Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1577/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Dragan Marin, odvjetnik u Makarskoj, protiv tuženika CF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], radi utvrđenja i sklapanja ugovora o najmu stana, te u pravnoj stvari tužitelja CF protiv tuženice HF, radi isplate naknade za korištenje nekretnine, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Makarskoj od 20. kolovoza 2024. broj Ps-1/2020-44, u sjednici vijeća 9. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba tuženice HF i ukida presuda Općinskog suda u Makarskoj od 20. kolovoza 2024. broj Ps-1/2020-44, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici HF platiti tužitelju CF ukupni iznos od 15.927,00 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose od 265,45 EUR, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici HF plaćati ubuduće sve dok koristi stan u vlasništvu tužitelja iznos od 265,45 EUR sa zateznom kamatom, dok je pod toč. III. izreke odbijen zahtjev tuženice HF za naknadu troškova postupka.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica HF iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu, odbiti zahtjev tužitelja i dosuditi tuženici troškove parničnog i žalbenog postupka.

3. Tužitelj CF nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice je osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja CF za isplatu naknade za korištenje stana u [adresa] za razdoblje od siječnja 2015. do siječnja 2020. u ukupnom iznosu od 15.927,00 EUR i naknade za „ubuduće“ u mjesečnom iznosu od 265,45 EUR sve dok tuženica bude koristila stan u vlasništvu tužitelja. S obzirom da je predmet ovog postupka vezan uz protutužbu tužitelja, ovaj sud će radi jasnoće i razumljivosti daljnjeg obrazloženja označavati stranke kao tužitelja – CF i tuženicu – HF.

6. Polazeći od sljedećih činjenica:

- da je između stranaka u predmetu broj Ps-35/2019 vođen postupak po tužbi tužitelja CF protiv tuženice HF radi iseljenja iz stana u [adresa], u kojem je presudom prvostupanjskog suda broj Ps- 35/2019 od 27. prosinca 2019. naloženo tuženici HF iseliti i stan slobodan od osoba i stvari predati u posjed tužitelju, kao i da je navedena presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu od 8. srpnja 2020. broj Gž- 537/2020-5

- da je između stranaka u predmetu broj Ps-1/2020 vođen postupak po protutužbi tuženice HF (koji je izdvojen iz predmeta broj Ps-35/2019) za utvrđenje da su prava i dužnosti najmodavca iz ugovora o najmu stana od 5. siječnja 1999. zaključenog između [adresa] kao najmodavca i HF kao najmoprimca prešle na tužitelja CF i da je taj ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme, te eventualno kumulirani zahtjev za utvrđenje da HF ima položaj zaštićenog najmoprimca i da je CF dužan sklopiti ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme određenog sadržaja koji će u protivnom zamijeniti prvostupanjska presuda, u kojem je djelomičnom presudom prvostupanjskog suda od 21. siječnja 2021. broj Ps-1/2020-13 (ispravljenom rješenjem od 8. listopada 2021. broj Ps-1/2020-19) odbijen tužbeni zahtjev HF, kao i da je djelomična presuda u tom dijelu potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu od 13. siječnja 2022. broj Gž- 433/2021-2

- da je u postupku broj Ps-1/2020 tužitelj CF postavio zahtjev za isplatu naknade za korištenje stana za razdoblje od siječnja 2015. do siječnja 2020. u ukupnom iznosu od 15.927,00 EUR sa zateznom kamatom na mjesečne iznose od 265,45 EUR i isplatu naknade za „ubuduće“ u mjesečnom iznosu od 265,45 EUR sa zateznom kamatom sve dok tuženica bude koristila stan u vlasništvu tužitelja, o kojem je odlučeno pobijanom presudom pod toč. I. i II. izreke

- da se razlozi za usvajanje zahtjeva tužitelja CF za iseljenje tuženice HF u predmetu broj Ps-35/2019 i odbijenog zahtjeva HF djelomičnom presudom u predmetu broj Ps-1/2020 temelje na utvrđenju:

- da je HF kao nositeljica stanarskog prava status najmoprimca stekla ex lege stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ br. 91/96., 48/98., 66/98., 22/06.), da je ugovorom o najmu stana koji je sklopila 5. siječnja 1999. s [adresa] u čl. VII. ugovoreno da se stan daje u najam do pravomoćnog rješenja o okončanju postupka vraćanja nacionalizirane imovine koji se vodi pred državnim organima Republike Hrvatske, da je stan vraćen u vlasništvo CF rješenjem Ureda državne uprave u Splitsko- dalmatinskoj županiji od 13. srpnja 2004. (postalo pravomoćno 7. travnja 2010.), da je HF u tom postupku aktivno sudjelovala (da je izjavila žalbu i podnosila tužbu upravnom sudu), da su primjenom čl. 35. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ br. 92/96., 92/99., 39/99., 42/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02.) vlasnik i najmoprimac dužni sklopiti ugovor o najmu kojim uređuju međusobna prava i obveze sukladno odredbama posebnog zakona u propisanom roku, a ako vlasnik odbije sklopiti ugovor o najmu stanar može zahtijevati ostvarenje svojega prava podnošenjem tužbe nadležnom sudu u propisanom roku, da je ugovor o najmu stana od 5. siječnja 1999. s [adresa] sklopljen pod raskidnim uvjetom (do pravomoćnosti rješenja o povratu stana u vlasništvo tuženika) i da nastupanjem raskidnog uvjeta ugovor ne proizvodi daljnje pravne učinke, da se tuženica HF protivila sklapanju ugovora o najmu stana s tužiteljem CF i to u razdoblju od 7. travnja 2010. pa do podnošenja protutužbe 9. prosinca 2019. i što znači da u razdoblju duljem od 9 godina nije imala opravdani razlog zbog kojeg nije zahtijevala od tužitelja CF sklapanje ugovora o najmu pa je tuženici njezinim propustom prestao pravni položaj najmoprimca

- da je tužitelj u ovom postupku zatražio naknadu za korištenje stana u mjesečnom iznosu od 265,45 EUR prema podacima Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostave Makarska od 27. svibnja 2024., a da se tuženica usprotivila takvom utvrđivanju visine prosječne najamnine smatrajući da se ista utvrđuje vještačenjem prema stanju nekretnine na licu mjesta, naglašavajući da je nekretnina u derutnom stanju i da se ne bi mogla iznajmiti po tržišnoj najamnini za stambeni prostor na toj lokaciji, ali da na tu okolnost nije predložila dokaze već je na ročištu 4. srpnja 2024. istakla da nema daljnjih dokaznih prijedloga

- da je tuženica postala nesavjesna posjednica kada je primila tužbu za iseljenje u predmetu broj Ps-35/2019 koja je podnesena sudu 21. veljače 2011.

- da nije osnovan prigovor tuženice da bi od utuženih mjesečnih iznosa trebalo odbiti plaćene iznose s osnova najamnine s obzirom da je tuženica plaćala „samo 116,00 kn i to neredovito, a što danas iznosi 15,04 eura, koji iznos je beznačajan u odnosu na mjesečnu naknadu koju je ista dužna platiti (…)“, te pozivom na čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17., 152/14., 81/15., u daljnjem tekstu: ZV) zaključuje da tužitelj ima pravo na naknadu za korištenje stana radi čega je usvojio zahtjev pod toč. I. i II. izreke.

7. U žalbi tuženica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer dosuđeni iznos pod toč. I. izreke od 15.927,00 EUR ne odgovara pojedinačnim iznosima koji u zbroju iznose 16.192,45 EUR, a što izreku presude čini nerazumljivom i neovršivom, dok je pod toč. II. izreke tuženica obvezana plaćati naknadu za korištenje stana „sve dok koristi predmetni stan u vlasništvu tuženika- protutužitelja“ a da nije razvidno iz izreke presude o kojem se stanu radi, kao i iz razloga što sud nije ocijenio prigovor zastare koji je tuženica istaknula na ročištu 3. veljače 2020. obrazlažući da se radi o povremenom potraživanju koje zastarijeva u roku od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Nastavno, smatra da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 221.a ZPP kada je zaključio da je tuženica trebala predložiti dokaze radi osporavanja visine zahtjeva koji je tužitelj utemeljio na podacima porezne uprave, navodeći da se visina naknade za korištenje mogla utvrditi isključivo vještačenjem nakon provedenog uviđaja na licu mjesta i procjene stanja nekretnine i da je teret dokazivanja visine zahtjeva na tužitelju primjenom čl. 7. st. 1. i 219. st. 1. ZPP (a ne da tuženica dokazuje da je najamnina u nižem iznosu), pa kako je tužitelj odustao od provođenja vještačenja to je pogrešnom primjenom pravila o teretu dokazivanja pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo na štetu tuženice.

8. Osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pod toč. I. izreke sud je naložio tuženici platiti tužitelju iznos od 15.927,00 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose od 265,45 EUR za razdoblje od siječnja 2015. do siječnja 2020., a što u zbroju zatraženih pojedinačnih iznosa daje iznos od 16.192,45 EUR (265,45 EUR x 61 mjeseci) i što izreku presude pod toč. I. čini nerazumljivom. Nerazumljiva je presuda i pod toč. II. izreke kojom je naloženo tuženici plaćati tužitelju „ubuduće“ naknadu za korištenje stana, a da nije određen početak tog budućeg razdoblja na koje se obveza odnosi. Navedena bitna povreda je počinjena i iz razloga što su u presudi u potpunosti izostali razlozi o prigovoru zastare koji je istakla tuženica, a kako se radi o materijalno pravnom prigovoru to su u obrazloženju presude izostali razlozi o odlučnoj činjenici o kojoj ovisi ocjena osnovanosti zahtjeva.

9. Pravilno ukazuje tuženica u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja kada je zaključio da je na tuženici teret dokazivanja da bi naknada za korištenje u visini najamnine bila u nižem iznosu no što proizlazi iz podataka porezne uprave.

9.1. Naime, odredba čl. 165. ZV uređuje „pravni položaj nepoštenog posjednika“ i propisuje da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario (st. 1.), kao i da od časa kada je pošteni posjednik postao nepošten njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika (…) (st. 6.), u vezi s čl. 18. st. 3. ZV prema kojoj je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

9.2. Primjenjujući citiranu zakonsku odredbu na činjenična utvrđenja u konkretnom slučaju prema kojem je tuženica u utuženom razdoblju bila u posjedu stana bez ovlaštenja da ga posjeduje ili bez osnove koja bi joj davala pravo da ga posjeduje i da je pritom znala da joj ne pripada pravo da stan posjeduje, a što je čini nepoštenim posjednikom stana i time obveznikom isplate tužitelju svih koristi koje je u tom razdoblju od stana imala, pri čemu je tuženica u utuženom razdoblju od stana stekla korist barem za iznos najamnine koju bi inače za stan trebala plaćati - pa je ta korist ujedno i ono što je u smislu citiranih odredaba dužna platiti tužitelju (tako i VSRH u odlukama Rev 2557/2014-3, Rev 1187/11-2, Rev-x 1233/13-2), iz čega jasno proizlazi da je vrijednost koristi u iznosu najamnine kojom je određena visina tužbenog zahtjeva dužan dokazati upravo tužitelj.

10. Osnovano ukazuje tuženica u žalbi, a što je isticala i tijekom postupka, da podaci koje je dostavila Porezna uprava, Područni ured Split, Ispostava Makarska od 27. svibnja 2024. (na listu 197 spisa) u konkretnom slučaju nisu dokaz o visini najamnine koju bi tuženica bila dužna plaćati za stan. To iz razloga što prema prikazanoj bazi podataka Informacijskog sustava Porezne uprave na temelju evidentiranih prijava najma/zakupa, nije razvidno da li se prijave koje navodi Porezna uprava odnose na najam stambenog ili zakup poslovnog prostora, te nije vidljivo na koje razdoblje se podaci (prijave) odnose, sve uzimajući u obzir da se u ovom postupku potražuje isplata u visini vrijednosti najamnine za stambeni prostor počevši od 2015. pa nadalje. Stoga tuženica pravilno ukazuje da na bazi takvih podataka sud nije mogao sa dovoljnim stupnjem sigurnosti utvrditi visinu najamnine koju bi tuženica plaćala u utuženom razdoblju za predmetni stan. Osim toga tuženica je tvrdila da je stan u derutnom stanju, o čemu je priložila i fotografije (list 227 spisa) i da se za isti iz tog razloga na tržištu ne bi mogla ostvariti najamnina u utuženom iznosu. Radi utvrđenja visine najamnine prema stvarnom stanju nekretnine tužitelj je predlagao provođenje građevinskog vještačenja, dok je prvostupanjski sud odbio "(…)sve predložene a neizvedene dokaze kao suvišne".

11. Stoga je ovaj sud prihvatio žalbu tuženice i primjenom čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP ukinuo presudu u cijelosti.

12. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti navedenu bitnu povredu na koju je ukazano u ovom rješenju, na način da će od tužitelja zatražiti da postavi razumljiv (pod toč. I. izreke) i određen (pod toč. II. izreke) tužbeni zahtjev, s time da sud u toj situaciji ima ovlasti za postupanje i primjenom čl. 109. ZPP. Potom će provođenjem predloženog dokaza građevinskim vještačenjem prema stanju nekretnine na licu mjesta utvrditi visinu najamnine koja se mogla ostvariti na tržištu počevši od siječnja 2015. pa do dana izrade nalaza, ocijeniti prigovor zastare primjenom čl. 165. st. 2. ZV i uvažavajući pravna shvaćanja izražena u odlukama VSRH (npr. Rev 800/2019, Rev 2583/2018), te u novoj odluci iznijeti razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti zahtjeva kako bi ovaj sud u eventualno novom žalbenom postupku mogao ocijeniti njezinu zakonitost. Posebno će utvrdili je li tuženica plaćala najamninu za utuženo razdoblje i u kojem iznosu, s obzirom da štetu u konkretnom slučaju čini razlika između tržišne i zaštićene najamnine (ili iznosa najamnine koji je tuženica plaćala) umanjena za porez koji bi tužitelj platio da je nekretninu iznajmljivao (u smislu pravnog shvaćanja VSRH sa VII. sjednice Građanskog odjela Su IV g-171/2008-14). Ujedno će u novoj odluci odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

U Varaždinu 9. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek