeniti sud odlučio u posebnom postupku.

9. Obrazloživši na kakvom shvaćanju primjene materijalnog prava zasniva pobijanu presudu, prvostupanjski sud je ujedno obrazložio i iz kojeg razloga vještaku nije dao drugačiji zadatak. Stoga nije osnovan žalbena tvrdnja o izostanku razloga za odbijanje tuženikovog dokaznog prijedloga u odnosu na nalog vještaku.

10. Sve da je i točna žalbena tvrdnja da tuženiku nije dostavljen nalaz i mišljenje vještaka, ne može se prihvatiti njegova ocjena da mu je time onemogućeno raspravljanje pred sudom. Ovo ne samo stoga što tuženik niti u žalbi ne osporava pravilnost izračuna visine tražbine primjenom materijalnog prava kako je to učinio prvostupanjski sud, već i stoga što se je nakon provedenog vještačenja tuženik u dva navrata očitovao na podneske tužiteljice sadržaj kojih je, uključujući i konačno postavljeni tužbeni zahtjev, neposredno vezan za ishod vještačenja, te nakon toga tuženik nije niti pristupio na ročište na kojem je glavna rasprava dovršena.

11. Ocjena je ovog drugostupanjskog suda da sama priroda povrede odredbi ZZP/03, koje se svode na propuštanje tuženika ukazati tužiteljici na rizik ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, iako je o povećanom riziku primjene navedene valutne klauzule imao saznanja, ukazuju na neosnovanost žalbenih tvrdnji o tome da se utvrđenje iz navedenog postupaka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne može primijeniti na ovaj postupak. Pri tome treba reći da razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost, kako to tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16. Prema navedenom tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke, te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Objašnjenje što znači valutna klauzula, pa niti mogućnost drugačijeg izbora valute obveze, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužiteljici. Pri tome treba reći da bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužiteljici da je o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka ona imala saznanje u mjeri u kojoj je o tome saznanje imao tuženik, moglo bi se smatrati da se je o toj odredbi pojedinačno pregovaralo da je tuženik tužiteljicu upoznao sa saznanjima koje je imao o tome, s tim da je neravnoteža u pravima i obvezama uslijed ugovorene valutne klauzule ostvarena uslijed znatnog povećanja obveze tužiteljice tijekom otplate kredita.

12. Iz prethodno navedenih razloga neosnovani su žalbeni navodi o tome da valjanost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli proizlazi već iz toga što je mogućnost takvog ugovaranja zaštitne klauzule propisana konkretnim zakonskim odredbama.

13. Tuženik je mogao dokazivati da je, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, sporna odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici bila razumljiva jer da ju je tuženik upoznao sa rizicima ugovaranja valutne klauzule upravo u švicarskim francima u prethodno navedenom smislu. Međutim, nakon što je na navedenu okolnost predložio dokaz saslušanjem radnika tuženika, bez navođenja kojeg i u kojem svojstvu, tuženik je u nastavku postupka odustao od navedenog dokaza, dok u priloženoj izjavi radnice ĆDČ (list 62 prvostupanjskog spisa) nije navedeno ništa od činjeničnih tvrdnji koje bi upućivale na to da je sporna odredba tužiteljici bila razumljiva te da se je o njoj pregovaralo u prethodno navedenom smislu.

14. S obzirom na utvrđeno postupanje tuženika koje je prethodilo ugovaranju konkretne valutne klauzule, on se, suprotno žalbenim tvrdnjama, ima smatrati nepoštenim stjecateljem preplaćenog. Temeljem članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO) nepošteni stjecatelj ima na ono što je stekao bez osnove platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, pa se i u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate žalbeni navodi ukazuju neosnovanim. Dakle nije osnovana žalbena tvrdnja da je o nesavjesnosti tuženika prvostupanjski sud zaključio samo na temelju ocjene o ništetnosti sporne ugovorne odredbe. Naime, na njegovu nesavjesnost upućuju razlozi zbog kojih je navedena odredba ocjenjena ništetnom.

15. Neosnovane su žalbene tvrdnje o zastari utužene tražbine. Naime, postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05, pa slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog, u svim predmetima u kojima se, na temelju članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11. -pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP), primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći 14. lipnja 2018.

16. Slijedom navedenog žalba je odbijena kao neosnovana te je potvrđena pobijana presuda.

Bjelovar, 9. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Vladimir Šestak