Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1525/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČP OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Vlado Vladika, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika IP OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Arsen Stipinović, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Arsena Stipinovića, Dušana Miočića, Ane Milošević i Ive Glavota iz Rijeke, radi isplate, odlučujući povodom žalbe tužiteljice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku, od 24. srpnja 2024., poslovni broj: P-1074/2019-35, u sjednici vijeća održanoj 09. siječnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku od 24. srpnja 2024., poslovni broj: P-1074/2019-35 i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se novom odlukom.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 19.045,72 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća (koji obuhvaća period od 16. svibnja 2013. do 16. veljače 2020.) do isplate te je odbijen njen zahtjev za naknadu parničnih troškova. Toč. II. izreke tužiteljici je naloženo da u roku od 15 dana nadoknadi tuženiku trošak postupka u iznosu od 4.375,00 EUR.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tužiteljica pobija presudu i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14.– dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom naknade za tuženikovo korištenje njenog suvlasničkog dijela stana koji se nalazi u [adresa] u [adresa] u periodu od svibnja 2013. do veljače 2020. i to u ukupnom iznosu od 19.045,72 EUR sa zateznim kamatama na pojedine mjesečno utužene i specificirane iznose.

6. Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od nespornih činjenica da su stranke ovog postupka, bile suvlasnici stana broj 5, koji se sastoji od četiri sobe, kuhinje, kupaonice i hodnika, ukupne površine 68,12 m2, a koji se nalazi u [adresa] u [adresa], na broju 22, u zgradi sagrađenoj na nekretnini oznake k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Nespornim nadalje sud nalazi i da je predmetni stan u veljači 2020. prodan trećoj osobi. Nadalje, sud prvog stupnja ocjenjuje da nije sporna niti činjenica da je tužiteljica u ožujku 2012., napustila stan preselivši se u drugi, nakon čega je u zajedničkom stanu ostao živjeti samo tuženik. Temeljem iznijetog sud zauzima stav, kako u smislu odredbe članka 1111. i čl.1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO), ne postoji osnova, temeljem koje bi tužiteljica, od tuženika, mogla zahtijevati isplatu iznosa od 19.045,72 EUR. Obrazlaže da je iz tužbenih navoda i stranačkog iskaza tužiteljice utvrđeno da tuženik, držeći stan u posjedu, nije isti davao u najam trećim osobama, da bi s te osnove, ostvarivao prihod, koji je zadržavao za sebe. Nadalje, sud ističe i kako je utvrdio da stranke postupka, kao suvlasnici nekretnine, nisu imale namjeru stan davati u najam, odnosno iznajmljivati ga na tržištu, a s koje osnove da bi tuženik, onemogućio tužiteljici ostvarivanje imovinske koristi. Stoga zaključuje da koristeći nekretninu, odnosno stan, kojeg je bio suvlasnik, tuženik nije stekao korist od upotrebe nekretnine, obzirom da bi on, kao suvlasnik, sve do prodaje te nekretnine, svakako i dalje stanovao u stanu. Tijekom postupka, sud prvog stupnja osnovanost tužbenog zahtjeva, sagledao je i u smislu odredbe članka 1045. ZOO-a, pokušavajući utvrditi da li bi tužiteljici, činjenicom što je napustila stan u suvlasništvu, bila prouzročena šteta u vidu najamnine, koju je morala plaćati za stanovanje u drugom stanu, u [adresa] te iznosi stav da je tužiteljica preselila u drugi stan, temeljem dogovora sa vlasnicom druge nekretnine, a s koje osnove, za stanovanje nije plaćala najamninu. Kako dakle prvostupanjski sud nije utvrdio postojanje zakonske osnove, na temelju koje bi tužiteljica, od tuženika, osnovano mogla zahtijevati isplatu iznosa od 19.045,72 EUR, budući njoj nije nastala šteta, a tuženik nije imao koristi od posjedovanja cijele nekretnine, to je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

7. Tužiteljica u svojoj žalbi među ostalim tvrdi da ne traži naknadu štetu zbog izgubljene najamnine/zakupnine, već naknadu koristi koje je tuženik imao od uporabe posebnog dijela nekretnine i to bilo prvenstveno kroz obveznopravni institut stjecanja bez osnove (čl. 1111. i 1120. ZOO-a), a podredno kroz stvarnopravne odredbe o naknadi koristi (ne)poštenog posjednika (čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima). Tužiteljica ističe i da je sud izgubio iz vida, da se u ovom slučaju, korist za tuženika ogleda u besplatnom korištenju onog dijela stana koji mu ne pripada. Smatra i neovisno od činjenice da tuženik nije davao polovinu dijela nekretnine u najam/zakup da se neosnovano obogatio za visinu najamnine koju bi inače morao plaćati, pa je to korist koju je on u obvezi naknaditi tužiteljici. Konačno, ističe kako sama činjenica da je tužena izbačena iz stana za koji nije posjedovala ključ ulaznih vrata nesumnjivo dovodi do zaključka kako je od ožujka 2012. tuženikov posjed nepošten.

8. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda tužiteljice, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj je sud utvrdio da je presuda suda prvog stupnja donesena uz apsolutnu bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer ne sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, radi čega se ista ne može ispitati.

9. Naime, zbog pogrešnog stava prvostupanjskog suda kako tužiteljici nije prouzročena šteta i ocjene da istodobno tuženik nije za sebe zadržao bilo kakvu dobit, sud prvog stupnja ocijenio je tužbeni zahtjev neosnovanim iako tijekom postupka nije proveo predložene dokaze niti utvrdio sve činjenice potrebne za zakonitu i pravilnu odluku o postavljenom zahtjevu. Ovdje se ne radi o naknadi štete u vidu izmakle koristi u kojem bi slučaju iznesenom zaključku prvostupanjskog suda eventualno bilo mjesta.

10. Uporaba suvlasničkog dijela nekretnine drugog suvlasnika bez naknade smatra se stjecanjem bez osnove, budući da se takav suvlasnik neosnovano obogatio za visinu najamnine koju bi inače morao plaćati, pa je upravo to korist koju je obvezan nadoknaditi u razmjernom iznosu najamnine koju bi suvlasnik, a neposjednik, nekretnine ostvario iznajmljivanje dijela nekretnine u svom suvlasništvu (jednako stajalište izraženo je u odlukama VSRH Rev 1313/2018-2 od 14. lipnja 2022. i Rev- 1419/98 od 9. svibnja 2001.).

11. Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjski sud tijekom postupka nije s potrebnom mjerom izvjesnosti utvrdio razloge napuštanja stana od strane tužiteljice te da li je ona koristila sobu u predmetnoj nekretnini u kojoj je nedvojbeno držala svoje pokretnine (dakle da li je i u kojoj mjeri eventualno imala posjed nekretnine). Naime, pojašnjavajući način na koji je i kada ostala bez ključeva od stana u [adresa] tužiteljica je tvrdila da je to učinjeno nasilno, tako da ju je tuženik prilikom njenog pokušaja izlaska iz stana odgurnuo van, a ključeve je šutnuo u stan i zaključao se unutra. Tuženik je pak tvrdio da je tužiteljica cijelo vrijeme imala ključeve i od male spavaće sobe u stanu u kojoj je držala stvari i od stana te da su njeni sinovi nepozvano dolazili u stan i uznemiravali ga. Isto tako, suprotno navodima tužiteljice predstavnik stanara izričito je tvrdio da je ona otključala vrata sobe u kojoj je ozračen radijator (u kojoj je držala svoje stvari), ali da nije imala ključ za vrata ulaza u stan. U navedenom smislu je nerazjašnjeno ostalo da li je tužiteljica imala posjed sobe u stanu i do kada. Sud isto tako nije utvrdio niti visinu najamnine odbivši prijedlog za provođenje građevinskog vještačenja.

12. Na opisani način sud prvog stupnja nije dao razloge o odlučnim činjenicama uslijed čega je počinio povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te je na temelju odredbi čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a prvostupanjska presuda ukinuta i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

13. U ponovljenom će postupku sud prvog stupnja otkloniti bitnu povredu postupka koja je ustanovljena ovim rješenjem te će, rukovodeći se navodima tužbe, odgovora na tužbu, na temelju provedenih dokaza i njihove ocjene prema čl. 8. ZPP-a ponovno odlučiti o zahtjevu postavljenom u tužbi. Za svoju će odluku dati jasne, odlučne, dostatne i neproturječne razloge te će pritom razmotriti izraženo pravno shvaćanje ovog drugostupanjskog suda o primjeni materijalnog prava. Novu zakonitu odluku prvostupanjski sud će obrazložiti sukladno odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a, a tom će odlukom odlučiti i o troškovima postupka (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

14. Posebno se ukazuje prvostupanjskom sudu da u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike od 1. ožujka 2021., Su-IV-16/2021-5-8, u odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva stvari primjenjuju se odredbe čl. 164. i 165. ZV-a. U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZV-a, za odluku o tuženom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.

U Varaždinu 09. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun